MANASTIR LEPAVINA - SRPSKA PRAVOSLAVNA CRKVA

DUHOVNIK – A NE NAREDBODAVAC



Razgovor s protojerejom Aleksijem Sorokinim, duhovnikom Vologodske eparhije
 
 „Znaš, to je čak i dobro, što je sveštenik tada bio pijan“. – „???!!!“ – „Ako je za njega karakterističan taj greh, onda on sebe nikada neće smatrati boljim od svih. Nikada. Jednostavno se neće usuditi. Znači, znaće da nije anđeo, ili prorok, ili starac, ili istina u njenoj poslednjoj instanci, i biće ga stid da pretenduje na to. Mislim da će to pomoći njegovom smirenju. Sveštenici su, takođe, ljudi i ne treba im stavljati anđelska krila. A smirenosti nam svima nedostaje, zar ne? Zato hajde da ostavimo na miru sveštenike i da se brinemo o sopstvenoj grehovnosti, koja, izgleda, prelazi granice“, - kum nije više želeo da razgovara na tu temu i okrenuo se. I vreme je pokazalo da je on, kao i obično, bio u pravu: tuđi gresi nisu previše interesantna tema.
 
Gresi gresima, ali, nažalost, često se susrećemo s nekim nadahnutim, uzvišenim odnosom k sveštenstvu: ako je sveštenik, onda je savršen, kao minimum anđeo s nebesa i, naravno, bezgrešan. O štetnosti takvog odnosa prema sveštenicima, govorilo se i govori se mnogo: od njega stradaju, kako mirjani (češće žene), tako i sami sveštenici. Ne valja, ako za mirjanina mesto Hrista zauzima neko drugi – makar to bio i sveštenik. Setimo se kako su na to odreagovali apostoli Pavle i Varnava u Listri: „Ljudi! Šta to činite? I mi smo kao i vi smrtni ljudi, koji vam propovedamo Jevanđelje da se od ovih lažnih stvari obratite k Bogu Živom, koji stvori nebo i zemlju i more i sve što je u njima... I ovo govoreći jedva ustaviše narod da im ne prinose žrtve, nego da ide svako svojoj kući“ (Dela. 14: 15–18). Žalosno je ako se i sam sveštenik stara da imaju takvo mišljenje o njemu. 
 
Ispovest – put k oslobađanju od grehova. Ispovedaju se svi hrišćani: i mirjani i sveštenici – svi smo mi grešni. Eparhijski duhovnici ispovedaju sveštenike. Naš razgovor s duhovnikom Vologodske eparhije, protojerejom Aleksijem Sorokinim. 
 
* * * 
 
Ispovest. Foto: Aleksij Kolosov
 
– Kažite, molim vas, baćuška: eparhijski duhovnik – to je takva dužnost? 
– Bolje je to nazvati crkvenim rečima – poslušanje. Svako poslušanje ima svoje granice, ramove...

– Danas činovnici to zovu „funkcional“. 
– Neka ta reč i ostane kod činovnika. Poslušanje se, ipak, kao ni bilo koje crkveno delo, ne svodi na određene obaveze i prava. To je deo Crkvenog života, koji je definisan ne samo ustavima i uputstvima, već i Tajinstvima, dogmama. Poslušanje duhovnika može da vrši samo sveštenik, zato što on izvršava Tajinstvo pokajanja.

– Da li to mora biti iskusan čovek, obrazovan, koga ljudi cene? 
– Specifičnost poslušanja eparhijskog duhovnika je u tome, što je to čovek koji izvršava dva zadatka. Prvi – prima ispovesti eparhijskih sveštenika. Njima je isto neophodno Tajinstvo pokajanja, kao što je ono potrebno svakom čoveku. 
 
– Mnogi vernici se prema sveštenicima odnose kao prema anđelima... 
– Greše ti, koji pretpostavljaju da su sveštenici bezgrešna bića. Čak i sam sveštenik greši, ako misli da je s primanjem blagodati sveštenstva postao nepogrešiv u svim pitanjima – vezanih za gradnju, pitanja vere, discipline, upravljanja parohijom... Naravno da nije. Kao i kod svakog čoveka, i kod njega postoji sklonost k grehu. Sveštenik isto može da pogreši, kao i svi mi. I zato su publikacije, koje na sav glas raspravljaju o gresima sveštenika, uzrokovane nerazumevanjem opšteg smisla služenja sveštenika. 
 
