MANASTIR LEPAVINA - SRPSKA PRAVOSLAVNA CRKVA

ŽITIJE ARHIMANDRITA GAVRILA RALETINAČKOG



(1904-1996)

Arhimandrit Gavrilo Dimitrijević, Kragujevčanin, rodjen je 1904. godine. Kršteno ime mu je Milisav (Miša). Bio je srednjeg rasta, vedrog cela, crnih očiju, malo povijenog nosa i izrazito crne, guste kose i duge brade. Radio je u Hrišćanskoj zajednici u Kragujevcu.

Pred 2. svetski rat u Žicu je dolazio uvek sa crnim do ispod kolena mantilom i u manastiru bi duže ostajao. Svi su ga poštovali i cenili više kao sabrata nego kao gosta. Družio se sa bogomoljcima i često bi im propovedao. U propovedima kritički bi se osvrtao i naglašavao da pravi hrišćanin u svemu mora da bude uredan, disciplinovan i da bude duhovni borac; borac protiv greha i zla u sebi i oko sebe. Da ume svedočiti svojim životom veru u Hrista. Otuda smo svi mi mlađi sa poštovanjem gledali na njega. Tako je to bilo dok se nije jedne nedelje ujutro brat Miša obreo u Žici na svetoj liturgiji u svetogorskim svečanim mantijama i panakamilavci. Svi smo se u čudu pitali: šta je to, i kako tako brzo i neopaženo postade monah, jer nismo doživeli ni videli čin njegovog monašenja, a uveče je bio u civilnom odelu. I tek docnije saznadosmo od drugih i od njega da je on jos ranije postao monah, i to u Svetoj Gori, i da ima monaško ime Gavrilo.

Pricajuci docnije o svom monasenju u Svetoj Gori, otac Gavrilo je rekao: “Mnogo sam voleo Svetu Goru i monastvo, pa sam zeleo tamo i da zivim, i jos uvek zalim sto nisam tamo. Tako sam prosle godine (to jest 1938.) u svojoj 35. godini otisao u Svetu Goru i u Posnici Svetog Save u Kareji primio veliki angelski obraz i postrig, kao i monasko ime Gavrilo od hilandarskih tamo staraca Save i Mitrofana, koji su ziveli u Isposnici Svetog Save. Monaski zivot i monasko ime tajio sam sve dok nisam dosao ovde u Zicu. No davsi taj sveti zavet, odmah smo brat Stanko, sekretar Hriscanske zajednice, i ja poceli ziveti monaski u strogom postu i molitvama, jer se i on odlucio na monasenje, i nesto kasnije postao potajni monah Serafim. A blagodat Bozja nije nas ostavljala, pa smo kao dva vola u jednom jarmu poceli da vucemo i na sve strane da sirimo bogomoljacka bratstva, da sakupljamo narod i sirimo pokajanje i bogomoljstvo”.

Sve ovo, kako se posle culo, otac Gavrilo poverio je manastirskom duhovniku protosindjelu ocu Antoniju na ispovesti, a duhovnik u dogovoru sa njim javio to odmah Vladici. Vladika Nikolaj naredi da se otac Gavrilo odmah monaski i obuce i da ne krije monaski cin, jer monastvo nije nista skriveno; ono treba da bude kao otkriven svecnjak da svima svetli. Tako je Zica iznenada 1939. godine dobila jos jednog dobrog i revnosnog sabrata i svestenosluzitelja, a bogomoljacki pokret duhovnika i misionara. Otac Gavrilo podvizavao se i mnogo citao, tako da se i u ponoc cesto mogao videti kroz prozor sa tankom zavesom kako nad knjigom marljivo i udubljeno cita Svete Oce.

