MANASTIR LEPAVINA - SRPSKA PRAVOSLAVNA CRKVA

PROTOJEREJ GENADIJE FAST: "JEROMONAH GRIGORIJE (JAKOVLJEV) – MUČENIK ZA VERU"







Mučenik za veru jeromonah Grigorije ubijen od ruku sektaša u gradu Turu, 2000 godine..



Ušla su već u istoriju davna vremena gonjenja hrišćana od strane rimskih gonitelja kao i nedavna gonjenja na veru bezbožne vlasti u Rusiji i drugim zemljama. Ali svako vreme nosi svoje ispovedništvo i mučeništvo za Hrista. To su za poslednjih deset godina u Rusiji i Aleksandar Menj, ubijen na putu u Crkvu radi služenja Božanske Liturgije, to je jeromonah Nestor koji je postradao za spasenje, kao i trojica optinskih monaha koje su na Vaskrs satanisti posekli mačem – jeromonah Vasilije i monasi Trofim i Ferapont, a kroz godinu dana opet na Vaskrs u Optini poklonik Jurije.



I evo sada su stanovnici Ture, prestonice daleke i surove, kako kažu “od Boga zaboravljene”, Evenkije, kao i svi prijatelji i poznanici jeromonaha Grigorija (Jakovljeva) i cela Rusija potreseni zločinačkim ritualnim ubistvom i vide u njemu novog mučenika i ispovednika Hristove vere. Na tunguskoj zemlji, u beskrajnim prostranstvima severne tajge i šumovitih tundra pojavio se još jedan mučenik medju velikim brojem Hristovih svedoka. Ceo život oca Grigorija je bio buran, neuredjen, napet. Njemu samom nije bilo lako sa samim sobom i sa njim je bilo teško. On je dolazio i odlazio kao burni vihor. Ljudi su ga voleli i mrzeli. Sredine nije bilo. On je bio potpuno ekscentričan i u mnogome neobičan. Njegov život je bio borba – kako oko njega, tako i u njemu samom.



Kao što se u kišovit dan cela okolina osvetli cikcak munjom, takav je bio i otac Grigorije tokom i na kraju svog života. Otac Grigorije, a pre monaštva Genadije, kako ga po navici i danas mnogi zovu, se rodio 1949 godine na severu Irkutske oblasti u selu Bodajbo. Mnogo toga vezanog za oca Grigorija je neobično i ostavlja utisak. To se odnosi i na njegovo poreklo. On je sinovac M.A.Suslova, ideologa KPSS, člana Politbiroa, poznatog aktiviste Komunističke partije brežnjevskih vremena pogrebenog na Crvenom trgu. Njegova majka i dobro nam poznata tetka Lena, koja je često bila pored svog neumornog rodjaka, su bile sestre od strica M.A.Suslova. Istina, njihovi putevi su se razišli 30-ih godina. 50-ih godina, kada im je u Sibiru bilo veoma teško, oni su zbog nekog životnog problema napisali pismo u Kremlj svome bratu. Da li je pismo došlo do njega ili ne, ne zna se, ali odgovora nije bilo, jer je M.A.Suslov bio zauzet poslovima od državne važnosti i nije trebalo obraćati mu se po ovim pitanjima. Oni mu se više i nisu obraćali. Otac Grigorije je odrastao u sovjetsko vreme i svim srcem je prihvatio njegove ideale, verovao je u komunizam i sa njemu svojstvenom vatrenošću, kao i sa ispadima predao se sav njegovoj izgradnji.



Stupio je u partiju, čiji je član bio sedam godina, bio je oslobodjen od proizvodnog partijskog rada, bio je rukovodilac krupnog preduzeća, učestvovao je u upadima CK LKSM Ukrajine. Paralelno je studirao na fakultetu istorije na Odeskom Državnom Univerzitetu. Bio je ateista. Imajući izoštren osećaj za pravednost, on je uvek bio u borbenom stanju. Imajući sastradanje i saosećajnost prema bližnjima, otac Grigorije je uvek bio pored mladih i nesretnih ljudi. Slušajući oštar glas savesti, on se mučio zbog svojih sopstvenih grehova, i nije imao snage da izadje na kraj sa dvema svojim glavnim strastima, koje su se odnosile na duhovne i telesne izgrede i slične grehe. Upravo njegova nemoć prema grehu, a ne spoljašnje okolnosti, ga je prema njegovom svedočanstvu dovela do korenite promene u životu. 1977. godine, studirajući na petoj godini univerziteta u Odesi, otac Grigorije susreće dve žene, Tamaru i Anu, u nekoj knjižari. To su bile verujuće baptistkinje iz tada nelegalno postojećeg Saveta Crkve ili jednostavno rečeno “odvojenih”. Duboka vera i blagočestivost te dve žene su mu pomogli da spozna Boga. On je u zajednici dočekan sa blagonaklonošću i gostoprimstvom. Desilo se čudo, - poverovao je u Boga i raskajao se za svoje grehe.



Zatim se desilo još jedno čudo – kako se najpre preko te dve žene obratio ka Bogu, tako su se one u kratkom vremenu preko njega preobratile iz baptističke jeresi u Pravoslavlje! Ljudi iz zajednice su takodje promenili odnos prema njemu. Koliko su imalu naklonosti prema njemu kao neverujućem, toliko su sada postali podozrivi. Pomišljali su da su ga možda poslale bezbožne vlasti. Njegovo krštenje u zajednici je otkazano i Gospod ga je na taj način sačuvao od nepotrebnih iskušenja. Život mu se izmenio i on nije mogao da ćuti.



