MANASTIR LEPAVINA - SRPSKA PRAVOSLAVNA CRKVA

SVEŠTENIK VLADIMIR SOKOLOV: MLADOSTARČESTVO…SABLAZNI I UZROCI



Tema mladostarčestva je danas postala jedna od centralnih tema unutrašnjeg crkvenog života. Ta bolesna pojava je zahvatila celu Crkvu: ona je bila predmet razmatranja na Arhijerejskom Saboru, njoj je bilo posvećena specijalna Odredba Svetog Sinoda, o njoj je više puta govorio na svojim nastupima Svjatijejši Patrijarh Aleksej, ona je privukla pažnju bogoslova i crkvene javnosti. Nedavno se Svjatijejši Patrijarh, nastupajući na televiziji, ponovo dotakao tog problema. Čim Patrijarh iznosi taj problem pred svetsku javnost, to govori o tome da on već postoji i van Crkve. To govori o masovnosti te pojave. I zato je danas neophodno podrobno proanalizirati tu pojavu, jer to daje mogućnost uspešne borbe sa njom. Problemu mladostarčestva je posvećena knjiga sveštenika Vladimira Sokolova “Mladostarčestvo i pravoslavna tradicija”, koja se priprema za izdavanje u okviru izdavačke kuće “Hodočasnik”. Čitaocima “Religije i SMI” predlažemo mali odlomak iz te knjige.

Sablazan mladostarčestva je postojala u svim vremenima. Još je apostol Pavle, poučavajući Timoteja, upozoravao da kandidat za episkopa (1) “ne treba da bude iz novoobraćenih, kako se ne bi pogordio i potpao pod osudu sa djavolom” (1. Tim. 3, 6). Ali sam apostol u oproštajnoj besedi sa Efeskim prezviterima proročki izjavljuje: “Jer ja znam to da će po odlasku mome ući medju vas grabljivi vuci koji ne štede stada; i izmedju vas samih ustaće ljudi koji će govoriti naopako da odvlače učenike za sobom” (Dela 20, 29-30).

Dakle, sablazan lažnog pastirstva je postojala čak i onda kada je Crkva živela jednim Duhom i kada su vernici bili “jedno srce i jedna duša” (Dela 4, 32). Epoha apostolske Crkve je vreme posebnih blagodatnih darova i pojava, i kod pastira i kod pastve. Dalje, s prilivom velikog broja novoobraćenih i logičnog smanjenja duhovno-moralnih zahteva u odnosu na njih, došlo je i do primetne oskudice tih prvobitnih darova. Zato su najrevnosniji hrišćani, želeći da žive neprekidnim duhovnim životom, počeli da beže u pustinju, gde su mogli u potpunosti da posvete sebe Bogu. Neki od podvižnika su postizali takvo savršenstvo, da su se u potpunosti oslobadjali od strasti, i dobijali su pre svega dar ljubavi, a zajedno sa njim i dar duhovnog rasudjivanja i prozorljivosti. Zbog besstrašća im se otkrivala Božija volja. Logično je da su takvi blagodatni sasudi privlačili na sebe pažnju onih, koji su tražili put ka spasenju. Znajući da je tim duhonosnim podvižnicima otkrivena Božija volja, mnogi ljudi su ih molili za rukovodjenje njihovim duhovnim životom, svesno se odričući sopstvene volje. Ali to poslušanje je imalo jednu, za razmevanje te pojave, veoma važnu karakteristiku: to je bilo poslušanje mirjanina mirjaninu, pošto su monasi odbijali da prime čin, koji daje vlast, a dobijanje vlasti je nespojivo sa monaškim životom u pokajanju i poslušanju. Zato je monaško rukovodjenje bilo rukovodjenje, u kojem je na sve moguće načine izbegavana projava vlasti. I potpuno poslušanje takvom starcu je bilo osigurano od zloupotrebe duhovne vlasti.

