MANASTIR LEPAVINA - SRPSKA PRAVOSLAVNA CRKVA

ARAPKINJA SA RUSKOM DUŠOM



Mati Veronika (Raheb)

Razgovor sa monahinjom Veronikom (Raheb) iz manastira Vaznesenja na Maslinskoj gori
 
Mati Veronika vodi svoj monaški život u manastiru Vaznesenja na Maslinskoj gori (Eleon) još od 1956. godine. Došavši još kao djevojčica, odlučila je tu provesti ostatak svog života. Njeno arapsko srce ne samo da je privrženo Hristu, već i ljubavi prema ruskoj istoriji i kulturi. Godine svog života na Maslinskoj gori su provedene u molitvi, postu i bdenju skupa sa monahinjama različitih nacionalnosti, u manastirskoj blagodati i atmosferi ljepote što je vidljivo tokom monaških službi ispunjenih posebnim molitvenim duhom. 
 
 
*   *   *

- Mati Veronika, kažu da ste se u manastiru našli još kao djevojčica i da ste odbili da ga napustite iz nekog razloga, uprkos suzama i preklinjanju rodbine. 
 
Da, u manastir Vaznesenja sam došla kao osmogodišnja djevojčica. Znala sam tri molitve na ruskom jeziku prilično dobro: Oče naš, Trisvetu pjesmu i Gospode pomiluj. To sam naučila u svom rodnom gradu Vitlejemu, odakle smo prije tačno 55 godina moja baka Aziza i ja došle u Eleon. Sjećam se i datuma – bilo je to 2. marta, 1956. godine. 
 
Naša arapska porodica ima grčke korijene, a prezime Raheb na arapskom jeziku znači “monaško”. Kuća mojih roditelja u Vitlejemu nalazila se tačno do bazilike Roždestva Hristovog, gdje sam krštena. I tako se desilo da nakon razvoda mojih roditelja moja baka me odgajala do osme godine. U jednom periodu ona je dala da pohađam rusku školu za arapsku djecu u Beit Džali, gdje smo pohađali službe u pravoslavnim crkvama. Moja baka je voljela ruski narod još od njenog djetinjstva i mogla je sasvim dobro da se služi na ruskom jeziku. Ona me naučila mojim prvim riječima i molitvama na ruskom jeziku. 
 
Ruske monahinje sa Maslinske gore često su odsjedale u našoj kući kada bi dolazile u Vitlejem na velike praznike. Monahinja Tatjana, koju smo moj brat Ilija i ja zvali našom „ruskom bakom“ dolazila je u posjete. Ilija je ubijen na frontu u Jordanu sa svoje 23 godine. Naš otac je bio u vojsci, i 1956. godine, moja baka je morala ići u Kuvajt da ga posjeti, gdje je u to vrijeme bio raspoređen. Tada me dovela u manastir „na samo nekoliko mjeseci“, i kao što će se ispostaviti, do kraja mog života. 
 
- Da li je mati Tamara bila igumanija manastira u to vrijeme?
 
Igumanija Tamara
 
Da, matuška Tamara, u carskoj Rusiji poznata kao vojvotkinja, bila je ćerka velikog vojvode Konstantina Konstantinoviča i velike vojvotkinje Jelisavete Mavrikievne, i praunuka cara Nikolaja I. Rođena je kao Tatjana Konstantinovna Romanova. Njena pomoćnica u tim danima bila je Arapkinja, monahinja Feoktista, a 1948. godine zajedno sa sestrinstvom došla je u gornji manastiru u Eleon. Tu je živjelo oko 130 starijih monahinja, među kojima su bila i tri arapske djevojčice od kojih su kasnije postale monahinje Rafaila, Kristina i Marija. Matuška Tamara je poznavala moju baku Azizu veoma dobro. U Vitlejemu je moja porodica živjela u izobilju, kao vlasnici zemlje i plantaže maslina. Baka je često išla u posjetu u manastir na Eleonu, i uvijek je donosila boce maslinovog ulja kao dar za kandila koja su gorila pred njenim ikonama. 
 