Kad su Nemci bombardovali i zapalili Zicu u jesen 1941. i kada se bratstvo manastira razislo po raznim manastirima, otac Gavrilo dolazi u Ovcar, u manastir Jovanje, i tu posle smrti oca Serafima pomaze sestrama kao duhovnik. U crkvi sluzi i, kao odlican pojac, uci sestre crkvenom pojanju. Tako im je on u to ratno vreme bio od velike pomoci. Ali, nakon izvesnog vremena, posto su se u Zici pocele obnavljati gradjevine, on se vratio u Zicu. Kad je posle rata obrazovana Sumadijska eparhija, otac Gavrilo dolazi u svoj kraj u okolinu Kragujevca. Naseljava se u zapusteli manastir Raletinac. Obnavlja ga i okuplja oko sebe mlade monahe. Posle izvesnog vremena, episkop Valerijan osniva tu zenski manastir, a monasi se razilaze u druge manastire. Neki od njih idu u Svetu Goru. Otac Gavrilo ostaje kao duhovnik i dalje u tom manastiru. Sluzi u crkvi i brine o duhovnom zivotu sestara, posecuje bogomoljacke skupove, propoveda i pise divne duhovne pouke. Po naravi strog i kriticnog duha pobornik je kanona, monaskih pravila i discipline u crkvenom zivotu. Zbog toga ponekad dolazi u sukob i nesaglasnost sa svestenim licima, pa i sa episkopima. Oni ne shvataju njegove kriticke teznje i upozorenja da budu dobronamerni, pa je zato morao da trpi opomene, epitimije, pa i degradiranja. No, njegov sveti nacin monaskog zivota, njegova iskrena revnost i dobronamernost na kraju ga opravdavaju i nadlezni episkop unapredjuje ga u cin arhimandrita. Sestre manastira Raletinca za oca Gavrila vele da je radio mnogo. Veoma je revnosno sluzio sveta bogosluzenja u crkvi, bez skracivanja. Pisao je citave knjige sa raznim poukama i propovedima i slao ih u narod. Nije mu stalo da se te knjige samo prodaju i da na njima zaradjuje, nego da sto vise udju u narod. Mnogi su ga postovali kao izuzetnog i velikog duhovnika, zato su mu se obracali i usmeno i pismenim putem trazeci od njega razne savete, i on je sa ocinskom ljubavlju odgovarao i davao potrebne savete.

Brinuci da se u manastiru vodi uredan duhovni zivot, vodio je racuna da manastir bude pristojno i materijalno obnovljen i obezbedjen. Svu svoju imovinu i ocevinu ulozio je u obnovu tog manastira. Takodje i penziju; cak nije hteo ni u ruke da je uzme da bi zadrzao sto za sebe, govoreci: “To je vise potrebno manastiru nego meni”.

Ucio je sestre u manastiru kako i koliko da se mole Bogu. Preporucivao bi im koje pobozne i svetootacke knjige da citaju. Govorio bi im da se, kad putuju, uvek mole i da sabiraju svoj um i srce u molitvi Bogu: “Gospode Isuse Hriste, Sine Bozji, pomiluj me”. Trazio je od njih da uvek govore samo istinu, da ne dozvoljavaju sebi ni najmanju laz. Kad se vrate sa puta, ispovedale bi svoje misli i svoje duhovno stanje. Cesta ispovest je velika snaga i pomoc za napredovanje u duhovnom zivotu.

Ovaj produhovljeni, sedi i krepki starac i u svojoj 92. godini starosti drzao se tacno svog monaskog pravila. Upokojio se mirno u Gospodu, kome je revnosno citavog svog zivota sluzio, 13. januara 1996. godine.

 

 

SRCE UZ ČASNI POST

 

Sine moj, daj mi srce svoje! govori Gospod. O Bogu misli pre svega, jer i Bog misli o tebi pre svega. Kao sto cobanin misli o jednoj izgubljenoj ovci vise nego o celom ostalom stadu, tako i Bog tvoj misli o tebi, koji se gubis u grehu, vise nego o svima andjelima na nebu. Misliti o Bogu ne znaci ispitivati bice Bozije, nego ispitivati i doznavati sta Bog trazi od coveka.

Ko kupuje orahe, ne ceni ih po ljusci nego po jezgri. Tako isto i onaj koji kupuje jaja. I bezbroj drugih stvari u svetu ljudi cene po nevidljivom, a ne po vidljivom. I Bog tvoj ceni tebe po srcu. Kroz telesnu ljusku On gleda u tvoju srz, u srce tvoje, i trazi ti srce. “Sine moj, daj mi srce tvoje!”

U srcu je Tvorac polozio osnov zivota. U srcu se zivot zamece, pocinje, razrasta i nosi do groba i preko groba. Sta vredi coveku za koga svi kazu: pametan je, ali bez srca! Bog nece od njega traziti pamet, nego srce. Ili sta koristi coveku za koga kazu: bogat je, ali bez srca! Hoce li poneti svoje bogatstvo u onaj svet? Ili sta pomazu coveku telesna snaga i lepota! Ne susrecemo li svaki dan one koji su u mladosti bili snazni i lepi kako se sad pogureni i sasuseni postapaju ili drze za ruku vodje? Blago onima koji se od mladosti ne zaljubise ni u kakvu smrtnu i prolaznu lepotu, nego u Tvorca svoga, cija snaga ne malaksava i cija se lepota ne menja!

