MANASTIR LEPAVINA - SRPSKA PRAVOSLAVNA CRKVA

INTERVJU: PATRIJARH KIRIL



PATRIJARH KIRIL: „DA BI SE ISCELILA DUHOVNA RANA KOJU JE ZADALO BEZBOŽNIŠTVO TREBA DA POMOGNEMO LjUDIMA DA PROĐU PUTEM NOVOG UCRKVLjENjA“
 
Njegova Svetost Patrijah Moskovski i cele Rusije Kiril dao je intervju glavnom uredniku lista «Smolenske novosti» S.Novikovu.
 
 
— Vaša Svetosti, 27. januara 2014. godine navršiće se 5 godina otkako ste izabrani za patrijarha. Šta ste novo za sebe za ovih nepunih 5 godina, Vi kao čovek koji je i pre toga poznavao i crkveni i svetovni život, odnosno naizgled sve, - otkrili (možda i s čuđenjem): u zemlji, u Crkvi, u ljudima?
 
— Obilazeći gradove naše zemlje i drugih zemalja za koje kanonski odgovara Moskovska Patrijaršija, razgovarajući s ljudima, uveravam se u to da su Hristove reči «njive se bele i zrele su za žetvu» (Jn. 4, 35) aktuelne kao nikad pre. Crkvi zaista nedostaju delatnici na njivi donošenja radosne vesti.
 
Prvosvetiteljske posete su učvrstile moju uverenost u to da je unutarcrkvena misija i prosvećivanje naših sunarodnika ono na šta treba pre svega da usmerimo svoje snage. Danas se u celoj Rusiji otvaraju nove eparhije, nove mitropolije, osnivaju se dužnosti parohijskih radnika, između ostalog, predavača katihizisa i misionara. To treba da dâ novi impuls crkvenom životu, da poveća broj parohija, da približi pastire i arhipastire narodu, pastvi.
 
Neki su decenijama pokušavali da iz korena iščupaju veru iz duše našeg naroda. Da bismo iscelili duhovnu ranu koju je zadalo bezbožništvo treba da pomognemo ljudima da prođu putem novog ucrkvljenja. I verujem da je Gospod s nama na ovom putu.
 
— Akademik Lihačov je smatrao da bi (citiram) «za hrišćanstvo bila nesreća da se ponovo sjedine Crkva i država; napredak se sastoji u povećanju prostora slobode, a prostor slobode za Crkvu je u tome da se oslobađa svoje zavisnosti od države». Sad se sa svih strana čuju prekori, s jedne strane zbog podržavljenja Crkve, s druge – zbog klerikalizacije zemlje. Gde je po Vašem mišljenju granica koja odvaja slivanje Crkve i države od partnerstva?
 
— Razgovori o klerikalizciji države ili o podržavljenju Crkve nemaju nikakve veze sa stvrnošću. To je mit koji nije potkrepljen nijednom činjenicom.
 
Kleriklizacija u iskonskom smislu ove reči jeste stanje države ili društva u kojem je sva svetovna vlast u zemlji koncentrisana u rukama klira. Nema nijednog primera koji bi potvrđivao ovakvo stanje stvari u Rusiji. Ne samo to, predstavnicima klira je strogo zabranjeno da prihvataju bilo koje funkcije vlasti na svim nivoima. Između ostalog, zabranjeno im je da budu izabrani u organe narodne vlasti (osim izuzetnih slučajeva čiji su okviri strogo navedeni).
 
Nema ni podržavljenja Crkve. Država nema direktne poluge uticaja na Crkvu. Crkva je danas u potpunosti slobodna u svom unutrašnjem životu, u svojoj propovedi, u izdavačkoj i informativnoj delatnosti, u svom dijalogu s društvom i državom.
 
Proučavanje crkvene istorije XVIII-XIX veka u istraživačima rađa pomešana osećanja. U sinodalnom periodu Crkva je bila strogo ugrađena u državni sistem i nazivala se „nadleštvo pravoslavne veroispovesti“. Ne želimo da se ova istorija ponovi zato što smo uvereni da su krvavi događaji s početka HH veka i progoni Crkve koji su zatim usledili u mnogome rezultat toga što je bila porobljena od strane države.
 
