MANASTIR LEPAVINA - SRPSKA PRAVOSLAVNA CRKVA

VEROVATI U DOBRO



U  biografiji skoro svakog čoveka postoji nešto sramno, nešto što je strašno i teško spomenuti, ali što se neizbežno vraća u čovekovo pamćenje i osećanja, trujući ceo njegov život. Čak i da postoji čovek koji samozadovoljno izjavljuje da u njegovom životu nije bilo ničeg takvog, onda najverovatnije sećanja na bilo kakvo sramno delo i želje su jednostavno pomračene njegovom sigurnošću u sebe, što ne može, a da ne potvrdi njegovo duhovno siromaštvo. Još gore od toga, najčešće ti ”ispravni” ljudi bivaju najokrutniji tirani, tvrdoglavo odbijajući da to prihvate, kao slepi čovek, koji odbija da veruje u postojanje svetlosti.
 
Ali postavlja se pitanje: da  li prisustvo mračnih sećanja u čovekovom životu znači da ga možemo posmatrati kroz prizmu ovih faktora, da ga možemo ceneti kao bezvrednog? Možda jednim delom, ali čovek je stvoren od mnogo delova. I celokupna njegova lična istorija sastoji se od epizoda koje su sramne, ali i od blistavih i uzvišenih. A među njima je veliki broj događaja, relativno dobrih ili loših, ako se tako može reći, tako da je apsolutna većina njih odmah zaboravljena, jer ne dotiču dubine života. Međutim koliko god da su zaboravljeni, ovi događaji tkaju složenu i neponovljivu ličnost svakog čoveka.
 
Ali mi često olako izričemo kaznu i donosimo sud o nekome na osnovu... čak ni ne poznavajući različite činjenice njegove biografije, već mnogo češće na osnovu rekla- kazala, nagađanja, i sopstvenog mišljenja koje ničim nije podržano. Ipak to na nas utiče tako silno, da naše mišljenje smatramo ispravnim. Ali to uopšte nije tačno – nije tačno u 99 odsto slučajeva, pa i u 100 odsto slučajeva. Dakle, ako govorimo negativno, neprijatno, i sumnjičavo o nekom čoveku, onda mi neprimetno govorimo o odsustvu ljubavi prema njemu. I ovo odsustvo, pa čak i odsustvo želje da u tome prepoznamo grešku, govori mnogo o nama samima. Govori da smo tako daleko od istinskog hrišćanskog života.
 
Uostalom, ljubav prema čoveku uopšte ne znači  da treba biti slep i nepromišljen, to uopšte ne podrazumeva neku vrstu samoobmane. U voljenoj osobi vidimo nedostatke, poroke, i slabosti, ali iznad svih ovih zapažanja stoji jedno drugo, uzvišenije saznanje – da je ljudsko biće nemerljivo veće od svih njegovih poroka zajedno, grehova i nedostataka. Svako ljudsko biće je čedo Božije, koje bezuslovno zaslužuje ljubav. I sva tama što napada na njega i koja je  prisutna u njemu, i koja je deo njega, jeste samo deo koji u većoj ili manjoj meri utiče na njegovo celo biće, ali koja nema sposobnost da ga proguta nepovratno, dokle god živi na zemlji. 
 
Sama činjenica da još uvek živi zemaljski život govori da njegova istorija stvaranja ”lične večnosti” nije još uvek okončana, i da mu Gospod daje vremena  i šansu da opreznim koracima krene u preobražaj života. I značenje tih koraka određuje se ne očevidnim delima za nas, ljude, postupcima, već snagom dobre volje, svesnog stremljenja ka Bogu. Gospod sam može da proceni pravo značenje stremljenja srca  u konteksu svih okolnosti – unutrašnjih i spoljašnjih – u životu čovekovom, u kontekstu teškoća koje čovek mora da prevaziđe u svom stremljenju ka Bogu.
 