Sveštenik je isto čovek kao i svi mi. Naravno, njemu je više dato, i znači da će se od njega više i tražiti. Istovremeno, sve njegove strasti i ljudske nemoći  ostaju s njim. I demonska iskušenja, takođe, mogu da deluju na sveštenika. Gledano globalno, njemu je čak teže u njegovom duhovnom životu, nego mirjaninu. Naravno da je sve to povezano sa viđenjem svoje nemoći, nedostataka, nesavršenstva. I ispravni način da se oslobodi od tog naleta greha – to je, naravno, iskrena ispovest. Kao i za svakog drugog čoveka. 
 
U idealu, i duhovnik treba da živi visokim duhovnim životom, ali naše svakodnevne brige i životna sujeta, naravno, utiču i na život duhovnika. On, takođe, ima svoje slabosti i nedostatke, i on se, isto tako, kaje za svoje grehe. 
 
– Kome se ispovedaju eparhijski duhovnici? 
– Kao prvo, postoje prijatelji sveštenici, koji su po duhu bliski, i kroz njih se može prineti pokajanje. A dešava se i ovako: ko ti je od sveštenika došao na ispovest, njemu se i ti sam kaješ, zato što osećaš da je  nemoguće nositi teret greha u sebi. Naravno, postoje poznati duhovni centri – Trojice-Sergijeva Lavra, Optina pustinja... Tamo su iskusni duhovnici, do njih se može otići. Može se ispovedati i kod duhovnika drugih eparhija, jer takve dužnosti ima u svakoj eparhiji. Ja ovako razmišljam – otići i ispovedati se, porazgovarati, kako postupati u tim ili drugim komplikovanim slučajevima, s iskusnim duhovnicima drugih eparhija. 

– Da li se sreću komplikovani slučajevi? 
– Naravno da se sreću. Od sveštenika se više zahteva u odnosu na njegov lični život. Bilo koji greh, koji je povezan sa sedmom zapovesti: bračnim preljubama, bludnim padovima, - za sveštenika su veoma ozbiljan udarac, i, uopšte, zbog toga on može biti i odstranjen iz sveštenstva. Po kanonima, sveštenici, na primer, ne smeju da idu u lov. Ako je sveštenik pokazao nemarnost prema Svetim Darovima, prolio ih - to može da prouzrokuje i zabranu služenja. 
 
– Koliko se često ispovedaju sveštenici? 
– Ako već insistiramo na tome, da se naši parohijani redovno ispovedaju i razumeju da je ispovest deo hrišćanskog života, onda, naravno, i sami sveštenici moraju da poštuju pravila takvog života i redovno se ispovedaju i pričešćuju. 
 
Postoji, da tako kažemo, određeno vreme u godini, kada duhovnik čeka sveštenika na ispovest: u prvoj polovini godine – to je Veliki post, u drugoj polovini godine – negde oko praznika Pokrova Presvete Bogorodice. 
 
Ali, u principu, sveštenik može da dolazi na ispovest tokom bilo kog višednevnog posta. Postoje i hramovi gde poštuju staru dobru tradiciju da, ili ceo klir sam dolazi k duhovniku eparhije na ispovest, ili pozivaju njega u svoj hram. Tamo se svi zajedno mole, i zajedno mole Gospoda za oproštaj grehova. 
 
Pomoć duhovnom životu sveštenika je, sigurno, prvi zadatak u služenju duhovnika eparhije. 
 
– Postoji i drugi zadatak? 
– Drugi zadatak – to je ispovest kandidata za dobijanje čina sveštenika. Da bi postao sveštenik, čoveku je neophodno da poštuje određene, veoma stroge, uslove života. Kandidat za sveštenika ne sme imati teške grehe na savesti, a posebno greh ubistva. Postoji uslov monogamije (jedan brak); ne sme biti nikakvih loših svedočanstava spolja (izvan crkve).
 
Sve se to otkriva u takozvanoj „ispovesti kandidata“. Na osnovu te ispovesti, duhovnik donosi odluku: ima li prepreka k hirotoniji ili nema. 
 
Pored toga, duhovnik ispoveda i suprugu kandidata, jer od žene budućeg sveštenika u mnogom zavisi uspeh njegovog daljnjeg služenja. Postoje određena kanonska pravila, čije nepoštovanje može da bude prepreka kandidatu da postane sveštenik zbog strogih zahteva k porodičnom životu. Sveštenik ne može postati, na primer, onaj ko je bio oženjen razvedenom ženom, koja ima dete iz prvog braka. To može biti i izuzetno uspešan brak, u kome bračni drugovi vole jedan drugog, žive crkvenim životom, i pravilno vaspitavaju decu, ali muž razvedene žene ne može biti sveštenik. 
 
