MANASTIR LEPAVINA - SRPSKA PRAVOSLAVNA CRKVA

DEMONSKO UPORIŠTE: O KARAKTERISTIKAMA PONOSA



Otac Aleksandar Elčaninov (+1934)  
 
Jedan od najistaknutijih stručnjaka za dubine ljudske duše, sv. Isak Sirin, kaže u svojoj 41. besjedi: „Onaj koji dođe do spoznaje vlastitog grijeha veći je od onog koji podiže mrtve molitvom; ko god je u stanju da spozna sebe, veći je od onog ko je dobio viziju anđela.“ U svrhu samospoznaje ćemo ispitati navedeno u naslovu. 
 
Ponos, egoizam i sujeta – čemu možemo dodati bahatost, aroganciju i uobraženost – sve su to različite vrste osnovne pojave: „okretanja prema sebi.“ Iz svih ovih riječi dvije imaju najkonkretnije značenje: sujeta (taština) i ponos. Prema „Ljestvici“ oni su kao mladić i čovjek, sjeme i hljeb, početak i kraj. 
 
Simptomi sujete, ovog početnog grijeha, su: nepodnošenje kritike, žeđ za pohvalom, potraga za lakšim putem i stalna usmjerenost prema drugima. Šta će drugi reći? Kako će to izgledati? Šta će drugi misliti? 
Ista usmjerenost prema publici objašnjava grijeh samoopravdanja, koji se često neprimjetno prikrada i u našu ispovijest: „Nisam grešniji od ostalih... samo beznačajni grijesi... nisam nikoga ubio niti bilo šta ukrao.“ 
 
Demon sujete je presrećan, kaže sv. Jovan Ljestvičnik, vidjevši da se naše vrline uvećavaju: što više uspjeha imamo, više je hrane za taštinu. „Kada držim postim tašt sam, kada krijem svoje duhovne napore tašt sam preko pobožnosti. Ako se lijepo oblačim sujetan sam, a ako oblačim staru odjeću još sam sujetniji. Ako počnem govoriti obuzet sam sujetom, a ako ćutim postajem još sujetniji. I bez obzira na koju stranu da okrenete ovu bodljikavu biljku, ona će uvijek podići svoje bodlje gore.“ Čim se dobar osjećaj ili iskren pokret pojavi u čovjekovom srcu, odmah se javlja sujeta koja gleda u sebe. Tako ovi najdragocjeniji pokreti duše nestaju, topeći se kao snijeg na suncu. Oni se tope, što znači da umiru; dakle, zbog sujete umire ono najbolje u nama. Na taj način sami sebe ubijamo sujetom, i mijenjamo pravi, jednostavan i dobar život varkama. 
 
Povećanje sujete daje povoda za ponos. 
 
Ponos je vrhovna samouvjerenost i odbacivanje svega što ne proizilazi iz vlastitog ja. To je izvor bijesa, svireposti i zlobe; to je odbacivanje Božije pomoći; to je „demonsko uporište“. Ponos je „željezna zavjesa“ između nas i Boga; to je neprijateljstvo prema Bogu; to je izvor svakog grijeha; i on je prisutan u svakom grijehu. Svaki grijeh predstavlja popuštanje svoje volje porocima, svjesno kršenje Božijeg zakona, drskost protiv Boga. „onaj koji je predmet ponosa očajnički treba Boga, jer ga se nijedan čovjek ne može sačuvati“ (Ljestvice). 
 
Odakle dolazi ovaj porok? Kako počinje? Čime se hrani? Kroz koje faze prolazi u svom razvoju? Po čemu ga možemo prepoznati? 
 
