MANASTIR LEPAVINA - SRPSKA PRAVOSLAVNA CRKVA

APOSTOL ZAIRA: ŽIVOT I DELO BLAŽENOPOČIVŠEG OCA KOZME GREGORIJATSKOG



U svakom dobu postoje izuzetne duše koje se izdižu iznad uobičajenog društvenog života, kako bi postale putovođe ka sabornom i neovosvetovnom hrišćanstvu. Hrabri i bezkompromisni, oni podražavaju Avraama, bivaju prognjani i mučeni, Hrista radi, prateći Ga s ljubavlju u svemu, verom koja planine pomera. Oni ”omrznuše život u svetu,” kako bi sebe i bližnje pripremili za večnost, a za buduće generacije postaše primer, svedočeći, dugo po svome odlasku, da poštuju Oca i one koje Mu služe. 
 
Takav je bio blagosloveni o.Kozma Gregorijatski, prosvetitelj Zaira.
 
Primer misonarenja u vremenu Antihrista
 
Ne beše mu ni osamnaest godina kada od Boga primi priziv da Mu služi na misionarskom polju. Imajući dinamičnu ličnost ”inspirisanu gorećom ljubavlju prema Hristu, on ne htede da živi uobičajenim hrišćanskim životom, niti da se ograniči nekom uobičajenom crkvenom službom i karijerom. Čeznio je da sebe u potpunosti preda Bogu i bližnjemu.” Nije tražio počasti, jer ”njegova glavna briga biše spasenje ljudi i osnivanje pravoslavlja u Zairu.” Ljubljeni Kozma, po rečima nekadašnjeg Mitropolita florinskog Avgustina “začetnik je jednog divnog puta za naš narod.” On je Hristovu zapovest ”naučite sve narode” učinio početnom tačkom svog putovanja. Za razliku od nepravoslavnih misionara, on je isticao i prvi i drugi deo velikog poslanja: ”Idite, dakle, i naučite sve narode, krsteći ih u ime Oca, i Sina  i Svetoga Duha; učeći ih da drže sve što sam vam zapovedio.” Njegov uspeh, ili radije vera u sprovođenju prvog dela ovog poslanja, bio je direktno rezultat njegove vere i odlučnosti da ispuni i drugi deo zapovesti, da ”drže sve” što je Hristos zapovedio. 
 
Nije moglo biti drugačije, jer afrički narod nije kao savemeni Evropljani, istrošen vekovnim vrtoglavim ideologijama i bezbrojnim humanističkim filozofijama, niti je kao tipični Amerikanci, brz u kompromisu, kako bi postigao spoljni uspeh. Plemenite i skromne duše Afrikanaca još uvek su naginjale ka drugom svetu, a njihov jednostavan, intuitivan um još ima zdravu sklonost ka umnosrdačnom. Nekoliko meseci pre njegovog odlaska iz ovoga života, o. Kozma je posetio manastir njegovog pokajanja i razgovarao je sa hodočasnicima o ovoj afričkoj plemenitosti, i njihovoj želji za autentičnim, podvižničkim pravoslavljem. Episkop Atanasije Jevtić, učenik velikog savremenog svetog Oca Crkve, arhimandrita Justina Popovića, bio je prisutan i priseća se šta je o.Kozma tada rekao:
 
”To su ljudi s osetljivošću i svešću o unutrašnjem svetu. Evropljani ih uglavnom potcenjuju, ali u tome veoma greše. Duša afričkog čoveka se uspinje ka misticizmu i iz tih razloga Pravoslavlje ima šta da im kaže i šta da im ponudi, ali samo autentično Pravoslavlje – monaško, svetogorsko pravoslavlje. Jer među braćom Afrikancima, vradžbine i magija imaju veliki uticaj; to je prava demonokratija. U Africi sam video koliko je Jevanđelje Hristovo istinito! Sve što je On govorio o posednutosti čoveka demonima, video sam iz prve ruke! Ali Živi i Istiniti Bog moćniji je od Satane i svih sluga njegovih. Treba razumeti, međutim, da istinski misionarsko apostolski trud ne može biti sproveden u Africi, dok čovek ne odluči da na toj zemlji ostavi svoje kosti.”
 
