MANASTIR LEPAVINA - SRPSKA PRAVOSLAVNA CRKVA

LjUBAV JE KRUNA SVIH STVARI - 2. deo



Arhimandrit Hrizostom (Tavularis)

Razgovor sa arhimandritom Hrizostomom (Tavularisom), igumanom manastira Sv. Gerasima Jordanskog
 
 
Sv. Gerasim i njegova čuda u modernom vremenu
 
Kada je moja prijateljica iz Moskve videla fotografiju o.Hrizostoma uzviknula je: ”Ovo je legendarni iguman!” U neverici, upitala sam je odakle ga poznaje. ”Baš kao i mnoga druga, dopalo mi se žitije Sv. Gerasima Jordanskog i njegovo prijateljstvo sa lavom. Ali. njegov život mi je izgledao kao priča iz davnih vremena. Onda mi je jedan monah iz Lavre poklonio knjigu: ”Sv. Gerasim Jordanski i njegov sveti manastir.” ”Da li hoćete da uzmete ovu knjigu?,” upitao je. ”Naravno!,” odgovorila sam, ali sam u sebi pomislila: ”To je dobro poznato žitije...može li biti nešto novo u njemu? Pokloniću tu knjigu nekom drugom.” Ipak, uzela sam da pročitam...
 
”Neki iguman sakupio je razne priče o ovom svetitelju. Zaključak koji čovek može da izvuče čitajući ih je da je Sv. Gerasim prisutan ovde i sada, u našem vremenu, i da čini čuda baš kao i u davna vremena.”
 
Jednom, lopovi su provalili u manastir Sv. Gerasima. Prevrnuli su sve u hramu, pokrali stare ikone, svete sasude i Jevanđelja. Iguman je pozvao arapsku policiju, ali od njih nije dobio nikakvu pomoć. Zatim je pozvao vojnog komandira, ali ni od njega nije dobio pomoć. Patrijarh je bio sumnjičav prema svemu; mislio je da u ovom slučaju nije bilo kriminalaca. Dao je igumanu nedelju dana da vrati sve sasude u manastir. Nepotrebno je govoriti koliko se o.Hrizostom uznemirio zbog ovoga. Vratio se u manastir i stao pred ikonu Sv. Gerasima, govoreći u svom srcu: ”Koliko godina Ti služim predano i s ljubavlju, a Ti ne želiš da mi pomogneš! Sada sumnjaju da sam sve te stvari ja uzeo. Neću upaliti kandilo pred Tvojom ikonom, i zvona više neće zvoniti.” Ugasio je kandilo i tužno izašao. Ujutro, došao mu je jedan arapski policajac. Te noći, Sv. Gerasim mu se javio u snu i rekao: ”Idi kod igumana; on tuguje. Kaži mu da je istraga u toku.” Kao što se ispostavilo, policija se samo pretvarala da je zatvorila istragu. Uskoro su pronašli lopove i vratili su sve stvari manastiru. Nepotrebno je govoriti da je o.Hrizostom požurio da upali kandilo pred ikonom Sv. Gerasima i zahvalio mu se na pomoći. 
 
Sv. Gerasim Jordanski, kasni XVII - rani XVIII vek
 
Sv. Gerasim Jordanski (+475, praznuje se 4./17. marta) bio je rođen u bogatoj porodici u Likijskoj oblasti, u Maloj Aziji. Odveden je u manastir još kao dete. Nakon hodočašća po svetim mestima odlučio je da postane pustnjak nedaleko od mesta gde se reka Jordan uliva u Mrtvo more, a 455. godine osnovao je lavru. Dostigao je takav stepen podvižništva da tokom čitavog perioda Velikog posta nije ništa jeo, a Sv. Pričešće je primao samo nedeljom. Jednog dana, u blizini manastira, sreo je lava kome je u šapu bio zaboden trn. Sv. Gerasim je uklonio trn, očistio ranu od gnoja i previo je. Lav je postao njegov verni pratilac. Živeo je sa starcem pet godina, jeo hleb i kuvano povrće. Kada se Sv. Gerasim upokojio, lav je uginuo od tuge na njegovom grobu.
 