Foto: Aleksij Kolosov
     
Eparhijski duhovnik prima zakletvu kandidata. Zakletva postoji svuda – i u armiji, i u duhovnom životu, zato što je Crkva - vojska Hristova. Kandidat za sveštenstvo daje obećanje pred Bogom, da će služiti čisto, neporočno, po Crkvenom ustavu, da će se potčinjavati svim zahtevima episkopa, pamteći da su sveštenik i đakon pomoćnici episkopa, kroz njih on deluje i vrši volju Božiju. 
 
Zakletvom, čovek koji želi da postane sveštenik, svedoči svoju vernost zavetima Crkve i životu, ne po svom mišljenju, već po tom Predanju, po tom pravcu života Crkve, koji je proveren, koji dovodi ljude do spasenja. Kandidat se obavezuje da ne izmišlja nešto svoje, ne skraćuje, ne dodaje, ne deluje samovoljno, već da radi uz skladu crkveno-sabornog razuma, crkveno-sabornog predanja. Eto u tome je smisao te zakletve. I razumljivo je, da za kršenje zakletve, za neizvršavanje nekih njenih zahteva, čovek može biti i lišen sveštenstva ili odstranjen od njega na neki rok, ili čak doživotno.
 
– Da li bilo ko, ko to želi, može da postane sveštenik? 
– Na sreću ili nesreću – ne može. Svešteničko služenje je strogo, uzvišeno. Jasno je da idealnog čoveka za služenje pored Prestola Božijeg danas veoma, veoma teško naći; Mislim čak da je to sada uopšte nemoguće. Ali s druge strane, razgovarajući s kandidatima za sveštenstvo, vidiš da su to u većini slučajeva ljudi čiste duše i iskreni. Mnogi su svoju telesnu i duhovnu čistotu čuvali do stupanja u brak ili živeli čistim bračni životom, bez nekakvih mladalačkih ispada. Bivaju slučajevi, koji zahtevaju odluku arhijereja. U složenim slučajevima se savetujemo i donosimo svoje odluke, da li može da bude rukopoložen ili ne. 
 
Eto takvo je služenje duhovnika, vezano s ispovešću sveštenstva i s ispovešću kandidata za sveštenstvo. 
 
– Duhovnikom često zovu bilo kog sveštenika, kome otkrivaju svoju dušu na ispovesti. A postoji i takvo mišljenje: duhovnika mora imati svaki vernik. Da li je to tako? Duhovnik – to je prepodobni Amvrosije Optinski ili crkveni sveštenik, s kojim svaki dan putuješ u istom trolejbusu? 
– To može biti i ovako i onako. Duhovnik može biti i čovek poznat po svom visokom duhovnom životu, ali i obični crkveni sveštenik. Čoveku, koji živi u skladu s pravoslavnom tradicijom, u skladu s crkvenim predanjem, neophodan je nastavnik, vodič. On mu pokazuje put po kome su prošla već mnoga pokoljenja crkvenih ljudi, i taj put, mi to sigurno znamo, je doveo do spasenja njihove duše. Pravoslavlje je jako baš u tome, što imamo tradiciju spasavajućeg duhovnog života. Ona se može osetiti, ona je realna, i niša novo ovde ne treba izmišljati. To je realan život i on ima svoje zakone, koje mi znamo. O njima su nam govorili ljudi koji su prošli taj put. Oni su nam preneli svoje iskustvo i mi, primenjujući njihovo iskustvo u svom životu, vidimo da je to zaista tako, i živimo po tom zakonu, idemo tim putem koji vodi k Bogu. 
 
Foto: Aleksij Kolosov
 
Ali čoveku koji tek stupa na taj put, na samom početku je, naravno, neophodna pomoć i podrška. To što zavisi samo od njega je – odlučnost da živi duhovnim životom, to je shvatanje da se bez učešća u Tajinstvima Crkve, ne može dostići spasenje. Čovek, koji se trudi da živi po Jevanđelju, vidi da je to vrlo teško, ako se trudi zaista iskreno, i ovde je neophodna pomoć, podrška, savet. Za to je neophodan duhovnik. 
 