I tako prenoseći Afrikancima celo Jevanđelje Hristovo i otkrivajući im neizobličenu sliku Bogočoveka  i Crkve Njegove, moglo se očekivati da će njegova samožrtva  biti potpuna. U njegovoj  ”jedinstvenoj, pravoj i veoma korisnoj” studiji o radu misije koja je naslovaljena ”Misli o misionarskom breitling replica radu iz iskustva”  on je postavio kamen temeljac svima koje žele da slede njegov primer:
 
”Misionarski početak je bitan, ali nije presudan... Početak može da bude blagosloven, ali može i kraj da bude blagosloven. Bitno je da davanje bude istinsko i potpuno, bez ustručavanja, s požrtvovanošću i rešenošću da se kosti ostave na misionarskom tlu...”
 
 
Međutim, mnogo pre nego što je ostavio svoje kosti na misionarskom polju, o. Kozma je morao da odbaci gordost i sujetu, ukoliko je želeo da konačan prinos bude plodonosan. Kako bi dostigao blagosloven kraj, u njegovom misionarenju nije moglo da ima mesta za ljubomoru i sujetu, već radije razumevanje da se sve deli: ”zajednička borba, zajedniča bol, i zajednička slava Crkve.” Morao je ”da nudi otvoreno srce, ljubav, i da komunicira sa drugima, brinući se sam o svojim problemima, pazeći šta drugi čine, bez okretanja đavolu i izazivanja podela.” I da vrši svoju dužnost  u poniznosti ”jer istinski misionar ne traži priznanje za svoj trud, niti od domorodaca niti onih u inostranstvu; priznanje njegove savesti, duhovnog oca  i saradnika njemu je dovoljna.”
 
Pre svega podvižnik
 
Otac Kozma nije ostavio prostora da se sumnja da li je pratio svoje principe, govorio je na osnovu iskustva i njegov početak i kraj bili su blagosloveni. Sve ovo je zasnovano na činjenici da je on pre svega “bio podvižnik, a zatim misionar,” kako je napisao arhimandrit Joanikije u knjizi. Znao je iz iskustva šta asketizam, duhovna borba, post, bdenje i molitva znače za Crkvu. ”Zahvalni smo Gospodu,” napisao je iguman Georgije, ” što je, iako čovek poput nas, ipak prezreo zemaljsko, udobnosti, ljudska zadovoljstva, sve zarad ljubavi Hristove, birajući težak put, borbeni, ljudski gledano, veoma naporan i kažnjavajući. Sve je ovo činio radi ljubavi Božije, njegove braće i bližnjih.”
 
Starac Georgije potvrđuje sve ovo pričom o prvim monaškim danima o. Kozme: “Jednom sam prošao pored malene kelije o.Kozme i ugledao sam njegov krevet: daske i na njima mali, tanak prekrivač. Nije imao čak ni ćebe. Videvši ovo, i druge stvari, pomislio sam da brat poseduje blagodat Božiju i da treba da postane monah.”
 
Njegov asketizam, međutim, nije se odnosio samo na neudobnu postelju, ili post, bdenje i molitve. O.Kozma je iznad svega bio predan u podizanju crkve u Zairu. Otac Mihailo Hristodoulidis sa Kipra pisao je o njegovoj poseti misiji u Kolvezi i podvigu o.Kozme:
 
 
“Prepoznatljiva je bila njegova predanost i savesnost u radu, njegov način i organizacija posla, njegova inteligencija, brzina i objektivnost  u rešavanju problema, njegova genijalnost, i nepokolebljiva vera, ljubav i žrtva... Neumoran, radio je satima, obavljajući sve poslove. Nismo znali za podne i šta znači ručak. Sto u misionarskom centru bio je postavljen od podneva do kasno uveče. Rad ”od svitanja do večeri” na putevima koji praktično ni ne postoje, sa vozilima i mašinama koje su se stalno kvarile, sa krvavom žrtvom ”u trpljenju mnogim, u nevoljama, u bedi, u teskobi, u ranama ... u trudovima, u bdenju.”(2.Kor. 6:4,5).
 
Gornji opis nije samo pronašao ponovljenu potvrdu u nizu sličnih svedočenja, već i u rečima samog o.Kozme, koji je ukazivao da je njegov prioritet podvig. Napisao je sledeće:
 
”Poznato je da svi radimo ovde dvadeset četiri sata dnevno, u lošim uslovima, teleno iscrpljeni i duhovno onemoćali. Shodno tome, ka ostvarenju duhovnog i telesnog obnavljanja, osnivanje dva manastira, jednog muškog i jednog ženskog, na određenoj razdaljini od Misionarskog centra, bilo bi najodgovarajuće. ..manastir bi radio striktno kao manastir, ili sa blagoslovom lokalnog mitropolita, kao metoh Sv. Gore, bez ikakave veze sa misijom.” 
 