Sv. Gerasim je činio čuda još u davna vremena, i nastavlja da ih čini čak i danas. Grci ga zovu ”sveti ekspres” - toliko brzo odgovara na molitve. Arhimandrit Hrizostom bio je svedok mnogih čuda Sv. Gerasima.
 
”Pre oko 20 godina, đakon Irinej došao je u Jerusalim (iz Sinajskog manastira). Sa sobom je doveo dečaka sa Krita, starog oko 12 godina (išao je u Bogosloviju na Sinajskoj gori.) U subotu nakon ručka bio sam veom umoran. Pravio sam prosfore za Sv. Liturgiju. Odjednom, dečak je dobio visoku temperaturu, sa veoma jakom glavoboljom. Nisam znao šta da činim! Nisam imao auto, samo jedan mali motor. Nisam mogao da odvezem dečaka kod doktora i pomolio sam se svetitelju da ga isceli. Oko 11 sati, đakon i dečak su zaspali. Bio sam veom umoran; u peći su se pekle prosfore. Mislio sam o sutrašnjoj Liturgiji i molio sam se Svetitelju celim srcem da isceli dečaka. U jednom momentu đakon je čuo škripu vrata. Ustao je, pogledao oko sebe, ali u sobi nije bilo nikoga. Došao je kod mene, i zajedno smo otišli da proverimo. Predpostavio sam da je to najverovatnije bio Svetitelj. Nisam ni izrekao misao kada se dečak, koji je ranije bio u groznici, probudio i rekao: ”Starče, ja sam sav mokar. Sveštenik je izručio pun bokal sa vodom na mene.” Skinuli smo dečakovu majicu, i zamotali ga u peškir. Pet minuta kasnije zaspao je mirno, bez temperature, a ujutru je bio sasvim zdrav.  
 
Dogodilo se i sledeće čudo. Pre dvanaest godina, iguman Hrizostom otišao je u Grčku. Monahinja Marija, poreklom iz Rumunije, ostala je u manastiru zajedno sa malim Arapinom, dečakom Asanom, i monahinjom Hristodulom, koja je živela u obližnjoj pećini. Svake noći oni bi čuli kako se vrata crkve Sv. Gerasima otvaraju i zatvaraju. Jedne večeri, monahinja Marija otišla je da vidi ko to dolazi, ali nije nikoga videla. Niti je dečak Asan ikoga video.
 
Kada se o.Hrizostom vratio u manastir oni su ga upitali: ”Starče, ko je to otvarao i zatvarao vrata crkve svake večeri?” ”Sv. Gerasim,” odgovorio je. “Ko bi drugi mogao biti?!” Svetitelj je ispunjavao dužnost manastirskog pokrovitelja dok monah, služitelj nije bio u manastiru. (1)
 
Lav koji služi Sv. Gerasimu. Dečji crtež iz Novospaskog manastira, Moskva, 1990. Iz knjige Sv. Gerasim Jordanski i njegov sveti manastir, Sergijev posed, 2008.
 
Ovo je još jedno čudo koje se dogodilo poklonicima, supružnicima: ”Nedavno smo bili u manastiru i ostali na konaku par dana. Nakon ručka, upitali smo igumana da li ima vremena da nas ispovedi. Starac je odgovorio da nema, jer ima puno obaveza. Otišli smo u crkvu  Sv. Gerasima. I unutra zatekli igumana. Kada nas je video sa velikom ljubavlju je rekao: ”Dođite, čeda moja, da čujem vašu ispovest.”
 
”Nakon ispovesti izašli smo u dvorište, i zahvalili igumanu, koji je u tom momentu prošao pokraj nas. Zahvalili smo mu se što nam je, i pored njegovih obaveza i umora, ukazao milost i čuo našu ispovest. Bio je iznenađen. ”Deco, o čemu govorite? Da li sam vas ja ispovedio?! Danas nisam čuo ni jednu ispovest.Već sam vam rekao da sam veoma  zauzet i umoran!” Bili smo zapanjeni. Shvatili smo da niko drugi do Sv. Gerasim Jordanski nije moga da čuje našu ispovest. Zahvalili smo i proslavili Boga. Takođe smo proslavili Sv. Gerasima Jordanskog koji nam je ukazao čast primivši našu ispovest.”
 
