MANASTIR LEPAVINA - SRPSKA PRAVOSLAVNA CRKVA

RASPRAVA O SVEŠTENIČKIM ODEŽDAMA U GRČKOJ



Da li mantija čini sveštenika?
 
Razmišljanja mitropolita i sveštenika o svešteničkim odeždama
 
Ljudi u Grčkoj navikli su da vide sveštenika da izvan crkve nosi mantiju. Za neke, mantija je razlog za poštovanje, a za druge problem. Kako čovek, koji voli Crkvu, da se odliči za svešteničku službu, kada zna da će morati svuda da nosi mantiju? Kako ”buduće protinice” da  prate takvog čoveka? Ovo pitanje su postavili ne samo sveštenici,već i arhijereji Crkve.
 
Mitropolit peristerski Aleksandros (+1978) pisao je u predgovoru svoje knjige ”Spoljnje odežde pravoslavnog sveštenstva:” - Oženjenim sveštenicima trebalo bi dozvoliti da biraju da li će nositi mantiju van svešteničke službe. Ovo je veoma bitno. Na ovaj način žalbe onih koji hoće da postanu sveštenici, a ne žele da uvek nose mantiju prestaće, jer je teško uklopiti svešteničku službu i porodični život.”
 
Mitropolit janjinski Teoklit, jedini je mitropolit viđen u odelu, koji je, govoreći za “Tajpo” 2002. godine, jasno dao do znanja da sveštenika ne čini mantija: ”U današnje vreme, naša Crkva zaboravlja jednu stvar: slobodu čovekovu. Mislim da svako ko nosi bilo mantiju, bilo odelo, može biti sveštenik. Izlišno je govoriti o izgledu sveštenika.”
 
Poteškoće sa kojima se sveštenici suočavaju, on je pripisao generalnoj klimi pijetizma:
 
”Mantiju treba kriviti zato što mlade devojke ne žele da se udaju za sveštenike, ili možda, sve nas treba kriviti jer ne dozvoljavamo našim sveštenicima da uzmu svoju protinicu pod ruku i da krene u šetnju. Ovaj problem pijetizma nastao je u mešavini sa protestantizmom. Pogrešno je što smo mi sveštenika  učinili svetiteljem, a nismo Bogu dozvolili da učini to.”
 
Ovaj problem je razmatrao proteklih godina Mitropolit aleksandropuloski Antima. Arhieopiskop Hristodulos imao je smelosti da istakne problem pojednostavljenja izgleda sveštenika i arhijereja,  izazivajući reagovanja, uglavnom njegovog duhovnog oca, mitropolita esalonijskog Antime. Ali izgleda da on i sada podržava isti stav.* On veruje da svešteničke odežde treba promeniti. Odežde treba pojednostaviti i vremenom izbaciti iz upotrebe.
 
”U našoj zemlji još uvek postoji čvrsti stavovi u vezi ovoga. Oni žele da naši sveštenici nose nešto po čemu će se razlikovati,” kaže mitropolit aleksandropuloski. I dalje nastavlja: ”Slažem se da su današnje svešteničke odežde veliki teret, pogotovo za oženjenog sveštenika. Mi imamo momke, spremne da postanu sveštenici, ali ne mogu da pronađu sebi protinicu. Naši mlađi sveštenici već skidaju kamilavke, ne nose mantiju dugih rukava, a tokom leta se osećaju prijatnije, odlaze sa svojom prodicom, ženom i decom, na plažu sa drugim ljudima.”
 
Svilene odežde, mitre ukrašene dragim kamenjem, štapovi plemenitih metala, sablažnjavaju većinu vernika. Posebno danas kada se toliko ljudi suočava sa ozbiljnim problemom preživljavanja. Odežde ipak imaju liturgijsku ulogu u Crkvi objašnjava Mitropolit Pavle sisanijski.
 
