MANASTIR LEPAVINA - SRPSKA PRAVOSLAVNA CRKVA

IGUMAN PAHOMIJE (BRUSKOV): PUT K BOGU POČINJE S POKAJANJEM



– U naše vreme kod mnogih ljudi odsustvuju najelementarnije predstave o crkvenom životu, o smislu i značaju Tajinstava. Delom postoji mnogo mitova, strahova, i običnih izmišljotina vezano za ispovest. Kako bi Vi definisali suštinu tog Tajinstva?
 
– Ispovest, pokajanje – to divno Tajinstvo, koje omogućava čoveku da se izmeni, da počne život iznova. Setimo se, da u Jevanđelju propovedi Hrista prethode reči: „Pokajte se, jer se približilo Carstvo Nebesko“.
 
I u naše vreme put k Bogu, takođe, počinje s pokajanjem. Upravo od ispovesti, od svesnosti svoje grehovnosti, počinje istinsko ocrkovljenje. Često, čovek, koji dolazi u hram, posećuje bogosluženje, čita crkvenu literaturu, bavi se nekim korisnim poslom. Ali pri tom on mora da pamti, da sve to nije dovoljno, ukoliko nema pokajanja. Bilo kakve spoljašnje promene moraju počinjati s očišćenjem od strasti svog sopstvenog srca.
 
– Mnogi naši zemljaci sebe smatraju pravoslavnima. Dolaze u hram, posećuju bogosluženja, ali ne mogu sebe da privole da priđu analoju. Zašto je savremenom čoveku toliko teško da dođe na ispovest?
 
– Savremeno društvo živi po zakonima, koji se suštinski razlikuju od hrišćanskih. U bilo kojoj situaciji, nezavisno od istinskog stanja stvari, čovek stremi k samoopravdanju i osuđivanju drugih. Za razliku od toga, na ispovesti je neophodno hrabro priznati svoje greške, ne tražeći opravdanja u nekakvim spoljašnjim okolnostima. Za vreme ispovesti, čovek je pozvan da vidi svoju dušu u istinskom svetlu. Put pokajanja je veoma složen, ali bez podviga ličnog ispovedanja grehova, nemoguće je spasenje.
 
– Zašto je neophodan lični kontakt sa sveštenikom? Gospod vidi srce ljudsko, zar On ne prihvata tajno uzdisanje?
 
– Da zaista, srce ljudsko, njegovu dubinu vidi samo Bog. I samo On može ocenjivati silu i iskrenost pokajanja. Ali sveštenik - on nije običan čovek, kome možete reći svoje grehe i probleme. Njemu, kao nasledniku apostola, Samim Hristom je data velika i strašna vlast: vezati i razrešiti (Mt. 18,18). Ali pri tom oprašta grehe, miluje čoveka, bezuslovno, Sam Gospod. Sveštenik je samo svedok, koji će na Strašnom Sudu odgovarati za duše pokajnika. 
 
– Koliko je sveštenik odgovoran za svoja čeda (duhovna)?
 
– Tačno onoliko, koliko mu veruje onaj ko se ispoveda, koliko ima hrabrosti i odlučnosti da postupa po blagoslovu sveštenika.  A ukoliko čovek, dolazeći za blagoslov, već ima svoju sopstvenu odluku, koja je za njega važnija od mišljenja duhovnika, ako ga želja da čuje svoje mišljenje iz usta sveštenika prinuđuje da traži savet od raznih sveštenika, ako nema odlučnosti da menja svoj život saglasno hrišćanskim zapovestima, teško se može govoriti o nekakvoj odgovornosti sveštenika za takvog čoveka. Pri tom treba shvatiti, da je nedopustivo  prebacivati na sveštenika odgovornost za svoj život.
 
– Sveštenik na ispovesti mora da sluša o najružnijim postupcima, o najtamnijim stanjima duše. Ali često, na ispovest dolaze ljudi, s kojima sveštenik razgovara i van bogosluženja. Kako on izdržava takvo ogromno opterećenje?
 
– Odgovor na ovo pitanje se može čuti za vreme rukopoloženja. Jer se baš u Tajinstvu sveštenstva čoveku daje Božanstvena blagodat, koja "nemoćne leči i prazne ispunjava". Sveštenik nije običan čovek. Njemu je Bogom data, ne samo vlast da otpušta tuđe grehe, nego i mogućnost da ponese bol drugih ljudi, da pomogne stradajućem da krene putem ispravljanja. Pored toga, svaki sveštenik se raduje kada se čovek iskreno kaje i odlučuje da izmeni svoj život. Jer on, prvenstveno, ne vidi prljavštinu ili strasti, već naprotiv - predivne osobine čovečje duše, koje je i pobuđuju da počne borbu s grehom.
 