Majka
 
U manastiru su uvek boravili bolesnici. Sada u manastiru ima oko 30 staraca, od kojih  dvojica boluju od Alchajmerove bolesti. Jedan umirovljeni vladika živeo je oko 5 godina u manastiru, u invalidskim kolicima... U manastiru je živelo i 5-6 starijih monaha, ali su se i oni upokojili. Uglavnom su dolazili iz Jerusalima, Grčke  i Kipra. 
 
U ovom manastiru sam se oprostio i od svoje majke, pre njenog upokojenja. Uvek je nosila brojanicu, i maramu na glavi. Deset godina je živela samnom, ovde u manastiru. Nikad se ni na šta nije žalila. Upokojila se 2003. godine. Moj otac se upokojio ubrzo, za njom. Majka mi se zvala Panagijota, a otac Panagijotis. Došao je kod nas kada mu je bilo 65 godina. Bio je sušta suprotnost majci; slabog morala (ali se promenio pred kraj svog života!) A majka je uvek bila pogružena u molitvu; uvek smirena, i prema svima se odnosila s poštovanjem. 
 
Klepalo u manastiru Sv. Gerasima  u Jordanu
 
Jednoga jutra, majka je izašla sa svojom brojanicom i došla baš ovde gde sada sedimo da se pomoli. U subotu sam bio u obilasku manastirskih bašta i životinja (tamo je živela; imala je dve male prostorije); otišao sam kod nje oko 10 časova ujutro i otvorio vrata. Ležala je u krevetu, sa maramom na glavi, i borjanicom u rukama. Pomislio sam: ”Izgleda kao mati Hristodula pred smrt!” Zagledao sam se u nju, a ona je otvorila oči. “Ah, moje milo dete, priđi. Moja duša te je tražila.” Prišao sam joj bliže, uzeo i poljubio u ruku. Rekla je: ”Odlazim.” ”Kuda? Kod tvoje kćerke?,” upitao sam (imam sestru u Grčkoj). ”Ne, odlazim zauvek.” ”Pa, dobro, svi ćemo mi otići tamo jednoga dana,” odgovorio sam joj. Nastavila je: ”Deli milostinju ljudima! Hodočasnicima koji ovamo dolaze bar ponudi čašu hladne vode! Ne viči na Arape (ja inače mnogo vičem na njih) oni imaju mnogo problema.” Predveče me je zamolila: ”Nemoj gasiti svetlo jer ja uskoro odlazim. Kaži Niki (devojka sa Kipra koja je živela pri manastiru) da dođe da me obiđe na svakih pola sata do sat.” Umirio sam je: ”Hoću, rećiću joj.” Nakon ručka, Niki je došla i rekla mi: ”Oče, Vaša majka mi je rekla da ostavim svetlo upaljeno i da je obilazim na svakih pola sata do sat. Šta da činim?” ”Čini onako kako misliš,” odgovorio sam joj. 
 
Ikona Sv. Gerasima Jordanskog
 
Sledećeg dana bila je Nedelja Pravoslavlja. Otpočeli smo službu u 5 časova ujutro. Zvona su se oglasila, i ja sam krenuo u crkvu da obučem odežde. Došao je i moj otac. Mati više nije mogla da čuje zvona. On bi odlazio u njenu sobu da je probudi i da joj kaže da su službe počele. Toga dana otišao je kao i obično u njenu sobu sa namerom da je probudi. ”Ma, nemoj da se praviš mrtva,” rekao joj je. Ali majka je već bila ”otišla.” Otac je i dalje pokušavao da je probudi. ”Ustani, ustani!” Slava Bogu! Izašao sam iz crkve i odslužio kratku službu za upokojene nad majkom. Obukli smo je i odneli u crkvu gde je započela Liturgija. Bila je sveta, smirena žena! Godine 2005, oko Tomine nedelje, i otac se upokojio, pre toga ispovedivši se – slava Bogu!
 