Na univerzitetu je svedočio o Bogu i svojoj veri. Kroz nekoliko meseci ga je sreo jedan od predjašnjih poznanika i upitao: - Dakle ti si zaista poverovao u Boga? - Da! - I šta, zar više ne upražnjavaš predjašnji porok ? Ovo pitanje ga je iznenadilo. Setio se proteklih meseci novog života i shvatio tog poroka više nema. I to ne zato što je odlučio da to više ne radi, već je to samo nestalo jer ga je Gospod oslobodio toga. Kod oca Grigorija je sve oštro i kako se kaže “s treskom”. Završava poslednju petu godinu univerziteta. Održava se partijski skup na kome je prisustvovalo 150 partijskih aktivista iz Odese. Otac Grigorije se isključuje iz partije upravo “s treskom”. On je zaključnom odlukom partijskog skupa okrivljen smišljenim i nesmišljenim “nespretnostima”, i sada su mu nadenute etikete otcepljenika. Sutradan je diplomirao, ali ni jedan dan nije radio kao istoričar. To nisu bila vremena da verujući ljudi budu istoričari. Baptisti su ga možda i bez osećaja, - eto tobože kakav se čovek kod nas obratio, - iako ga nisu krstili, vodili na evangelistička putovanja. Svedočeći Hrista, on je tada s njima proputovao od Odese do Litvanije, Sibira i čak do Dalekog Istoka. Svuda je propovedao, a ponekad i po nekoliko sati.



Učestvovao je u omladinskim skupovima. I tada u vreme tih putovanja se našao u Barnauli. Tamo se susreo sa poznatim pravoslavnim propovednikom Ignjatijem Lapkinim. On je tražio dobrog čteca za snimanje materijala o masonstvu koje je skupljao mnogo godina. I njih dvojica su uradili taj posao. Otac Grigorije se preko brata Ignjatija obratio u Pravoslavlje, spoznavši sve zablude baptističkog učenja. Preko brata Ignjatija, iskusnog učitelja duhovnog života, menja se karakter oca Grigorija i duhovno postojanje unutrašnjeg čoveka u njemu već na osnovu svetootačke pravoslavne asketike. Otac Grigorije je po preporuci Ignajtija Lapkina otišao u Prokopjevsk, gde je tada služio istinski dobar pastir i revnosni Božiji sluga, protojerej Aleksandar Pivovarov.



Otac Grigorije je tamo u novembru 1978 godine primio krštenje sa potpunim pogružavanjem, što se u to vreme praktično nigde nije radilo. Otac Aleksandar je postao duhovni otac oca Grigorija. Otac Grigorije ga je veoma voleo i uz sve složene životne okolnosti oca Aleksandra, sačuvao prema njemu vernost i predanost, iako je on samo kratko vreme rukovodio njime. Upoznali smo se u Prokopjevsku, dve nedelje posle njegovog krštenja. Godinu dana posle oca Grigorija i ja sam se obratio u Pravoslavlje preko tog istog Ignjatija Lapkina i krstio me je taj isti otac Aleksandar Pivovarov.



Tako da smo nas dvojica kao braća, budući čeda jednog duhovnog oca. I od tada, pa u naredne 22 godine, moj život je tesno isprepleten s njegovim životom. Čas smo bili zajedno, čas u raznim mestima, ali su se naši putevi stalno presecali. Više puta smo istovremeno ili u različito vreme služili u istim gradovima ili u istim Crkvama. Imali smo zajedničke poznanike i prijatelje. Bili smo uvek u vezi preko susreta, pisma ili telefona. U njemu sam našao druga i brata, a od 1983. godine pa sve do njegove smrti sam bio i njegov duhovnik. On je uvek tražio da sa mnom razgovara i da se ispovedi. Način na koji je funkcionisao otac Grigorije je bio takav da nije uvek bilo jednostavno biti s njim. Oko njega je uvek vladala napetost, skoro konflikti. On je mogao da bude veoma oštar, i plahovit. Činilo da ljudi treba da ga se plaše, ali su oni odlazili kod njega. Ljudi su uvek bili oko njega. On nije znao za usamljenost. U svojoj strogosti i maksimalizmu on je uvek izoštreno osećao istinu.



Bivao je grub, ali uvek zbog neumorne revnosti za istinu i spasenje duše. Njegova duša je istovremeno bila osetljiva i ranjiva. On je mogao da se beskrajno daje bližnjima, slušajući ih veoma pažljivo, ali je kao odgovor i sam očekivao ljubav i pažnju. Bližnjima je mogao da bude i gospodar i sluga. Jedino nikako nije trpeo ravnodušnost. Otac Grigorije služi u Crkvi od 1981. godine. I do samog kraja života nikada nije imao svoj kutak i imovinu. A što je imao, to je i razdavao. Živeo je kao “stranac i pridošlica”. (P.38, 13). Otac Grigorije je bio veoma uredan i voleo je lepe stvari, i znao je njihov smisao. Takav je bio njegov rukopis, kao i njegova odeća. Tako je uvek bilo u njegovoj keliji, gde god da je živeo. I svaka Crkva u kojoj se trudio se ukrašavala. On je bio jedan od onih “koji ljube lepotu doma Njegovog”. Vernici, koji su dolazili u Crkvu su neprekidno uočavali pojavu nečeg novog, lepog i s ljubavlju uradjenog. Otac Grigorije je od 1981 godine bio psalmopojac u Petro-Pavlovskoj Crkvi u gradu Anžero-Sudžensku.



Od tada i do samog kraja života nikada nije napuštao pevnicu. Ko god da je služio, on je uvek bio za pevnicom. Otac Grigorije je imao dobar glas i sluh, i u potpunosti je usvojio bogoslzžbeni ustav i zavoleo ga. Potom je 1982 godine otac Grigorije nosio poslušanje u gradu Tobolsu kod oca Joakima Lapkina (brata Ignjatija Lapkina). U januaru 1983. godine, na Božić, otac Grigorije dolazi u grad Jenisejsk kod svog duhovnog oca Aleksandra Pivovarova, koji je tada služio u tom gradu. Tri i po godine je bio psalmopojac u Jenisejskoj Uspenjskoj Crkvi, tada jedinoj aktivnoj Crkvi na svim prostorima od Krasnojarska do Ledenog okeana. Nastojatelj otac Aleksandar je uhapšen u aprilu 1983. godine radi širenja religiozne literature (andropovsko gonjenje Crkve).