Crkva brani svoju slobodu zato što je uverena da joj samo nezavisnost daje mogućnost da u potpunosti bude duhovni autoritet. Bilo kakav oblik slivanja Crkve i države je opasan za Božije delo. Samo propoved slobodne Crkve zvuči glasno i ubedljivo. Ako Crkva gubi slobodu to u znatnoj meri komplikuje vršenje one misije koju nam je zapovedio sam Spasitelj: „Naučite sve narode, krsteći ih u ime Oca i Sina i Svetoga duha, učeći ih da poštuju sve što sam vam zapovedio“ (Mt. 28, 19-20).
 
Danas se ni Crkva ne meša u poslove države, ni država se ne meša u poslove Crkve. Međutim, pritom obe strane sarađuju na zajedničku korist u čitavom nizu pitanja, kako na opšteruskom, tako i na lokalnom nivou. To nije klerikalizacija i nije podržavljenje, to su odnosi partnerstva.
 
Želeo bih još jednom da istaknem: Crkva ne stavlja sebi u zadatak da stekne uticaj na državnu politiku. Ona se samo obraća društvu, vlastima, predstavnicima nuke, umetnosti i poslovnih krugova svedočeći o Istini. Ona samo teži ka tome da do svakog čoveka, ma ko on bio – radnik ili državni činovnik – donese duhovnu aksiomu: život bez Boga je bismislen i beskoristan.
 
— Ove godine se slavi 400. godišnjica dinastije Romanov. Zašto Crkva obeležava ovaj jubilej?
 
— Pre 400 godina istovremeno su se desila dva događaja: kao prvo, stavljena je konačna tačka u istoriji Smute koja je deceniju i po pre toga mučila zemlju, i kao drugo, 1613. godine je okrenuta nova stranica u ruskoj istoriji vezana za ime Romanova.
 
Upravo zahvaljujući naporima Doma Romanova naša zemlja je uspela da prevlada posledice duge društveno-političke krize. Za tri veka njihove vladavine Rusija je postala jaka država koja poseduje ogromnu teritoriju, mnogobrojno stanovništvo i jaku ekonomiju koja se brzo razvija.
 
Uspeh Romanova dokazuje da je Rusija u stanju da postigne velike visine, da čini grandiozne skokove u svom razvoju i da ima ogroman potencijal. To ne znači da je vladavina Romanova bila idealna, ali iz ovog istorijskog perioda savremena Rusija može i treba da izvuče važne lekcije. Zanimljivo je da je danas bez obzira na značajan jaz između načina života ruske elite i celog ostalog naroda, upravo ispovedanje pravoslavne vere i jednima i drugima omogućilo da se osećaju kao jedinstvena nacija kojoj je Božiji Promisao dao sopstveni put i posebno mesto u svetskoj istoriji.
 
U svim složenostima i protivrečnostima epohe vladavine Doma Romanova upravo je Pravoslavlje za zemlju uvek bilo najvažnija duhovna veza bez koje bi bilo nemoguće stvaranje politički moćne i duhovno jake države – države koja se prostirala od Baltičkog do Crnog mora i od Karpatskih planina do Tihog okeana i koja je svetlost Hristove vere i evropske kulture donela mnogim narodima.
 
— Svi ljudi koji su postigli visoke položaje žale se na usamljenost. Da li Vam je poznat ovaj problem?
 
— Služenje pastira, a tim pre arhipastira uvek znači rad s ljudima, s pastvom. Međutim, pastva i prijatelji su različite stvari. Pastva su duhovno bliski ljudi, ali su odnosi s njima previše složeni i tajanstveni da bi se uklapali u pojam običnog prijateljstva.
 
Prijateljstvo u opšteprihvaćenom smislu je za patrijarha praktično nedostupno. Jer imati prijatelje znači namerno, rukovodeći se pritom ličnim motivima, davati prednost jednima, izvesnom bliskom krugu na uštrb drugih. Osim toga, služenje arhipastira, a posebno patrijarha podrazumeva veliko opterećenje – iz dana u dan, bez ikakvih slobodnih dana, - tako da on praktično nema mogućnosti da se sreće s onima s kojima bi želeo.
 
To je jedna od teških stvri u služenju patrijarha. Ono nameće veoma stroge obaveze, uključujući i lične odnose. Patrijarh prema ljudima treba da se odnosi bez ikakvih izuzetaka i bez toga da nekome daje prednost.
 
— Vaša Svetosti, znam da skoro ne dajete intervjue, zato sam Vam posebno zahvalan što ste našli vremena.
 
— Želim Vam pomoć Božiju i uspeh..
 
Sa ruskog Marina Todić
 
26 / 11 / 2013
 
 

Pročitano: 4904 puta