Starac Gavrilo: ”Uzećeš zemlju i ona će se u tvojim rukama pretvoriti u zlato”
 
-Mati Hristodula je takođe živela sa nama. Njeno ime u svetu bilo je Vasila Petečelova. Bila je unijatkinja iz manastira na Kavkazu. Živela je u Sv. Zemlji sedamdeset godina, a poslednjih deset godina života provela je ovde, sa nama. Bila je žena svetog života! Napustila je Kavkaz, primila pravoslavnu veru , i došla  u manastir Pravedne Tavite. Iz ovog manastira otišla je u manastir Sv. Jovana Preteče i Kristitelja u Jordanu. Godine 1967, izbio je sukob između Izraelaca  i Jordanaca. Manastir je zatvoren, a ona je prešla u Jerihon, kod o. Gavrila. 
 
O.Gavrilo...on je bio svetitelj. Živeo je u manastiru Sv. Ilije u Jerihonu. Godine 1986. otac se razboleo. Živeo sam pored njega dva meseca, kupajući ga i pomažući mu u bolesti. Bio je ozbiljno bolestan. Umro mi je na rukama, na Krstovdan. Služio sam Liturgiju, i dan pre nego što će se upokojiti  - bio je petak – o.Gavrilo je legao u postelju i pozvao me rukom. Prišao sam mu. Rekao mi je: ”Odlazim sutra. Stavi me u kolica i odvedi me u Jordan; ja ću odande nastaviti dalje, a ti se vrati kući.” Rekao sam mu: ”Starče, sutra je praznik Voždviženja Časnog Krsta. Staviću te u kolica, odslužićemo Liturgiju, ti ćeš se pričestiti i ja ću te onda vratiti u tvoj krevet.” Ali on je ponavljao: “Sutra ćeš da me staviš u kolica i idemo u Jordan...”
 
Crkveno bogosluženje u manastiru Sv. Gerasima Jordanskog
 
Odjednom bio sam preplavljen mišlju (jer jednog dana on bi umirao, a sledećeg bi već bio bolje...bio sam umoran) ...Rekao sam: ”Gospode, ako ćeš nam suditi kao monasima, mi se ne možemo spasiti! Monah ima mnoga poslušanja: službe i mnogo toga drugog, koje ne ispunjava zbog reke hodočasnika  i turista koji dolaze u manastir. Onda, tu su i Arapi, i Jevreji i Muslimani. Ponekad moram da vičem na nekoga, ponekad moram da pognem glavu i da se smirim, teško je (na jedno uvo ne čujem, imao sam naprslinu na lobanji, izbijeni su mi zubi, ali ne žalim – branio sam čast Patrijaršije)! Ali ako ćeš nam Gospode suditi kao čuvarima svetih mesta, onda je otac Gavrilo dobar monah, dobar čuvar; sagradio je manastir Sv. Ilije i konake. Bez obzira gde je bio, uvek je radio. I ako sutra umre na Krstovdan, a ne nekog drugog dana, primiću njegovu smrt kao znak od Tebe da je njegova duša spasena!”
 
Sledećeg dana bio je praznik Krstovdan. Pričestio sam ga i odveo ga u gostoprimnicu. Popodne mu je bilo i dobro, i loše. Nakon večere, oko 17 časova ponovo je otvorio svoje oči, pozvao me i rekao: ”Odlazim.” Bio sam premoren! Čak sam u jednom momentu pomislio u srcu: ”Da li ću jednog dana i ja imati nekoga da tako brine o meni?” A starac je odgovorio na tu moju pomisao: ”Imaćeš moje molitve i blagoslov, i ako ne bude bilo čoveka da o tebi brine, Gospod će ti poslati anđele. Uzećeš zemlju u svoje ruke  i ona će se pretvoriti u zlato. Sve što budeš radio biće blagosloveno od Gospoda!” Krenuo je da se prekrsti. Uzeo sam njegovu ruku da mu pomognem, učinio sam znak krsta nad njim, a on je, čim se prekstio, izdahnuo. 
 