Otac Grigorije je ostao u osiromašenoj parohiji, baveći se nastojateljskim, knjigovodstvenim, oltarskim, pevničkim i sličnim poslovima. Ništa nije promicalo njegovoj pažnji. Onako kako je on sa ukusom i smislom okačio stare ikone posle obnavljanja Crkve, tako one i dan-danas vise; onako kako je ukrasio Crkvu, tako je i danas, iako je nešto malo još i dodato. Otac Grigorije je prisustvovao i na sudjenju ocu Aleksandru. Od jula 1983. godine nastojatelj Uspenjske Crkve je postao autor ovih redova.



Parohiju su tada sačinjavale uglavnom starice, i nas dvojica sa ocem Grigorijem – dva Genadija, dva tada još mlada čoveka i radili smo sve u parohiji služeći Bogu i Njegovoj Crkvi. A za starice je otac Grigorije govorio, - meni s njima nije dosadno, niti teško, i ako me Gospod toga udostoji, biću s njima u raju. Otac Grigorije je tada učestvovao u oglašenju krštenih, u propovedi i razgovorima sa onima koji su dolazili u Crkvu, u suprotstavljanju bezbožnosti, u borbi sa trgovinom u Crkvi. 1985. godine otac Grigorije se venčao u jenisejskoj Uspenjskoj Crkvi sa pravom u Gospodu sestrom Tamarom Umnovom, jednom od dve odeske sestre, s kojima je sve te godine održavao tesnu prijateljsku, duhovnu vezu. Oni su bili u braku samo pola godine.



Otac Grigorije nikada nije znao za ženu i živeo je sa Tamarom kao brat sa sestrom. U selu Listvjanka na Bajkalu i danas se u Crkvi nalazi njihova porodična ikona svetog Genadija Carigradskog i blagoverne carice Tamare. 1985 – 1986 godine sam zajedno sa ocem Grigorijem bio sedam meseci pod istragom, kako po barnaulskom pitanju Ignjatija Lapkina, tako i po svome sopstvenom jenisejskom. 1986. godine otac Grigorije učestvuje kao svedok na sudjenju Ignjatiju Lapkinu, podržavajući ga. Otac Grigorije je tada mnogo toga uradio u Jenisejsku, i mnogima je poslužio, kako parohiji tako i meni lično. Ja sam uvek morao da budem prohladna voda za njegovu vrelu glavu. Morao sam da ga zaustavljam i kažnjavam, iako sam ga voleo. On je bio buntovan i smiravao se. Tako samo morao da se rastanem s njim 1986. godine. Ali prijateljska i duhovna veza je nastavljena, ne prekidajući se. Tako je s njim jedino i moglo biti. Otac Grigorije se potom obreo u gradu Irkutsku. Na njega i na njegovu plamenu revnost je obratio pažnju irkutski arhijerej arhiepiskop Hrizostom. On je predložio ocu Grigoriju da primi sveštenički čin. Otac Grigorije je uvek želeo monaštvo i nikada nije težio sveštenstvu, čak je i bežao od njega.



Otac Grigorije je odbio sveštenstvo. Bio je praznik Vavedenja Majke Božije u hram. Vladika Hrizostom je krenuo na amvon da propoveda. Govorio je o rečima Djeve Marije Arhangelu Gavrilu, - evo sluškinje Gospodnje, neka mi bude po reči Tvojoj, - i vratio se u oltar. Otac Grigorije je pao pred arhijereve noge i rekao, evo sluge Gospodnjeg, neka mi bude po reči tvojoj! U subotu 13-og decembra je rukopoložen za djakona, a u nedelju 14-og (što se poklapa sa danom mog krštenja) za sveštenika. Počelo je pastirsko služenje u životu oca Grigorija. Godinu dana je služio na obali Bajkalskog jezera i sedam godina u Sabornoj Crkvi u gradu Irkutsku. Bilo je to vreme aktivnog, blagoslovenog služenja oca Grigorija. Na talasima perestrojke biva izabran za poslanika oblasnog Sovjeta, zastupajući interese vernika i Crkve. Došla je do izražaja davna prekaljenost društvenog radnika. Čak štaviše, metode partijskog aktiviste i komsomolskog vodje su često bile prisutne u njegovoj crkvenoj delatnosti.



U to vreme se oko oca Grigorija formiralo zadivljujuće bratstvo posvećeno sv.Inokentiju Irkutskom. To je bila zajednica od četrdeset-pedeset-šezdeset bratije uzrasta od 13 do 28 godina. Mnogi od njih su preko njega prišli veri. Mnoge je krstio. Jedan od onih koje je otac Grigorije krstio u to vreme je današnji episkop Petropavlovski i Kamčatski. Otac Grigorije je svima njima bio i otac i majka, prijatelj i nastavnik, i naravno duhovnik. Otac Grigorije se u potpunosti davao bratiji, i ništa nije promicalo njegovoj pažnji. Bilo mu je stalo do svega – od veroučenja Crkve do zakopčanog gornjeg dugmeta na košulji, najtananijih pokreta duše bratije, projave karaktera i greha, i praktičnih materijalnih potreba. Karakteristično je i to da u bratstvu oca Grigorija praktično nije uopšte bilo sestara. I to ne zato što ih nije uzimao, već je to bila činjenica. Svuda po Crkvama su bile starice i žene, a on je imao zajednicu bratije. Takav je bio čovek. Otac Grigorije je sa svojom bratijom nekoliko godina leti dolazio u Jenisejsk, u njegovu Uspenjsku Crkvu. Posmatrali smo ih sa radoznalošću i ganutošću. Bilo je tu svadja, prekida odnosa, izgnanstva, suza, more osuda, i evo nakraju ponovo su zagrljeni zajedno kao jedna porodica. Jastuk oca Grigorija je ponekad bivao mokar od suza. On je imao od Boga dar suzne molitve i pokajanja. Mogao je zajedno sa kažnjenom bratijom da dugo posle ponoći prekleči na kolenima na metalnom podu Uspenjske Crkve. Služenje oca Grigorija u Irkutsku je prekinuto pri tužnim okolnostima.



