MANASTIR LEPAVINA - SRPSKA PRAVOSLAVNA CRKVA

 

 

Duhovni učitelj: O moje čedo, mi smo nanovo rođeni svetim krštenjem, naoružani smo darovima Duha Svetoga kroz miropomazanje i božanskom blagodaću svetoga mira. Osvećeni smo pričešćivanjem Tijelom i Krvlju Hristovom, i bili bismo savršeni svetitelji da smo ostali takvi, bez grijeha. Međutim, pošto smo samostalni, odnosno obdareni slobodnom voljom, u jednu ruku pravimo loše izbore a u drugu ruku ne želimo da se pokorimo đavolu koji nas iskušava; svijet, tijelo i mnoge druge stvari nas obmanjuju i mi padamo u grijeh, veliki i mali, djelima, riječima i našim mislima, i nemoguće je da se ponovo krstimo kako bismo oprali naše grijehe. 

 

Pošto je Hristos jednom raspet, sahranjen i vaskrsao, iz tog razloga se sveto krštenje vrši samo jednom, i ko god se iznova krsti ponovo razapinje Hrista i huli protiv darova. Razmislite o ovom u tjelesnom smislu. Ko god se razboli, ne rađa se iznova kako bi se izliječio, već se liječi na drugi način i koristi lijekove za izlječenje. Iz tog razloga nam je Bog, koji voli čovječanstvo i koji zna kako su nestabilna ljudska bića, obezbijedio nas sa drugim lijekom za naše grijehe, tajnom pokajanja, kroz koju grešnici koji se pokaju mogu oprati svoje grijehe. Kao što sv. Grigorije Niski kaže: „Jedna suza je jednaka kupanju, a jedan pokajni uzdah vraća blagodat koja se ranije izgubila.“ 

 

 

Tajna pokajanja izgleda da je stvorena od Boga još u Zakonu i od davnina, ali ne samo za Jevreje, već i za neznabošce, kako bi posramili Jevreje koji se nisu pokajali. Neznabošci iz Ninevije zgriješiše i Bog im posla proroka Jonu koji im je propovijedao da će biti izgubljeni. Oni odmah počeše postiti, obukoše kostrijet, stavljaše pepeo na svoje glave i bijahu u žalosti, i Bog im oprosti, ne zato što su činili sve ovo već zato što su se pokajali i napustili svoj grešni način života. Kao što Sveto Pismo kaže: „ I Bog vide dela njihova, gde se vratiše sa zlog puta svog; i raskaja se Bog oda zla koje reče da im učini, i ne učini“ (Jona 3:10). Vidite, njima je oprošteno zato što su se pokajali, i zato što su činili djela koja prate istinsko pokajanje, odnosno post, gorki plač, uzdasi i prizivanje Boga svim svojim srcem. 

 

 

Pokajanje se sastoji iz promjene svijesti od onoga što je zlo u ono što je dobro, i promjene djela strasti u djela iscjeljenja. Dakle, kao što pohota, hedonizam, proždrljivost, nemaran i izgubljen život stvaraju najstrastvenija stanja u duši koja vode do činjenja neprimjerenih djela, tako tuga, uzdržavanje, bol i duhovni napori njeguju u duši nepodložnost i vode je od strastvenog načina života ka ostrašćenom smirenju. Definicija pokajanja je sljedeća: „Pokajanje je povratak iz onoga što je neprirodno u ono što je prirodno, povratak od đavola ka Bogu.“ Hristos je došao grešnicima, da ih vrati onome što je dobro. Kao što On sam u Jevanđelju kaže: „Jer nisam došao da zovem  pravednike no grešnike na pokajanje“ (Mat. 9:13), i na drugom mjestu: „Tako, kažem vam, biva radost pred anđelima Božijim zbog jednog grešnika koji se kaje“ (Luk. 15:10).