Gospod Vam je pokazao ono što ste tražili!
 
-Bio sam zaprepašćen. ”Starče, starče,” dozivao sam ga. Držao sam njegovu ruku, a ona je još uvek podrhtavala. ”Hristodula,” povikao sam, ”naš starac se upokojio.” Tako lako se upokojio.
 
Monahinja Hristodula
 
Jednog dana krenuo sam iz Jerusalima u Jerihon. U to vreme u naš manastir skoro da hodočasnički autobusi nisu ni dolazili i ja sam stigao autom u jedan hotel u kojem su odsedale grupe iz Grčke. Razgovarao sam sa ljudima, a oni su mi dali malo namirnica i odeće (bili su siromašni, nisu imali ništa drugo.) Dakle, vozio sam se ka tom hotelu i jedva uspevao da ostanem budan. Dok sam vozio zatvorio sam oči i pomislio: ”Kako je dobro voziti zatvorenih očiju.”  I tako, zatvorenih očiju, ugledao sam o.Gavrila u beloj odeždi; njegovo lice bilo je prelepo. Kao da me je grom pogodio. ”Kuda ideš?!” uzviknuo je. Otvorio sam oči – veliki vojni kamion išao je pravo na mene. Izbegao sam ga na vreme. Da nisam video starca Gavrila u tom momentu,  taj kamion, koji je bio težak sigurno 40 tona, nalete bi na mene. Starac je povikao: ”Kuda ideš?!”, a ja sam otvorio oči i okrenuo volan. 
 
Nakon starčeve smrti, poveo sam mati Hristodulu sa sobom. Živela je pored manastira Sv. Gerasima; brinula je o kokoškama i o dvadeset mačaka, spavala je na travi, bosa hodala, nikada nije nosila sandale. Upokojila se 1997. godine  u 104-oj godini. 
 
Liturgija  u Hebronu sa o.Ignjatijom Rusom
 
-Bio je to veliki blagoslov za mene da upoznam svete ljude – Ruse, Rumune i Grke. Stariji oci su mi govorili da su nekada, u prošlosti, Ruski poklonici dolazili u Sv. Zemlju pešice. 
 
Bio je neki o.Ignjatije u Hebronu. Svetitelj. Rus. Upokojio se u poznim godinama. U to vreme služio sam kao đakon u Vitlajemu, i 1975. godine, na praznik Sv. Georgija, uveče, krenuo sam ka Hebronu da provedem noć tamo. U 2 sata po ponoći zvona su se oglasila za službu. U 3 sata molitvom ”Blagosloven Bog naš...” počela bi služba.  Monah Georgije je čitao Šest Psalama na staroslovenskom, i onda bi o.Ignjatije otpočeo Proskomidiju. Ja nisam poznavao ruski jezik, ali sam ga prosto pratio kao đakon. U jednom momentu u svoje ruke uzeo je prosforu za Evharistiju i izvadio čestice, a suze su mu potekle niz lice. Ja i drugi sveštenici bismo odslužili Proskomidiju za 15-20 minuta. A njemu je trebao čitav sat! Kada je vadio čestice u sećanje na Arhanđele, Časnog Preteču, Svetitelja za taj dan, i  hiljade (!) drugih Svetitelja, suze bi mu tekle niz lice. Video je nešto! Bio je svetitelj.
 
Metoh Ruske pravoslavne misije u Sv. Zemlji, posvećen svetim praocima u Hebronu.
 
Mi obično započinjemo Liturgiju molitvom  ”Blagosloveno Carstvo...” i ona traje oko sat ipo vremena. Ali bez obzira koju molitvu o.Ignjatije izgovarao, priklonio bi kolena, a suze bi mu neprestano tekle! Započinjali bismo službu u 3 sata po ponoći a završavali u 11:30 ujutro. Njegovo celo biće bilo je pogruženo u molitvu. Njegove ruke bile su podignute. Kada se molio nije nikada dozvolio sebi da bude dekoncentirasan razgovorom. Primili bi pričešće i usledio bi otpust. Bilo bi skoro podne! Stajao sam na nogama osam, devet sati! Onda bismo odlazili u kuću pokraj crkve; o.Ignjatije bi izneo suvarke, slatko crveno vino koje je sam pravio i masline. Popili bismo vino i pojeli hleb koji smo vinom natopili, pojeli bismo masline. 
 
