MANASTIR LEPAVINA - SRPSKA PRAVOSLAVNA CRKVA

TEOLOGIJA U GRČKOJ 1960-IH GODINA



Mitropolit Jerotej Nafpaktos
 

Ovih dana se mnogi pozivaju na teologiju 1960-ih u Grčkoj i nazivaju je novom teologijom, ili kao reorganizovano učenje Otaca Crkve ili kao neo-patristička teologija, to jest kao teologija izražena u novom jeziku.

Ima onih koji kažu da je teologija šesdesetih u Grčkoj bila bitan događaj za našu Crkvu, ali takođe kažu da je postojalo nekoliko faktora koji su uticali da potencijal ove teologija nestane.

To je bilo u vreme nekih mladih teologa koji su pisali svoje naučne i teološke tekstove i koji su pokušali da vide Pravoslavno učenje sa druge perspektive koja je bila drugačija od one tog vremena. 

Želeo bih da iznesem nekoliko zapažanja koja bi po mom mišljenju trebalo razmatratati zajedno sa ostalim istraživanjem u vezi ovoga.

1. Teologija 1960-ih godina

Poznato je da je u Grčkoj, pre i posle oslobođenja od Turaka, Zapadni stil teologije bio uveden, koji je bio povezan sa skolastikom papizma ili sa protestantskim moralizmom. Zbog toga je otac Georgije Florovsky govorio o Vavilonskom ropstvu Pravoslavne teologije.

Sa druge strane, Grčki teolozi su došli u kontakt sa Ruskim tekstovima emigranata u Parizu i tako našli drugačiji način da izraze probleme koji su okupirali Zapadnog čoveka. Bili su inspirisani ovim tekstovima i pokušali su da prenesu taj aspekt Grčkoj Pravoslavnoj javnosti.  

U isto vreme, ipak, postojao je još jedan pokret teologa, pogotovo u Solunu, čiji je cilj bio da javno objave dela Svetog Grigorija Palame, koji se zalagao za isihastički način života. Na ovu temu postoje pisana istraživanja, teze, i socioteološki tekstovi.

Svi ovi trendovi se nazivaju "teologija 1960-ih" i smatrani su nečim novim, jer su pitanja filozofije, teologije, antropologije, i socijalna pitanja razmatrali kroz novu perspektivu i novi jezik, koji je bio bliži modernom čoveku. Ovo je mnoge iznenadilo, pa su ove trendove nazivali neo-pravoslavnim.

2. Razlog zašto je nastala teologija 1960-ih

Naravno, ovaj fenomen mora da bude proučen detaljno uključujući sve njegove parametre. Na primer, razlog za ovu teologiju trebe preispitati i saznati da li je ona utemeljena na večnoj tradiciji ili je ona samo sezonski fenomen i šta je uticalo na njeno stvaranje u našoj zemlji i našoj Crkvi.

Ali, svi ovi trendovi moraju biti proučavani objektivno i adekvatno, jer početak i perspektiva svih teologa nije ista, kao što je to bilo i navedeno. Neki od njih su počinjali svoje učenje patrističkim tekstovima u okviru isihastičke tradicije Svete Gore, dok su drugi počinjali sa modernom filozofijom Meyendorffa, a treći su počinjali svoje učenje Ruskim teolozima iz dijaspore, dok je nekih bilo na koje je uticala "politička teologija" Latinske Amerike. Naravno, svi oni su došli do različitih zaključaka. 

Teologija 1960-ih treba da bude proučavana bez preuveličavanja i treba je tačno vrednovati i o njoj pravedno suditi. Ali ne smemo razmišljati da su isti trendovi odbačeni u Zapadnom svetu u dvadesetom veku. Tako da teologiju Zapadne Nemačke treba ispitati kao onu koja je imala uticaj na takozvanu teologiju 1960-ih u Grčkoj.  

Mislim na zapadni svet pogotovo u Nemačkoj Teologiji 1920-ih, posle strašnog Prvog Svetskog Rata, kada su u kooperaciji sa imperialističkim silama razvili krizu. Tada je došlo do dijalektičke teologije ili neo-pravoslavne teologije, koja je pokušala da sagleda odnos između Boga i sveta sa nove perspektive. Tada su se pojavili novi Protestantski teolozi, kao Barth, Brunner, Bultmann, i Tillich, koji su se sastali sa filozofima tog vremena Kierkegaardom, Berdyaevom, Heideggerom i diskutovali o ovom pitanju.