S druge strane, duhovnik je nosilac prava, koje je Spasitelj darovao Svojim učenicima – apostolima, a kroz njih – sveštenstvu, kao osnovnom stubu Crkve: prava da oslobađaju ljude od tereta grehova. Sveštenik – to nije prosto nekakav psiholog, koji sasluša i da savet. Da, neki ljudi osete olakšanje u teškim životnim trenucima, ukoliko uspeju da iznesu sve svoje probleme slučajnom prolazniku, na primer u vozu – klasični slučaj. To je razumljivo, da neki psihološki zakoni ovde deluju. Ali služenje sveštenika nije vezano samo za to... 
 
– Ako je sveštenik – samo „rame za plakanje“, onda čime se on razlikuje od psihijatra? Time što nema beli mantil, već mantija s epitrahiljom? 
– Služenje sveštenika je povezano i s tim, što on oslobađa čoveka od tereta grehova, od vlasti greha – i to ne nekakvim svojim zaslugama, već zato što mu je dato to pravo Tajinstvom sveštenstva. 
 
I te dve strane služenja sveštenika kao duhovnika, pomažu čoveku da ide k Bogu – svojim koracima, ali pri pomoći odozgo, s blagodati Božijom i po savetu nastavnika, mudrog rukovodioca. Jasno je da se, ako jedan čovek poznaje drugog tokom dugog vremena, taj put ostvaruje nekako lakše, s poverenjem. Sveštenik zna vernika, uslove u kojima živi, njegov posao, njegov unutrašnji mir, nivo obrazovanja, nekakve korake u njegovom duhovnom životu; i njemu je bukvalno s pola reči jasno, u kakvom raspoloženju čovek dolazi na ispovest, i lakše mu je da mu savetuje, ne nešto „uopšteno“, već upravo to što mu je potrebno u tom trenutku. Naravno, da se tada razvijaju veoma dobri odnosi duhovnog oca i čeda, kada među njima caruje poverenje. 

Pazi na sebe. Foto: Aleksij Kolosov
 
– Kod duhovnika ljudi dolaze za savet iz raznoraznih razloga. Da li je potrebno savetovati se: kakve boje divan da kupi ili u kakvu školu da odvede ćerku?  
– Meni se čini da je sve to veoma individualno. Postoje ljudi koji su u svom životu dovoljno samostalni, i sloboda izbora, sloboda volje, koja je deo lika Božijeg u svakom čoveku, ne treba da se guši autoritetom duhovnika. U nekim životnim situacijama može se čoveku dati sloboda – čak do samog izbora mesta rada... Zato što ljudskim životom upravlja Bog, i On deluje kroz duhovnika, ali i kroz našu volju. Sveštenik može da posavetuje: hajde da probamo, hajde da se pomolimo, da bi put koji izabereš bio za tebe koristan. 
 
Kada čovek smatra da ima pravo da odlučuje za nekog, kako treba da postupa, - znači, ili da je dostigao veoma visoki nivo duhovnog... savršenstva, ili jednostavno ima visok nivo gordosti, koja se zove prelest. 
 
Postoje ljudi kojima je zaista neophodna podrška čak i u životnim pitanjima, koja gledano sa strane nisu od velikog značaja, ili su čak sasvim nebitna. Evo, primer iz žitija prepodobnog starca Amvrosija: kod njega je došla seljanka i ispričala mu o ćurkama, koje je čuvala... Mnogo se brinula kako da ih uzgaja, jer je zbog njih trpela nevolje i napade od gazdarice. Otac Amvrosije je seljanku utešio i pomogao joj praktičnim savetima, kako da se brine o toj živini, znajući da je to za nju veoma važno. Ipak mnogi starca nisu razumeli. 
 
Ali danas su takvi odnosi retkost, za njih je neophodna velika strpljivost sveštenika i dovoljno vremena na raspolaganju za to. 
 
– Duhovnik nije naredbodavac. On pokazuje put, a zapravo odlučuje sam čovek. Samo da li je dobro da mu se daje takvo pravo? Postoje primeri, kada čovek pita jednog, drugog, trećeg sveštenika, dok ne dobije potreban odgovor i postupa samo tako kako je i hteo u početku. To jest, prosto nameće svoje rešenje. To je, po meni, potpuna deformacija duhovnog života... 
– Pa... mislim, da jeste. Takvo traženje sankcija odozgo – ono dolazi od samovolje.
 
