MANASTIR LEPAVINA - SRPSKA PRAVOSLAVNA CRKVA

GDJE CRKVA DANAS PRAVI GREŠKE SA OMLADINOM



Mitropolit Atanasije Limasolski 
 
U Crkvi obrazovanje označava „usmjeravanje“, pravac ljudi ali ne prema određenim idejama, vrijednostima ili idealima, već usmjeravanje ljudi prema ljubavi našeg Gospoda Isusa Hrista.  Obrazovanje u Crkvi znači učiti ljude da vole Hrista, jer je u tome sva suština. Crkva govori o ljubavi prema Hristu. Sekularno razumijevanje religije, odnosno Crkve, govori o vjeri u Boga i samo o tome. Međutim, savršenstvo u Crkvi jeste ljubav koja će ostati zauvijek, s obzirom da će vjera i nada nestati posljednjeg dana, a jedino što će ostati biće ljubav. Zato je izazov ljudima naučiti da vole Boga. Imati vjeru u Boga je prvi i osnovni korak, koji vodi ka sljedećem koraku i tako redom. Mi ne smijemo samo tu stati, zato što osoba ne može dati cijeli svoj život nečemu u šta jednostavno vjeruje. Ako su takvi idealisti onda oni to mogu činiti, kao što se radi u drugim situacijama u svakodnevnom životu što vidimo oko sebe. Ipak, u Crkvi jedino što postoji jeste Hristova ljubav. Za nas, Hristos je sve o čemu se radi. Hristos je Onaj koji je svima učitelj. Pogledajte kako to prelijepo Gospod u Jevanđelju kaže: „Učite od Mene...“. To znači da ljudi uče od Hrista, od istog Hrista, iz Hristovog života, iz Hristovih riječi, ali iznad svega iz iskustva ljubavi Božije koja je među njima. Zato je to iskustvo toliko jako da nadilazi sve druge ljubavi u svijetu. 
 
Braćo moja, nije dovoljno govoriti našoj djeci o idejama iz Jevanđelja, nije dovoljno govoriti kako su Jevanđelje i Crkva najbolje što im neko može ponuditi, i kako su ljubav, radost, sloboda i pravda prekrasni. Naravno da je to sve prelijepo, ali ono što mlada osoba danas treba je da nauči voljeti Hrista. Naučiti ih da im jedino Crkva može dati Hrista, te da je to nešto što im svijet ne može dati. Ljudi uvijek mogu naučiti poštovati svoje bližnje, voljeti ih, biti iskreni, pošteni, liberalni i tako dalje. Ne treba vam Crkva da biste naučili ove stvari koje priroda sama uči. Naše ljudsko biće i postojanje nas uči slobodi, pravdi, demokratiji, poštovanju i ljubavi prema drugima. Ono što nam Crkva ima reći jeste ljubav Hristova. I to je, dozvolite mi da kažem, mjesto na kom se Hrišćani danas spotiču zato što smatraju da je Crkva jedan ideološki sistem i da je samo dovoljno da budemo dobri ljudi. Oni smatraju da je dovoljno da izvršavamo naše obaveze. Da je dovoljno da postavimo granice našoj djeci. Da ne budu nestašni. Da ne čine loše stvari. Ponekad oni kažu stvari koje čujemo i na koje se mi nasmijemo, sa odobravanjem naravno, ali ovo ne odražava stav Crkve. Pazite šta oni kažu: „Bolje je ići u crkvu nego da se petljaju sa drogama“. „Bolje je ići u crkvu, nego biti u zatvoru.“ Kao da je Crkva nasuprot drogama i zatvoru. Kao što neko jednom reče: „Zar ne postoji pravi put, srednji put?“ Dakle, ili je Crkva ili su droge? Dakle, ko god nije u crkvi to znači da se drogira? Naravno da ne! Vi ne morate ići u crkvu da biste bili častan, iskren, pošten čovjek, dobar supružnik, dobar roditelj, dobar student i sve one dobre stvari koje nosite u sebi. To je razlog zašto mi često ne možemo razumjeti zašto naša djeca imaju drugačiji odnos sa Bogom. Zašto mi, kao stariji, to ne možemo razumjeti. Mi pitamo: „Zašto to želiš?“ Zar nije dovoljno da postaneš dobra osoba i dobar naučnik, i da svoj rad ponudiš svijetu i društvu? Zašto želiti više? To je pretjerivanje, fanatizam, ekscentrizam i bolest. Zašto izražavamo takve stavove? Zato što naše živote ne mjerimo prema ljubavi već prema dužnosti. „Uradi svoju dužnost i to je dovoljno“. Međutim, ljubav, braćo moja, nema granice. Kada volite Boga vi nemate granice. To je kao kada volite neku osobu. Ukoliko imate ljubav prema toj osobi, vi želite biti sa njom, ujediniti svoj život sa njom. Možete li postaviti granice takvoj ljubavi? Ljubav je vatra koja gori u srcu čovjeka. Ona nema granice niti ograničenja logike, već djeluje sama, iz srca a ne iz glave. Crkva nas uči i poziva ljude da vole Hrista iznad svega. 
 