U ovoj Nemačkoj teologiji 1920-ih diskutovalo se o neo-pravoslavlju, sekularizmu, pneumatologiji, univerzitetima… To su termini koje su često koristili Grčki teolozi 1960-ih. Šta više, postojala je velika debata u Nemačkoj u odnosu ovog pitanja i sveta, Boga i istorije.

Takođe, u zapadnom svetu 1960-ih razvili su se različiti teološki trendovi koji su se bavili raznim teologijima, teologiji o smrti Boga, političkoj teologiji... I takva terminologija je doneta u Grčku 1960-ih. Profesor Marios Begzos je predstavio na lep način celokupnu evoluciju ove teologije Protestantima.  

Tako da teologija 1960-ih u Grčkoj sigurno treba da bude proučavana sa ove perspektive, to jest sa paralelnim teološkim pokretima koji su se događali u Protestantskom svetu, pogotovo u Nemačkoj; odnos između Pravoslavnih teologa 1960-ih i Protestantskih teologa 1920-ih i 1960-ih treba preispitati.
  
Na primer, za vreme mog studiranja često smo mogli da čujemo od naših profesora o mišljenjima velikih Protestantskih teologa, kao na primer Bartha, Brunnera, Bultmana... Kao primer, na času istorije dogmatike, razmatrao sam dijalektičku teologiju i stavove gore navedenih Nemačkih teologa o odnosu čoveka i Pravoslavne teologije po učenju Svetih Otaca. Takođe, na času Hrišćanske etike čitao pisao sam o knjizi Nikolaja Berdyaeva Sudbina Čoveka. Ovo se dešavelo jer su neki profesori bili na školovanju u Nemačkoj i znali o pokretu dijalektičke teologije.

Naša prethodna generacije je bila pod prevelikim uticajem Nemačkog teologa Harnacka, koji je prethodnik dijalektikče teologije.

U svakom slučaju, takozvanu teologiju 1960-ih u Grčkoj treba razmatrati na osnovu teologije u Nemačkoj i na osnovu Ruske teologije u dijaspori.

3. Teologija Pravoslavne Crkve

Na sve izjavljeno moram dodati još jednu perspektivu koja bi trebalo da se istraži da bi se došlo do sigurnijeg zaključka na ovu temu.

1960-ih bio sam student Teološke Škole u Solunu, gde su me profesori učili ali sam i sam čitao o teolozima koji su pisali o ovoj novoj perspektivi. U isto vreme učio sam iz tekstova o isihastičkoj tradiciji, Ocima Crkve, pogotovo o Svetom Grigoriju Palami, Svetom Simeonu Novom Teologu, i o Ocima Dobrotoljublja.

Kada sam posetio Atos, pitao sam iskusnog monaha Theoklitosa Dionysiatisa, koji je dostigao visok stepen duhovnosti na Svetoj Gori i koji je podržavao Pravaoslavnu teologiju, kakvo je njegovo mišljenje o ovim teološkim problemima u Grčkoj. On je tačno odgovorio da ne vidi problem u telogiji, već u teolozima!

Sa nastavkom mog školovanja zaključio sam da je Pravoslavna teologija glas Pravoslavne Crkve. Kao što je Pravoslavna Crkva Večno Telo Hristovo, tako je i Pravoslavna teologija večna i ne deli se na dekade. Naravno možemo govoriti o različitim teološkim trendovima koji su se razvili u gradovima (Aleksandriji, Antiohiji, Jerusalimu...), ali ne možemo govoriti o Pravoslavnoj teologiji 1960-ih, 1970-ih, 1980-ih...

Drugim rečima, Pravoslavna Teologija Crkve je teologija Proroka, Apostola, i Otaca kroz vekove. Svaka nova struja koja se pojavi mora biti razmatrana u odnosu na Pravoslavnu Crkvu. Sveci su se sjedinili sa Bogom i videli Boga u Svetlosti, i onda izrazili svoj doživljaj u terminima svog vremena.