– Onda šta dobijamo: svešteniku je bolje da ne insistira ni na čemu? 
– Uvek s uverenošću ukazivati: radi samo tako, kako sam rekao, - je nepravilno, već smo objasnili uzrok takve sklonosti k totalnom komandovanju – gordost sveštenika. Ali postoji slučaj, kada sveštenik može – i čak je i dužan - da upozori: tebi to neće biti od koristi – na primer, putovanje ovde ili onde. Ili susret s ovim i onim. Čak i u porodičnom životu: ako sveštenik dobro zna mladića ili devojku, koji žele da stvore porodicu, i shvata da će ta odluka s velikom verovatnoćom da ih dovede u nevolju, on može da kaže: ne žurite, razmislite o svemu i procenite da li postoji opasnost da će se pojaviti problemi. 
 
– I poslušaju ga? Kod sveštenika mogu da idu i, ne iz želje da dobiju ispravnu duhovnu ocenu svojih namera, već „po tradiciji“. Smatra se da je tako dobro i mi ćemo da uradimo „kako je opšte prihvaćeno“. Samo kada sveštenik odjednom počne da upozorava na nesmotren postupak, ne slušaju ga uvek, po meni. „Kako da se ne ženim, kada sam već i restoran platio...“ 
– Ne, ponekad slušaju... Slušaju... Zapravo danas veoma retko dolaze kod sveštenika sa takvim pitanjima, zato što su ljudi navikli, iz nekog razloga, da sve rade sami. Ipak, postoje ljudi, koji dolaze u hram i pitaju, da li da stupe u brak s tim čovekom ili ne. 
 
Savet – je nekakav lek protiv greha. Duhovni otac može da da čoveku neku opomenu. Ili, grubo reći, kaznu – u crkvenom životu i to se zove epitimija. 
 
Epitimija nije kazna za grehove, već lek, čijom primenom čovek dostiže isceljenje, ako to radi iskreno. 
 
Iako se u prevodu s starogrčkog „epitimija“ prevodi kao „kazna“, ona nije kazna za grehe, već lek, čijom primenom čovek dostiže isceljenje, ako je izvršava iskreno. To je takav duhovni zadatak, koji mora biti produktivan za čoveka. Dešava se ponekad u manastirima, da čovek dolazi k njemu nepoznatom svešteniku, kaje se za grehe, a ovaj mu govori: evo tebi epitimije na deset godina unapred: po sto zemnih poklona svaki dan. A čovek se razboleo, i za njemu je ne sto, već i jedan poklon teško da učini... To nije doživotna kazna, ali epitimiju može da skine samo taj ko je i dao. Osloboditi od epitimije može, takođe, i episkop.


 
– Naš razgovor objašnjava, da je duhovnik neophodan svakom čoveku, koji sebe smatra vernikom i koji je ocrkovljen. Bolje je, ako je to sveštenik, koji te odavno poznaje, kod koga se stalno ispovedaš-pričešćuješ. Ali koliko može da izdrži jedan sveštenik? Da pažljivo sledi za duhovnim životom svakog vernika verovatno može... ako ih je 50. A ako ih je 5000? Postoji granica ljudskih sila! I da li svako može biti duhovnik? Meni se čini da ne može. Zašto su k Optinskim starcima išli ljudi iz cele Rusije da bi se savetovali o tim istim „ćurkama“? Možda zato što njihov lokalni sveštenik ni nije hteo da razgovara o „ćurkama“?
 
– Teško je odrediti nekakve norme u duhovnom životu. Koliko sveštenik treba da ima duhovnih čeda? – Ko zna koliko? U tom smislu, svaki čovek, koji dolazi kod tebe, već i jeste tvoje duhovno čedo. Kako će on da primeni tvoj savet, kako će da se ponaša posle ispovesti, to je druga stvar, ali pastirski odnos k svima pretpostavlja i učešće, i dobru volju, iskrenu želju da se pomogne. 
 
U staroj Rusiji je bio malo drugačiji sistem, tamo se ispovedalo samo jednom godišnje. I to je bilo, delom, samo reda radi, formalno. Naravno da je svešteniku za vreme Velikog posta bilo veoma teško da ispoveda 100 čoveka, jer su se i nakupila pitanja vezana za duhovni život, tokom cele godine, i više. Zato su ljudi tražili te sveštenike, koji su mogli da odgovore na ta pitanja.
 
Danas ne postoji praksa koja je obavezna za svaku ispovest. Hvala Bogu, i sveštenika ima sve više. Mada smo mi u deficitu s njima i danas, ipak se, bar u Vologdi može naći mogućnost da se porazgovara s sveštenikom ne žureći. Možda je u Moskvi i Peterburgu to teže uraditi, u glavnim gradovima još uvek nema dovoljno hramova. Ali mi danas imamo takvu mogućnost, nije baš tako teško naći sveštenika u bilo kom ruskom gradu, sa kojim se može porazgovarati. 
 
