MANASTIR LEPAVINA - SRPSKA PRAVOSLAVNA CRKVA

LJUDI SA POSEBNIM POTREBAMA



Sumorno nedeljno jutro, posle Svete Liturgije otišao sam do parohijskog doma. Uzeo kafu, seo, i zagledano tražio način kako da se razbudim. Nešto baš kao i da nisam bio na današnjoj Liturgiji. Neko bi pomislio gledajući me: ovaj je sa mislima otputovao na drugu planetu. Nisam se razbudio dovoljno pa očekujem da će uskoro kafa početi da deluje. Prilazi mi otac Vajo i obrati mi se u tom trenutku. Bio je obučen u debelu zimsku jaknu, spreman da izađe van na hladnoću. Pozdravim se sa ocem, a on me tihim glasom uputi da uđem u njegovu prostoriju, jer kako kaže: tamo ima zanimljivih gostiju. Prostorija je bila popunjena ljudima. Po izrazu lica ljudi, profesor Jerotić je pričao o vrlo zanimljivim temama. Ubrzo mi je supruga oca Vaje mesto ustupila, i na fotelju oca Vaje sam seo. Imao sam tako posebnu preglednost na sve u kancelariji, a posebno na profesora Jerotića. Nauka se ovde velika mogla čuti. Pretežno o odabiru partnera za brak. Pričao je profesor kako se partner nekada birao, kako se danas bira, gde nastaju greške u odabiru, nekada su roditelji birali partnera detetu. Profesor Jerotić napisao je mnoge radove na tu temu. Mnoge slučajeve je opisao, i neke savete podelio, ali kako kaže; važno je da koju god partnericu izabrali, da budemo nežni prema njoj. Vekovima su muževi terali žene iz kuće, ako mu žena rodi samo kćerke, a ne i sina, a nisu muškarci znali nauku da upravo oni svojim genima određuje pol detetu. Profesor uvek podseća na to da nauka i religija moraju biti složne, a ne razdvojene. Nakon gotovo punih sat vremena, spremačica nas je zamolila da krenemo. Udubili smo se u naučne teme zaboravljajući na vreme.
 
Pored mene je u kolicima sedela slepa i nepokretna žena. Kako smo svi što pre hteli da izađemo van iz kancelarije, ona se našla zbunjena, jer nije bilo nikog da joj pomogne. Pitao sam je: „Da li vam treba pomoć?“, na to je odgovorila: „Da, molim vas“. Nema čoveka koji ju je doveo u crkvu, on je otišao, a starija gospođa koja je bila s njom nije bila od velike pomoći. Uspeli smo da zajedno snesemo kolica. No kada smo izašli van porte crkve, svako je otišao na svoju stranu. Rekao sam joj da ću joj pomoći odpratiti je kući. Gospođa živi u obližnjoj ulici, tako da sam pomogao oko kolica, i uz put smo pričali: – Kako se zovete? -Jasmina, -ja sam Nenad. Nadovezali smo se na profesorove teme kojima je on zadržao našu pažnju gotovo sat vremena. Pitao sam Jasminu za vid, za procenat slepoće, kaže da ne vidi ništa, ali da joj to uopšte nije problem, jer se uspela tako organizovati kroz život. No sada od nedavno joj je problem nova tegoba, a to su kolica iz kojih ne može da se pomakne. Što se vida tiče, ona sama stvara viziju ljudi i tako u 80% slučajeva ispravno može da opiše izgled čoveka. Završila je tečaj na kompjuteru i napisala je čak šest knjiga. Zastao sam u mislima na tu njenu izjavu. Činilo mi se gotovo nemogućim, potpuno slepa, a napisala već 6 knjiga. I to još posebnim akrostihom. Nemojte se predati Jasmina, siguran sam da vas okružuju ljudi koji vas vole, i oni će vam pomoći da teret iznesete. U tom trenutku ispao je neki šarafić iz kolica, pokušao sam ga složiti pa sam dotaknuo patike koju se štitile njena obamrla stopala. Nisam se bojao primiti. Ljudi imaju predrasude danas i neobaziruju se oko ljudi kojima je potrebna naša pomoć. To je sve život, upravo ovaj stvarni život koji nas okružuje, ne život iz televizijskih serija, već baš onaj pravi koji se nalazi tačno pored nas. Naš svet je toliko bogat raznolikošću, ali i prolazan. Jasmina se toj prolaznosti već sada raduje.
 