Tako je i nastala praksa potpunog poslušanja duhovnom starcu. Ovde nije moglo biti govora o duhovnom nasilju i neslobodi, zato što je starac svojim savetima i staranjem samo pomagao svome poslušniku da gaji u sebi “novog čoveka”. Takav rad je bio sličan radu vrtlara koji se brine za vrt. On je bio urodjen i radjao je primetne duhovne plodove, koji su bili svedočanstvo toga, da je takvo poslušanje istinsko ispunjenje Božije volje, a ne ljudske.

Medjutim, s vremenom je takvih besstrasnih učitelja bivalo sve manje, a opit potpunog poslušanja, koji je bio široko rasprostranjen je postepeno gubio smisao, jer je iz njega nestalo ono najvažnije: Božija volja otkrivena duhovnom stracu.

Sveti Ignjatije (Brjanšaninov) je, sprovevši veliki rad na izučavanju i osmišljavanju opita pastirstva i duhovništva, smatrao, da je slično poslušanje bilo moguće samo u davnini. Ali takvih staraca je i u davno vreme, pisao je, “uvek bio mali broj”, “a u naše vreme” (sr. XIX veka) “nema duhonosnih učitelja” (2).

Zato je, upozoravajući sve one, koji su tražili duhovno rukovodstvo po obrazcu drevnog stračestva, predlagao da ustroje savremeno duhovništvo na sledeći način: “Prema učenju otaca, življenje …koje jedino priliči našem vremenu, je življenje pod rikovodstvom otačkih spisa uz savet naprednije bratije; taj savet opet treba proveriti prema delima Otaca … Oci, koji su bliski našem vremenu, smatraju da duhonosni rukovodioci pripadaju davnim vremenima … Oni upozoravaju ljude na neiskusne učitelje, kako se isti ne bi zarazili njihovim lažnim učenjem … Kažu: vera poslušnika može da zameni nedostatak starca. Vera u istinu spasava, a vera u laž i demonsku prelest pogubljuje, prema učenju Apostola” (2 Sol. 2, 10-12) (3). I to je napisano u XIX veku, koji je Crkvi dao veliki broj prozorljivih staraca. Šta se može reći o duhovništvu u naše vreme apostazije?

Ali mi, načitavši se literature o optinskim starcima, i danas sebi tražimo duhovnike, kojima bi mogli da se stavimo u slepo poslušanje. Medjutim, čak i opit poslušanja kod optinskih staraca se veoma razlikuje od drevnog opita. Duhovništvo u staro vreme je bilo rasprostranjeno medju monasima i bilo je moguće samo ukoliko su starac i poslušnik živeli zajedno na jednom mestu. Optinski starci su davali savete mirjanima, koji su dolazili kod njih; sam način takvog lopštenja je isključivao bezpogovorno poslušanje. Pored toga optinski starci su bili veoma oprezni u rešavanju bilo čijih sudbina: oni su izbor često prepuštali samom duhovnom čedu. Tako da kod ruskih staraca možemo da uvidimo ne slepo kopiranje opita drevnih otaca, već njegovu kreativnu primenu u skladu sa duhovnim potrebama nove epohe. Drevni starci su svi do jednog posedovali ličnu, a ne svešteničku blagodat (oni su skoro svi bili obični monasi), i imali su lični moralno-duhovni autoritet – njihovo duhovništvo je nosilo harizmatični karakter, i upravo zbog toga je i poslušanje njima bilo potpuno i besprekorno. Pri čemu oni sami nikada nisu nametali to potpuno poslušanje, već su to predlagali oni, koji su ih molili za rukovodstvo. Zbog toga se duhovništvo drevnih otaca korenito razlikuje od savremenog duhovništva. Kada se opit drevnih otaca prenosi u druge uslove, ali bez kreativnog osmišljavanja, primenjujući ga na skoro svakog parohijskog sveštenika, onda to dovodi do tužnih rezultata.