I evo 1994.godine je ponovo u Jenisejsku, ali ovoga puta u Sveto-Spaskom muškom manastiru. On sa smirenjem i pokajanjem nosi svoju kaznu rukovodjen krepkom rukom igumana. Nema više aktivnog života, i sad živi povučeno iza masivnih starih manastirskih zidina. Život je postao istančan, i kako je on govorio, i usitnio se. Spoljnja raznolikost i mnogobrižnost je zamenjena spasonosnom manastirskom jednoobraznošću. Prima monaštvo. Otac Genadije Jakovljev je postao jeromonah Grigorije.



Potom je razmišljao – a šta dalje? Povratak u svet više nije želeo, a pred sobom je video ili zatvorništvo ili shimu. Otac Grigorije je u manastiru držao pevnicu, služio Bogosluženja i nosio poslušanja. Vremenom se ponovo aktivirao. Jedno vreme je predavao u Pravoslavnoj progimnaziji starogrčki i crkvenoslovenski jezik, i razgovarao je sa turistima i manastirskim posetiocima. Otac Grigorije je imao odlično pamćenje, obimna znanja, bio je oštrouman i posedovao je besprekornu književnu reč. Jednom je otac Grigorije preko prevodioca razgovarao sa inostranim turistima. Prevoditeljka je potom rekla, - kako je prijatno i lako prevoditi reči toga monaha, jer su književne i gramatički besprekorne. To je u kontrastu sa običnim, neskladnim izražavanjem ljudi, koje je tako teško uviti u pravilne literarne forme na drugom jeziku. Otac Grigorije je aktivno pomagao namesniku u poslovima obnove starog i od strane bezbožnika veoma razrušenog manastira. Iz bivšeg irkutskog bratstva, odredjeni broj bratije sledeći oca Grigorija dolazi takodje u Spaski manastir, a neki tu i ostaju. Na jesen 1997. godine otac Grigorije odlazi iz manastira. Za takav potez je imao osnovane razloge. Ali se mučio zbog toga što nije pretrpeo iskušenja i što nije izneo poslušanja. Nadao se da će se vratiti, ali su manastirska vrata bila zatvorena. Ocu Grigoriju je saglasno njegovoj burnoj prirodi i maksimalizmu svojstvena napeta unutrašnja borba sa grehom. O tome mogu da svedočim kao njegov duhovnik.



Dešavalo se da je padao, ali nikada nije ležao. Dešavalo se da je sagrešio, ali se nikada nije mirio sa grehom. Uporno i mučno se borio sa njim. Često na sebi nije video nikakvu promenu. Ostao sam, - kaže, - kakav sam i bio. I bojao se, istinski se bojao, da će ukoliko se ne ispravi poginuti i dospeti u ad. Ali nikada nije gubio nadu u Hrista, u Kome je upravo video Spasitelja od greha. Apstraktno bogoslovlje mu nije bilo blisko, jer je njegovo srce tražilo pokoj od grehovnih strasti. Sa njemu svojstvenom strogošću i slikovitošću reči, otac Grigorije je još budući u manastiru rekao da su postojali veliki i celom svetu poznati prepodobni, koji su dostigli veliku duhovnu visinu. Ali koliko je za njihovu pojavu trebalo nepoznatih monaha, nikome poznatih, koji nisu uradili ništa veliko, i koji su ponekad bili poraženi u duhovnoj borbi i pogrebeni iza manstirskih zidina. I to je uporedjivao sa situacijom za vreme rata kada su vojnici ponekad da bi se spasli i pobedili posle boja zatrpavali telima svojih poginulih prijatelja moreuz, kako bi ga preko njih prešli. Otac Grigorije je sebe smatrao samo jednim od tih nepoznatih tela, po kojima će drugi ići ka pobedi. Otac Grigorije je jednom svešteniku rekao, - U manastiru je ovako. Prošao je dan, a ti si u keliji.



Čim staneš na molitvu setiš se da još nešto treba da uradiš, i da još kod nekoga treba da odeš. Jedva se zadržiš – stani, moli se! I ostaješ sam. Kao što ženik sa nevestom ostaje sam, tako i duša sa Bogom. I odjednom shvataš da svima imaš nešto da kažeš, i da mnogo toga imaš da uradiš, a ostao si sam sa Bogom – i treba nešto da kažeš. Tako se borila njegova duša, tražeći puteve ka svome Nebeskom Ženiku. Po blagoslovu episkopa (sadašnjeg arhiepiskopa) Antonija, otac Grigorije se obreo u Evekniji u prestonom naselju Turi. Bio je talentovan, energičan čovek, želeo je da se podvizava negde u prestonici, ali njegov životni put nije bio takav. Upućen je u daleki, nenaseljeni kraj sa veoma retkim naseljenim stotine hiljada udaljenim mestima severne tajge i šumovite tundre, bez ijednog grada. Surovi klimatski uslovi, kao i surovi životni uslovi. U naselju prakrtično nema struje, a temperatura u Crkvi je +5. U svemu je prisutna oskudica, tako da dolazi do razgovora o evakuaciji stanovništva.