Nastavimo da upoređujemo duhovnu pomoć s medicinskom. Postoje slučajevi, kada je čoveku neophodna hitna pomoć lekara, on zove „hitnu“, i kakav će doktor doći, njemu je sve jedno. Glavno je da mu on olakša patnje – dao je lek, potrebnu injekciju, primenio elektrošok-terapiju da bi oživeo srce... Ali kada se čovek oseća manje-više normalno i boluje od neke konkretne bolesti, on onda traži specijalistu. 
 
Eto tako je i u duhovnom životu. Postoje momenti, kada je čoveku neophodna ispovest, i ne treba čekati nekog visoko-duhovnog  sveštenika, putovati do njega kilometrima. Bilo koji sveštenik u crkvi, čak i najprostiji, će ga ispovedati i olakšati mu dušu. Ali ako želiš savete u kontinuitetu, onda traži duhovnika. 
Uopšte uzev, duhovni život – to je takav život, koji se dostiže samo ličnim iskustvom. O njemu se može pričati veoma mnogo, ali onaj, ko ne živi tim životom – on ga ni ne razume. 

 
 
Foto: Aleksij Kolosov
     
– Sve je napisano u Jevanđelju, samo ga treba čitati, i to je sve? Eto tebi i duhovnog života, sa svim pravilima i uslovima? 
– Ne samo čitati, već živeti po njemu, jer dok se ti sam ne uživiš, onda ništa ni nećeš razumeti. O duhovnom životu se može mnogo pričati, ali reči teško da će biti shvaćene do kraja, ako čovek sam ne napravi prvi korak. A kada on pođe na ispovest kod sveštenika, kada sam bude uveče analizirao svoj dan, prinoseći pokajanje Bogu za neke svoje grehe, i zahvaljivao Mu za milost, koja se izliva na nas svakog dana... Tek onda razgovor o duhovnom životu može biti dubok i sveobuhvatan. 
Sedeći za šoljom čaja, govoriti kako je ruska zemlja postala siromašna duhovnicima, kako ih nigde nema… I posle poći negde u kafanu ili sutradan prevariti čoveka, da bi sebi doneo korist… Onda će sve to biti pusti razgovori. 
 
– Mnogi govore o osiromašenju duhovnog života, pa ima li danas duhovnika? Ili njih jednostavno ne može biti, da nema? 
– Duhovni život uvek postoji, zato što je u Crkvi – Hristos. Čovek, koji ide k Njemu, već živi duhovnim životom. Ako ideš srednjim putem, carskim putem – izvršavajući zapovesti Božije, posteći, čitajući Jevanđelje, trudeći se da postupaš po jevanđeljskim zapovestima, -  tu onda nekakvih teškoća ni nema. Živiš, Gospod te vodi, vidiš svoju nemoć, nedostatke... Druga je stvar, kada čoveka zatrpaju strasti, ili kada pada u nekakve ekstremne situacije – tu je onda, možda, potreban savet iskusnog duhovnika. 
 
Duhovnika, naravno, treba tražiti, ali bilo koji duhovnik će, pre svega, da savetuje da se boriš sa sopstvenim gresima.
 
I takav čovek se može naći. Čak kroz prostog sveštenika, čoveku se može otkriti Božija volja – jer mi kod duhovnika pre svega tražimo volju Božiju! Ne tražimo pažljivog sagovornika, nekakvog intelektualca, koji će s tobom da razgovara o visokim materijama mističkog bogoslovlja, već toga, koji otkriva volju Božiju. Gospod će da otkrije svoju volju kroz onog, koga sam odredi, samo da bi mogao da čuješ i postupiš tako – po Božijoj volji, na svoju korist. I da podvučem: hajde da ne kopamo po gresima sveštenika i tražimo onog ko će biti dostojan da nas opslužuje, i tapkati u blatu „nedostojnih“. Duhovnika, naravno, treba tražiti, ali bilo koji duhovnik, uvek će savetovati da se pre svega boriš sa sopstvenim gresima. Blažen je ko ih i vidi! 
 
S protojerejom Aleksijem Sorokinim
razgovor vodili Pjotr Davidov i Andrej Saljnjikov
 
Prevod sa ruskog S. M.
21 januara 2014. godine
 
Izvor: http://www.pravoslavie.ru/put/67619.htm

Pročitano: 11088 puta