Ivan Mihajlovič Koncevič, autor popularne knjige o optinskim starcima, je pisao o uzorku nastanka lažnog starčestva: “Kada nema istinskih staraca, ljudi koji traže svoj duhovni oslonac, biraju neko duhovno lice, koje im je zbog nečeg simpatično i kažu: “ja ću se prema njemu odnositi kao prema stracu” (4). Ako je duhovnik trezven i duhovno častan, on će strogo odstraniti takav odnos. Ali koliko ima onih ljudi, koji rado upadaju u postavljene im mreže, jer to “licedejstvo” prema rečima ep. Ignjatija Brjančaninova, vodi samozvanog starca ka duhovnoj smrti. On sam gubi tle pod nogama i već ide pogrešnim putem, izgubivši sve ono što je sakupljao i zadobio u toku prethodnog života” (5).

Dakle, prvi uzrok nastanka takvog duhovništva je psihologija pastve. Ne želeći da se sami menjamo, mi želimo da prebacimo odgovornost na pastira za sve što nam se dešava. Takvo bekstvo od slobode i odgovornosti se ponekad ogleda u spremnosti da ispunimo sve što treba. Jedan monah je tvrdio, da ako mu starac blagoslovi da učini blud s nekim ili da ubije nekoga, onda će on to bez ikakve sumnje i uraditi, jer je dao zavet poslušanja. Ali takvo “poslušanje” je vrsta idolopoklonstva, kada se narušavanjem zapovesti nalazi zamena Bogu: starac se poštuje više nego Bog. I nije važno da li će se pojaviti starac koji je sposoban da blagoslovi prestup, već je nevolja u tome što smo mi u svojoj unutrašnjosti na to spremni. Predisponiranost takvoj spremnosti je zadivljujuća iskrenost i poverljivost ruskog čoveka, njegova popustljivost i savitljivost, njegova slonost ka maksimalizmu, i požrtvovanom služenju. Ali ta maksimalna iskrenost se izjednačuje sa poražavajućom naivnošću i nezaštićenošću. I zato takav iskren, naivan čovek, koji je spreman da se žrtvuje, može uvek da postane žrtva nesavesnog nasilja.

Na drugi objektivni uzrok takodje ukazuje Ivan Mihajlovič Koncevič: “Savremeno duhovništvo, - piše on, - je nastalo iz drvenog manastirskog starčestva i predstavlja njegovu drugostepenu formu. Zahvaljujući srodnosti ovih pojava, duhovništva i starčestva, kod maloopitnih sveštenika koji samo teoretski poznaju asketsku literaturu, uvek može da se pojavi sablazan “zloupotrebe vlasti” – prelaska granice duhovništva, i početak starčestva, tada kada čak ni ne znaju šta je suština istinskog starčestva. To “mlado-starčestvo” (precizno rečeno), unosi nesporazum medju okolinu. Ono u sebi krije i opasnost da nanese i nepopravljivu štetu duši čoveka koji je pod starateljstvom takvog “mladog starca” (6).

Treći uzrok je nespremnost kandidata. U 3-em pravilu Laodikijskog Sabora se kaže: “Nedavno krštene ne treba proizvoditi u sveštenički čin”. Oni treba da prodju odgovarajuću pripremu. Nažalost, u naše vreme, opet na osnovu objektivnih okolnosti, kandidati nisu mogli da se na odgovarajući način pripreme za primanje čina, jer je odmah bio potreban veliki broj sveštenika.

Četvrti uzrok je nedostojnost kandidata. Kandidat, koji je narušio odredjene crkvene kanone, ne može biti rukopoložen u sveštenika. Ali danas se kanoni neprekidno narušavaju, pod izgovorom da nema ljudi, koji bi bili u skladu sa tim kanonima. Nećemo prosudjivati da li je to tako ili ne. Opit Crkve, koji je utvrdjen kanonima, govori o tome, da se kandidat, koji nije u skladu sa kanonima, po rukopoloženju suočava sa najvećim iskušenjima od zlih duhova. On ne može da im se suprotstavi jer su oni dobili vlast nad njim. A o tome nam upravo kanoni i govore.