– Čulo se, čak i od ocrkovljenih ljudi, da netreba pominjati nikakve grehove ili ispovedati nečiste pomisli, da ne bi uvredili baćušku i ranili njegovu dušu.
 
– To je nepravilni prilaz. Sveštenika, koji je u svom životu ispovedao stotine, ako ne i hiljade ljudi, teško može čovek nečim da iznenadi. Praktično nema takvih postupaka, o kojima on već nije slušao. Često je uzrok takvog razmišljanja skrivena gordost. Čovek, postajući svestan svoje grehovnosti, zamišlja da je njegov pad nekako poseban, da tako nešto od njega niko nije očekivao. Ali mnoge strasti sveštenik vidi još pre ispovesti.Tako roditelji često, bez priznanja deteta, vide da je njihovo dete na pogrešnom putu. A kada ono odluči da to i samo prizna, potraži oproštaj, roditelji se raduju. Dobro je, kada čovek koji se priprema za ispovest, misli o tome, kako da ne rani srce baćuške, po mogućnosti da pokaže ljubav i delikatnost. Ali ta blago stremljenje treba da ima razumne granice. Jer, dolazeći lekaru, mi ne pitamo da li se doktor boji krvi, nego očekujemo pomoć. I lekar mora da se distancira od briga pacijenta, baš radi njegovog dobra. Naravno, analogija s lekarom, nije apsolutno savršena. Lekar, lečeći telo bolesnika, ne može da oseti njegovu duševnu bol. Sveštenik pak, lečeći dušu, deli stradanja i bol svojih čeda.U nekom smislu, sveštenik stalno umire za svoje stado. U tome je i suština istinskog žrtvenog služenja pastira.
 
– Šta posebno nanosi bol svešteniku koji ispoveda?
 
– Veoma je teško videti, kada čovek, dolazeći na ispovest, počinje da osuđuje druge, a sebe opravdava i predstavlja u lepom svetlu. U takvom slučaju je teško objasniti mu, da je uzrok patnje i nesloge u njegovom sopstvenom srcu. Često ljudi pristupaju ispovesti formalno. Tajinstvo pokajanja se shvata kao neka „propusnica“ k Pričešću. Ogroman problem za mnoge savremene hrišćane predstavlja duševna lenjost. Čovek se kao kaje, postaje svestan svojih nepravednih postupaka, teži k ispravljanju. Ali kada mu sveštenik predlaže da učini neke konkretne korake, ispravi nešto u svom životu, onda nailazi na potpunu nezainteresovanost ljudi da rade na sebi, da nešto ozbiljnije izmene kod sebe. Još jedna teškoća s kojom se susreću ljudi, po meri ocrkovljenja, je navikavanje na ispovest. Kada čovek počne redovno da posećuje bogosluženja, da učestvuje u Tajinstvima, veoma mu je teško da sačuva taj unutrašnji plamen, živi osećaj pokajanja. Za to je potreban stalni rad, treba biti stalno koncentrisan na svoje postupke, misli. Veliku korist donosi čitanje svetootačke literature. Uopšte, treba reći, da je bez čitanja nemoguć razvoj hrišćanina, da su nemoguće pozitivne promene u njegovom duhovnom životu.Veliku žalost izaziva licemerje, neiskrenost onog ko se ispoveda. Ne treba se na ispovesti prisećati padova u dalekoj mladosti, za koje je već više puta prinešeno pokajanje. Jer su za svaki uzrast i stanje, karakteristični određeni gresi. Kajati se treba u tome, u čemu čovek greši u sadašnjosti. U naše vreme, mnogi ljudi nemaju s kim da podele svoje probleme, da jednostavno porazgovaraju. I zato se ispovest često preobraća u razgovor o životu. To je, takođe, nepravilno.
 
– A šta više od svega raduje za vreme ispovesti?
 
– Najveća radost za sveštenika je iskreno obraćanje stradajuće duše Bogu. Nema veće utehe za sveštenika, od toga kada vidi iskreno pokajanje, suze, odlučnost da se bori s grehom.
 
– Sveštenik pomaže mnogim ljudima: podržava ih, teši, daje savet u najbezizlaznijim situacijama. A šta njemu samom donosi ispovest?
 