Ako odete na Sv. Goru, videćete monahe kako se kreću sa poderanim mantijama, iscepanom obućom, često prljavi. Međutim, na Božanstvenoj Liturgiji, videćete ih brilijatno čisto obučene. Koga oni pokušavaju da impresioniraju? Druge monahe? Neke poklonike? Ali oni te odežde uvek nose, u zavisnosti od dana. U ovome ima određene simbolike. Odežde pokazuju šta se događa toga dana, Božanstvena Liturgija ili Sv. Tajne pripadaju drugom svetu koji ulazi u naš svet. Zato je simbolički.
 
Poslednjih godina posebno, arhijereji sve više biraju jednostavne odežde, ne zbog njihove cene, već da ne bi uvredili svoju pastvu. Ipak, vernici se ne sablažnjavaju.
 
A šta obični sveštenici kažu na sve ovo?
 
Godine 1997. poznati Evangelos Skordas napisao je: ”Ukidanje svešteničkih odeždi neće biti lako odjednom uvesti. Grčki narod treba da bude ozbiljno prosvetljen. Možda bi trebalo da mantija, sa jasnim razumevanjem predmeta od strane Svetog Sinoda, ostane formalna odeća sveštenstva u koju se odevaju na velike praznike i za vreme zvaničnih skupova. Trenutna unutrašnja mantija (anteri) mogla bi da postane svakodnevna odeća, bar za oženjene sveštenike. Jeromonasi mogu da zadrže mantiju. Osim toga, mantija je isključivo njihova, jer je od njih i poteklo njeno nošenje. To će sprečiti neke od parohijskih sveštenika da mantiju nose svuda, čak i na temperaturi od 40 stepeni Celzijusa, što izaziva podsmeh naroda i negativne komentare.
 
Udruženje pravoslavnih sveštenika Grčke izgleda da  ima drugačije stavove. Ovo pitanje je nedavno razmatrano na njihovom zasedanju. Otac Georgije Vamvakidis, predsedavajući udruženja, kaže:
 
”Odgovor i odluka sveštenstva , tj. apsolutne većine može se reći, je da spoljašni izgled sveštenika ostane kakav jeste, bez promena, bez pojednostavljenja, bez ukidanja mantije, koju nam je naša Crkva poverila. Potrebno je shvatiti da je to odluka udruženja i moje lično mišljenje. Mi smo čvrsto uvereni da nestupanje mladih, sposobnih sveštenika u redove sveštenstva, ne odnosi se toliko na odežde, već na mentalitet koji preovladava u redovima naše Crkve.” 
 
Prema o.Georgiju mladi ljudi imaju pogrešno shvatanje o sveštenicima i njihovom načinu života. On kaže:
 
”Narod ima pogrešno shvatanje o načinu života sveštenika. Oni misle da je sveštenik izolovan i odvojen od tela društva, a dešava se sasvim suprotno. Sveštenik je apsolutno ujedinjen sa telom društva. Stav da sveštenik treba da bude povučen je jednostavno ostao. Ljudi čak misle da klir starih vremena neće nestati, ne idu na javna mesta, mesta posećivana od strane mladih, gde mogu biti viđeni. Ali tako nešto više ne postoji , jer prisustvo klira, može se reći, jeste pozitivno prisustvo na svakom mestu, čak i na onim mestima koja nisu u skladu sa statusom sveštnenika, kao šti su ozloglašeni noćni klubovi, koji ne donose ništa korisno za dušu, već mislimo da donose mnoge štetne posledice.”
 
U vezi problema pronalaska buduće protinice, on veruje da čak i tu mantija ne uzrokuje problem. 
 
”Moje lično iskustvo, a ja nisam sveštenik koji je juče rukopoložen, već sam sveštenik više od dvadeset godina, član crkvene administracije i duhovni otac, mogu da procenim i zaključim da mantije nisu razlog što devojke ne žele da postanu popadije. To je pre svega zbog života, pažnje, budnosti i brige koju bi sveštenik trebalo da ima. Žene danas ne mogu da koegzistiraju sa takvim načinom života, jer je duhovni život klira svet.”
 
