MANASTIR LEPAVINA - SRPSKA PRAVOSLAVNA CRKVA

NEVIDLJIVI SVETOGORSKI PODVIŽNICI



Zima je. Stigli smo pred svetogorski manastir. Na vratima manastira dočekuje nas gostoprimac. Kasnije, u gostoprimnici, služi nas tradicionalnim svetogorskim posluženjem – rakijom i ratlukom. Informiše nas, na naše veliko zadovoljstvo, da za nekoliko sati, u manastirskoj crkvi počinje veliko Svetogorsko bdenije. Dar Božiji, pomislismo, i već razmišljamo da se malo odmorimo pre svenoćne službe. 
 
-”Gde ćete sada?,” upitao nas je naš monah na poslušanju, koji je išao niz povrtnjak do staje da nahrani od gladi već uznemirene životinje.
 
-”Nemamo gde da idemo, ili u biblioteku ili u kelije da se malo odmorimo.”
 
-”Hajdete samnom, da ne krenete nekuda, pa da se ne izgubite,” uzviknuo je monah.
 
-”Neka je blagosloveno,” odgovorismo i odmah kretosmo za njim.
 
Prošli smo kroz povrtnjak u kojem se gajio kupus, plavi patlidžan i velike bundeve, koje smo tada po prvi put videli; gostoljubivi monah nas je doveo do baštanske kućice. Seli smo na balkon širok oko jednog metra, koji je gledao na Egejsko more. Počeo je da iznosi posluženje – kafu, kolače, bombone od susama, suvarke, istovremeno nas upoznavajući sa nepoznatim predelom. 
 
Odjednom, ispod drvenog balkona, pojavio se veoma star monah, u iscepanoj rasi. Ljubazno se osmehivao. Nosio je svetogorsku torbu na leđima. Mislili smo da je došao da prisustvuje bdeniju.
 
-”Starče,” reče mu monah, ”sačekaj dva minuta da te upoznam sa našim gostima i da te nešto poslužim. Dođi ovamo, kod nas, da se malo odmoriš. Nije lako penjati se uz liticu.”
 
-”Neka je blagosloveno,” odgovorio je nepoznati monah i brzo se našao u našem društvu. 
 
-”Ja idem da nahranim životinje koje više ne mogu da čekaju. Zatovrite vrata i sami krenite gore,” uputio nas je gostoprimac i otišao.
 
Na kratko sadeli smo u tišini. Niti smo mi razgovarali sa Starcem, niti je on razgovarao sa nama. Tada smo uvideli veliku razliku. U svetu, u ovo doba dana, svuda je gužva, buka, ljudi su u poslu, stresu, neprestano jure nekuda. Ovde, u monaškoj državi, ovo je vreme tišine, tajanstvene pripreme za Tajnu Života - Božanstvenu Liturgiju. Sve je počelo ranije, smernim pripramanjem u potpunoj tišini, u miru, u spokoju, u umnosrdačnoj molitvi, kako bi se ovaj događaj iskusio, doživeo, kako bi svi okusili sa besmrtne Trpeze, večne večere Hristove, i odatle prešli u nove svetove, dostojno živeći Tajnu budućega veka. 
 
Tada iskoristismo priliku da upitamo Starca da nam kaže koju korisnu reč iz ličnog iskustva: 
-”Šta da vam kažem? Šta god da vam kažem biće gubljenje vremena. Ja nemam nikakvih darova  i ne zaslužujem vašu pažnju. Recite mi vi: šta se dešava u svetu?”
 
-”Svet je preispunjen problemima, Starče,” odgovori mu jedan mladić. ”Svi negde jure zabrinuti, i niko ne brine o budućnosti naših mladih ljudi i naše države.”
 
-“Ne birnite. Tu je Bog, a kraj još nije došao. Čak ni nevidljivi starci nisu prešeli u večnost. Ovo mesto je prepuno takvih,” i pokaza rukom ka Atosu.
 
-”O čemu govorite, Starče? Ko su ti tajanstveni, nevidljivi Starci? Ako možete, objasnite nam, voleli bismo da znamo. Da li ste ikada videli nekog od tih Staraca?”
 
U tom trenutku naše nestrpljenje dostiglo je kulminaciju. Netremice, bez daha, gledali smo u nepomičnog Starca. Pitali smo se kako je ovo aktuelno, goruće pitanje, prosto samo od sebe postavljeno, pitanje o kome je svako od nas malo znao.
 
-“Ne bojte se, Bog će vaskrsnuti našu naciju. On nas ispituje, jer smo Ga zaboravili. Preziremo Boga, udaljili smo se od Njega, sagradili smo lažne, zemaljske rajske vrtove, a zaboravili onaj pravi, Nebeski raj. Ali Svetitelji se nisu izgubili, nisu ni ovi nagi, nevidljivi Starci Atonski. Ovo mesto je puno takvih. Kada oni nestanu, e onda treba da se plašimo, jer će onda doći i kraj sveta.”
 
-“Ko su oni, Starče? Gde žive? Ima li ih i u  današnjem vremenu?”
 
