Na slici se vidi otac Branko na čelu stola
sa štićenicima centra u Čeneju
Od kada je knjiga izašla iz štampe, razmišljam kako i gde da organizujem njenu promociju. Mesec dana traju planovi na tu temu. Razmišljam o promociji koja se održava u prelepim dvoranama uz moderno uređenu rasvetu i projektorsku prezentaciju fotografija koje podižu efekt promocije. Sala po mojim planovima nemora da prima mnogo ljudi, no svakako razmišljam o savremenim načinima promocije. Promociju sam planirao za jesen, ove 2013. To je najbolje vreme, jer će se tada ljudi već vratiti sa svojih godišnjih odmora. Međutim, promocija se dogodila neplanirano ovih dana, i to u Centru za zdravstvenu rehabilitaciju ovisnika o drogi i alkoholu – Čenej, pored Novog Sada.
Imao sam nameru da ocu Branku iz Novog Sada dostavim nekoliko primeraka knjige za poklon. Knjige sam namenio Centru za rehabilitaciju, čiji je upravnik otac Branko. Bilo je kasno, 20:30h, jer tek tada sam uspeo da se susretnem sa ocem Brankom u Novom Sadu. Otac me pitao: da li hoću odmah da odnesem knjige u centar? Bila je noć, mrak je već pao, a i osećao sam preveliki umor da bih sada išao u Čenej. Upravo dolazim iz Zrenjanina gde sam imao radnu nedelju, tako da sam bio iscrpljen od posla. No, setio sam se tada oca Gavrila i njegovih reči: uvek je bolje samostalno doneti “pošiljku” do odredišta, nego tako važan čin prepuštati slučaju. Krenuli smo za Čenej, prema zajednici u kojoj živi oko 25 štićenika centra. Ovde se leče od ovisnosti droge i alkohola. Dok smo putovali, ocu je došla ideja, pa me zamolio da se obratim štićenicima sa nekoliko reči. Rekao sam ocu da nisam govornik i da mislim da bi bilo vrlo korisno da ništa ne govorim. No, otac se nije sa tim složio i zamolio me da ipak kažem bar nekoliko reči.
Kada smo stigli u u Čenej, našli smo članove centra kako završavaju sa večerom, sedeli su svi za dugačkim, drvenim stolom, na čije čelo je seo otac Branko. Brat koji nas je dovezao iz Novog Sada do Čeneja je seo sa jedne strane uz oca, a ja sam seo sa druge strane. Bio sam pomalo uplašen, jer nisam mogao da se skoncentrišem na govor kojeg treba uskoro da održim.
Otac je započeo razgovor, pričao je o suštini njihovog života u zajednici. Velika me trema snašla tako da nisam mogao da čekam. Pratio sam očev glas i usredotočio se na trenutak kada on završava započetu temu. Prepoznao sam najbolji trenutak da se uključim. Otac me pogledao i prepustio reč. Od treme koja me uhvatila nisam se ni predstavio imenom i prezimenom, niti naglasio od kuda dolazim. Pričao sam samo o knjizi. Kao da je ona bila centar susreta. Pričao sam o pričama iz knjige. Prišao sam o poenti vlastitog susreta sa Svetim mestima u Srbiji. Pričao sam o miru i blagostanju poslušnosti koju nigde nisam video u tom opsegu kao ovde, upravo kod njih pre godinu dana kada sam bio prvi put u njihovoj poset. Pričao sam u svom govoru štićenicima centra da u svetu u kojem živim i radim susrećem mnoge ljude koji su opčinjeni i očarani novcem, i da me to podseća na težu ovisnost nego ona koju njih izgriza. Protiv novca kao današnje opasne napasti, malo ko može da se bori, a i ljudi su danas u pravilu vrlo slabi i u borbi sa tom vrstom droge dokazuju se kao gubitnici. Podsetio sam ih da su oni pravi, istinski borci, jer uspevaju da se izbore sa sličnim napastima, a da odavde, uz veliku borbu, izlaze kao pobednici. Na kraju sam im se zahvalio, jer su mi pružili priliku da ih u svojoj knjizi opišem kao istinske borce. Napomeno sam im da je uz tekst o mojoj poseti njihovoj zajednici moja knjiga postala višestruko bogatija.
Nastavio sam dalje da pričao o duhovnosti i o tome, kako se ona ne ceni mnogo u svetu, te da je to isto jedan od razloga mog dolaska u Srbiju, kako bih upoznao njena Sveta mesta kod kojih sam skupio mnoštvo dokaza da su ispunjena duhovnim vrednostima koje daju čoveku mnogo potrebnu životnu energiju. Pričao sam o pronalasku duhovnosti koja je važna za naš život. U mom izlaganju i govoru, njihov život sam opisao kao borbu, duhovnu borbu koju svakodnevno vode. Da bih čovek mogao da pobedi u toj borbi potrebno je veliko odricanje, nezamisliv pozitivan stav prema životu, ali i beskonačna vera u Bogu. Upoznajući zajednicu u Čeneju shvatio sam da je moguće voditi duhovnu borbu. Shvaćam da je njima to mnogo lakše, jer pored sebe imaju velikog duhovnog učitelja koji je uvek pored njih, oca Branka koji njima: ljubiteljima života danonoćno posvećuje sebe. Posle mog govora, posle promocije moje knjige, kod mnogih sam video da imaju sjaj u očima, kao da se duhovnost o kojoj sam pričao prelila u njihove oči. Ona trema sa početka izlaganja je nestala, pa nisam mogao da se zaustavim u svom govoru, tako da sam na kraju morao da ih tražim oproštaj za svoj energičan nastup.
Moje neplanirano izlaganje se pretvorilo u veliku promociju, moje male knjige: “Susreti sa Svetim mestima”. Prva promocija knjige je potpuno suprotna od mog plana. Održana je u jednoj kući, koja graniči sa šumom od koje kilometrima nema niti jedna susedna kuća, prodavnica, a prvo selo Čenej daleko je 5 minuta vožnje kolima. Prva promocija moje knjige, dogodila se u okruženju jedne vrlo neuobičajene zajednice ljudi. Promocija knjige održana je van svih standarda koji se koriste za promocije ovakvog tipa. Ispred kuće, ispod verande nad našim stolom svetlela je jedna vrlo slaba sijalica, svojom tankom svetlošću jedva da je uspela da odvoji mrak od naše prisutnosti. Međutim osim slabe lampe, obasjavala nas je nemerljiva toplina, koju su štićenici centra pokazivali prema meni i mojoj knjizi. Ovo je za mene bila njihova zahvalnost za moj poklon, koja prevazilazi toplinu sjaja svih reflektora unutar velike dvorane u kojoj se trebala održati 1. promocija moje knjige: “Susreti sa Svetim mestima”.
Nenad Badovinac, avgust, 2013.