Otac Grigorije je nastojatelj u Turi. S njim je bio njegov duhovni sin, koga je on obratio ka veri, i krstio ga u Jeniseju, i koji je dobio priziv za monaštvo, sabrat Spaskog manastira jeromonah Timotej. Oni su i bili zajedno kao otac i sin. S dolaskom oca Grigorija u Turu parohijski život je umnogome aktiviran, o čemu svedoče mnogi vernici i stanovnici iz naselja. Propoved, služba, pevnica, nedeljna škola za decu, administrativne brige i napori, susreti i razgovori van Crkve. A s kakvom ljubavlju je ukrašavana ta jednostavna prostorija za molitvu u običnoj kući koja je pretvorena u crkvu. Mnogi nastojatelji bi imali od njega ponešto da nauče. Otac Grigorije je uvek bio mnogo bolestan. Od mladosti je imao tešku hipertoniju, bolest bubrega.



Dešavalo se da je bio na reanimaciji na granici izmedju života i smrti. U tim trenucima već ništa nije želeo. Realno je osećao mogućnost smrti. Ali mogao je da je očekuje samo zbog bolesti. Na mučeništvo nikada nije ni pomišljao. Bio je borbenog karaktera, ali stradanja nikada nije tražio, jer je znao cenu boli. U potpunosti je voleo život koji mu je Bog darovao i radovao mu se. Otac Grigorije je u Turi razvio aktivnu protivsektašku delatnost. U Evkeniji desetinama godina nije bilo Pravoslavne Crkve.



Na njenim ogromnim prostranstvima, u naseljima Turi, Bajkiti, Vanavari i drugim je postojao veliki broj sekti, koje po pravilu nisu bile registrovane. Samo u Bajkitskom regionu je bilo pet sekti: evangelisti – baptisti Saveta crkava (odvojeni), pedesetnici, Jehovini Svedoci, braća Gedeonova, dobrotvorna Sibirska hrišćanska misija. Nedaleko od Ture su živeli mormoni, a u samoj Turi odvojeni baptisti Saveta crkava. Baptisti su se odvojili od zvaničnog saveza VSEHB 1961. godine iz potpuno razumljivih i čak i opravdanih razloga. To je tada bilo stajanje za veru, i nedozvoljavanje bezbožnoj vlasti da se meša u unutrašnje stvari zajednice. Sličan raskol se desio i u Pravoslavnoj Crkvi 1927. godine. Ali šta sprečava registraciju to jest zakonsko postojanje tih zajednica danas u uslovima religiozne slobode? Ne želeći da se potčine zakonu, ti vernici pritom uopšte ne odustaju od zakonskih prava: imaju molitveni dom, posećuju škole i bolnice itd, koriste se aktivnom inostranom materijalnom podrškom. Otac Grigorije je u tome video njihovo u suštini bezzakonsko ustrojenje, jer ne žele nikome da se potčine. Ne priznaju ni duhovnu ni ovozemaljsku vlast, iako je ova druga prema Reči Božijoj koju čitaju, od Boga.



To jest oni su faktički spremni da priznaju samo sebe, izdavajući to za Božije. Oca Grigorija je krajnje smutilo to što su na dan Svetog Vaskrsa baptisti došli u Crkvu i na prevaru vodili decu iz škole-internata u svoj molitveni dom. Pozivali su ih na dečije bogosluženje i primoravali pritom da skidaju sa sebe svoje krstiće. Sektaši su odlučno odbijali bilo kakav razgovor ili diskusiju. Otac Grigorije je tada počeo da širi po naselju antisektaške listiće i više puta se na državnim instancama obraćao Guverneru, Predsedniku Zakonodavnog Sulgana, javnom tužiocu, Odeljenju pravde s molbom da delatnost tih sekti dovedu u saglasnost sa zakonom. Čak štaviše, treba primetiti da mnoge savremene sekte već nisu ličile na one koje su ispovedale veru u Boga u teškim vremenima sovjetske vlasti. Nema više predjašnje puritanske blagočestivosti, i vremenom su se pojavila neka potpuno divlja verovanja. Delatnost oca Grigorija u Turi je dovela do napetosti izmedju pravoslavnih i sektaša. Da li je dobro boriti se sa inovercima, pribegavajući sovjetskoj vlasti? Na to je otac Grigorije odgovarao, - Ja postupam po savesti. Prema rečima apostola Jovana Bogoslova (1 Jn.2, 18-19), on je u sektašima video antihriste i služenje satani u njihovom jeretičkom i anticrkvenom služenju. Pritom treba reći da je otac Grigorije voleo sektaše, da je o njima znao iz prakse, i često je pravoslavnima ukazivao njihov primer revnsoti za veru i čistotu morala, i ljubavi prema Reči Božijoj.



Zbog toga je u pravoslavnoj sredini nekad i sam bio sumnjiv da naginje sektaškim pravcima. Ali on je želeo da slomi sektašku svojevoljnost i da bezzakonike privede k zakonu, a bezblagodatne k blagodati, koju je Hristos darovao u Svojoj Svetoj Crkvi. I to mu je često uspevalo. Možda je pritom bio grub, možda je to uradio napadno, ali nije odstupao od svoje savesti. Obraćanje vlastima, nije video kao greh, jer je vlast smatrao Bogom ustanovljenu (Rim. 13, 1-7) I pozivao se na nju samo radi toga da bi ona sama ispunjavala svoje zakone. Drugi mogu da sude o pravilnosti puta oca Grigorija, ali je on postupao po svojoj savesti, revnujući za Božiju Istinu i spasenje ljudskih duša, pa samim tim i sektaša. Baptisti su se u toj sitiaciji bojali oca Grigorija i počeli su da se mole i da poste. 28 februara iste godine, rukovodilac baptističke zajednice Viktor Bojev je uz pratnju došao u Crkvu (banuo je prema rečima oca Grigorija) i izjavio da mu je posle posta i molitve Bog poručio da upozori oca Grigorija o predstojećoj kazni koja mu sleduje.