Ovo posljednje je naročito važno jer ponosna osoba obično ne vidi svoj grijeh. Mudri starac jednom je savjetovao jednog od svojih monaha da izbjegava ponos. Monah, zaslijepljen svojom pameću, mu odgovori: „Oprosti mi oče, ali u meni apsolutno ne postoji ponos.“ Mudri starac mu reče: „Nema boljeg dokaza tvog ponosa, dijete moje, od takvog odgovora!“ 
 
U svakom slučaju, ako je nekom teško da traži oproštaj od drugih, ako se lako uvrijedi i ako je nepovjerljiv, ako je zloban i ako osuđuje druge, sve su to, nesumnjivo, znaci ponosa. 
 
U „Besjedi protiv pagana“ sv. Atanasija Velikog zapisano je sljedeće: “Ljudi su pali u samoljublje, radije razmišljajući o sebi nego o božanskom.“ Ova kratka definicija otkriva suštinu ponosa. Čovjek, kom je do tada centar i predmet njegove želje bio Bog, okrenuo se od Njega; on je pao u samoljublje; on je počeo da više voli sebe nego Boga; on se odlučio da radije razmišlja o sebi nego o božanskom. 
 
U našem životu ovo okretanje prema razmišljanju o samom sebi i svojim željama postalo je dio naše prirode, i često se može vidjeti kao snažan instinkt za samoodržanjem, kako u našem svjetovnom tako i u našem duhovnom životu. 
 
Baš kao što rast kancera često počinje bezazlenom modricom ili stalnom iritacijom određenog mjesta, tako i duhovna bolest ponosa često počinje iznenadnim šokom (na primjer zbog neke nesreće) ili stalnim porukama nečijeg ega usljed uspjeha, dobre sreće ili stalnim isticanjem nečijeg talenta, itd. 
 
Često se radi o takozvanom „temperamentnom“ pojedincu, koji je strastven, talentovan i koji neodoljivo privlači. Takva osoba je kao vulkan pri erupciji, sa svojim neprekidnim aktivnostima koje ga odvajaju od Boga i ljudi da mu se približe. On je pun sebe, potpuno se prožimajući u sebi, trujući se sam sa sobom. On ne vidi i ne osjeća ništa osim svog vatrenog talenta iz kojeg crpi veliki užitak i zadovoljstvo. Teško bilo ko može učiniti išta sa takvim ljudima, sve dok ne budu iscrpljeni i dok im se vulkan ne počne gasiti. To je opasnost svih talentovanih i nadarenih ljudi. Talenat treba biti izbalansiran dubokom duhovnošću. 
 
Inače, u obrnutom slučaju, u situacijama velike tuge dobija se isti rezultat: osoba postaje potpuno prožeta vlastitom nesrećom; u njenim očima okolni svijet postaje prazan i mračan; ona ne može misliti ili govoriti ništa drugo što nije predmet njene tuge; ona se davi i naposlijetku se grčevito drži za to kao jedinim razlogom za život što joj je preostao. 
 
Često ovo okretanje prema sebi se razvija kod ljudi koji su tihi, pokorni i povučeni, čiji lični život je potiskivan još od djetinjstva. Ova „potisnuta“ subjektivnost se kompenzuje izazivanjem sklonosti prema egocentrizmu“ (Jung, „Psihološki tipovi“) u najrazličitijim ispoljavanjima: brzina kojom se uvrijede, nepovjerljivost, koketiranje, traženje pažnje, pa čak i oblicima direktne psihoze kao što su manija gonjenja, megalomanija, itd. 
 
Dakle, opsjednutost sobom vodi osobu daleko od svijeta i od Boga; on postaje odsječen, da tako kažemo, od svijeta, vrteći se u praznom prostoru. 
 
Napredovanje duhovne bolesti
 
Pokušajmo navesti osnovne faze razvoja ponosa, od sitnih samozadovoljstava do esktremnog duhovnog mraka i potpune destrukcije. 
 