Ja sam sveštenik 35 godina, ali nikada neću zaboraviti takvu revnost i takvu Liturgiju (ne umor, već Liturgiju!) Kada sam postao iguman on bi mi donosio vino za Liturgiju, bilo je crkveno, slatko i bez ikakvih aditiva.
 
Otac Ignjatije je bio svetitelj! Upokojio se 1980. – ne sećam se tačno kada – u Hebronu gde je služio čitavog svog života. Tamo je i sahranjen. Nikada se nije kupao. Hodao je u iznošenim cipelama, bez čarapa. Kosa mu je bila upletena kao pređa. Njegova crna mantija bila je natopljna uljem, jer koliko se sećam, palio je po 150 kandila dnevno. U 2 ujutro bi zvonio i narednog sata bi palio kandila pred svakim svetiteljem – ovde, onde, svuda – i činio metanija. Ulje sa njegovih ruku padalo je na njegovu mantiju...Imao je torbicu u kojoj je čuvao ikonu Kazanske Majke Božije, a kada bi neko poželeo da mu poljubi ruku, on bi izvadio ovu ikonu. Prosto neki prijatan miomiris je izbijao iz njega! Bio je pravi svetitelj. U svom životu nisam sreo čoveka poput njega.
 
O Rusiji danas
 
-Mi mnogo volimo Rusiju. Ja lično mnogo volim Rusiju. Uvek pokušavam, koliko mogu, da lepo dočekam sve hodočanike, a posebno Ruse. Nakon pada Vizantije Rusi su bili oni koji su pomagali sveta mesta svojom ljubavlju i prilozima. Rusi su narod poznat po svojoj pobožnosti. Ako otvorimo Knjigu otkrovenja, ima nešto tamo napisano o ”plemenu plave kose”. Ove reči mogu se odnositi na Ruse i Rusku crkvu. To pleme plave kose će postati zaštitinik Pravoslavlja u celom svetu. Mnogi sveštenici dolaze ovamo sa molbom da služe  Liturgije, oni služe i u našem manastiru. Ja se mnogo radujem tome, volim ruske napeve i njihove vernike. I radujem se što će moj glas - glas čoveka nebrazovanog, stići i u Rusiju.
 
Veoma bih voleo da pošaljem moj najdublji poklon i poštovanje Njegovog Svetosti Patrijarhu Kirilu i svim episkopima, jeromonasima i sveštenicima, nastojateljima manastira, monasima, monahinjama i svim ljudima, svima koji žive duhovnim životom, ali takođe i onima koji ne žive tako. Neka bi ih Gospod prosvetlio! Posle svega, u svakom čoveku postoji iskra vere!
 
Na svakoj Proskomidiji molim se za upokojene Patrijarhe koje sam poznavao; Benedikta jerusalimskog (upokojio se 1979. god.) Diodora jerusalimskog i Ruskog patrijarha Alekseja II. Kada je patrijarh Aleksej bio u Vitlajemu, otišao sam tamo da primim njegov blagoslov. Bio je veliki čovek. Svaki poglavar Crkve ne treba da bude samo vođa Crkve, već mora da ima i moćan glas u dijalogu sa državnim zvaničnicima. Patrijarh Aleksej je ima tu snagu i u jevanđeljskim propovedima a i u rečima upućenim državnicima. 
 