Postoje dve vrlo rasprostranjene sablazni u odnosu prema bližnjem. Prvo bi se moglo definisati: ”Mislim šta ja mislim...” A to znači sledeće: lukavi nam šapuće hulne pomisli  protiv ovog ili onog čoveka, i ako ih prihvatimo kao svoje, one će početi da rastu sa destruktivnom silom, pretvarajući naš život u košmar iz koje će biti vrlo teško izbaviti se. Kako bi se sprečilo razvijanje tako ozbiljne duhovne bolesti, kao što su neprijateljstvo ili mržnja, moramo da budemo pažljivi prema sebi, i da nikada ne primamo loše pomisli o drugima. Opet, to ne znači da osoba nije onakva kakva nama izgleda. Ponekad moramo  da budemo i oprezni i pažljivi, čak i da izbegavamo društvo određenih ljudi, ali istovremeno, ne smemo da predpostavljamo da znamo sve o njima, da znamo zapravo sve što osoba zaista jeste, upravo zato što je čovekov život mnogo složeniji od bilo kakave odbojnosti koju možemo osećati prema njemu.
 
Druga sablazan je usko povezano sa prvom, i može se definisati rečima: “Mislim da on misli...” Ovo je zapravo polje zrelo za obradjivanje. Koliko primera  i slučajeva znamo kada osoba kaže ono što drugi misli? I opet, nezavisno od toga da li su naše sumnje opravdane ili ne, ne treba verovati tim pomislima, jer neprijatelj ljuskog roda upravo tako i dejstvuje: on ubacuje jednom hulne pomisli o drugome, a drugome da ovaj prvi misli loše o njemu. I samo ako bi jedan od njih odbio da veruje pomislima, da misli dobro o tom čoveku, i da se moli za njega, zamisli lukavog bile bi posramljene.
 
Pre nego što formiramo neprijateljsko mišljenje o nekome, na osnovu naših zapažanja ili sumnji - prestanimo. Prestanimo i setimo se da svako od nas, bez izuzetaka ima nešto zbog čega se drugi mogu okrenuti protiv nas. I ako mi sami ne želimo da ”tamna strana” naše biografije postane osnova našeg odnosa sa ljudima, onda hajde da ne verujemo ni mračnim glasinama, činjenicama, i mišljenjima – ne samo zato što nisu tačne, već zato što ne definišu punotu čovekove ličnosti.
 
 
Bilo bi bolje da budemo u zabludi misleći dobro o čoveku, nego da budemo u zabludi misleći loše  o njemu. Vera  u dobro u ljudima  u svakom slučaju ostavlja čoveku šansu da se popravi, čak iako se poneo loše. A to mnogo znači! I  mi ne grešimo misleći dobro o čoveku, čak iako su naše misli naizgled neopravdane. Bog takođe ”veruje” u tog čoveka i svim silama sadejstvuje da ga ispravi. U suprotnom, ako mislimo loše, a naša podozrenja nisu opravdana, onda grešimo klevetom i osudom protiv drugoga, čak i ako je to samo u našem srcu. Ali ako se ispostavi da smo”u pravu” u  svojim podozrenjima, onda grešimo u tome što im se ne odupiremo, i time, možda, sadejstvujemo u ukorenjenju zla u čoveku. Jer verovanje u tuđe zlo čudesno povećava verovatnoću da ono zapravo pređe i na nas same.
 
Spona sastradanja i ljubavi neminovno dolazi do izražaja u molitvi, jer saosećanje  i želja za dobrim su ono po čemu smo slični Bogu, Koji, više nego što možemo da zamislimo, želi spasenje i punotu ljubavi i radosti za svakog čoveka. I volja Njegova za nas je da mi svesno i voljno postanemo saučenici Božanske brige za svakoga čoveka.
 
Dakle, verovanje u ovu mogućnost svetosti, punotu života, verovanje  u čovekovo potencijalno jedinstvo sa Bogom, vera u bolje u čoveku jeste sve ono čemu bi svi mi pravoslavni hrišćani trebali da težimo.
 
U opštenju jednih sa drugima, sa svakim čovekom bez izuzetaka, bliskim ili dalekim, prihvaćenim ili ne, setimo se sveze čoveka sa Bogom – sveze koja zaista postoji, ali koju ne možemo da shvatimo samo silom razuma. Zapamtimo da jedino ljubav zaista poznaje osobu, jer ga ljubav vidi na poseban način, u svoj svojoj Bogom stvorenoj punoti i lepoti; vidi ga onakvim kakav bi on mogao biti  i ...veruje u ostvarnje te mogućnosti.
 
Sveštenik Dimitrij Šiškin
 
Prevod sa engleskog prof. Bojana Srbljak
16 septembar 2013 god.
 
Izvor: http://www.pravoslavie.ru/english/63911.htm

Pročitano: 17069 puta