Znate, u starim vremenima u Crkvi se mogao uočiti fenomen kada je bilo jako puno djece. Mi se sjećamo, svi mi koji smo stariji, da do određenog uzrasta gotovo sva djeca su išla u katehističku školu, u crkvu, i oni su imali odnos sa Bogom. Nakon tog uzrasta oni su to izgubili. Otprilike sa četrnaest, petnaest ili osamnaest godina. Neki su otišli u vojsku, neki u visoke škole, tako da su napori ljudi bili izgubljeni kao što su katehisti i drugi. Šta mislite zašto je tako? Gdje je napravljena greška? U redu, naravno da tu ima ljudske slabosti, iskušenja i briga koje se umnožavaju kako ljudi odrastaju. Međutim, „greška Crkve“, da stavimo pod znake navoda, nije sama Crkva, već mi ljudi iz Crkve koji, nažalost, nismo shvatili da ono što trebamo dati našoj djeci jeste ljubav za Hrista. Mi smo ih učili idejama iz Jevanđelja: „Budi dobro dijete, čestito dijete, imajte ljubavi prema drugima, činite milosrđe, budi dobra osoba“. Ali nismo im govorili o ljubavi prema Hristu. To je zato što je teologija za nas bila idealistička, filozofska i humanistička. Mi smo ignorisali ljubav prema Bogu, i šta znači voljeti Hrista. Iz tog razloga nije bilo važno da ljudi nauče postiti, da bde, da se ispovijedaju, da se pričešćuju, da čitaju žitije svetitelja. Ne! Bilo je dovoljno čitati druge knjige. Žitija svetitelja su stavljena na stranu. Podvižnički život Crkve je stavljen na stranu. Čovjek, koji je pozvan da iskusi Hrista u okviru tajne Crkve, je stavljen na stranu. Druge stvari su se ispriječile na putu. To je razlog zašto gubimo ljude, jednog za drugim, kada dostignu pubertetski uzrast. Naravno, grijeh ima svoju snagu i iskustvo. To je nešto što privlači ljude i zarobljava ih. Sa druge strane, a šta će ljude vratiti nazad? Ideje? Ideje su mrtve sjenke stvarnosti. Ideja vas ne može zadržati bez obzira koliki ste ideolog. 
 
Srećom ti dani su prošlost, i danas se čini da smo se oporavili, ponovo otkrili naše korijene i naša predanja. Ponovo vidimo mlade ljude u crkvama. Vidimo mlade ljude koji vole Boga, koji dolaze u crkvu sa novim izgledom, novom perspektivom. Oni mogu imati svoje teškoće, svoje probleme, svoje padove i svoje slabosti kao i svi mi. Ali oni slušaju o ljubavi Božijoj. I to je ono, braćo moja, što moramo govoriti svojoj djeci. Da nauče da vole Boga. Kada vole Boga onda im se otkrivaju stvari u okviru iskustva ljubavi Božije. Onda oni uče i dobijaju snažno duhovno antitijelo u sebi, koje je antiteža grehovnoj težini. I sa tim, ako su ranjeni grijehom, imaće prisustvo ljubavi prema Hristu da utješi njihova srca. Oni znaju da ne mogu biti spaseni svojom vlastitom snagom, da ne mogu biti spaseni svojim izgledom, već jedino ljubavlju Božijom, milošću Božijom, Njegovim saosjećanjem i žrtvom Hristosa na Krstu za sve nas. 
 
Ukoliko u Crkvi danas govorimo o obrazovanju, onda govorimo upravo o ovom usmjerenju – pomoći ljudima da zavole Boga! 
 
Prevod sa engleskog D. P.
8 novembar 2013 god.
 
http://www.johnsanidopoulos.com/2013/06/where-church-today-fails-youth.html

Pročitano: 7341 puta