MANASTIR LEPAVINA - SRPSKA PRAVOSLAVNA CRKVA

TAJNA REKE AHE



Portret Lukijana Bogdanovića, rad Uroša Predića iz 1935. godine,
nalazi se u Vladičanskom dvoru u Sremskim Karlovcima
 

Zagonetna smrt patrijarha Lukijana

Nema mnogo istorijskih ličnosti koje svojim životom, i naročito svojim tajanstvenim nestankom, na tako ubedljiv način svedoče o sumraku velikog Austrougarskog carstva, kao što je to slučaj s Lukijanom Bogdanovićem, poslednjim arhiepiskopom karlovačkim, mitropolitom i patrijarhom srpskim
 
Iako je život ovog patrijarha slabo poznat u širim krugovima našeg društva i danas su vidljivi tragovi njegovog pastirskog delovanja. Ipak, najznačajniji trenutak njegovog života možda je upravo bio njegov strašan kraj, nakon koga se, dostojno ispunivši viševekovni zadatak, ugasila Karlovačka mitropolija. 
 
    Naime, u leto 1913. godine, umorni patrijarh Lukijan odlazi na lečenje u Joakimovu banju, blizu Karlsbada, odakle je produžio na dvonedeljni boravak u Badgaštajn. Na put je krenuo, kako je to zabeležio arhiđakon Irinej Ćirić, budući bački episkop, veoma raspoložen, a kako su to običaji nalagali, do železničke stanice su ga ispratili pridvorni monasi. Treba napomenuti da je u ondašnjoj javnosti, inače, pridvornim kaluđerima veoma zamerano što dozvoljavaju da patrijarh putuje bez pratnje koja bi priličila njegovom visokom dostojanstvu. Pod pritiskom javnosti, pridvorni monasi upozoravali su patrijarha više puta na ovakva negodovanja, čak je i on sam, uprkos tome što je upravo voleo da putuje bez raskoši i nekog velikog ceremonijala, razmišljao da zaduži jednog privatnog sekretara koji bi ga pratio na putovanjima.    Međutim, do trenutka njegovog odlaska u Karlsbad ovaj plan nije ostvaren, tako da je i ovom prilikom putovao bez pratnje. 
 
Prepoznatljivi inicijali
 
    Izuzev patrijarhovog lošeg raspoloženja, primećenog u jednom delu puta, okolnosti njegovog boravka u romantičnom Badgaštajnu bile su uobičajene, kad je, iznenada, u sedište Karlovačke mitropolije stigla vest da je njihov arhipastir netragom nestao u popodnevnim časovima, u ponedeljak, 1. septembra. Navodno, uprkos tome što su ga poznanici odvraćali, patrijarh je, po lošem vremenu, krenuo u šetnju po obližnjoj planini, iz koje se te večeri nije vratio. Kad se ni u utorak nije pojavio, mesna žandarmerija počela je da ga traži. 
 
    Patrijaršijski sekretar dr Laza Sekulić još istog jutra kad je primio telegram badgaštajnskog gradonačelnika, uznemirujuće vesti preneo je najstarijem, pakračkom episkopu Mironu, zatim predsedniku ugarske vlade i patrijarhovom bratu, dr Milošu Bogdanoviću. Zajedno s episkopima vikarnim i bačkim, vladika Miron je zamolio budimskog vladiku Georgija Zubkovića da u pratnji dvorskih monaha, protosinđela Vikentija Vujića i arhiđakona Irineja Ćirića, otputuje u Badgaštajn, s ciljem da na tamošnje vlasti izvrši pritisak koji bi ih dodatno podstakao na potragu za nestalim patrijarhom. Episkopat je, takođe, odlučio da potragu podrži molitvom „...da Gospod, sercevjedec, otkrije Crkvi, da li je Njegova Svetost živ ili mrtav.”



