MANASTIR LEPAVINA - SRPSKA PRAVOSLAVNA CRKVA

RUSKI MONAH AVELJ PREDVIDEO ISTORIJSKE DOGAĐAJE



Monah Avelj je živeo za vreme vladavine carice Jekaterine II, i njega nazivaju „Ruski Nostradamus“. On se proslavio time, da je sa neverovatnom preciznošću predvideo buduće istorijske događaje u Rusiji i inostranstvu. Za to, što je predskazao i smrt same carice, ovaj proricatelj biva zatočen u Šliselburgskoj tvrđavi … U kojoj je ukupno proveo, u zatvoru 21 godinu.
 
O njegovom životu se nije dugo smelo pričati niti javno smeo pominjati taj sveti čovek – monah. Bio je, savremeno rečeno, „cenzurisan“, i od vlasti svetovne, pa samim tim i od Crkve, no ipak danas posedujemo šturi opis njegovog života i dela napisanog i sažetog, pod nazivom: „Žitije i stradanje oca monaha Avelja“.
 
Dakle, monah Avelj (svetovno my je ime bilo Vasilije Vasiljev) rođen je u martu 1757. godine, u selu Akulovoi u Aleksinskom srezu Tulske gubernije u kmetovskoj porodici.
 
Učio je da čita i piše (što je u to vreme za poljoprivrednike i zanatlije uopšte bila retkost) imao je samo 17 godina. Izučio je stolarski zanat, ali je bio brodograditelj. U Hersonu poboljeva od ozbiljne bolesti, od koje su mnogi već poumirali. Nakon „čudotvornog“ ozdravljenja i oporavaka u znak zahvalnosti Bogu počeo je tražiti od svog oca i majke dozvolu da ode u manastir. No, na tu molbu, od roditelja nije dobio blagoslov i razrešenje, da ode u manastir i postane monah. Ipak 1785, godine, on je tajno napustio rodno selo i odlazi u Valaamski manastir, prima postrig (monaši se) pod imenom Adam.
 
U martu 1787 imao je prvu viziju: dva anđela darivaju monaha velikim darom proricanja budućnosti, pri tom mu u vidu zapovesti rekoše da govori „izabranima“ šta im predstoji. Uzeše tada Adama ta dva anđela i rekoše mu: „Budi ti novi Adam i drevni otac i napiši što si video i kaži što si čuo. Ali ne reci svima i ne napiši svima, nego samo izabranim mojim i samo svetima mojim“. Od tog trenutka on je počeo pisati i govoriti, „šta će se zbiti sa pojedincima, kao i uopšte sa svima“.
 
Od tog vremena počeo je Adam da proriče. Vratio se u Valaameski manstir, na poslušanje i smirenje u Nikolo-Babajevski manastir Kostromske eparhije, na Volgi. Tamo je napisao svoju prvu knjigu, „mudru i premudru“.
 
Knjigu je Adam pokazao starešini manastira, i kad je ova uskoro dospela i do arhijereja, ovaj ga je pozvao i rekao mu: „Ova tvoja knjiga zaslužila je smrtnu kaznu“. Poslao ga je zajedno sa njegovim spisom u gubernijsku upravu, i gubernator je, pošto je pročitao sadržaj, naredio da se Adam zatoči u tamnicu. Iz kostromske tamnice Adama su pod stražom sproveli u Peterburg, gde su o njemu referisali „glavi Senata“, generalu Samojlovu. Pročitavši u knjizi kako Adam do kraja života, carice koja je tada vladala, Jekaterine II, proriče, još osam meseci i predskazuje njenu iznenadnu smrt, naredio je da mu ga dovedu. Kada su ga doveli, ošamario ga je i rekao mu: „Kako si ti, zla glavo, smeo da pišeš takve reči o zemaljskom bogu“? Adam je odgovorio: „Bog me je naučio da sastavljam tajne“! General je pomislio da je pred njim običan jurodivi (sumasedši) čovek i strpao ga je u zatvor, ali je ipak o njemu izveštava caricu. Bilo je to krajem februara 1796, godine.
 
Čuvši godinu i dan svoje smrti, Jekaterina (ili Ekaterina) II pada u histeriju i 17. marta 1796 po njenom ukazu, oca Adama zatvaraju u Šliselburgsku tvrđavu „pod veoma jakom stražom“, a njegov napis sa proročanstvom, nalaže da se „zapečati i overi pečatom general-prokurora i da bude čuvan u Tajnoj ekspediciji „…
 
Carica Jekaterina iznenada umire 6. novembra 1796 – tačno u dan, koji je predskazao otac Adam – Avelj u svojim zabeleškama, koje su bile pohranjene u prokuraturi. Za to vreme otac Adam je boravio u zatvoru. Sedeo bi on i duže, ali je knjiga došla do kneza Kurjakina, koji je bio zapanjen tačnošću i detaljnošću predskazanja i dao ju je imperatoru Pavlu da je pročita. Adam je zatim otpremljen caru na dvor. Car je tražio blagoslov od proroka: – Vladiko oče, blagoslovi mene i ceo moj dom, da bi nam tvoj blagoslov bio na dobro. Adam ga je blagoslovio, a car ga je pitao u poverenju šta će mu se dogoditi: „Šta čeka mene i moje carevanje …“?
 