Većina arhijereja podržava nošenje mantije. 
 
“Mantija je odežda pravoslavnog sveštenika koja je nastala iz tradicije i njegovo je prepoznatljivo obeležje,” kaže mitropolit Jerotej nafpaktoski.
 
”Mantija ima istoriju povezanu sa žrtvom, borbom, suzama, krvlju. Kao što znamo, neki ljudi na funkciji imaju prepoznatljivu odeću, kao lekari, medicinske sestre, farmaceuti itd. Mantija podseća da su sveštenici duhovni lekari, a ne socijalni radnici. Život klira je stalna žrtva, koja zahteva izlazak iz sebe i prinošenje sebe, kao žrtve, drugima. Ovo je povezano sa borbom, žrtvom, trpljenjem kleveta i kritika ljudi. Na kraju, mislim da mantija ne otežava rad svešteniku. Njegova misija sveštenstva je teška. Za nekoga, oblačenje mantije je najmanja žrtva koju mogu da učine.”
 
Po mitropolitu Jeroteju ni Crkva i Grčka nije spremna da prihvati tako veliku promenu. 
 
”Crkva se sporo kreće ka promenama, što je slučaj u svakoj kulturi, da ne bi istovremeno eliminisala dublje aspekte svoje tradicije. Svaku promenu treba pažljivo razmotriti, da bi obezbedili suštinu crkvenog života. Crkva ne bi trebalo da se lako menja prema novim stvarima, jer u tome vreba opasnost od otuđenja. Takođe, mislim da društvo nije spremno da prihvati odbacivanje mantije. Postoje oni koji žele sveštenike bez mantije, ali većina želi da njihovi sveštenici poštuju tradiciju, da izraze ono što predstavljaju i da budu iskreni u svojoj misiji. 
 
Mitropolit sisanijski ne misli pozitivno o skidanju mantije izvan Crkve:
 
”Među našim ljudima postoji tradicija, tradicija koja želi sveštenike sa određenom fizionomijom, posebno sa mantijom. I izgleda da naši ljudi, sa tradicijom koju imaju, ne bi mogli to da tolerišu. To bi im smetalo. To se prepoznaje kada sretnu sveštenika iz inostranstva u svetovnoj odeći. Sveštenik koji se rukopolaže za sveštenika zna šta postaje  i kakva je dužnost sveštenika  u našoj zemlji. Dakle, njima nije nepoznato kako je biti sveštenik, a sa druge strane nije ni vernik dovoljno spreman i zreo da vidi nešto drugačije. Naravno, naši ljudi kažu da mantija ne čini sveštenika, i to je istina. U drugu ruku, izgleda da mantija ima multikomponentni elemenat -  kakav sveštenik treba da bude u ovoj zemlji. 
 
Mitropolit Dorotej sajroski je protiv odluke da se pojednostave ili ukinu svešteničke odežde. 
 
”Mladić koji danas donosi odluku da podigne teški krst svešteničke službe, najmanje o čemu treba da brine je mantija, jer postoje druge stvari za koje će morati da da odgovor pred Bogom. To su stvari kojima sveštenik treba da okupira sebe: da njegova savest bude čista, da njegova misija bude dostojna njegovog poziva. Ovo bi trebalo da bude njegov glavni cilj, a ne da li će nositi mantiju ili kamilavku. 
 
Prema rečima mitropolita, Crkva je pokazala toleranciju što se tiče izgleda sveštenika. Stvari su, kažu, pojednostavljene dovoljno za mladi klir i diskusiju o ukidanju mantije ne treba razmatrati u ovom trenutku.
 
*Izjava mitropolita aleksandropulskog bila je objavljena u nacionalnom Heraldu 16.01.2003 godine. 
 
Izvor: http://www.johnsanidopoulos.com/2013/06/the-debate-on-clerical-attire-in-greece.html
 
 

Pročitano: 11013 puta