    Već prve subote nakon patrijarhovog nestanka, u reci Ahe nađeni su prvi tragovi koji su sumorno upućivali na mesto gde se, najverovatnije, nalazi njegovo beživotno telo. Najpre je nađeno parče donjeg rublja, a potom i deo košulje, s jezičkom na kome su, latiničnim slovima, bili ispisani inicijali Lukijana Bogdanovića. Oni su savršeno odgovarali svim drugim, izvezenim na ostalim košuljama nađenim u patrijarhovoj sobi. Isto tako i materijal, kao i ime proizvođača na nađenom komadu, bili su istovetni ostalim patrijarhovim košuljama. Nedugo potom, nađeni su i drugi delovi odeće, nažalost veoma oštećeni, tako da su se mnogo teže mogli povezati a nestalim stradalnikom. Kako su svi dokazi upućivali na korito reke Ahe, ono je svakodnevno, od jutra do mraka, pretraživano. Čak je određena i nagrada od 1000 kruna onome ko prvi nađe patrijarhovo telo. 
 
Patrijah među građanima Sremskih Karlovaca
 
    Kad su izmoreni žandarmi obustavili potragu, dr Emil Vasiljević, šurak patrijarhovog brata, nastavio je, uz pomoć još dvojice ljudi, da stopu po stopu gazi mulj potoka, kako bi našao ostatke svog prijatelja i rođaka. Konačno, kad je krajem oktobra reka opala, Vasiljević je u blizini železničke stanice Klamštajna, tridesetak kilometara od pretpostavljenog mesta nesreće, našao patrijarhov leš. Arhiđakon Irinej Ćirić zapisao je da se „telo zaustavilo i savilo oko drvenog stuba jednog mosta, a bilo je tako pokriveno okamenjenim peskom da je izgledalo kao kamen, te ljudi u prvi mah nisu hteli ni da ga dižu i učinili su to tek na navaljivanje žandarmerijskog stražara”. 
 
    Nakon što je stigla komisija, posebno sastavljena kako bi izvršila obdukciju, kovčeg s patrijarhovim ostacima prenesen je do zida tamošnje kapele gde je, u prisustvu sveštenih lica, otvoren. Komisija je utvrdila identitet tela još pre nego što je u Dorf Gaštajn doputovala delegacija Karlovačke mitropolije. Identitet je utvrđen na osnovu popravljenih zuba u očuvanoj vilici, kao i jednog zuba na kome je nađena zlatna kruna, za koje je utvrđeno da su radovi patrijarhovog zubara dr Vajna iz Budimpešte. Drugi dokaz da je reč upravo o telu Lukijana Bogdanovića pružio je njegov obućar Dušan Brkić iz Sremskih Karlovaca koji je telegramom poslao mere patrijarhove noge. Inače, na cipeli nađenoj na njegovoj nozi jasno se mogla pročitati Brkićeva firma. Isto tako i patrijarhov krojač je komisiji poslao njegove mere, koje su u potpunosti odgovarale telu nađenom u reci Ahe.
 
    Pored ovih dokaza, arhiđakon Irinej posvedočio je da svi oni koji su patrijarha dobro poznavali, mogu „s najvećom pouzdanošću potvrditi identitet”. Na osnovu svega, sudska komisija zaključila je da je „identitet potpuno utvrđen”. 
 
Žrtva zavere?
 
    Patrijarh Lukijan je, 2. novembra, sahranjen u Sremskim Karlovcima, u grobnici koju je za sebe i svoje naslednike, ispod oltara Gornje crkve, sagradio Georgije Branković. Pre nego što su odneseni u Sabornu crkvu, posmrtni ostaci izloženi su u svečanoj dvorani Patrijaršijskog dvora, u kojoj je pokojnik donedavno primao izraze poštovanja. Toga dana, uz mnoštvo sveštenstva, zaupokojenu liturgiju u karlovačkoj Sabornoj crkvi služio je vršački vladika Gavrilo, dok su opelo održali episkopi gornjokarlovački Mihailo, bački Mitrofan i budimski Georgije. Sahrani su prisustvovali izaslanici beogradskog mitropolita Dimitrija, arhimandrit Platon Jovanović, protojerej Mihailo Popović i protođakon Ljubisav Popović, dok je mitropolita dabrobosanskog Evgenija zastupao protojerej Dimitrije Janković. Car Franjo Josif je na sahranu poslao carskog i kraljevskog podmaršala Adolfa barona Remena-Barenfelda, zapovednika zagrebačkog (13) vojnog kora, a srpski kralj generala Božu Jankovića. Opelu su prisustvovali i rimokatolički velikodostojnici, đakovački biskup Ivan Krapac i prior vranjski Svinderman, predstavnici građanskih i vojničkih vlasti, kao i mnogi članovi zastupničkog i velikaškog doma ugarskog sabora.
 