Sjećam se kada smo moja baka i ja tek stigle u manastir ja sam dobila knjigu ruske gramatike i sivu mantiju pošto sam bila najmanja djevojčica. I tako su prošla dva mjeseca nakon čega se moja baka vratila po mene iz Vitlejema. Međutim ja sam odbila da sa njom pođem: „Bakice, šta je sada ovo? Ja sam već monahinja! Ovdje učim ruski i dolazi arapska učiteljica. Jedem ruski boršč i kašu i dopada mi se...“ Čuvši ovo, baka se nasmijala očiju ispunjenih suzama: „Ne mogu te ovdje ostaviti, isuviše si mala. Šta će tvoj otac reći?“ Briznula sam u plač i otrčala igumaniji Tamari. Matuška je pokušala da ubijedi moju baku riječima: „Ostavi je još malo pa ćemo vidjeti. Sve što joj treba ona ovdje ima, uči arapski i ruski...“ 
 
Sjećam se da je moja osamdesetogodišnja baka dolazila po mene još dva puta. Naravno, tekli su potoci suza i mnoga pojašnjenja, ali manastir nisam napustila. Moja rodbina me „proganjala“ sve do moje 25 godine, pa je čak i moja majka dolazila, ali sve je bilo uzalud. 
 
Naravno, i moj otac je dolazio da me vrati, ali bi ga matuška Tamara molila: “Jelena (to je bilo moje mirjansko ime) već pjeva za našom pjevnicom, poznaje muziku i naučila je da šije.“ 
Imala sam čitav niz poslušanja: pjevala sam, pravila svijeće, plela brojanice, pomagala u ikonografskom studiju. Sama matuška Tamara me naučila ruskom jeziku i tehnici šivanja, dok me mati Feoktista učila vezu. Moje obrazovanje se odvijalo pod igumanijim okriljem. Tokom 25 godina nikad je nisam ostavila – sve do njene smrti.
 
- Koliko ste godina proveli u manastiru prije monaškog postriga? 
Svi su mi govorili da kao dijete, djevojčice se trebaju igrati lutkama a ne da žure postati monahinjom. Naravno, budući da sam bila naivna, tražila sam da me sa mojih 9 ili 10 godina oblače u monašku odjeću. Jednom sam prišla matuški Tamari (kada nas niko ne bi čuo zvali smo je “ama,” što na arapskom jeziku znači “mama”), i pitala sam je kada ću konačno postati monahinja. Na majčinski način me pomilovala po glavi i rekla: „Isuviše je rano za tebe, tek si djevojčica.“ Gotovo sam počela da plačem od uvrede, tako sam željela biti odrasla! Nakon toga mi je matuška Tamara dala veliku lutku, kojoj sam zauzvrat, da niko ne vidi, sašila kompletnu monašku odjeću. Pokazala sam joj, i molećivo, ali ipak sa dozom lukavstva, rekoh: “Evo vidiš, čak i moja lutka Tatjana je monahinja, a ja još uvijek moram da čekam...“
“Ama”, gledajući u lutku obučenu u crno, se samo nasmiješila, a potom pozvala sestru Suzanu koja je bila krojačica svih monahinja, i rekla joj da mi sašije bijelu monašku kapu koja se zove apostolnik: „Počećemo sa ovim...“ 
 
Još od svog djetinjstva zavoljela sam sve rusko, pa čak i „Božiju kašu“ i razne boršče. Iako Arapkinja po rođenju, u sebi sam se uvijek osjećala kao Ruskinja. Zato su me i zvali „Arapkinja sa ruskom dušom.“ 
Iskušenica sam postala na praznik Vaznesenja Gospodnjeg. Moj monaški postrig desio se uoči praznika Usjekovanje glave svetog Jovana Krstitelja. 
 