-”Dete moje,oni su nevidljivi podvižnici, nagi Svetogorci, tajanstveni Starci, koji žive u vrtu Presvete Bogorodice, na Atosu.”
 
-”Koliko ih ima, Starče?”
 
-”Mnogo ih je. Neko kaže devet, neko sedam, neko deset, drugi govore dvanaest. Žive u najizolovanijim predelima Sv. Gore  i nevidljivi su za naše oči. Javljaju se gde žele, i kome žele, obično monasima koji su očistili svoje srce, ali ponekad se otkriju i blagočestivim hodočasnicima, koji žive čistim hriščanskim životom. 
 
Starac Arsenije koji se podvizavao u pećini, govorio je u njegovim pričama da ovi nevidljivi starci, tihovatelji, žive u strogom podvigu, a njihov rad je neprestana molitva, tj. mole se celim srcem za čitav svet i za sve ljude koji su u nevolji. 
 
Oni su primili posebne darove od Gospoda, zbog čega su u stanju da žive pod snežnim Atosom, bez skloništa, bez odeće, nevidljivi za ljudsko oko. Teško je ljudima u svetu da poveruju. Ipak, u poslednjih dve stotine godina, oni se sve više otkrivaju. U mom monaškom životu sretao sam duhovne ljude i poštovane Starce, koji su se susreli sa ovim tajanstvenim, nevidljivim vojnicima Hristovim.
 
Bog čak i danas dopušta, sa ovih strmih litica, da se takvi podvižnici pojave. Oni žive  u gotovo nemogućim mestima za život, primitivnim, prostim, siromašnim; preživljavaju čudom Božijim. Zaista, ovde  na Sv. Gori postoji predanje da, kada se jedan od njih upokoji, njegovo mesto zauzima drugi, vrlinski podvižnik, Svetogorac. 
 
Priča se da će ovi nagi pustinajci odslužiti poslednju Liturgiju na vrhu Atosa, a nakon nje, sledujući rečima ”Molitvama Svetih Otaca naših,...” doćiće kraj sveta, odnosno, Drugi Dolazak Hristov. U stvari, oni neće okusti smrti, već će se promeniti, preobraziti, izmeniti još više blagodaću Božijom.”
 
-“Starče gde se nalaze ovi pustinjaci danas, gde su poslednji put viđeni? Da li ih je starac Pajsije ikada video?,” upitali smo.
 
-”Kako bih ja to mogao da znam. Međutim, o.Pajsije nije želeo da mi o njima govorimo, jer oni nisu želeli takvu slavu, tako nam je on govorio. Oni su stvarno mudri, jer Bogu govore:
Bože naš, ne daj nam slavu na zemlji, već je sačuvaj, kako bi se s Tobom proslavili u večnosti. Dalje, o.Pajsije bi u poverenju govorio poklonicima koji su mu dolazili, sveštenicima i monasima, da postoji sedam tajanstvenih Staraca, koji žive na Atosu. Kada se jedan upokoji , Bog ga zamenjuje drugim, Duhom preispunjenim monahom. 
 
Starci koji su se udostojili da se susretnu sa njima, pre nego što su se upokojili, pričali su mlađima o tim susretima, kako su ih videli, kako su se osećali itd.
 
Hajde, idemo. Imate vi posle pred sobom,” rekao je Starac, oprostio se na nama  i otišao svojim putem.
 
Zaista, proslavili smo Gospoda koji nam je poslao ovog nepoznatog čoveka ispunjenog blagodaću Božijom.Otvorio nam je svoje srce, i obogatio nas duhovno govoreći o nagim podvižnicima, ukazujući da nam naša Crkva svakodnevno otkriva  i pokazuje Svetitelje, nove žitelje Carstva Božijeg. 
 
Stigli smo gore, u manastir, a večernje beše počelo. Ovoga puta shvatili smo kako u zimskoj  noći imamo pokraj nas pomagače i molitvenike u liku blagoslovenih Otaca ovog svetog manastira, u kome smo proveli bdenije. Ovi blagosloveni muževi, koji su bili pokrenuti Božijim Erosom i koji su posvetili svoj život Bogu, jesu naši vidljivi zaštitnici i putevođe ka Carstvu Nebeskom. A pored njih, nedaleko, drugi su se takođe budno molili. Bili su to naši nevidljivi molitvenici, nagi za naše oči, ali odeveni u svetlosnu, netvarnu blagodat našega Boga. Svojim molitvama oni drže ceo svet. Ovi tajanstveni Starci, koji doživljavaju molitvu kao plamen u srcu, svojim kristalno čistim glasovima neprestano poju himne Ljubljenom Bogu, himne koje se uzdižu ka Gospodu iz unutrašnjosti strmih litica nebeskog Atosa.
 
Arhimandrit Ahilije Tsousuras

Prevod sa engleskog prof. Bojana Srbljak
16 avgust 2013 avgust 2013 god.
 
Izvor: http://www.johnsanidopoulos.com/2013/06/the-invisible-naked-ascetics-of-mount.html
 

Pročitano: 10206 puta