Otac Grigorije je direktno upitao, - šta predstavlja tu Božiju kaznu: ubistvo, paljenje Crkve ili nešto drugo? Na šta mu je ovaj odgovorio da će uskoro saznati. O pretnjama od strane baptista otac Grigorije je pričao vernicima i čak je to spomenuo i javnom tužiocu. On je s te strane očekivao nevolje. Pre negde godinu dana, u Turu je došao čovek bez roda, bez prezimena, bez pasoša i dokumenata. Govorio je da je došao peške sa severa Tomske oblasti. Niko nije znao njegovo pravo ime. Nazivao se Ramom Harisovičem Krišnim, usvojivši za sebe imena avatara za Višnu – Rame i Krišne, molitvenog poziva krišnaita (hari). Narod je počeo da ga zove Roman. Živeo je najpre u čestitom hotelu, koji pripada jednoj verujućoj porodici, a potom se posle stranstvovanja po celoj Evkeniji obreo u dvorištu neke druge žene. Sebe je smatrao krišnaitom. Bio je i kod pravoslavnih i kod baptista. Više puta se koristio gostoprimstvom oca Grigorija. dešavalo se da su zajedno jeli i razgovarali.



Tri dana pre nego što se to desilo, - priča njegova domaćica, on kao da je izgubio pamet i promenio izgled. Uzbudjeno je govorio da je na tome radio tri godine! - Na čemu? – pitala ga je ona obazrivo. - O, kad bi ti znala kakvo je to zadovoljstvo! – govorio je on dalje – Krišna traži žrtve, i ja ću mu je prineti! - O čemu ti pričaš? – potpuno se uznemirila domaćica. On je govorio još nešto o punom mesecu (to se čak štaviše desilo na pun mesec uoči prolećne ravnodnevnice) i o tome da će prva žrtva biti naš sveštenik. Žena je obavestila oca Grigorija o tom razgovoru. Ali on nije verovao, - Ma to ne može biti, mi smo zajedno jeli, razgovarali! Otac Grigorije nije očekivao nevolje s te strane. Post i molitva nekih ljudi su doveli do toga, da je neko naredio da se otac Grigorije upozori na predstojeću kaznu za borbu sa sektašima. Krišna je drugom čoveku naredio da mu prinese žrtvu. Bilo je vreme, kada se u toku punog meseca pojačava dejstvo nečistih duhova na posednute ljude. Otac Grigorije i otac Timotej su svakodnevno služili sve službe prve Sedmice Velikog Posta. U petak prve sedmice otac Timotej je odleteo iz Ture u Moskvu na nastavu u Duhovnoj seminariji. Otac Grigorije je ostao sam. U nedelju 19-og marta otac Grigorije je služio svoju poslednju službu – Dan Pravoslavlja, koje je sam pronašao u tami bezbožnosti i sektaških zabludi, i kome je posvetio ceo svoj život do kraja. Otac Grigorije je kao i otac Timotej živeo pored Crkve. To je obična kuća pretvorena u Crkvu.



Na krovu se nalazila mala kupola sa krstom. Obojica sveštenika su imali jednu sobu kao keliju. U glavnoj prostoriji se nalazila Crkva sa oltarom, a u hodniku – pritvor (mesto pred vratima crkve – prim.prev.). Dvadeset prvog marta, negde izmedju četiri i šest sati, na prelazu noći u jutro, neki stranac-krišnait je prišao ocu Grigoriju u Crkvi. Otac Grigorije mu je otvorio. Vrata nisu bila polomljena, već otvorena na prirodan način. Kako je došlo do njihovog susreta? Krišnait oštrom elektrodom nanosi ocu Grigoriju udarac u srce, posred grudi, a potom udarac u levi bok i u vrat s leve strane. Bio je znači dešnjak. Otac Grigorije je očigledno pokušao da se zaštiti, ali mu je ovaj naneo direktan udarac u šaku desne ruke. Mi smo svojim očima videli rane od tih udaraca. Otac Grigorije je pao, ali ga udarci elektrodom nisu odmah usmrtili. Bio je još živ. O tome svedoči kako sam ubica, tako i medicinska ekspertiza. Usledio je još jedan udarac perorezom po vratu sa leve strane. Ubica je posle toga počeo perorezom da seče sveštenikovu glavu. Otac Grigorije je pritom plakao, a ubica je priogavarao, - verujući, a plače! U pritvoru je bilo more krvi – na podu, pod linoleumom, na klupi, na zidu. Obezglavljeno telo je ostalo na podu, a odežda je bila pocrvenela od krvi.



Krišnait-ubica je sa glavom u rukama ušao u Crkvu. Nasred Crkve se nalazi analoj, a na njemu, kako je to u mnogim Crkvama za vreme Velikog Posta, Hristova ikona sa trnovim vencem. Ubica je sa glavom obišao po krugu oko analoja. Na podu je ostao krvavi krug. Na pitanje, - zašto je to uradio?, - on je odgovorio da je Krišna tako zahtevao, da tako treba! Nedaleko od analoja se nalazi podrumčić sa malim poklopcem, dubok najviše metar. Zločinac je očigledno tu želeo da bacu glavu. Tamo je bila krv. Ali je razmislio i zatvorio poklopac. S glavom sveštenika u rukama on je na Severna vrata ušao u oltar i stavio odsečenu glavu na Presto izmedju Jevandjelja i nadprestolnog krsta. Presto je postao crven od krvi. Dva složena ilitona su bila krvava.