Komisija koja je utvrdila identitet tela

Zabeleženo je da se prilikom ovog tužnog ispraćaja mogao naslutiti i kraj Austrougarske monarhije. Karlovčani su oduševljeno pozdravili izaslanika srpske vlade, čitav vagon mu iskitili cvećem i na stanicu ga ispratili uz pevanje nacionalnih pesama, dok barona Remena gotovo da „niko nije ni gledao”. Uprkos ovom nacionalnom, političkom oduševljenju, atmosferu oko Gornje crkve pritiskala je teška tuga, a ožalošćeni meštani kao da su znali da su s Lukijanom Bogdanovićem sahranili i Karlovačku patrijaršiju koja je njihovo skromno naselje preobrazila u duhovnu i kulturnu prestonicu prečanskih Srba.
 
    O tragediji koja je zadesila Pravoslavnu crkvu pisala je štampa širom prostrane Monarhije. Tako su počele da kolaju najmaštovitije glasine koje su, na različite načine, objašnjavale patrijarhovu smrt. Po jednoj od njih, patrijarh je bio žrtva atentata, izvršenog po želji ugarske vlade, dok je po drugoj pomračenog uma gotovo nesvesno upao u potok. Mnogo se šaputalo i o tajanstvenoj duševnoj bolesti koja je mučila nesrećnog Lukijana. Još pre nego što je nađeno njegovo beživotno telo, u mađarskoj štampi pojavio se napis pod naslovom „Patrijarh Bogdanović ubijen (??)”, u kome je, uz ogradu da „pouzdanih vesti još nema”, pisano kako je „patrijarh Lukijan Bogdanović pao kao žrtva južnoslovenske zavere” i da su ga „zaverenici napali i ubili”. I Pavle Joanović, državni sekretar ugarskog premijera grofa Ištvana Tise, uporno je tvrdio kako su patrijarha u stvari ubili srpski zaverenici, čiju su strasnu mržnju prema ovom mučeniku potpaljivali novosadski listovi „Zastava” i „Branik”.
 
Šaputanje mađarskog grofa
 
    Po jednoj drugoj priči, patrijarh Lukijan je noć između 19. i 20. avgusta proveo u prirodi, a kad je pošao nazad u Badgaštajn, sunovratio sa s jedne stene u nabujali planinski potok. Na mestu tragedije nađen je njegov šešir i izgubljena vizitkarta izvesnog Vinka Karlovca, što je, po nekim mišljenjima, nesumnjivo upućivalo na ubistvo. S druge strane, štampa u Beču pisala je da se patrijarh udavio kad je pokušao da preko trulog brvna pređe Ahe. Šaroliko i protivrečno, obilje vesti koje su nudile tadašnje novine bilo je dovoljno da i najtrezvenijem i najobjektivnijem istraživaču doslovce zavrti glavu. 
 
    Dok je trajala potraga za nestalim patrijarhom, u štampi su se neretko pojavljivali tekstovi koji su upućivali, ili čak otvoreno tvrdili da je Lukijan Bogdanović bio duševno bolestan. U svojim zapisima tadašnji patrijaršijski arhiđakon Irinej Ćirić opovrgava takve tvrdnje:
 