O. Kozma je verovao da pomesna crkva ne može da opstane bez monaštva, zato je dao prioritet osnivanju manastira  i pred kraj života, konačno, video je realizaciju  svojih planova uspostavljanjem ženskog manstira, posvećenog Sv. Nektariju. 
 
 
 
Tačnost  u Pravoslavlju
 
Ubrzo nakon njegovog upokojenja, videvši duhovni rad koji je ostvario, njegov naslednik o.Meletije rekao je: ”Delo o.Kozme  u Africi je prilično obimno. Ceo Svetogorski tipik je zastupljen u Zairu. Hrišćani su sa brojanicama u rukama. U crkvi svi zajedno poju vođeni horom ili dečacima. Niko se ne pričešćuje bez ispovesti. Strogo se pridržavaju posta sredom i petkom. Svakodnevno služe Sv. Liturgiju, jutarnje, večernje  i malo povečerje. A nedeljom broj u hramu prelazi 400 duša”. 
 
Mnogi su priznali: ”Kako to da Afrikanci, tek od skoro kršteni, održavaju takav intenzitet  i tačnost u njihovom pravoslavlju, dok su mnogi od nas, u grčkim parohijama, u Americi i na drugim mestima  u svetu, raslabljeni?” Odgovor, verujem, leži delom u tome što je o.Kozma, njihov duhovni otac i učitelj, i sam davao takav primer; bio je strog i tačan u svom životu i prenošenju Pravoslavlja. Bio je monah iz duge tradicije svetogorskog monaštva, rodom iz grada Sv. Kirila  i Metodija, Soluna, koji je poznat po svojoj bogatoj crkvenoj tradiciji. Sa preciznošću i pronicljivošću držao je kanone i crkvena pravila, ne iz reakcionarnog konzervativiznma ili neosetljive revnosti. Već iz poniznosti i zbog toga što su kanoni i pravila nudili najbolje čovekovoj duši – nastali su iz iskustva i mudrosti Svetitelja i Otaca Crkve. 
 
 Jedno takvo pitanje u kojem je konstantno tražio blagoslov Božjih Svetitelja nad prolaznim prednostima našeg ekumenskog doba, bilo je krštenje. ”Prilikom krštenja,” govorio je, ”primenjivao sam Svetogorsko pravilo. Odslužili smo 250 krštenja, ne samo nad idolopoklonicima, već i katolicima koji su prešli u pravoslavlje; krštavali smo ih u dubokoj reci. Ja ću zbog mojih dela snositi posledice kada vest stigne do Patrijarha aleksandrijskog, koji smatra da su protestanti samo u potrebi za miropomazanjem. Međutim, mi ćemo vršiti krštenja samo onako kako je blagoslovio Sv. Nikodim.”
 
Otac Kozma, kao što je kasnije pojašnjeno, nije bio onaj koji se suprotastavljao crkvenoj vlasti. Njegova odluka da krštava nepravoslavne bila je iz čiste ljubavi prema njihovim dušama i večnom spasenju, kao i ljubavi prema Bogu i Svetiteljima Njegovim. Nije mogao da ne posluša njihova sveta učenja. Delovao je tako ne samo iz poštovanja prema Svetima prošlog vremena, već i iz poslušnosti i smirenja pred mudrim savetima živih svetitelja: ”Sećam se reči staraca Pajsija, koji mi je rekao da krštenje koje vrše jeretici samo prolazi preko njihove kože.” Imajući ovo u vidu, njegova ljubav prema katihumenima diktirala je da im  pruži kompletan i spasonosan početak i ulazak u večni život Crkve. Ovo je imalo posledice, naravno, ali ne samo na  njegov odnos sa Patrijaršijom. Pre svega, to je imalo posledice na uspostavljanje duhovno zdrave, moćne i verujuće pravoslave crkve, na koju sada pravoslavni svet gleda s poštovanjem.
 