Arhimandrit Dimitrije (Biaka) me postrigao u iskušenicu, a arhimandrit Antonije (Grabe) me zamonašio. Monaški postrig desio se kada sam imala 33 godine i sjećam se da sam bila najmlađa monahinja. Dakle, vrijeme koje provodim na Maslinskoj gori traje više od pola stoljeća. Čitav svoj život provela sam ovdje, nikada ne napuštajući ovo mjesto, nikada čak ni ne pomislivši da odem do drugog manastira ili da se preselim u drugi manastir.
 
- Dakle, čak i svom djetinjstvu Vi nikada niste pohađali arapsku školu, a ruski jezik ste naučili u manastiru? 
Arapska učiteljica bi dolazila kod nas dva puta sedmično. Istina, ona se žalila na mene igumaniji, kako ja ne želim da učim arapski jezik. Uživala sam učeći rusku gramatiku i razgovor na ruskom jeziku. Naravno naučila sam i engleski jezik. Međutim, posebno sam zavoljela rusku istoriju i književnost. Skupa sa starijim arapskim djevojčicama periodično smo učili ruski, ali ranih 60-tih u naš manastir je stigla Evgenija Kleptsova – ona je bila duhovno čedo sv. Jovana Šangajskog, tadašnjeg arhiepiskopa zapadne Amerike. Poslije je naša učiteljica postala monahinja Julijana. Ona nam je dala ozbiljno obrazovanje na ruskom jeziku. Imali smo poteškoće sa naglašenim slogovima i pisanjem. Trebali su nam dobri udžbenici koje je naša učiteljica naručila od njene sestre koja je živjela u Moskvi. Nakon nekoliko mjeseci poštom su stigle dvije knjige. Naravno, ovi udžbenici su bili prožeti sovjetskim duhom i njegovom ideologijom: kroz tekst su se provlačili pioniri, oktobristi i Lenjin. Sve propagandne rečenice i uznemirujući pasusi bili su cenzurisani od strane monahinje Julijane koja ih je nemilosrdno precrtavala crnim mastilom ili olovkom. Mi djeca smo bili radoznali: šta je skriveno ispod tog crnila ili uništenih stranica? Jednog dana smo zgriješili, našalivši se sa našom učiteljicom. Prolazila je pored jednog od naših prozora a mi smo dohvatili čašu, i olovkom lupajući o nju, recitovali smo u glas: „Mi smo djeca oktobrista!“ Monahinja je u užasu sjela: kako je iko mogao izgovoriti takve stvari u manastiru?! Naravno da smo kasnije morali ispovijediti tu neslanu šalu našem svešteniku.
 
- Ko Vas je naučio ruskoj istoriji u manastiru?  
Zakon Božiji i istoriju naučili smo od strane arhimandrita Dimitrija, koji je u to vrijeme bio načelnik misije Ruske zagranične crkve. Bio je rijetko inteligentan čovjek, izuzetnog pamćenja i neiscrpne energije. Imao je dar umjerenosti, a sve sestre je znao poimenice i nijedna mu nije bila miljenica. Otac Dimitrije je imao veliko znanje o starozavjetnom i novozavjetnom predanju, istoriji Palestine i bio je sjajan učitelj u manastiru. Veoma mnogo je volio Rusiju, često nam pripovijedajući ono što je znao i sjećajući se Kievsko-Pečerske lavre, gdje je izvršen njegov monaški postrig. 
 
Oduvijek sam voljela učiti rusku istoriju, još od najranijeg perioda, dinastije Rjurikovič. Tako sam temeljno učila ovaj predmet da sam pobjeđivala na takmičenjima koja je o. Dimitrije organizovao i bila najbolji učenik iz istorije. Iz njegovih ruku dobila bih malu ikonu, ponekad tkaninu i konac za vez, novu mantiju ili podrasnik, a jednom mi je čak dao kasetofon. Čak sam jednom bila stručnjak za biblijsku istoriju i znala sam da navedem listu imena svih faraona i kraljeva iz Biblije. Međutim, takođe me privlačila klasična ruska književnost. Naročito mi se dopadala vjerska poezija Puškina i Lermontova. Gotovo sam cijelu knjigu „Evgenije Onjegin“ znala na pamet. Imala sam malih poteškoća čitajući Gogoljeve „Mrtve duše“, ali isto tako cijeneći knjige Dostojevskog i Tolstojev „Rat i mir“. 
 