    „Pouzdano se može tvrditi da je Patrijarh tamo patio od nesanice. Zato je Patrijarh upotrebljavao veronal-pilule, za koje je imao lekarski recept skoro do onoga časa kada je nestao. Zna se i to da je tražio te lekove i bez recepta, ali nije dobio. Neki misle da je baš zato i išao u šetnju i poslednju noć proveo u šumi, jer više nije imao pilula, te se nadao da će posle šetnje po svežem vazduhu – zaspati. Čovek koji pati od nesanice ne može biti bogzna kako raspoložen. Stoga je razumljivo da je i Patrijarh bio ćutljiv, izbegavao društvo i tražio samoću. Ali to još nije bio znak nenormalnosti. Patrijarh je, na primer, i te zime izbegavao poznanstva i društvo, kao što očevidci svedoče. Štaviše, ima mnogo sitnih znakova koji govore o potpuno normalnom stanju Patrijarha. Lepa i svetla soba Patrijarhova u Vajsmajerovom hotelu bila je u redu: kod ogledala toaletni pribor potpuno u redu kao kod kuće, belo rublje složeno i spakovano, kofer s novcima zaključan, itd. U knjizi sa željezničkim planovima nađene su na komadiću hartije beleške o vozovima za polazak kući, a nađeno je i jedno neadresovano i neposlano pismo, u kojem Njegova Svetost šalje jednoj pravoslavnoj  Srpkinji, povodom njezinog braka, patrijaršijski blagoslov i čestitku.   Pismo je vrlo lepo, korektno i logično napisano i puno srpskog duha.” 
 
Konačno, novo svetlo na tajnu patrijarhove smrti bačeno je dvadesetih godina dvadesetog veka. Naime, u julu 1913. godine, upravo kad je patrijarh Lukijan kretao na odmor, u Karlsbadu je nekoliko dana boravio arhimandrit Georgije Vidicki, nastojatelj manastira Kovilja.   Tokom njegovog boravka u ovoj bajkovitoj banji, arhimandrita je na „poverljiv razgovor” pozvao jedan neimenovani mađarski grof, koji je bio i „ministar na raspoloženju”. Pretpostavljajući da je nakon neuspelog imenovanja za budimskog vladiku, Vidicki postao neprijateljski raspoložen prema patrijarhu, u toku razgovora, grof mu je poverio planove grupe ugarskih političara koji su želeli da po svaku cenu Lukijana Bogdanovića onemoguće, moralno ili čak fizički, da dalje obavlja svoje arhipastirske dužnosti. Georgije Vidicki je s najvećim prezrenjem odbio i samu pomisao da bude saučesnik u takvoj podlosti, a krajnje neobičan razgovor koji je vodio s mađarskim grofom, kasnije je objavio u „Patrijaršijskom glasniku” iz 1922. godine.
 
    Iz ovog potonjeg svedočenja izvesno je da je određeni krug ljudi iz vrha monarhije na umoru želeo da nestankom patrijarha Lukijana Bogdanovića unese smutnju i dodatni nemir među Srbe čije je ostvarenje sna o životu u jednoj državi bilo sve opipljivije.
 
KARLOVAČKA MITROPOLIJA
 
    Reč je o crkvenoj oblasti koja je do 1920. godine obuhvatala sve pravoslavne Srbe u Vojvodini, Slavoniji i Hrvatskoj, odnosno pripadnike ovog naroda koji su se od kraja 17. veka nalazili u Habzburškoj monarhiji. Srbi su i ranije, pre nastanka mitropolije, činili veliki deo stanovništva ovih prostora, a njihov se broj veoma povećao nakon habzburških ratova s Turcima, koji su izazvali niz seoba krajem 17. i početkom 18. veka. Po broju doseljenika i po značaju privilegija, dobijenih od austrijskog cara Leopolda I, naročito se ističe seoba pod vođstvom pećkog patrijarha Arsenija III Čarnojevića, 1689. i 1690. godine. Patrijarh Arsenije nije nameravao da se s narodom i čitavom crkvenom organizacijom trajno naseli u Habzburškoj monarhiji, tako da je prva privilegija i napisana u tom duhu. Ona nije važila samo za Srbe pod habzburškom vlašću, već za čitav etnički korpus, a povlastice dobijene ovom privilegijom uglavnom su se ticale zaštite prava i sloboda pravoslavne crkve i od same carske vlasti i državne rimokatoličke crkve, mada su one kasnije poslužile kao osnov za dobijanje toliko željene crkvene i političke samostalnosti. 
 
