MANASTIR LEPAVINA - SRPSKA PRAVOSLAVNA CRKVA

"MANASTIR - NIJE INKUBATOR SA PREPELICAMA!"



protojerej Artemije VLADIMIROV
 
Po odluci Svetog Sinoda u Moskvi, u  Krasnom Selu se otvara novi ženski manastir – Aleksejevski.  O specifičnostima novog manastira govori protojerej Artemije VLADIMIROV, koji će, po svemu sudeći, u ovom manastiru biti duhovnik.
 
Kako je poznato ljubiteljima starih spomenika, moskovski Aleksejevski manastir osnovao je sveti Aleksije, Mitropolit Moskovski svojoj sestri i njenoj sapodvižnici – današnjim svetiteljkama Evpraksiji i Julijani. One su sahranjene u aktivnom Začatjevskom ženskom manastiru ( ulica Ostoženka) . Aleksejevski manastir je dva puta menjao mesto i sada će biti izgrađen u Krasnom Selu. Ovo mesto, u to vreme prigradsko, odabrano je još u prvoj polovini XIX veka po blagoslovu svetitelja  Mitropolita Filareta (Drozdova).

Dvadeset godina je prošlo od obnove  parohijskog života na ovom mestu, čiji centar čini hram Svih Svetih. Sve ove godine, naše misli ( misli sveštenstva i parohijana) vrtele su se oko jednog predmeta – mogućnost obnove manastira. Ovde je otvoren, prvi u Moskvi, crkveni dom za stara lica posvećen svetom careviću Aleksiju. Iz ovog doma je u Nebeske Obitelji otišlo već 50 žiteljki, među kojima ima veliki broj monahinja, koje su postrižene u sovjetsko vreme, i koje su se pripremile za odlazak u večni život.
 
Za proteklih dvadeset godina u parohiji se skupilo mnogo duša koje žude za monaškim životom. Ja verujem da je budućnost naše obitelji svetla i radosna, tim pre, što će monahinja Ksenija (Černjega) po blagoslovu Njegove Svetosti Patrijarha Kirila biti postavljena na mesto igumanije ovog manastira, a ona je stasala u ovoj parohiji. Od studentkinje Moskovskog Pravnog fakulteta ona je došla na čelo pravne službe Moskovske Patrijaršije. Patrijarh je upravo njoj poverio ovako komplikovan posao oko obnavljanja manastira i to po pravnim pitanjima. Naime,  hramovi Aleksejevskog manastira su raštrkani sa dve strane nadvožnjaka, koji preseca manastirsko dobro na dva dela. Ovaj nadvožnjak leži direktno na kostima monahinja i predstavnika moskovskog plemstva, kao i trudbenika  kulture i umetnosti,  sahranjenih na manastirskom groblju.
 
Ova velika i zanimljiva parohija postaće  stub života obitelji. Ona broji već više od hiljadu duša. Kod nas se već sakupilo mnogo talentovanih ljudi.  Moskva ne oskudeva nu u piscima, ni u fizičarima. U našoj zajednici ima oko 20 sestara, koje malo po malo učvršćuju svoje korake na stazama monaškog života. Zato se nadamo da će manastir početi polako da uzrasta. Raduje nas i nadamo se da će polagano krenuti obnova drevnog Aleksejevskog ženskog manastira. Sve će to ići pod neposrednim rukovodstvom Njegove Svetosti Patrijarha Kirila, koji je ovom manastiru dodelio status stavropigijalnog.
 
Kakav će biti karakter ovog manastira? Pokazaće budućnost. Ali, sudeći prema iskustvu naše prosvetiteljske i izdavačke delatnosti, manastir će, kako i pristaje gradskoj obitelji, svoje osnovne snage usmeriti na prosvećivanje i duhovno služenje sugrađanima. Istovremeno, svima je jasno, da ograničenje na samo kabinestsku  nastavu ne bi baš bilo mudro za žiteljke obitelji. Dobro je da u Krasnom Selu imamo skoro četiri hektra zemlje i isto toliko u Sikoljniku, gde se nalazi hram svetog Tihona Zadonskog. Njegova Svetost Patrijarh, objedinivši sva naša dobra pod pokrov manastira, odredio je opšti plan manastirskog razvoja. U Sikoljniku, uz Božiju pomoć,  potrebno je da se sagradi novi dom za stara lica, koji treba da odgovara potrebama vremena. A u Krasnom Selu planirano je da se izgradi  mesto za buduće monahinje.
 
Po mišljenju Njegove Svetosti Patrijarha osim (crnog) sestrinstva, odnosno, monahinja, obitelj će svoja vrata da otvori i belom sestrinstvu. Reč je o svim devojkama i ženama koje žele, a koje možda još nisu spremne, ili nemaju mogućnosti da žive u manastiru, a žele  da mu budu od koristi. Svaki pravoslavni manastir u Rusiji i sada je spreman da sudeluje u podvigu milosrđa. Uz malo veće napore može to da postane internat  za osirotelu decu ili škola za držanje časova o dobru i pobožnosti,  ili pak medicinska ustanova, gde će uvek, uz veliku zahvalnost, i personal i pacijenti susretati sestre sa znakom krsta milosrđa na čelu.   
 