Unutra su se nalazila dva antiminsa i oba su bila čista. Žrtva je prinešena. Ubica je otišao kući i pokušao da se očisti od krvi. Odlučio je da se odmori. Ujutru su došli vernici. U pritvoru je bio užasan prizor – sveštenik sav u krvi. Užas se dalje povećavao jer je sveštenik bio obezglavljen. Pozvali su miliciju. Snimljen je videofilm. Sluga Božiji Gerogije je svojim rukama skinuo glavu sa Prestola. Podovi su očišćeni. Sve ostalo su ostavili tako kako je bilo do dolaska sveštenika iz eparhije. Nekada je apostol Pavle pisao Jevrejima: “Još se ne suprotstaviste do krvi boreći se protiv greha” (Jev. 12, 4). Otac Grigorije se suprotstavio do krvi. Ubica je bio uhvaćen i zatvoren. On ništa nije poricao. Po naredjenju Krišne, svedočio je, - prinesena je žrtva, i izvršeno je ritualno ubistvo. On je u zatvorskoj ćeliji pevao himne Krišni. Vidjenje sv.Jovana Bogoslova: “Vidjeh pod žrtvenikom duše zaklanih za Riječ Božiju i za svjedočanstvo Jagnjetovo koje imahu. I povikaše glasom silnim govoreći: Dokle ćeš Gospodaru Sveti i Istiniti, odlagati da sudiš i osvetiš krv našu na onima što žive na zemlji? I svakome od njih dade se haljina bijela, i rečeno im bi da počinu još malo vremena, dokle se napuni i broj satrudnika njihovih i braće njihove, koji ima da budu pobijeni kao i oni” (Otkr. 6, 9-11).



Broj pod nebeskim žrtvenikom je popunjem još jednim mučenikom “ubijenim za reč Božiju i za svedočanstvo”. Tom mučeničkom smrću otac Grigorije je dobio belu odeću na nebu, krvavim krštenjem se potpuno očistio od grehova, od kojih teško da je mogao da se nada da se očisti tokom života. Krv mučenika Grigorija, prema rečima drvenog hrišćanskog pisca Tertulijana, predstavlja porodicu novih hrišćana. Vest o zločiačkom ubistvu oca Grigorija se brzo pronela po mnogim gradovima. Arhiepiskop Antonije je u Krasnojarskoj Sabornoj Crkvi služio parastos jeromonahu Grigoriju. Sutradan, po blagoslovu arhiepiskopa u Turu doleću dva sveštenika – protojerej Genadije Fast i jeromonah Agapije radi ispunjeja poslednjeg duga prema ubijenom.



Oni teše verne hrišćane, susreću se sa Guvernerom, Predsednikom Zakonodavnog Suglana, islednikom. Svi tragovi krvave mučeničke smrti sa iskazima očevidaca su zabeleženi na videofilmu. Telo ubijenog je pripremljeno za pogreb prema monaškom i svešteničkom činu. On je ležao okupan sa ranama na telu. Njegovo lice je bilo potpuno prepoznatljivo kao za života. Na licu nije bilo ni tuge, ni osmeha. Ono je bilo bestrasno, mirno. Borba je završena. Završen je i život i započela je besmrtnost.



Lice je od ljudskih pogleda bilo sakriveno šavom monaškog klobuka. Sanduk sa telom ubijenog je unešen u Crkvu. Odslužen je parastos, počelo se sa čitanjem Jevandjelja, koje je trajalo celu noć, skoro 24 časa. Ljudi su neprekidno dolazili da se oproste. Tuga. Suze. Stid zbog toga što se tako nešto desilo na rodnoj evenkijskoj zemlji. U pola dvanaest je po jerejskom činu počelo opelo. Sve je bilo neobično, i ne kao na običnim opelima i pogrebima. Još na dan ubistva 21-og marta, protojerej Genadije je telefonom pričao svešteniku iz Moskovske oblasti šta se desilo. Po običaju je molio za njegove molitve za ubijenog, a sam je osećao da govori kao po dužnosti, a ne iz duše. Taj sveštenik mu je odgovrio, - Nama su sada više potrebne njegove molitve, nego njemu naše. Tako se taj unutrašnji osećaj i zadržao. Molimo se za ubijenog i osećamo da ispunjavamo svoju obavezu, a on se već moli pred Bogom za nas. Čas se opraštamo sa pokojnikom, a čas celivamo mošti mučenika.



Narod sve više dolazi. U Crkvi je slobodna samo uska stazica prema Carskim vratima i Prestolu. A svi ostali delovi Crkve su puni, uključujući i solej sa obe pevnice. Žica se prekinula, ali odzvanja u srcu. Drži se nadgorbno slovo. Govori se o činu jerejskog opela – on je isti kao jutrenje koje se služi na kraju noći i početkom jutra. Za oca Grigorija se te noći i tog jutra završila noć ovozemaljskog života kao i borba, i počelo je jutro nezalaznog dana. Iščitavaju se faksevi od Patrijarha Moskovskog i cele Rusije Alekseja i arhiepiskopa Antonija. Krasnojarsk. Arhiepiskopu Antoniju. – Sa tugom sam primio vest o zločinačkom ubistvu sveštenika Krasnojarske Eparhije nastojatelja Sveto-Trojičine Crkve grada Tura jeromonaha Grigorija.



Izražavam saučešće Vašem Visokopreosveštenstvu, duhovništvu, vernicima, rodjacima i bližnjima upkojenog. Otac Grigorije se u potpunosti posvetio služenju Bogu i ljudima. Ali rukama ubice je učinjen zločin usmeren protiv svete Crkve i njenog vernog sluge. Deleći bol zbog gubitka oca Grigorija, tugujem sa svima vama. Molim se da Gospod upokoji njegovu dušu u nebeska naselja i da mu podari večan pomen. S ljubavlju u Gospodu, Patrijarh Aleksej Administraciji, vernicima Sveto-Trojične Crkve, svim stanovnicima. – Delim sa vama tugu zbog gubitka jeromonaha Grigorija.