Ali najvažniji uzrok je povreda ljudske prirode zahvaljujući grehovnom padu. I zato mladostarčestvo nije zbir uticaja i propratnih okolnosti, već potpuno samonikla pojava. Smisao hrišćanskog duhovnog delanja se sastoji u obnovi pale ljudske prirode, ali mladostarčesko rukovodstvo nema mogućnost spoznaje bolesti – već naprotiv, sve strasti u tom slučaju dobijaju status vrlina. I zato one dospevaju na tle koje je “nadjubreno” uticajima i okolnostima, na kojem se snažno razvijaju.

Neophodno je uzeti u obzir i karakteristike našeg vremena. Komunistički period istorije nam je ostavio u nasledstvo naviku na sveobuhvatno licemerje, jer je svako ko je prinosio žrtve ideološkom idolu bio primoran da govori ono što nije mislio. Posledica toga je bila duboka povreda nekih sposobnosti naše duše. Za takvu dušu je atmosfera licemerja i laži postala uobičajena, i čak i neophodna, slično tome kao što štetna navika postaje druga priroda. Sve to vreme se aktivno gušilo lično načelo: ljude su odučili da samostalno donose odluke i da snose odgovornost. A ta duboko ukorenjena navika primorava ljude i u naše vreme da traže one, koji bi donosili odluke umesto njih i uzimali na sebe odgovornost za njihove postupke, pa čak i za one nemoralne (grehe). Ljudi u svešteniku vide čoveka na koga se može prebaciti moralna odgovornost.

Dugotrajni uticaj ateizma je doveo do uništenja hrišćanske kulture i hrišćanskog pogleda na svet. I zato je savremeni čovek, otkrivajući značaj religije, sklon ka primanju njenih najarhaičnijih formi. Današnja opšta religiozna atmosfera, avaj – nije hrišćanska, već paganska. Nju u Crkvu unose upravo novoobraćeni. Sociološke ankete svedoče da je medju onima koji često dolaze u Crkvu dva puta više onih koji veruju u astrološka predskazanja, nego medju onima koji u Crkvu dolaze retko ili uopšte ne odlaze. To govori o tome da su se kod mnogih ljudi koji su u Crkvi sačuvali paganski pogledi, pa samim tim i u odnosu na starca. “Kelejnici, kao i sami starci svedoče:savremeni hodočasnici skoro da i ne postavljaju duhovna pitanja. Oni se, grubo govoreći, prema starcu odnose kao prema gatari: gde je sada moj sin koji je davno otišao od kuće; da li da menjam ovaj stan za drugi, i za kakav i koje veličine; da li da upišem trgovački fakultet ili pedagoški institut itd.” (7).

Savremeni parohijani žele da u pastiru vide nekog proroka i ekstrasensa, jer se u sredstvima masovnog informisanja neprekidno propagiraju ideje okultizma. Sveštenik Danilo Sisojev (8) primećuje, da su potrazi za starcima posebno skolni oni ljudi, koji su pre dolaska u Crkvu bili u okultnim sektama. I zato je problem mladostačestva još i problem uticaja savremenog sveta na Crkvu. Nova religiozna epoha, kako je nazivaju okultisti, “New Age”, formira i novi talas okultnog interesovanja za religiju.

Mladostarčestvo je postalo masovna pojava, kada je trebalo postaviti veći broj sveštenoslužitelja. U decembru 1998 godine Sveti Sinod je bio prinudjen da prihvati specijalnu odredbu po tom pitanju. “Neki sveštenici – govori se u njoj, - dobivši od Boga u Tajni Sveštenstva pravo na duhovno rukovodstvo pastvom, smatraju da to pravo označava neograničenu vlast nad ljudskim dušama. Ne podsećajući na to, da odnosi izmedju duhovnika i duhovnih čeda treba da se izgradjuju na osnovu medjusobnog uvažavanja i poverenja, takvi pastiri prenose monaški pojam besprekornog potčinjavanja poslušnika starcu na medjusobne odnose izmedju mirjanina i njegovog duhovnog oca, mešaju se u unutrašnja pitanja ličnog i porodičnog života parohijana, potčinjavaju pastvu sebi, zaboravljajući na Bogom datu slobodu, na koju su prizvani svi hrišćani (Gal. 5, 13). Slični nedopustivi načini duhovnog rukovodstva se u nekim slučajevima završavaju tragično po pastvu, koja svoju nesuglasicu sa duhovnikom prenosi na Crkvu. Takvi ljudi napuštaju Pravoslavnu Crkvu i često postaju lak plen sektaša” (9).