- Onda Vam je vjerovatno poznata „K.R.“ poezija? 
Naravno da jeste! Matuška Tamara je veoma voljela svog oca, vojvodu Konstantina Konstantinoviča, koji je pisao pod pseudonimom “K.R.,” iako je ona veoma malo govorila o svom prethodnom životu dok je bila u manastiru. Imala je malu kolekciju pjesama svoga oca, i često mi je davala da “K.R.-ove” pjesme učim napamet za Vaskrs, Vaznesenje Gospodnje ili na njen imendan. Princeza Vera Konstantinovna došla je u Eleon nekoliko puta, mlađa sestra naše igumanije Tamare. Zaista smo je voljeli, zvali smo je „velikodušna, brižna ali stroga tetka Vera“. 
 
Kada bi sestre potonule u svoja sjećanja onda bih ja čitala pjesme njihovog oca na zahtjev matuške Tamare. Ako bih se prilikom recitovanja pjesme zbunila i zastala, Vera Konstantinovna bi nastavila gdje sam ja stala. Onda bih se ja sjetila i dalje nastavila sama.
 
 - Kako se sjećate matuške Tamare? 
Prvi put sam je srela 2. marta 1956. godine, kada smo moja baka i ja prvi put došle na Maslinsku goru. Tog dana je manastir slavio ikonu Majke Božije „Svecarica“. Bila je povorka sa ovom ikonom, koja se kretala duž unutrašnje strane manastirskih zidina. Arhimandrit Dimitrije i igumanija Tamara su je predvodili, i ona je bila ta koja je kasnije postala moja “ama” – moja majka. 
 
Matuška Tamara i njena sestra Vera Konstantinovna
 
Naše sestrinstvo je znalo da je matuška Tamara bila potpuno posvećena monaštvu i u teškom poslijeratnom periodu ona je mnogo uradila na izgradnji našeg manastira. Nikada nije voljela pričati o svom ranijem životu. Tek kasnije smo saznali da je ona bila Bagration-Muhranski iz prvog braka, a potom Koročentsova iz drugog braka. Ukoliko bi ipak pričala o svojoj porodici onda ona ne bi rekla „moj suprug“ već skromno „otac moje djece“, koji je bio princ Bagration-Muhranski. Ona je bila oličenje vlastele, ljubavi i poniznosti. Svako ko ju je lično poznavao primijetio bi da ona posjeduje istinsku jednostavnost i da je bila najcjenjenija igumanija u Eleonu. Njeni raznovrsni kvaliteti su bili ljubaznost, predusretljivost, strpljenje i ljubav za svoje bližnje. Bila je visoko cijenjena od strane mnogih u Svetoj zemlji. Ona je ojačala manastirske finansije i dovela nove monahinje. Bila je u stanju da zadobije povjerenje mnogih lokalnih pravoslavnih hrišćana zahvaljujući kojima su mnoge bogate arapske porodice počele slati svoju žensku djecu u manastir radi obrazovanja, čime se poboljšalo finansijsko stanje manastira. Matuška Tamara održala je ruski duh u manastiru i pokušala je dati rusko obrazovanje arapskim djevojčicama. Ona lično je predavala ruski jezik, i crkvenoslovenski, kao i rusku književnost. Nije se odvajala od ostalih monahinja, a njeni obroci su bili najjednostavniji – uzimala je samo jednu kašiku tokom obroka. 
 