U početku to izgleda kao česta usmjerenost pažnje prema sebi, što je skoro normalno, praćeno dobrim rapsoloženjem koje se graniči sa lakomislenošću. Osoba je zadovoljna sobom, puno se smije, zvižduće, pjevuši i pucketa prstima. Voli da bude originalna, da zabavlja druge duhovitošću i neobičnostima, pokazuje neobičan ukus i izbirljivost u hrani. Rado daje savjete i prijateljski se miješa u poslove drugih; nesvjesno ispoljava izuzetno interesovanje za sebe sljedećim frazama (prekidajući razgovor): „ne, pusti me da ti kažem,“ ili „ ma ne, ja znam bolju priču,“ ili „imam naviku da...,“ ili „ja obično imam pravilo...“. 
 
U isto vrijeme takva osoba u velikoj mjeri zavisi od odobravanja drugih zavisno do čega će ili procvjetati, ili uvenuti i postati ogorčena. Međutim, generalno u ovoj fazi njeno raspoloženje ostaje prilično dobro. Ovaj oblik egocentrizma je obično odlika mladosti, mada se ponekad može vidjeti i kod odraslih.
 
Takva osoba je srećna ako u ovoj fazi naiđe na ozbiljne brige, naročito za druge (brak, porodica), posao ili neki projekat. Ili ukoliko uđe u duhovni život i, privučena ljepotom duhovnog napora, spozna svoje duhovno siromaštvo i poželi steći blagodat. Ako se to ne pojavi, bolest dalje napreduje. 
 
U njemu se javlja iskreno vjerovanje u vlastitu superiornost. Često se to izražava kroz nezadržljivu rječitost. Šta je rječitost ako ne, u jednu ruku, nedostatak skromnosti i, u drugu ruku, radosti u samom sebi? Egoistična priroda rječitosti nije umanjena primjerima razgovora o ozbiljnim temama; ponosna osoba može lako da drži propovijedi o poniznosti i tišini, veličajući post i raspravljajući o prednostima dobrih djela naspram molitve. 
 
Samopouzdanje se brzo pretvara u strast za uređivanje drugih; ovakva osoba nameće svoju volju drugima (ali je netolerantna da potčini svoju vlastitu volju); usmjerava pažnju, vrijeme i napore drugih i postaje drska i odvratna. Samo su poslovi te osobe važni, dok su poslovi drugih od male vrijednosti. Ona pokušava da uradi sve i miješa se u sve. 
 
U ovoj fazi se raspoloženje ponosne osobe počinje kvariti. U svojoj agresivnosti on se prirodno suočava sa protivljenjem i odbijanjem, postaje iritantan, tvrdoglav i zlovoljan; on postaje siguran da ga niko ne razumije, čak ni njegov duhovni otac, i njegovi sukobi sa cijelim svijetom se povećavaju dovodeći ponosnu osobu da čini konačan izbor: „Ja“ protiv drugih (ali još uvijek ne protiv Boga). 
 
Duša postaje mračna i hladna; ona postaje boravište arogancije, prezira, ljutnje i mržnje. Um postaje pomračen; razlikovanje između dobra i zla se smućuje mijenjajući ga razlikom između „moje“ i „nije moje“. On bježi od svih poslušnosti postajući netolerantan prema svim segmentima društva; njegova svrha je da prenosi svoja vlastita gledišta, da pokori i obruka druge; on bijesno traži slavu, čak i ozloglašenost, osvećujući se svijetu za nedostatak priznanja. Ako se radi o monahu, on napušta svoj manastir koji mu postaje nepodnošljiv, tražeći svoj vlastiti put. Povremeno je ova sila samopotvrđivanja povezana prema sticanju materijalnog; karijeri ili društvenoj i političkoj aktivnosti. Ponekad, ako postoji talenat, on je usmjeren prema kreativnosti; u tom slučaju kroz naporan rad, ponosna osoba čak može postići i neku mjeru uspjeha. Na ovom istom temelju nastali su raskol i jeresi. 
 