 
 


 
Slično, za uspeh o.Kozme i uspostavljanje jakog, stabilnog i zdravog pravoslavnog načina života među domorocima zaslužno je i njegovo odbijanje da usvoji nepravoslavne metode i stil. O.Kozma je napisao: ”Pogrešno je pribegavati sredstvima i metodama inoslavnih. Ostavimo Pravoslavlju njegovu sopstvenu boju, u veri, učenju i umetnosti. Neka ne bledi u svojoj misiji.” Ovo bi trebalo da se primeni ne samo na misionarskom polju, već i na pravoslavlje u dijaspori, jer danas mnogi pravoslavni često nekritički asimiluju aspekte stranih kultura. Jer, ako su reči o.Kozme istinite, onda ne možemo očekivati rezultate iz Kolveze u našem delu sveta ako smo zauzeti prisvajanjem ”sredstava  i metoda” od inoslavnih. Mora se uložiti veliki napor da bi se izbegao ovaj kompromis. Imamo o. Kozmu i crkvu u Zairu kao svedočasntvo da će onaj koji se trudi primiti svoju nagradu.   
 
Otac Kozma se nije zaustavio samo na izbegavanju uticaja nepravoslavne kulture u Zairu. On je proširio ovo stanovište, da zaštiti mlade duše koje je poslao u inostranstvo da studiraju i da se formiraju na pravosalvnom putu. On piše: “Gotovo je sigurno da će mladi Zairac biti uništen, ako ga pošaljemo na studiranje  u Evropu. On se vraća kao bogoslov u smislu stečenog zvanja, ali ne i u srcu...U Kolvezi, pobožnog mladića šaljemo u manastir njegovog pokajanja....gde uči grčki, teološke stvari, dogmatiku, etiku, bogosluženja, tipik, ikonopisanje, i viznatijsku muziku i u praksi i u teoriji. On studira pravoslavlje  na ”pustinjskom univezitetu”, u društvu osvećenih staraca i duhovno darovitih očeva i uči od njih. Očišćen  i oformivši Hrista u sebi, mladi kandidat postaje dobar saradnik i naš idelan naslednik. 
 
Briga o.Kozme za mladog Zairca kojeg je poslao na studije nastala je  iz njegove velike pastirske osetljivosti, a ne iz nekog navodnog crkvenog šovinizma. Bila je to osetljivost i blagoslov jednoumlja i stalna koncentrisanost da dovede svoje učenike u meru rasta punoće Hristove, a ne neki zabludeli idealizam, koji je uticao da on teško toleriše nepoštovanje kanona. Što se tiče kanona hirotonije, bilo je posebno teško, jer odgovarajućih kandidata je bilo vrlo malo, i držanje kanona zahtevalo je mnogo vere  i strpljenja. Ali o. Kozma, zajedno sa svojim episkopom, držao je kanone, jer je znao da postoji duhovni zakon koji deluje, i da nepoštovaoci kanona ne mogu izbeći kaznu. On piše: “Kanoni Crkve, naravno, moraju se čuvati. U suprotnom kanoni će se osvetiti i mi ćemo platiti za našu koncesiju. (1. Tim,3:2- 13)” I na drugom mestu napisao je:  “U oblastima gde je pokazana prevelika tolerancija, situacija se neprestano pogoršava i ja sam veoma zabrinut da se u jednom momentu ništa neće moći popraviti.”
 
Osnova pretpostavka: Rad u nadležnosti lokalnog episkopa
 
Od početka je o. Kozma izvršavao delo koje je bilo crkveno, bez pozivanja na svoju ličnost, već radije na Hrista  i Crkvu Njegovu. Dakle, došao je  u Afriku ne kao pojedinac da izvrši lično delo, već kao monah određeng manastira poslat da se prijavi u službu Crkve, koja je pod određenim lokalnim episkopom, Često je govorio: ”Ako je moj rad samo moj, on će se raspasti čim odem. Ako, međutim, počiva na Crkvi, Crkva će ga preuzeti i on će se nastaviti.”
 
Otac Kozma je hteo da sve bude  u harmoniji, u kanonskom poretku Crkve. Napredovao je  u planiranju  i realizaciji svakog posla kojeg bi preuzeo na sebe samo nakon blagoslova lokalnog episkopa. Stalno je naglašavao: ”ja nudim svoju službu s mojim mitropolitom, njegovim visokopreosveštnstvom g. Timotijem Kontomerkom.”
 
Čak i kada je bio pritisnut strahom od strane njegovog oca (po telu) da će finansijska pomoć presušiti zbog određenih problema koji su nastali, o.Kozma je ostao nepokolebljiv u odanosti eklisiologije Ckrve.
 