    Carske privilegije uglavnom su se ticale slobode pravoslavnog bogosluženja i neometane upotrebe julijanskog kalendara, dok su se crkvenoj jerarhiji garantovala sva prava koja je uživala i u Otomanskoj carevini. Po tim odredbama, arhiepiskop ima vrhovnu vlast u pravoslavnoj crkvi, upravlja crkvom i narodom, postavlja mitropolite, episkope, igumane i sveštenike, podiže crkve i manastire. Arhiepiskop je mogao postati samo Srbin koga je izabrao crkveno-narodni sabor. Po ugledu na povlastice koje je crkvena jerarhija dobijala od osmanskih sultana, car Leopold I je, 20. avgusta 1691. godine, dodao da arhiepiskop ima politički uticaj i na svetovni život svog naroda, iako se Srbima u gradovima i selima dozvoljava da stvore svoje ustanove pod upravom narodnih vlasti, magistrata. 
 
    Posle Velike seobe, poglavari Srpske pravoslavne crkve živeli su u manastirima. Tako je još od 1708. godine mitropolit Isaija Đaković stolovao u manastiru Grgetegu, ali već od sledeće, 1709. godine, arhiepiskopi borave u Karlovcima. Izbor Karlovaca za sedište srpskog arhiepiskopa, 1713. godine, koje će biti versko, kulturno i političko središte, donekle je logičan budući da je Srem u to vreme bio središnja oblast, s većinskim pravoslavnim stanovništvom. Takvo rešenje podržao je i car, najverovatnije zato što se novo mitropolitovo sedište nalazilo u senci moćnih zidina Petrovaradinske tvrđave, pa se pretpostavljalo da će carski oficiri zbog neposredne blizine lakše nadzirati crkvenu jerarhiju. Karlovački mitropoliti su nosili i titulu srpskih arhiepiskopa, što je potvrdila i priznala Habzburška monarhija, carskim privilegijama iz 1690. i 1691. godine. 
 
    Za dalji razvoj Sremskih Karlovaca, kao i za dobrobit i napredak čitave Karlovačke mitropolije, presudnu ulogu igra čitav niz sposobnih i zaslužnih arhijereja, kakvi su bili Pavle Nenadović i Stefan Stratimirović. U tom smislu, naročito se mora istaći uloga karlovačkih mitropolita u prosvećivanju njihovih vernika. Tako je narodni sabor, 1726. godine, doneo odluku da je svaki episkop dužan da u svojoj eparhiji otvara škole, dok se već sledeće godine mitropolit Mojsije Petrović u carskom dvoru izborio za odobrenje da njegovi sunarodnici mogu slobodno otvarati više i niže prosvetne ustanove. 
Mitropolit Pavle Nenadović osniva Latinsku školu, dok je za nastanak Karlovačke gimnazije, 1791. godine, pored plemenitog dobrotvora Dimitrija Anastasijevića Sabova, najzaslužniji mitropolit Stefan Stratimirović. 
 
    Kao što je već rečeno, Karlovačkom mitropolijom upravljali su poglavari Pravoslavne crkve, pod titulom mitropolita karlovačkih i arhiepiskopa srpskih. Izuzeci su bili pećki patrijarsi Arsenije III Čarnojević i Arsenije IV Jovanović Šakabenta. Obojica su vodili velike seobe Srba u Habzburšku monarhiju, a Karlovačkom mitropolijom upravljali su u zvanju patrijarha, koje su nosili i u Staroj Srbiji i koje im je Habzburška monarhija priznala prvim dobijenim privilegijama. Ipak, Karlovci postaju patrijaršija, u pravom smislu te reči, tek nakon što je mitropolit Josif Rajačić, na Majskoj skupštini 1848. godine, proglašen za patrijarha, što je potvrđeno manifestom cara Franje Josifa, 15. decembra 1848. godine. Od tada pa sve do smrti patrijarha Lukijana, 1913. godine, Sremski Karlovci su bili sedište patrijaršije. Sa životom Lukijana Bogdanovića, ugašena je Karlovačka mitropolija. Završivši viševekovnu dužnost, Karlovačka mitropolija je, 1920. godine, sa svim svojim eparhijama, ušla u sastav vaspostavljene Srpske patrijaršije.
 
Autor:  Srđan Ercegan
Ilustrovao:  Goran Gorski

Izvor: http://politikin-zabavnik.rs/pz/tekstovi/tajna-reke-ahe

Pročitano: 5135 puta