Neka Gospod ukrepi vaša srca jedinstvom u vernosti svetom Pravoslavlju i svojoj Crkvi. Krv oca Grigorija, koja je prolivena na pragu vaše Crkve od strane neprijatelja i današnjih ljudi koji raspinju Hrista, je svedočanstvo Božije pravde, za koju je nevino-ubijeni položio svoju glavu. On je bez obzira na opasnosti, služio ovde bez straha i samopožrtvovano. Gospod će mu zbog njegove mučeničke smrti oprostiti sve njegove lične grehe i upokojiti njegovu besmrtnu dušu sa pravednicima. Crkva u kojoj je postradao neka bude mesto molitve i vaše istrajnosti u istinitoj veri pravoslavnoj, jedinoj datoj nam od Boga u svetoj Bibliji i svetom Jevandjelju preko svetih Apostola i svetih Otaca, hiljadugodišnjej veri naše Rusije, za koju je mučenički stradao otac Grigorije. Novoprestavljenom ubijenom ispovedniku Hristove vere jeromonahu Grigoriju – večan pomen. Antonije, arhiepiskop Krasnojarski i Jenisejski Dalje je usledio govor o životu i liku oca Grigorija i njegovoj mučeničkoj smrti. Beseda o opraštanju. Hristos je na Krstu oprostio onima koji su ga razapeli i molio se za njih. Prvi hrišćanski mučenik djakon Stefan se praštajući molio za one koji su ga gadjali kamenjem. Tako i danas, neka nijedna misao o osveti ne udje ni u čije srce.



Otac Grigorije je sada sa Jovanom Krstiteljem, koga je Irod posekao, on je zajedno sa svetom velikomučenicom Varvarom, koju je posekao rodjeni otac. On je dao svoju glavu za Hrista. Put od Crkve ka groblju prolazi kroz mali deo naselja. Doneta je odluka da se telo ubijenog pronese kroz celo naselje, po raznim njegovim ulicama. Sanduk je iznešen uz pojanje. Skoro pored svake kuće, pored svakog kioska, prodavnice, pored pravnih ustanova i naučnih institucija, pored bolnice – svuda su grupe ljudi izašle da se oproste sa ocem Grigorijem. Mnogi su se pridružili povorci. Otac Agapije i ja smo se okrenuli na jednoj od krivina – za sandukom je išla ogromna povorka ljudi. Tuga zbog gubitka se ublažava pobedom Istine, mučeničkom čašću. Prolazimo nedaleko od baptističkog molitvenog doma.



Tamo niko nije stajao. Mesto je bilo pusto, a povorka je nastavila dalje. Groblje se nalazi osam kilometara od naselja. Donji deo naselja je na obali prstena Donje Tunguske. Okolo su planine, prekrivene retkom severnom tajgom – arišom, koji nije oživeo posle zime, koji nije bio u skladu sa stablima breze. Sever. More sveta i zaslepljujući sneg. Penjemo se automobilima na planinu. Groblje se nalazi na vrhu planine. Tamo je u samoći, daleko od svojih bližnjih i prijatelja, blizu mesta mučeničke smrti našao svoje poslednje pristanište prah ubijenog.



Tamo se nad njim čita razrešna molitva, kao i ostale molitve koje se uznose ka nebu. Na humci se nalazi čvrst borov Krst. Gospod neka ti oprosti, oče Grigorije. Sva tvoja sagrešenja, i neka te useli U dvorove nebeske Sa svima svetima S kojima se moli Bogu za nas! P.S. U Krasnojarsku je održan skup pripadnika Krišne povodom zločina koji se dogodio u naselju Tura, oni su primetili da ubica ne pripada nikakvoj krišnaitskoj organizaciji. Istina, nije sasvim jasno kako je to bilo ustanovljeno, jer se nisu znali njegovo pravo ime i prezime. Krišnaiti takodje kategorčki osudjuju postupak turinskog ubice i smatraju ga nesaglasnim sa svojim učenjem. Sve je to tako. Ali ubica se molio upravo Krišni i od njega je dobio poruku, prošavši kroz društvo krišnaita.



A evo šta kaže objektivna naučna enciklopedija “Mitovi naroda sveta” pod redakcijom S.A.Tokareva (izd. “Sovjetska enciklopedija”, 1982. godine). “Krišna (dr. ind. Krsna, bukv. “crn”, “taman”) je u indijskoj mitologiji sin Vasudeve i Devake, avatora Višnu: Krišna je po svojoj prirodi pre svega zaštitnik, izbavitelj. Ali za Indijce u reči “Krišna” postoji nešto loše, zlo; to ime nose razni demoni-asuri. U mitilogiji dzajnova i budista Krišna je negativan lik (kod budista predstavlja glavu crnih demona, Budinih neprijatelja).



U hindu mitologiji se loše osobine Krišne objašnjavaju pozivanjem na nedostižnost Božije prirode, njegovo nepotčinjavanje ljudskim normama” (t.2, s.15-16). Kod hrišćana je “Crni” i “glava crnih demona” poznata pod nazivom djavola i satane, a “nepotčinjavanje ljudskim normama” se smatra grehom i prestupom. Pravoverni Judeji su se molili Bogu Avraama, Isaka i Jakova, a Hristos im je rekao: “Vaš je otac djavo; i želje oca svojega hoćete da činite” (Jn.8, 44). I turinski baptisti koji se mole Ocu i Sinu i Svetom Duhu imaju o čemu da porazmisle – nije li jedan od njih upozorio oca Grigorija na kaznu i zahtevao žrtvu za Krišnu?



I svi mi treba da razmislimo i da izvedemo zaključke. Gospod govori onima koji imaju uši da bi slušali. Tura – Jenisejsk, protojerej Genadije Fast, sveštenik Crkve Jenisejskog okruga Krasnojarsko-Jenisejske eparhije.



4 april 2000 godine.



preuzeto sa http://missia.orthodoxy.ru/Istor-Grigorii.htm



prevod sa ruskog dr. Radmila Maksimović

Pročitano: 3776 puta