”Krenuo sam  u manastir s blagoslovom starca i drugih otaca i izričitom naredbom starca Pajsija, koji je takođe moj duhovni vođ, da radim zajedno sa poglavarima Crkve za dobro misije. Crkva postoji tamo gde postoji episkop i verno stado. Bez episkopa vernici ne predstavljaju Crkvu, već protestantsku jeres. Zato, poredak koji pratim, stalno radeći sa lokalnim episkopom, najpreporučljiviji je, pa čak i kada bih želeo da uradim nešto drugačije, znate da nemam takav blagoslov iz mog manastira.”
 
U slučaju gde je vladika izvor problema, o.Kozma je bio protiv stvaranja sukoba, jer bio oni samo ”naškodili, i ne bi pomogli.” Video je da pribegavanje ”svetovnom modelu savremene forme... ne daje nikakve rezultate.” U takvim slučajevima u kojima se rešenje ne može pronaći, ”bolje je oprezno povići se sa kolegama, i predati rad novom pojedincima, da ne bismo sablaznili nevine duše (Mat,18:7).
 
O.Kozma nije bio naklonjen mišljenju nekih da ne treba podržavati misiju u mestima gde episkop nije ”besprekoran.” ”Ovakva stanovište se pokazalo kao neosnovano i utopijsko, jer ljudski gledano, očišćenje crkvenih vođa je praktično nemoguće. Tako idemo od zlog ka gorem, i to u samom dobu Antihrista. Svejedno, šta bi trebalo učiniti? Da li da zaustavimo evangelizaciju naroda? Naravno da ne. Naprotiv, mi ćemo se posvetiti još više radu misije, uz Božju milost, našu stabilnost i ljubav, misija će se nastaviti i unaprediti, kao i ”okrivljeni” episkop  zajedno sa misijom. Najvažnija stvar od svega, međutim, jeste ovo: ne smemo verovati našoj sopstvenoj duhovnosti, ne smemo verovati u našu iskrenost i svetost: ”Zato koji misli da stoji neka pazi da ne padne.” (1. Kor, 10:12).
 
Vizionar koji je išao korak po korak
 
Kao rezultat razgovora sa prosvetljenim ocima na Sv. Gori, o.Kozma je znao da bude strpljiv, da je delo koje on obavlja na početku i da on neće videti njegov pun procvat u ovom životu. ”Nastavi,” rekao mu je starac Pajsije sa Sv. Gore, ”međutim, borba će biti duga, ljudima tamo trebaće dugo da prihvate hrišćanstvo.”
 
Sa ovim na umu, i kao prvi pravoslavni misionar, o.Kozma nije bio nestrpljiv da usvoji  kratkoročna rešenja. Za razliku od nepravoslavnih misionara, o.Kozma je išao do tačke izbegavanja unapred pripremljenog pristupa misiji.  Nećete pronaći unapred pripremljen petogodišnji program ili uglađene slogane među spisima o.Kozme. On je verovao da je misionarski rad “sjedinjenje temperamenta, znanja, mogućnosti i lokalnih uslova. Nije neophodno da se prate određeni kalupi.... Misija je slobodna i kada je misionar otvoren za blagodat Božiju, Sveti Duh će bogato govoriti u njegovom srcu i ukazati mu šta treba da radi, postepeno i u odnosu na razvoj situacije. Ostavimo prostor za delovanje molitve,  bez požurivanja situacije uskom logikom, apsolutnim merama ili ocenama kritike u svakoj fazi.”
 
Otac Kozma je bio veizinar koji je išao korak po korak. Rano je shvatio da on mora da vidi stvari ne godinama unapred, već generacijama. Zato je veliki naglasak stavljao na vaspitavanje i  obuku mladih ljudi, za buduće rukovođenje Crkvom. Iz tih razloga, pored osnivanja manastira, on je preduzeo osnovanje apartmana u misionarskom centru, gde su mladi dolazlili  da ostanu, da se mole, da uče i da uzrastaju u zrele pravoslavne hrišćane. Danas, 22 godine kasnije, deca koja su prva došla u misionarski centar  postali su sveštenici, monasi  i verujući ljudi - vođe crkve u Zairu, baš kao što je o.Kozma predvideo.
 