Svjatijejši Patrijarh Aleksej je u svom izveštaju na Jubilarnom Arhijerejskom Saboru rekao: “Nastavljaju se slučajevi samostalnih nalaganja neopravdanih pritisaka na volju pastve u toj oblasti života, gde Crkva pretpostavlja unutrašnju sloobodu. Smatram da je važno prekidanje takve prakse i stroga kontrola sadašnjih arhijereja radi detaljnog ispunjavanja napomenute Sinodalne odredbe”.

Odluke poslednjeg Arhijerejskog Sabora: učiniti bogoslovlje prioritetnom oblašću crkvene nauke, stvoriti osnovu za dobijanje ozbiljnog bogoslovskog obrazovanja, uvrstiti pastirima obavezu dobijanja duhovnog obrazovanja – su nesumnjivo povezane sa tim istim problemom mladostarčestva. Karakteristično je, da je pažnja Sabora bila usmerena upravo na bogoslovlje, jer svako odstupanje od svetootačke tradicije počinje od nepravilne ideje, a mladostarčestvo nastaje tamo gde postoji zabluda - vera u laž (10). I zato smo ovde želeli da objasnimo na koji način odsustvo bogoslovskog znanja može da dovede do toliko značajnog izopačenja tradicije.

-------------------------------------------------------------------------------------------------------------------

(1) Episkop je u to vreme rukovodio parohijom i bio je prezviter. Tek kada se broj parohija povećao, funkcije episkopa su postale drugačije. I zato sve, što apostol govori o episkopu, se može odnositi na prezvitera.

(2) Sveti Ignjatije (Brjančaninov). Dela Spb. 1905, t.1, s.274.

(3) Citat po: Osipov A.I. Onome koji traga za spasenjem. Sveto-Uspenska Lavra, SPM “Žitomir-Riko-Pres-Reklama”, Žitomir, 1997, s.34-35. “Prepodobni Simeon, - piše sveti Ignjatije, - je živeo u X veku posle Hristovog Rodjenja, devet vekova pre našeg vremena: eto kada se več čuo glas pravednika o nedostatku istinskih, Duhonosnih rukovodilaca, i o velikom broju lažnih učitelja u Svetoj Hristovoj Crkvi. Tokom vremena se sve više i više oskudevalo u zadovoljnim učiteljima monaštva: tada su Sveti Oci počeli sve više i više da predlažu rukovodjenje Svetim Pismom i svetootačkim delima” (Sveti Ignjatije Brjančaninov, izdanje Sretenjskog manastira, M., 1998, t.5, s. 77-78.

(4) To je to isto o čemu piše sveti Ignjatije: “Kažu: vera poslušnika može da zameni nedostatak starca” (pogledaj gore u tekstu).

(5) Koncevič I.M. Optina pustinja i njeno vreme (reprint izdanje), STL, izdavačko odeljenje Vladimirske eparhije, 1995, s.12-13.

(6) Isto kao i (5) s.11

(7) Horužij S.S. fenomen ruskog starčestva. “Crkva I vreme2”, 2002, No.4 (21), s.217.

(8) Rukovodilac Misionarskog odeljenja Dušebrižnog centra posvećenog sv.prav.Jovanu Kronštatskom.

(9) Desilo se da sam razgovarao sa jednom ženom, koja je ispričala o duhovniku, koji je njenom mužu, koji je prvi put došao na ispovest, dao epitimiju od hiljadu poklona na dan. Muž naravno nije mogao da ispuni takvu epitimiju, od tuge se
propio i prestao je da dolazi u Crkvu.

(10) Ali vera u laž, ima korene u poročnoj volji to jest u pogrešnoj usmerenoj slobodi.

 
prevod sa ruskog dr Radmila Maksimović

Preuzeto sa http://www.klikovo.ru/db/msg/492

Pročitano: 5573 puta