 

Tajna pokajanja ima veliku moć. Od kada smo pali iz vrline i svetosti u grijeh, možemo se vratiti u naše prethodno stanje kroz pokajanje i uzdržavanje od grijeha, i postati ono što smo ranije bili. Kada je Pilat pogubio Galilejce, Hristos se obratio onima koji su bili tamo prisutni: „Mislite li da su ti Galilejci bili grešniji od sviju Galilejaca, kad su tako postradali? Nisu, kažem vam, nego ako se ne pokajete, svi ćete tako izginuti“ (Luk. 13:2-3). Slično je govorio i za onih osamnaest na koje je pala kula u Siloamu i ubila ih: „Mislite li da su oni krivlji bili od sviju ljudi što žive u Jerusalimu? Nisu, kažem vam, nego ako se ne pokajete, svi ćete tako izginuti“ (Luk. 13:4-5). Takođe, parabola o nerodnoj smokvi se metaforički odnosi na pokajanje (Luk. 13:6-9). Zato se u Djelima apostolskim kaže: „Zaista i neznabošcima dade Bog pokajanje za život“ (Djela 11:18). On je s pravom rekao sljedeće za one koji se pokaju: „Danas si se zarekao Gospodu da će ti biti Bog i da ćeš ići putevima Njegovim i držati uredbe Njegove, i zapovesti Njegove i zakone Njegove, i da ćeš slušati glas Njegov. A Gospod se tebi danas zarekao da ćeš mu biti narod osobit, kao što ti je govorio, da bi držao sve zapovesti Njegove“ (5 Moj. 26:17-18). Takođe ovdje vrijedi podsjetiti sljedeću izreku sv. Avgustina: „Bog je stvorio čovjeka bez čovjeka, ali on ne spasava čovjeka bez čovjeka, već zato što čovjek to želi i Bog to želi.“ 

 

 

Dva su velika grijeha koja je počinio David, blud i ubistvo; međutim, kroz plač i iskreno pokajanje dobio je oproštaj i povratio svoje proročke darove. Slično tome, car Manasija ne samo da je ubio mnoge proroke i posijekao Isaiju na pola, već se okrenuo idolopoklonstvu razgnjevivši Boga i bi odveden u zatočeništvo u Vavilon; međutim, gorko plakavši zbog svega ovoga ne samo da mu je bilo oprošteno, već je povratio i svoje carstvo. Slično se desilo i sinu Manasijinom. Njegov drugi sin Amon, međutim, zato što je počinio grijehe i što je bio prezriv prema Bogu, je rekao: „Moj otac je prekršio zakon i griješio je kao mlad, ali kasnije se pokajao i povratio svoje carstvo, i zbog toga mu je Bog dozvolio bijednu smrt zato što je takva bezbožnost bila nepodnošljiva.“ Hajde da razmislimo, šta bismo još mogli pretrpjeti ako bismo griješili sa sličnim izgovorima. 

 

 

Ko god griješi, dužan je da prepozna grijeh i da se pokaje jer je to ispravno, kako bi brzo našao svoje iscjeljenje. Bog je milostiv i ne želi ništa drugo osim promjene naše pogrešne odluke; i onda je pokajanje dobro, zato što ne dozvoljava grijehu da se ukorijeni, i malo pomalo postane navika koja može dovesti do propasti grešnika. Bog nam nalaže: „Brzo se vratite k Meni i brzo ćete dobiti iscjeljenje. Vaši su grijesi, Moja su iscjeljenja. Vaša su zla, Moji su lijekovi. Jedino od vas tražim pokajanje, i odmah ću iscijeliti vaše rane.“ 

 

Dva su velika dara koja čovjek prima od Boga. Jedan je, onda kada čovjek umre i njegovo tijelo se raspadne, on će ponovo vaskrsnuti i postati iz smrtnog besmrtan. Drugi je, onda kada čovjek griješi, on se smatra vrijedan oproštaja. Demoni (pali anđeli), međutim, čak i ako se pokaju, ne smatraju se vrijednim oproštaja. Ovo je mišljenje nekih velikih otaca. Nasuprot tome, međutim, Božija čast i ljubav prema čovjeku je ogromna. 