A zatim ga je smestio u Nevsky Lavru. Ali Adam je uskoro otišao odatle u Valaamski manastir i tamo je napisao drugu knjigu, sličnu prvoj. Pokazao ju je blagajniku manastira, a ovaj je knjigu poslao Peterburškom mitropolitu. Pročitavši je, mitropolit je knjigu poslao u „tajnu palatu“ gde se razmatraju važne tajne i državni dokumenti. Izvestili su cara o knjizi, a on je u njoj našao proročanstvo o svom tragičnom kraju. Adama su zatvorili u Petropavlovsku tvrđavu.
 
Jer posle Jekaterinine smrti, kao što napred rekosmo, na presto stupa Pavle I, 12. decembra 1796, kada monaha proricatelja puštaju iz zatvora i odvode ga u prestonicu. Ubrzo je imao lični susret sa carem. Pavle I zatražio je od oca Avelja da predvidi njegovu sudbinu. Predviđanje je bilo tužno: „Na dan Sofronija Jerusalimskog (Dan sećanja 11. marta) od nevernih slugu svojih mučenički kraj ćeš primiti, na spavanju bićeš umoren, radi svojih grehova koje imaš na duši svojoj“.
 
Pored toga, Adam je prorokovao caru da će nakon njegove smrti, presto naslediti njegov sin, Aleksandar i posle njega drugi sin – Nikolaj, čiji početak vladavine „doneće veliku pobunu.“ Došao je u predviđanjima i do unuka – Nikolaja II, kome je predvideo mučeničku smrt …
 
Car zamolio monaha da u pisanoj formi izloži proročanstvo i naređuje da ga stave u poseban omot, koji se pečati ličnim pečatom, i lično na omotu car je napisao: „Da bude otvoren od potomka našeg, na stogodišnjicu moje smrti“ ….
Ukazom od 14. decembra 1796 godine, car otpušta providca-vidovnjaka da se povuče u manastir, radi novog postriženja u monaha. U Nevskom manastiru, on dobija drugi postrig, i tada dobija i novo ime Avelj.
 
Godinu dana kasnije, Avelj dobrovoljno odlazi u Moskvu, gde je proricao ljudima za novac, a zatim je otišao u Valaam i … napicao novu knjigu proročanstva u kojima govori o skoroj i tragičnoj smrti Pavla I.
 
Iz predhodnog svog gorkog iskustva on ništa nije naučio: Opet se Avelj usudio da pokaže knjigu nastojatelju manastira … Po nalogu Sankt Peterburgskog – Petrogradskog, vojnog guvernera Palena (jednog od budućih carevih ubica) 26. maja, 1800, godine, monaha okivaju i odvode u Petropavlovsku tvrđavu, gde je ponovo držan u pritvoru dugih deset meseci.
 
Stupanjem na presto, Aleksandra I, „smutljivac“ biva oslobođen i poslat u Soloveckij manastir, bez prava da ga napusti. Ali nije zadugo uživao relativnu slobodu. Već 1802, godine, vidovnjak je napisao treću knjigu, kojom je već jasnim stilom, otkrio da će „Moskva 1812, godine, biti zauzeta od strane francuskih zavojevača i biće spaljena“.
 
Knjiga dolazi do novog cara, Aleksandra I, i monah se ponovo našao na lokalnom ostrvu u zatvoru (sada u Solovjeckom), ovaj put sa formulacijom: „Neka bude tamo dok se ne ostvare njegova proročanstva“. U Solovjeckom zatvoru, u groznim uslovima, Avelj je morao da provede 10 godina i 10 meseci.
 
Moskvu je, na kraju, zauzeo Napoleon i u septembru 1812. godine, Aleksandar I se setio Avelja i naredio knezu A. N. Golicinu da napiše u Solovke naredbu da se Avelj oslobodi. U naredbi je pisalo: „Ako je živ i zdrav, neka doputuje nama u Peterburg, mi želimo da ga vidimo i o nečemu sa njim da porazgovaramo“. Pismo je stiglo do Solovke 1.oktobra, ali solovjecki arhimandrit, bojeći se da će Avelj ispričati caru o njegovim (arhimandritovim) pakosnim radnjama, otpisao je da je Avelj bolestan, iako je ovaj bio zdrav.
 
Tek 1813. godine Avelj je mogao da se iz Solovke pojavi pred Golicina koji „mu je bio veoma rad“ i počeo da ga ispituje o „sudbama Božijim“. I pričao mu je Avelj „sve od početka vekova pa do svršetka“.
 
Zatim je Avelj opet počeo da obilazi manastire, dok nije, za vladavine Nikolaja Pavloviča (Nikolaj I), opet uhvaćen po naređenju vlasti i zatočen u Spaso-jefimijevski manastir u Suzdalju, gde je verovatno i umro, 1841. godine.

Izvor: http://www.vaseljenska.com/misljenja/ruski-monah-avelj-predvideo-istorijske-dogadjaje/

Pročitano: 16944 puta