Gospođa koja je išla ispred nas mi je pomogla da podignemo Jasminu iz kolica kako bi prepešaćila samo nekoliko stepenika i tako ušla u zgradu. Jasmina je brojala svaku stepenicu. Brojali smo ih zajedno: prva, druga, treća, četvrta, peta, šesta. Bravo Jasmina. Zajedno smo se veselili i radovali njenom uspehu. Ovih šest stepenica koje ima na ulazu u zgradu joj uvek stvaraju problem. Ali pobedila ih je. Video sam tada njen blagi i radostan izraz lica. Na očima je imala sunčane naočale, ali one nisu mogle da prikriju njenu istinsku lepotu. Shvatam reči profesora Jerotića kada je prepodne rekao da treba da budemo nežni prema ženama. Jasmina je puna nežnosti. Ta nježnost iskazuje njenu potpunu ženstvenost bez obzira na život bez vida i u kolicima. Kada sam dopratio Jasminu do stana, zamolila me da ostanem i da popijem nešto. Odabrao sam čaj kojeg je pripremila njena majka, a njen otac je seo sa nama u gostinjsku sobu. Pričao sam malo o sebi, i mojoj knjizi „Susreti sa svetim mestima“. Jasmina vrlo dobro zna za manastir Lepavinu i mnogo poštuje oca Gavrila. Njen otac me pozvao da vidim ikone u Jasmininoj sobi. U njenoj sobi bilo je kao u monaškoj keliji. U kutu su bile knjige od kojim mi je Jasmina poklonila jednu. Kada sam otvorio knjigu, video sam da je napisala slabo čitljivim rukopisom potpuno slepe osobe: „Nenadu od srca“. Shvativši da moja poseta i susret sa Jasminom ne bi imao svoju punoću bez da i ja njoj poklonim svoju knjigu po koju sam otišao u auto.
 
Tada sam osetio onu tajanstvenu nit koja povezuje ljude u našem svetu, dobijam neočekivan telefonski poziv. Čim sam seo u auto, zove me otac Gavrilo i kaže mi između ostalog da je danas dobio poruku od jednog mladića koji je invalid. U poruci mu mladić predlaže da se pri crkvi osnuje volonterski rad mladih koji su željni pomoći ljudima sa posebnim potrebama, kako bi se olakšao njihovod dolazak nedeljom na Svetu Liturgiju. Ovim očevim komentarom opet je dokazao da tajanstvena nit koja povezuje ljude u našem svetu postoji. Iako je nevidljiva ona je postojana.
 
Iz Jasminije knjige: BLAGODARIM
 
Bežeći od male samoće upadoh u veliku usamljenost
Leteći beskrajnom pustinjom vremena kao nad
Ambisom što je sve veći jaz između mene i drugih sa
Grizodušjem koje srce mi para
Ometena životom i dalje se pitam
Da li da mi se dogodi ljubav mnim
A ne znam da li je želim ili ne želim
Reči su lažne boje su otišle oblici su nestalni
I žednim i pijem i ostajem žedna
Milost jedna je gorušičje zrno vere i za njega BOGU BLAGODARIM.
 
Nadam se da će ovaj moj tekst zajedno sa Jasmininom pesmom prizvati današnje Milostive samarjane koji žele Jasmini i mnogima poput Jasmine pomoći da dođu bar nedeljom od stana do crkve kako bi prisustovali Svetoj Liturgiji. Nemojmo samo ravnodušno prolaziti pored ljudi sa posebnim potrebama. Oni su ovisni o našoj brizi i pažnji. Oni su naša stvarnost.
 
Nenad Badovinac
8. Decembar, 2013.
Izvor: http://zapisi-reportaze.com/ljudi-sa-posebnim-potrebama/

Pročitano: 7126 puta