Bezuslovno, mi danas moramo da uzmemo u obzir i razmotrimo sve poteškoće i greške, koje su se dešavale prilikom osnivanja muških i ženskih manastira za poslednjih 20 godina. Ove greške su vezane za izvesne krajnosti u koje se upadalo: za nekoga je to bio pretežak fizički rad, za nekoga nepravilno shvaćeno poslušanje, koje, konačno, i ne treba da guši ličnost, niti da je lišava razuma i sposobnosti da razluči dobro i zlo. U naše vreme ljudi su postali krajnje raslabljeni, i teško je očekivati da će oni, koji dolaze u obitelj,  bezuslovno sa sobom doneti harmoniju uma i srca, i da će biti radosni, bodri i univerzalni u podnošenju teškoća, koje donosi svaskodnevni trud u manastiru. Pa, obitelj i postoji zbog toga da bi ljudima vraćala duhovno zdravlje. Zadatak manastira i jeste da ih ukrepi moralno kako bi oni mogli da posluže bližnjima, da sa njima razmene mudrost, čistotu duše, radost, trpljenje, umeće da uvide svetlu stranu života.   
 
U svakom manastiru atmosfera se formira kao prvo, od strane lica koje njime  rukovodi, dakle, igumanije, što podrazumeva i dobro odabrano sestrinstvo s njene strane; i, razume se, od strane duhovnika, koji će njoj da pomaže da zajedno sa duhovnikom uspešno rukovodi manastirom. Ako ne bude nekih neočekivanih odluka, to, kako se već vidi, poslušanje duhovnika biće ponuđeno meni, i ja  čvrsto verujem, da će matuški Kseniji i meni, uspešno dopunjavajući jedno drugo, uspeti da povedemo računa o svim krajnostima i nedostacima, koje sam ovde naveo, i da se sačuvamo od njih. Nama predstoji ne toliko da se odbranimo od ovih krajnosti, koliko da se nadamo u pomoć Božiju. 
 
Čini mi se da se najbolji način da podigneš manastir uklapa u reči poslovice «što laganije hodaš, dalje ćeš stići». Mi ne treba da patimo od «kolosalnih  planova»,  megalomanije. Mislim da nam u narednih 20 godina ne predstoji (daj, Bože, da svi budu živi i zdravi) da prerastemo u žensku lavru. I, ja nisam slučajno rekao da će naša obitelj uključivati kako monahinje, tako i belo sestrinstvo. U Rusiji su od pamtiveka postojali pojmovi kao što su «crno i belo monaštvo». Nadam se da će naš manastir upravo biti «narodni» u smislu, da on treba da se podiže  uz pomoć cele parohije. U njega ulazi i crkveno-parohijska opšteobrazovna škola, i dom za stara lica, i veći broj već  formiranih porodica sa  potomcima i vaspitanicama. Zato, ako mi za svoj  zadatak ne postavimo povećanje broja sestara - žiteljki (mada manastir nije inkubator sa prepelicama), sam život će da napravi potrebne ispravke i da nam omogući da shvatimo da li idemo pravom stazom. 
 
I drugo: niko nikoga ne treba da vuče u monahe,  jer, «nevoljnik – nije bogomoljac».  Putem  duhovnog života moramo da idemo bez roptanja i samosažaljevanja, dakle, sa radošću i blagodarenjem. I kao što se  naprečac ne treba udavati, dakle, treba da ispitujemo i proveravamo svoja osećanja, tako, naravno, i za manastir nije dobra «brzopletost i nepromišljenost». Neka duša polako ispita svoje snage. Svaka parohijanka, ako poželi, može da se trudi i kao bela monahinja. Na kraju krajeva, u ovoj našoj dragoj parohiji, mnogi su prvi put u životu prišli na ispovest i pričestili se Svetim Hristovim Tajnama.  Ako je devojka ili žena ovde našla svoj mir kao dizajner ili ikonopisac, trudi se u trpezariji, domu za stara lica, njoj će malo po malo Božija blagodat šapnuti, da li je manastir postao njena kuća i da li  ona ovde nalazi «i Božanstvo, i nadahnuće, i život, i suze, i ljubav...».  
 
Jer, osnovni zadatak manastira, kao i cele parohije, jeste da se u zajedničkom služenju Hristu stvori atmosvera ljubavi. Ako atmosvera bude svetla, a ljudi nauče da praštaju, da jedni druge čuvaju, da se kultivišu i da budu predusretljivi; ako za njih ta žrtva bude slatka, onda njima - «i sveće u ruke». Ili, obrnuto, ako čovek oseća ( Ne daj, Bože, !), boraveći u manastiru da degradira, besni, postaje bezdušan, vene kao biljka, neka hvata maglu, kao što je to učinio Ljetmontovljev Mciri! Jer, ne krasi mesto čoveka, već čovek mesto. Uveren sam da je  život garant i kriterijum istine. «Život proživeti – nije polje pretrčati».
 
Ipak se nadam, da će  se među našim parohijankama naći mnogo  živahnih plamičaka, koje znaju da «vita brevis est“ (lat.), dakle, da je život kratak, i da će sve zeamljsko brzo proći. Ostaje samo vera, nada i ljubav,  i njima služiti u manastiru  jeste zaista blažena sreća i sveti udeo...
 
 
 
Zapisala Katarina STEPANOVA
Foto sajt www.hram-ks.ru
 
Prevela: Tankosava Damjanović 
7.12.2013.
 
Izvor: http://www.nsad.ru/articles/protoierej-artemij-vladimirov-monastyr-ne-inkubator-s-perepelkami

Pročitano: 4442 puta