 

Plodonosno drvo za buduće generacije
 
Otac Kozma je bio jevanđeljski primer: ”Ako zrno gorušičino padnuvši na zemlju ne umre, onda jedno ostane, ako li umre, rod mnogi donosi.”(Jov, 12:24) Njegov život je bio serija ”dragocenog umiranja” do ”starog čoveka,” koji je svoju telesnu smrt učinio ”plodonosnom.” Ovi plodovi nisu samo doneli koristi onima koji su ga poznavali, već i svima onima koji su od tada spoznali Hirsta  i koji Ga prate na misionarskom polju, sledeći primer o.Kozme. ”Seme je palo na zemlju,” piše iguman Georgije. ”Ono umire, jer da ne umire, ne bi izniklo lepo drvo, sa najslađim plodovima, pod kojim će mnoge duše naći odmora.”
 
Reči igumana Georgija su našle prelepo ispunjenje, ne samo u Kolvezi, već i u pravoslavnom svetu. Veličina rada o.Kozme i njegovo delo, kako je sam rekao,  govori da misija nije umrla zajedno sa njim, već se nastavlja, na još većem nivou. I ne samo delo koje je on započeo u Kolvezi, već i delo pravoslavne misije širom sveta. Danas, ovaj čovek koji je dobio ime po Sv. Kozmi Etolskom, obnovitelju grčke nacije, stoji kao svetlonosna luča misionarima širom sveta, u Africi, Južnoj Americi, i Aziji. Oni slede njegov primer. 
 
U Madagaskaru, u razmaku od šest kratkih godina, pravoslavna Crkva je osnovana uz Božju milost i pod misionarskim vođstvom vladike Nektarija.  Od 1994. preko 12,000 duša je kršteno, osnovane su 62 parohije, i podignuto je 26 crkava. Njegovo Preosveštenstvo episkop Nekatarije imao je blagoslovenog o.Kozmu kao uzor. O. Kozma mu je bio primer kada je počinjao, kada je gradio hramove, u pomaganju bližnjem, u zatvorima, bolnicama, u hranjenju gladnih, i uopšte u celom radu misije. 
 
Na drugoj strani sveta, na Tajvanu, misionari još jedan učenik o.Kozme, jeromonah Jona. On takođe gleda u svetleći primer o.Kozme, tražeći u njegovom radu inspiraciju i smernice za novoosnovanu misiju. On je tek počeo (2001.) i prepreke i izazovi sa kojima se susreće su ogromni, ipak, kao i sa o.Kozmom, njegova ”sklonost ka samopožrtvovanju i samoodricanju” i ”želja da svoje kosti ostavi među domorocima” već je omogućila da Bog silno deluje. 
 
Ko će biti sledeći koji će krenuti stopama blagoslovenog o.Kozme? Gospod sam, koji zna svaku dušu pre njenog dolaska na ovaj svet, govori i otkriva koji monah ili svetovanjak bi trebalo da uđe u Njegov vinograd radi ubiranja ploda. Kada je došlo vreme da o.Kozma napusti ovaj život, Gospod mu je otkrio da je njegov naslednik u Kolvezi.  Njegov iguman Georgije nam je ispričao: ”ubrzo nakon njegovog poslednjeg dolaska sa Svete Gore u Afriku i njegove smrti, on je posetio o.Meletija u njegovoj keliji, i rekao mu da će on  nastaviti njegov rad.”  I zasita, nekoliko meseci kasnije, nakon što je o. Kozma napustio ovaj život, iguman Georgije je pozvao o. Meletija, predlažući da on nastavi delo o.Kozme, bez znanja o onome što je o.Kozma  sam predvideo.
 
Dakle, rad Crkve neće nikada prestati, jer Onaj koji želi ”da se svi spasu i dođu do poznanja Istine,”  stalno saziva radnike u vinograd svoj. Dovoljno je samo podražavati takve blagoslovene ličnosti kakav je bio o.Kozma i ”omrznuti život  u svetu,”  i ”umereti za njega,”  kako bi živeli u večnosti. Možda se  i mi sami možemo udostojiti da stupimo na tu stazu, koju je o.Kozma tako odlučno prokrčio. 
 
 
Otac Peter Alban Heers

 
Prevod sa engleskog prof. Bojana Srbljak
20 jul 2013 god.
 
Izvor: http://www.pravmir.com/apostle-to-zaire-the-life-and-legacy-of-blessed-father-cosmas-of-grigoriou/
 

Pročitano: 4590 puta