- Vaš manstir je dom 16 arapskih, 13 ruskih i 3 rumunske monahinje, međutim i dalje je ruski manastir. Možete li nam nešto reći o monahinjama arapskog porijekla? 
Jedna od najpoznatijih je svakako naša 89-godišnja matuška Feoktista (Jagnam). Još sa svojih 16 godina ona je radila u gornjem manastiru, a od 1948. godine na Eleonu. Ona potiče iz crkvene i veoma imućne arapske porodice. Sve količine brašna u manastiru donirao je njen otac, Tomas. On je bio veoma ocrkovljena osoba i činio je mnogo dobrotvornog rada za manastir. Sve do 1965. godine naš manastir je bio snabdjeven bijelim brašnom najboljeg kvaliteta. Kada je on gradio crkvu posvećenu sv. Georgiju preko puta pećine na svom imanju, on je pozvao sve naše monahinje da oslikaju freske kako bi na taj način zaradile dodatna sredstva za manastir. Matuška Feoktista bila je izuzetno obrazovana, završivši fakultet u Birzeitu. Pored njenog maternjeg arapskog jezika, ona je govorila još engleski i ruski jezik. Njen život bio je povezan sa matuškom Tamarom, kojoj je bila veoma posvećena. U dobi od 24 godine matuška Feoktista bila je desna ruka igumanije Tamare, a prije i poslije nje igumanijama Pauli, Feodosiji i Paraskevi. Možda se nekima u manastiru ovo nije dopadalo, ali njeno izvanredno znanje nekoliko jezika, posebno arapskog, odredilo ju je za ovaj posao. Ni igumanija Tamara niti o. Dimitrije nisu govorili arapski jezik, dok je to zvaničan jezik svih javnih ustanova u gradu Atur, gdje se manastir nalazi. Matuška Feoktista bila je prava, skromna monahinja. I ona je bila posvećena monaštvu, a kada bi išla u posjetu roditeljima ne bi napuštala manastir na više od dva dana. Nikada nije govorila o mirjanskim stvarima, nikada nikome nije ništa određivala i ako bi ikada govorila sa muškarcem nikada ga nije gledala u lice. Pored svojih svakodnevnih obaveza, nalazila bi vremena da daje časove veza i dizajna. Bila je takođe umjetnik, profesionalno studirajući slikarstvo. Sada je matuška Feoktista oboljela od Alchajmerove bolesti i smještena je u arapsku bolnicu na Maslinskoj gori. Ona se hrabro bori sa svojom bolešću. Sa nama razgovara jedino o duhovnim stvarima. Naveče odbija da jede, samo ispijajući gutljaj čaja, sa riječima: „Sutra ću se pričestiti!“ 
  
 

Ostale naše monahinje koje su stigle u Eleon došle su iz Vitlejema, Beit-Sahura, Ramale, Taibe, Beit-Džale, pa čak i iz Jordana. 
 
Sve smo mi došle u manastir da tražimo spasenje za naše duše. I borile smo se za sve rusko i za rusku dijasporu – govorim o Ruskoj zagraničnoj crkvi. Sve rusko smo ugradile u naše duše, čak ne poželivši ništa arapsko da imamo. Pojemo za pjevnicom, gdje je sestra Afanasija bila direktor hora 33 godine. Mogle smo, ali nikada nismo željele, pjevati bilo šta na arapskom jeziku kako ne bismo narušile monaško pravilo.
 
- Sada je Vaše poslušanje da radite u suvenirnici gdje u posjetu dolaze mnogi hodočasnici. Vjerovatno morate odgovarati na brojna pitanja.  
O, da! Ali čak i u kiosku, isto kao i u mojoj keliji, brojanicu ne ispuštam iz ruku danju i noću. Mnoge zanimaju detalji u vezi istorijata našeg manastira. Ljudi postavljaju veoma različita pitanja, a na neka od njih je veoma teško odgovoriti. Na primjer, hodočasnici sa Urala jednom su me pitali da li je iguman Serafim (Kuznjecov, 1873-1959) koji je nekada živio u našem manastiru, isti onaj koji je donio kovčege sa relikvijama naših ruskih svetitelja, mučenika za Hrista, Jelisavete i Varvare, iz Rusije preko Harbina. Svako zna da su zahvaljujući o. Serafimu ove svete mošti pronađene i sačuvane. 
 