Maja 1977 otac Jovan Romanides, otac Georgije Metallinos i autor su bili pozvani na seminar koji je organizovala Pravoslavna Crkva u Americi (O.C.A.) blizu Atlante. Mi smo bili jedini besednici i dva dana smo govorili o Pravoslavlju i terapeutskoj nauci. Otac Romanides nije mogao da prisustvuje zbog bolesti, pa je otac Georgije Metallinos pročitao uvodni tekst na ovu temu sa istorijskog i teološkog konteksta Pravoslavne Crkve. A autor je objasnio izazove koje Pravoslavna Crkva suočava. O.C.A. je Crkva u kojoj je poznati Otac Aleksandar Šmeman predavao. Tako da je organizator seminara želeo da zna naš stav.

4. Slučaj oca Jovana Romanidesa

Među teolozima 1960-ih mnogi ubrojavaju Protojereja o. Jovana Romanidesa, koji je napravio veliko iznenađenje tog vremena i doprineo obnovi teologije u Grčkoj prema patrističkoj tradiciji. 

Zbog mnogo razloga, mislim da nije u redu da povezujemo o. Jovana Romanidesa sa trendom takozvanog neo-pravoslavlja.

Prvi razlog je to što je otac Jovan pisao o teologiji i proučavao teologiju 1950-ih, njegova teza je bila “Praroditeljski Greh”, koja je bila veliko delo u Teološkoj Školi Atine, o kojoj se mnogo govorilo, ali takođe i u celoj Grčkoj.  

Drugi razlog je to što na njega nisu uticale razne teološke struje tog vremena. On je odrastao u Protestantskoj sredini u Americi, a studirao je na Papskom Institutu i na Protestantskim teološkim univerzitetima Yejlu i Harvardu, tako da je dobro upoznao njihov mentalitet. Pošto Protestanti uče da su Oci Pravoslavne Crkve promenili apostolsku tradiciju, otac Jovan je detaljno proučio Apostolske Oce (Irineja, Ignjatija, Justina, Polikarpa...) koji su prsten na koji se ostali Oci nadovezuju. Odavde je nastalo njegovo delo o praroditeljskom grehu, koje između ostalih stvari određuje razliku između Pravoslavne i skolastičke teorije.    

Treći razlog je to što kada je došao u Grčku 1950-ih bio je iznenađen klimom koju je zatekao. Tu je istraživao dublje o teologiji isihazma i isihastičkoj tradiciji Crkve. Tako da njegovo delo treba sagledavati u svetlu isihastičke tradicije Crkve, a ne kroz nacionalizam, jer se onda može pogrešno protumačiti. 

Zbog toga, dela oca Jovana Romanidesa su pozitivna evolucija prema čistoj patrističkoj tradiciji. Otac Jovan često u svojim knjigama kritikuje pogršna učenja Origena.  On je poznavao Nemački idealizam pa je pravilno sudio o onima koji su ga donosili u Grčku. To je četvrti razlog. 

On je podržavao mišljenje da kada je neko bolestan treba pronaći uzrok bolesti i odakle je virus došao. Slično ovome, kada neko nosi “teološki virus” u Grčku, trebe ispitati i pronaći osobu koja je zaražena. On smatra da bi itraživanja dokazala da se Grčki teolog koji nosi virus školovao na Zapadu i doneo “teološki virus” u Grčku! 

Zaključak mojih navedenih razmišljanja je da teologija 1960-ih treba da bude pažljivo razmatrana, ali se mora podvući da se Pravoslavna teologija ne može interpretirati dekadama, već samo večnom tradicijom Proroka, Apostola, i Otaca Pravoslavne Crkve. To jest, u Pravoslavnoj teologiji ne postoji teologija 1960-ih, već teologija Bogonosnih Svetaca.

Od Paremvasisa, Januar 2010.

Prevod na Engleski John Sanidopoulos.
 

Prevod sa engleskog Vladimir Srbljak
8 oktobar  2013 god.


Izvor: http://www.johnsanidopoulos.com/2012/08/theology-in-greece-in-1960s.html

Pročitano: 4497 puta