– Bilo koji sveštenik koji ispoveda, bezuslovno, mora stalno i sam da se ispoveda. On ne može pomoći ljudima koji mu dolaze, ako i on sam ne prolazi taj put pokajanja. Što se tiče ispovesti, koju on prima, ona mu pomaže da bolje vidi i svoje grehove, da nađe odgovore na neka lična pitanja.
 
– Danas se mnogo govori o problemima duhovnog rukovodstva, o neophodnosti izbora duhovnika. Ali ako u crkvi nema sveštenika, koga bi čovek mogao da nazove svojim duhovnim ocem, on sve jedno, treba da se ispoveda kod nekog baćuške?
 
– Ja mislim da treba. U duhovnom životu je obavezno neophodna postojanost, neki sistem. Često čovek, koji teži da se ispoveda kod raznih sveštenika, ne želi da se smiri, svoje mišljenje ceni više od blagoslova sveštenika.Zato, čak ako u crkvi nema sveštenika, prema kome oseća posebno raspoloženje, neophodno je izabrati jednog duhovnika. Uzgred, odnosi između duhovnika i ispovednika se, kao po pravilu, grade godinama.Neophodno je da se molimo, da bi nam Gospod poslao čoveka, koji može da postane naš duhovni otac. 
 
– Treba li na ispovesti otkrivati pored grešnih postupaka, i grešne pomisli?
 
– To zavisi od nivoa poverenja između sveštenika i onog ko se ispoveda. Ukoliko među njima postoji zaista iskren i poverljiv odnos, onda je korisno pričati, ne samo o svojim delima, već i otkrivati pomisli, ispovedati strasti. Posebno, ako se te pomisli stalno vraćaju čoveku. Jer dešava se, da čovek u toku dana mnogo puta sagreši, na primer, osuđivanjem. A kada se zamisli o uzroku svojih padova, onda shvata, da iza toga stoji strast gordosti, samoljublja.
 
– Često pomisli mržnje, osuđivanja, razdraženja, niču i prema samom duhovniku. Treba li to govoriti na ispovesti?
 
– Naravno, potpuno otkrivanje pomisli je moguće samo u manastiru. Kada takve pomisli niču kod poslušnika prema svom duhovnom ocu, kod bratije prema igumanu, njih je neophodno ispovedati. Kod mirjana su malo drugačiji odnosi. Ovde sve zavisi od tog istog poverenja i rasuđivanja. Ali, ako takve pomisli niču kod čoveka stalno, njih u svako slučaju, treba ispovedati.
 
– Kao jednu od grešaka pri ispovesti, nazvali ste rečitost. Koliko kratka i sažeta treba da bude ispovest?
 
– Sve zavisi od vremena, okolnosti. Tako, ako se redovni parohijan ispoveda na praznik dvanaestice (dvanaest najvećih praznika – 8 hristovih i 4 bogorodičina), onda iza njega stoji red od nekoliko desetina ljudi, on mora izbegavati duga rasuđivanja. Za dugotrajnu besedu s razmatranjem problema i tananosti duhovnog života, pogodniji je neki radni dan.
Uopšte uzev, postoje dve krajnosti. Ili se čovek krije iza opštih fraza tipa „grešan u svemu, grešan delom, rečju i pomislima“, ili se on trudi da da detaljni opis svog života još od mladosti. Ni jedna, ni druga varijanta nije ispravna.Treba jasno, kratko, ali istovremeno razumljivo otkriti grehe ili strasti, i ne skrivati ih iza mnogorečja. Često je razlog preterano detaljne ispovesti, čisto formalna težnja „u potpunosti se rasplatiti“ s Bogom. Reći, eto Gospode, ja sam se za sve pokajao i ništa ti više nisam dužan. To je, takođe, nepravilno.
 
– Ali mnogi parohijani prosto ne umeju da se ispovedaju. Oni su rasli ban crkvene tradicije. I mnoge greške, koje prinose tugu svešteniku, posledica su tog neiskustva.
 
– Da, to je zaista tako. Ali mnogo toga zavisi od samog čoveka, od njegove iskrenosti, želje da razume crkveni život. Ako u njemu postoji neka požrtvovanost, težnja da se menja, on će sigurno i da nauči da se ispoveda. Takvom čoveku pomaže Sam Gospod.
 
 
Razgovor vodila Marina Šmelova
Troicki listok
 
Prevod sa ruskog S.M.
4 jul 2013 god.
 
 

Pročitano: 6280 puta