Pokojna mati Minodora (Černova) mi je znala reći da je o. Serafim živio u našem manastiru u periodu od 1920-tih godina do 1945. godine i da je čak bio njen duhovni otac u tom periodu. Nekoliko monahinja sa Urala bi dolazile k njemu. Međutim, jeromonah Serafim se nije slagao sa rukovodstvom našeg manastira i bio je prinuđen da se preseli u Malu Galileju koja se nalazi na Maslinskoj gori. Ne želim da ulazim u razloge sukoba. Približavajući se kraju svog života o. Serafim je vrijeme proveo u manastiru Svetih Apostola u Maloj Galileji, sjedištu Jerusalimske patrijaršije. Otac Serafim se upokojio u Gospodu u tom manastiru godine 1959, i njegov grob se tamo nalazi. Njegov epitaf zvuči kao poziv svojim sunarodnicima... 
 
Sjećam se kada sam se ja pridružila manastiru tamo su se nalazile monahinje od 60-tih do 90-tih godina života, od kojih su mnoge bile sa Urala. Mislim da je i o. Antonin (Kapustin) takođe bio iz te oblasti. Dakle, riječ iz našeg manastira je čak tako daleko stigla.
 
- Vi vjerovatno morate hodočasnicima i posjetiocima govoriti i o sebi. 
Naravno, završim sa nekoliko riječi o sebi. Sramota je, međutim, da mnogi od njih misle da smo mi Arapi prešli na Hrišćanstvo preko manastira – sa Islama. Oni me pitaju „Da li ste se Vi krstili u manastiru? Da li je to bilo davno?“ „Ne,“ odgovorim, „Krštena sam još kao dijete u Vitlejemu, u istoj onoj pećini gdje se Hristos rodio!“ 
 
Čak sam sretala i sveštenike koji to nisu znali, ili koji nisu razumijevali da se ovdje Hrišćanstvo propovijedalo, na arapskoj zemlji, još od vremena apostola, i da je Sveta zemlja dom za više od nekoliko hrišćanskih Arapa. Jedina stvar koja nam je zajednička sa našim muslimanskim komšijama jeste arapski jezik. 
 
Stanovnici arapskog grada Atur, gdje je manastir smješten, takođe su isprva bili iznenađeni da arapske djevojčice posjećuju ruski manastir. A onda su se vremenom na to navikli i shvatili da mi nismo muslimanke već hrišćanke. Kao mlada žena sjećam se da su sveštenici i hodočasnici pitali rukovodstvo našeg manastira: „Zašto primate Arape u naš ruski manastir?“ Lokalni Grci su ukorili našeg o. Dimitrija: „Zašto, bez našeg odobrenja, primaš arapske djevojčice iz naše parohije? To su djeca naših parohijana.“ 
 
Otac Dimitrije bi odgovorio: „Ali vi njima niste otvorili pravoslavni manastir, pa su tako mnoge od njih došle k nama. Neke čak idu u katoličke manastire. Ko će očuvati pravoslavno Hrišćanstvo u Svetoj zemlji?“ 
 
Upravo tako, mi čuvamo Pravoslavlje na Maslinskoj gori! 
 
Svoje godine na Maslinskoj gori provodim u molitvi, postu i bdenju među monahinjama različitih nacionalnosti, u manastirskoj blagodati i atmosferi ljepote što je vidljivo tokom monaških službi ispunjenih posebnim molitvenim duhom.
 
 
Antonije Holodiuk 
Prevod sa veb stranice Ruske zagranične crkve

Prevod sa engleskog D. P.
11.12.2013.


http://www.pravoslavie.ru/english/47258.htm ;

Pročitano: 10380 puta