Konačno, u posljednjoj fazi se osoba odvaja od Boga. Ako je prethodno on zgriješio iz nestašluka i pobune, on sada sebi sve dozvoljava: grijeh ga više ne muči već mu postaje navika. Ako osjeća olakšanje u ovoj fazi za bilo šta, onda je to njegov prijatan odnos sa demonima i njegov lak pristup tamnim putevima. Stanje njegove duše je sumorno, beznadežno i potpuno usamljeno. Međutim, u isto vrijeme postoji iskreno ubjeđenje u ispravnost njegovog puta i osjećanje potpune sigurnosti uprkos činjenici da je na crnim krilima požurio u propast. 
 
Uistinu, takvo stanje uma se ne razlikuje mnogo od ludila. 
 
U ovoj fazi ponosna osoba živi u stanju potpune izolacije. Pogledajte kako on govori i kako se svađa: on ili ne čuje ništa što mu drugi govore, ili čuje samo ono što se podudara sa njegovim vlastitim stavovima. Ako se neko usprotivi njegovom mišljenju on postaje bijesan kao da je izuzetno uvrijeđen, i sve žestoko pobija. U onima koji ga okružuju on vidi samo one kvalitete koje im je on sam pripisao, tako da čak i u svojim pohvalama on ostaje ponosan, egocentričan i nepristupačan za objektivnost. 
 
Karakteristično, najčešći oblici psihološke bolesti – megalomanija i manija gonjenja – potiču direktno iz „povećane samosvijesti“ i potpuno su nezamislivi kod osoba koje su skromne, jednostavne i samopožrtvovane. Čak i psihijatri vjeruju da je paranoja zasnovana na osnovu pretjerane svijesti o samom sebi, neprijateljskom stavu prema drugima, gubitku normalne sposobnosti za prilagođavanje i nerazumnim vjerovanjima. Klasična paranoična osoba nikad sebe ne kritikuje: u njegovim vlastitim očima on je uvijek u pravu, izuzetno je nezadovoljan ljudima oko sebe i uslovima svog života. 
 
Evo savršene ilustracije dubine odlučnosti sv. Jovana Ljestvičnika: „Ponos je krajnje siromaštvo duše.“ 
 
Ponosan čovjek doživljava poraz na svim frontovima: 
 
Psihološki: tuga, bol i turobnost.
 
Moralno: samoća, nedostatak ljubavi i bijes
. 
Psihološki i patološki: bolesti nervoze i ludila.
 
Sa teološkog stanovišta: smrt duše prethodi fizičkoj smrti; iskustvo pakla još u ovom životu. 
 
Da zaključimo, prirodno je postaviti ovo pitanje: Kako se možemo boriti protiv ove bolesti, protiv uništenja koje prijeti onima koji slijede taj put? Odgovor izvire iz suštine ovog pitanja. Najprije, poniznost, zatim poslušnost prema onima koje volimo, starijima, zakonima u svijetu, prema objektivnoj istini i svemu onom što je dobro u nama i oko nas; poslušnost prema Božijim zakonima i konačno poslušnost prema Crkvi, njenim pravilima, zapovijestima i svetinjama. Postizanje ovog znači stajati na početku hrišćanskog puta: „Ako hoće ko za mnom ići, neka se odrekne sebe...“ (Mt. 16:24). 
 
On se mora odreći sebe i nastaviti sa odricanjem sebe svaki dan. Svakog dana on mora preuzeti na sebe svoj krst: krst podnošenja uvreda, stavljati sebe na posljednje mjesto, podnositi tugu i bolest, tiho prihvatati nepravdu, i nuditi potpunu i bezuslovnu poslušnost – trenutnu, dobrovoljnu, radosnu, neustrašivu i stalnu poslušnost. 
 
Onda će put koji vodi u carstvo mira i najdublje mudrosti, koji uništava sve strasti, postati otvoren. 
 
Slava Bogu našem, Koji se protivi ponosnima a blagodat daje poniznima! 
 
Prevod sa engleskog D. P
19 jul 2013 god.
 
http://www.pravmir.com/the-demonic-stronghold-on-the-characteristics-of-pride/ ;

Pročitano: 18370 puta