 

 

Divim se spisima mnogih drevnih Grka (pagana) koja čitam i u njima vidim mnogo mudrih pouka koja uzvisuju pokajanje. Oni, na primjer, kažu da kada čovjek čini dobra djela on je bliži Bogu i saobražava se sa Njim. Kada, međutim, čovjek čini zla djela, on se udaljava od Boga i približava demonima i postaje neprijatelj Boga. Zaista, grčki filozof Salustios govori o pokajanju kao da je bio hrišćanin. Ostavljam mnoge druge i samo ću navesti Pitagoru koji piše prijatelju koji je postao otpadnik i perverznjak: „Ako promijeniš svoju svijest, radujem se, ali ako ne, onda si mrtav za mene!“

 

 

Svaki grešnik koji se ne pokaje, rađa se u stanju nemogućnosti pokajanja, što znači da je napušten od Boga i konačno da postaje nasljednik vječnoga prokletstva. Takođe, svaki očajni grešnik koji misli da kada ostari i kada se približi vrijeme njegove smrti da će se onda pokajati i napustiti svoja zla djela, uveliko se vara. Razlog za ovo jeste da bolesti i strasti drugačije djeluju, one potamnjuju čovjekovo prosvjetljenje kao što oblaci potamnjuju Sunce, i otklanjaju sposobnost njihovog pokajanja. Takvo pokajanje je demonska i satanska zamisao i nije povezana sa slobodom, jer da se ne razboli čovjek se neće ni pokajati. Ovakav čovjek liči na starog preljubnika koji, ostarivši, ne može da čini preljubu i stoga misli da je slobodan od ovog svog grijeha. On takođe podsjeća na gramzive, pohlepne i nemilosrdne osobe, koje tokom svog života ne daju milostinju, ali kada osjete da im se smrt bliži onda pokušavaju da razdijele svoje bogatstvo.  Ovakva djela nisu prihvatljiva Bogu, koji zna pomisli ljudi. Čovjek vidi spolja, ali Bog zna misli ljudi i svakom sudi na osnovu njihovog vladanja i slobodnog rukovođenja. Čujem plakao, ne zato što se pokajao nakon što je prodao svoje prvorodstvo, već zato što nije dobio blagoslov od svog oca. Stoga on kaže: „Blizu su žalosni dani oca mog, tada ću ubiti Jakova brata svog“ (1 Moj. 27:41). Svaki grešnik treba da zna da je vrijeme njegove smrti nepredvidivo i da, ukoliko umre u grijehu nepokajan, nakon smrti nema pokajanja. 

 

 

Kako bismo razumjeli moć pokajanja dovoljno bi bilo spomenuti sljedeća dva slučaja: 

 

Prvi slučaj je onaj kada se apostol Petar u svojoj propovijedi obraća onima koji su razapeli Hrista. On počinje ovako: „Isus koga vi raspeste...” (Djela 2:36) i onda ih opominje da se pokaju i da se krste i prime Duha Svetoga (Djela 2:38). Oh, kako je velika moć pokajanja! Ona može sačuvati i posvetiti čak i one koji su razapeli Hrista. 

 

Drugi primjer je ovaj: sv. Amfilohije Ikonijski pripovijeda priču da je neki demon, po imenu Zerefer, došao igumanu koji je imao dar prozorljivosti, rekavši mu da je đavo i da želi da traži oprost od Boga. Bog nije otkrio igumanu da je on zaista bio đavo, zato što je želio da pokaže kako je velika moć pokajanja. Iguman, misleći da je pred njim čovjek koji mu se ispovijedio da je grešan i zao zbog svoje poniznosti, molio se Bogu da mu oprosti. Onda je Bog otkrio igumanu da je on zaista đavo a ne čovjek, uvjerivši ga da će mu oprostiti pod određenim uslovima: ukoliko nepomično bude stajao da određenom mjestu tri godine i ponavljao 100 puta svakoga dana i noći „Bože, smiluj se na mene grešnog,“ i zatim „O Bože, smiluj se na mene za sva davna zla djela“, a potom „O Bože, spasi me pomračenog.“ Kada je đavo čuo ovo od igumana prasnuo je u smijeh govoreći: „Da sam htio sebe zvati grešnim i pomračenim uradio bih to na početku i bio bih spasen. Ali sada kada mi se uveliko dive, i kada svi drhte preda mnom ja uzimam koliko mi pripada i svakako to neću učiniti.“ Ovo je prokletnik rekao vičući od radosti, nakon čega je nestao. 

 

Duhovno čedo: Zaista, tajna pokajanja je zaista velika i drugo je krštenje.


 Episkop Teofil Kampanijski

http://www.johnsanidopoulos.com/2013/04/repentance-fourth-mystery.html ;