MANASTIR LEPAVINA - SRPSKA PRAVOSLAVNA CRKVA

BOGOSLOVI



Arhimandrit Jovan (Krestjankin)
 
Jednom je ocu Jovanu (Krestjankinu) došao mladić – diplomac bogoslovije – i predstavio mu se rečima: ”Ja sam bogoslov.”
 
Otac Jovan ga je upitao vidno iznenađen: ”Kako to – četvrti?”
 
”Kako to mislite - četvrti?” upitao je diplomac.
 
Otac Jovan mu je objasnio: ”Mi u Crkvi znamo za tri bogoslova. Prvi je Sv. Jovan Bogoslov, aspostol i ljubljeni učenik Spasiteljev. Drugi je Sv. Grigorije Bogoslov. A treći je Sv. Simeon Novi Bogoslov. Toliko je sveta Crkva za vreme dve hiljade duge istorije imenovala “Bogoslova.” A vi  ste znači četvrti?
 
 Dakle, kako i kome Gospod šalje duhovnu mudrost? Čovek ne mora da diplomira na bogoslovskom fakultetu i da nosi rizu da bi bio bogoslov. ”Duh diše gde hoće,” kaza apostol Pavle.
 
Jednom sam putovao sa horom našeg Sretenskog manastira na Daleki Istok, kako bi posetili vojnu bazu strateške avijacije. Nakon službe i koncerta hora, oficiri su nas pozvali na večeru. Ta pravoslavna služba bila je prvi put služena u dalekom vojnom gradu. Bilo je razumljvo zašto nas je lokalno stanovništvo gledalo sa interesovanjem, kao da smo došli sa drugoga sveta. Pre trpeze, kao što obično čine hrišćani, rekli smo molitvu ”Oče naš.” Veoma uvaženi general pomolio se i prekrstio zajedno sa nama. A dva sata kasnije, pred kraj večere, oficiri su ga upitali:
 
”Poštovani generale! Videli smo kako ste se prekrstili. Poštujemo Vas. Ali ne razumemo. Izgleda da ste razmišljali o stvarima o kojima mi nismo. Recite nam, šta je najvažnija stvar u životu, a što ste shvatili tokom godina? Koji je smisao života?”
 
Takvo pitanje postavljalo se jedino ljudima koji su dugo sedeli zajedno za postavljenim stolom, u ruskom stilu – sa poverenjem i prijateljskim osećanjima.
 
A onda je general – pravi vojin general – razmislio malo i rekao: ”Najvažnije u životu je sačuvati čisto srce pred Bogom!”
 
Bio sam zadivljen! Samo pravi, istinski bogoslov mogao je da ovo postavi tako precizno i duboko. Ali mislim da vojni general nije to znao.
 
Neki ljudi, daleko od bogoslovske nauke mogu da uče braću sveštenike neke stvari, pa čak da ih malo i posrame.
 
U vreme pregovora o ujedinjenju Ruske zagranične crkve  sa Moskovskom Patrijaršijom, Arhiepiskop Marko berlinski i nemački  (Ruska zagranična crkva) priznao mi je da su ga određeni događaji, koje je doživeo u Rusiji, naveli da razmišlja da duhovne promene u našoj zemlji nisu bile propaganda, već realnost.
 
Jednom, jedan sveštenik ga je vozio automobilom po predgrađu Moskve. Vladika Marko je Namac, i bilo mi je neobično da uprkos znakovima pokraj autoputa za ograničenje brzine do 90 km, sveštenik je vozio skoro 140 km. Vladika je dugo ćutao, ali je konačno taktično izrazio svoju nedoumicu. Sveštenik se, međutim, samo osmehnuo  na naivno prostodušno pitanje stranca.
 
”Ali šta ako nas policija zaustavi?” upitao je vladika začuđeno.
 
”Sve će biti u redu sa policajcima,” (1) uveravao je zabrinutog gosta njegov vozač.
 
I da bi bio siguran, malo kasnije, zaustavila ih je patrola. Otvarajući prozor, sveštenik je pozdravio mladog policajca. ”Dobar dan, načelniče. Oprostite, žurimo!”
 
A policajac nije uopšte odreagovao na pozdrav.
 
”Vaša dokumenta!” odgovorio je hladnokrvno.
 
 
”Pa, dobro, oprostite načelniče!” počeo je da se brine baćuška. ”Zar ne vidite? ... Znate, u žurbi smo.”
 
”Vaša dokumenta!” ponovio je policajac.
 
Sveštenik je bio povređen i posramljen pred gostom, ali nije mogao ništa drugo da učini – predao je policajcu svoju vozačku dozvolu i registraciju, ali nije mogao, a da ne doda opasku:
 
”U redu, uzmite! Naravno vaš posao je  - kažnjavanje. A naš posao – pomilovanje.”
 
Na ovo policajac ga je hladno pogledao i odgovorio: ”Pre svega, ne kažnjavamo mi već zakon. A niste vi koji daju pomilovanje, već Gospod Bog!”
 
U tom momentu, kako je rekao vladika Marko, shvatio je da, ako ruski policajci na autoputu razmišljaju u ovom pravcu, onda se nešto promenilo u ovoj zemlji. Ali ovog puta, na bolje.

-------------------- 
1. Danas, ruska patrola na autoputu često samo mahne kliru nakon prekršaja, ili iz poštovanja prema Crkvi ili  (iz sujeverja) verujući da kažnjavanjem sveštenika mogu navući gnev Božji na sebe.

 
Arhimandrit Tihon Ševkunov
 
Prevod sa engleskog prof. Bojana Srbljak
10 septembar 2013 god.
 
Izvor: http://www.pravoslavie.ru/english/46233.htm

Pročitano: 6765 puta