Grupa novinara u poseti arhimandritu o.Hrizostomu (Tavularisu)
 
Pratim političke vesti sa velikim interesovanjem. Rusija ima svoju politiku. Naravno, politike su različite... ali Rusija ima Putina. Ovo vam govorim ne zato što ste Rusi (ne plašim se nikoga osim Boga) – ali ljudi moraju da razumeju to i da ne podržavaju kojekakve gluposti kao one devojke što si učinile, igrajući u crkvi (2)  i izazivajući javne demonstracije protiv Putinove politike. Ljudi mora da znaju da je posle svih vođa nakon komunizma (bio je tu Brežnjev, Gorbačov i dr...) Putin najbolji. On preuzima mere koje mnogi ne vole, ali one su za svačije dobro. Devedesetih godina bilo je ovde mnogo grupa koje su dolazile iz Rusije; upalili bi jednu sveću i grupa od 50 ljudi ostavla bi 5 dolara. Razumeo sam da jednostavno nemaju novaca. Sada vidim da zahvaljujući Putinovoj politici Rusi bolje žive. Ali oni i dalje ne govore:”Slava Tebje, Gospodi!”
 
Što je sloboda i demokratija veća, to je ljudima gore. Hristos je ustanovio hijerarhiju. Ona je neophodna. U Americi, Bog je zamenjen novcem. Poštenje i porodičan život su za ljude ”starog kova”. Nenormalan muškarac se ženi za drugog muškarca i to legalno; žene isto čine, deca nemaju poštovanje prema svojim roditeljima, roditeljima nije dozvoljeno da udare dete, narkomanija je daleko pustila korene zajedno sa svim drugim stvarima što velika sloboda i demokratija donose. Ja sam neobrazovan, čovek sa sela. Naši stari su govorili  da tamo gde ima mnogo petlova zora brzo ne dolazi. Oni se neprestano međusobno biju i kukuriču jedan na drugoga i nikako ne idu na spavanje...
 
Crkva je Hristos. Hristos je ljubav...
 
-Ljubav je kruna svih stvari. Ljubav je bližnji, ljubav je priroda, drveće, ptice. Ako ne volimo ono što je Bog stvorio, onda šta volimo?
 
Neka ste blagosloveni; i Hristos Voskrese! Moja želja je da Bog udostoji svakoga da provede neko vreme u Sv. Zemlji i da svakome da onoliko novca koliko mu je potebno da krene na poklonjenje  u Jerusalim, da se pokloni Grobu Gospodnjem, i da poseti druga sveta mesta i manastir Sv. Katarine na Sinaju. Nemojte se stideti naših sveštenika! Crkva nije sveštenstvo i vladike. Crkva je Hristos! 
 
o.Hrizostom i lane Kuk
 
Sa o.Hrizostomom sve je tako jednostavno i toplo. On nam nije ništa govorio o dugim bdenijima, i asketskom podvigu. Nasuprot tome, nekoliko puta je ponovio ”Ja sam neuk,” i  ”kakav sam ja monah?!” Ali on se brinuo o svojoj majci i ocu do kraja, on prima bolesne i stare, muslimane i pravoslavne, i pored njega se svi osećaju dobro. U čemu drugom je značaj naše vere?
 
Sila njegove ljubavi, njegovo plameno srce jednom je učinilo da Jordanska pustinja procveta. Da se samo jedna zelena grana nađe u toj pustinji, ptica bi odmah na tu granu  sletela i zapevala. Tako je i nama bilo nakon susreta sa ovim čovekom. Svetli lik o. Hrizostoma, slika izovrnog života u  Hristu, istinski je voda živa koja gasi žeđ i osnažuje svakog čoveka, pre nego što se on vrati u pesak i pustinju svetovnog života.


 
1. Monaštvo Jerusalimske pravoslavne crkve pripada bratstvu Svetog Groba Gospodnjeg. Poslušanje ovog bratstva je da služi hodočanike Sv. Zemlje. 
2. Ovo se odnosi na sramnu ”pank molitvu”  koju je izvela ženska pank grupa u katedrali Hrista Spasa. Ove žene trenutno služe zatvorsku kaznu zbog tok nezakonitog čina. 
 

Aleksandra Nikiforova
 
Prevod sa engleskog prof. Bojanja Srbljak
8 avgust 2013 god.
 
Izvor: http://www.pravoslavie.ru/english/63156.htm

Pročitano: 8415 puta