MANASTIR LEPAVINA - SRPSKA PRAVOSLAVNA CRKVA

O. PAJSIJE – TRAGEDIJA MONAHA, KOJI JE ŽELEO JEROMONAŠTVO.



Izvodi iz pisama atonskog starca jeromonaha o. Arsenija o životu Manastira u 1890. godini.
 
Sadašnji arhimandrit – iguman novoatonske Simono-Kanonitske obitelji, o. Jeronim – čovek skromni i izuzetno vredan. Vaspitavan je u obitelji, pod neposrednim uticajem čuvenih staraca, s obzirom da je delio keliju s o. Makarijem.
 
Kao pomoćnik ekonoma je stekao izuzetna znanja u oblasti arhitekture i inženjerije, i organizacijom poverene mu brige o obitelji na Kavkazu, on je oduševljavao, ne samo obične posetioce-hodočasnike svoje novoformirane obitelji, već se čak udostojio hvale i Njegovog veličanstva, prilikom poslednjeg puta na Kavkaz 1888. godine.
 
Neosporno, važnu uslugu manastiru je ukazao i o. Pajsije, koji je više od dvadeset godina vršio dužnost nastojatelja podvorja u Konstantinopolju. Polupismen, ali po prirodi veoma inteligentan, s jakom silom volje i upornim karakterom, o. Pajsije je sve vreme bio energičan i neumoran radnik svoje obitelji.
 
Podvorje kojim je rukovodio, uvek je bilo uzorom nizu drugih ruskih podvorja – Andrejevskog i Iljinskog i privlačilo je k sebi masu naših poklonika.
 
Za te poklonike o. Pajsije je bio veoma interesantan propovednik, „prozorljivac“, koji je bičevao njihove poroke i strasti. Njegovo ime je bilo veoma popularno među poklonicima, koji su pod uticajem njegove vere i priča o Atonu, često menjali kurs svog hodočašća i putovali na Aton, uprkos svojim prvobitnim namerama, samo da bi se uverili u priče o.Pajsija. Na taj način, o. Pajsije je privukao u svoju obitelj mnogo dobrotvora.
 
Po prirodi veoma bistar i komunikativan po karakteru, rado je bio priman u našoj konstantinopoljskoj ambasadi i konzulatu, gde su često tražili njegov savet vezano za neka važna pitanja. To nije iznenadjujuće, s obzirom da je o. Pajsije dobijao svaku podršku u autoritetu svojih čuvenih staraca, koji su ga veoma voleli. Na žalost, ipak treba reći da, iako veoma korisnom u skromnoj ulozi atonskog inoka, o. Pajsiju nikad nije bilo strano stremljenje k jeromonaštvu, na koje on, po atonskom ustavu, nije imao prava, i to stremljenje je uništilo tu njegovu silu, veoma korisnu za naš manastir i našu otadžbinu.
 
Privučen obećanim počastima i dobijanjem arhimandritskog čina od poznatog avanturiste, kozaka Ašinova N. I., koji je živeo kod njega u Konstantinopolju, o. Pajsije je pri kraju svog života napustio Konstantinopolj i ruski atonski manastir i posle rukopoloženja u čin arhimandrita u Sankt Peterburgu, riskantno je vezao svoju sudbinu s ovim, više pomenutim avanturistom. Oh! Ta priča je stara koliko i sam svet - Priče o životu
 
Čitaocima je dobro poznata tužna sudbina zloglasne Abisinske misije i čuvena krvava tandžurska epopeja, i zato nećemo govoriti o njoj. Vrativši se u Rusiju, arhimandrit Pajsije se privremeno nastanio u Aleksandro-Nevskoj lavri, a danas proživljava svoje poslednje dane u miru Sarovske pustinje.
 
Prevod sa ruskog S. M.
17 jul 2013 god.
 
Izvor: http://www.afonnews.ru/forum/all_1/section_73_1/topic_525/
 
 

Pročitano: 3127 puta