Post znaci slabljenje veze srca sa svetom i jacanje veze srca sa Bogom. Zapamti to, i misli o tome. Bez posta nema ni postenja, ni smirenja, ni trpljenja, ni spasenja, niko bez posta nije video raj.

Treba citati i secati se hriscana iz prvih vekova, kakva bese kod njih revnost u veri, u molitvi i postu i cistoti zivota. Behu slicni andjelima ili malim bogovima. Njihov post je bio veliko gladovanje, a ne obican post kao kod nas. Da navedemo nekoliko primera! Sveti Teodosije trideset godina nije okusio hleb niti kakvo mrsno jelo, hranio se pustinjskim biljem, a ziveo je preko 100 godina. Bio je cudotvorac kao mali Bog, umnozavao je hleb kad god je trebalo, prehranio je mnoge monahe i narod. Bile su susne i gladne godine i mnogi narod je dolazio u manastir, narocito o velikim praznicima, da se nahrani cudotvornim hlebom koga je on molitvom umnozavao.

Sveti Visarion ziveo je kao ptica po dubravama bez krova i bez hleba. Jednom je 40 dana stajao na molitvi sa podignutim rukama k nebu. Tako je on molitvom i postom primio veliku blagodat od Boga da je postao kao mali Bog, lecio je posle ljude od svake bolesti, vaskrsavao mrtve, usladjivao gorku vodu, isao preko vode kao preko suve zemlje, nije mu trebao most, zaustavljao je sunce kad god mu je to bilo potrebno. I takvih i slicnih bogomoljaca i podviznika u drevna je vremena bilo bezbrojno.

I danas je Bog isti, ali samo revnitelja nema. Posle prvog svetskog rata, kada je procvetalo bogomoljstvo u Srbiji, video sam neke bogomoljce koji su podrazavali prve hriscane. Jedan je na krstu vezivao sebe i tako provodio noc u bdenju i mucenju bez sna. Drugi su provodili vreme u gladovanju po dan, dva, tri i sest dana, ili 20 dana, a neki na suvom hlebu po tri godine.

Iznad svega sto se cuva, cuvaj srce svoje, sine moj, govori Gospod. Kad zmija ugrize ruku, ruka se zavezuje i steze, da otrovna krv ne bi otisla u srce i zarazila izvor krvi. Kad zlu rec cujes, stegni sluh svoj, da otrov od zle reci ne bi sisao u srce tvoje i zarazio izvor zivota tvoga, sine moj. Kad bogatstvo pritice, ne prilepljuj srce svoje za bogatstvo, govori Premudrost u Knjizi zivota. Nauci se hrabroj borbi za neporocnost i cistotu srca svoga, da bi ga smeo ponuditi kao uzdarje Onome koji ti ga je darovao. Osvetli srce svoje verom, ukrepi ga nadom, zagrej ga ljubavlju, okadi ga molitvom, operi ga suzama, nahrani ga krvlju Hristovom i drzi ga uzdignuto k nebu kao zapaljeno kandilo. Samo tako ces moci mirno sacekati prelaz iz ovog zemaljskog sveta u svet nebeski bez gresnickog trzanja i grize savesti. Zbog toga ponavljaj cesto savet Ocev: Svrh svega sto se cuva cuvaj srce svoje, jer iz njega izlazi zivot.

Iz srca izlaze zle misli, ubistva, preljube, blud, kradja, lazna svedocanstva, hule na Boga. I ovo je sto pogani coveka. Ove reci govori Gospod tvoj, sine moj. Ovo je rekao nekrstenim Jevrejima, cija su srca zbog prvorodnog i licnog greha bila pretvorena u izvor ne zivota, nego smrti i svake trulezi. Srce je izvor, a usta su potok. Usta govore od suviska srca, veli Gospod. Nas jezik je glasonosa srca nasega. Kakva slava u srcu, takva slava i na jeziku, i kakav gad u srcu, takav gad i na jeziku. Zato ti je receno: svrh svega sto se cuva cuvaj srce svoje, jer iz njega izvire zivot. Izvire zivot ako ga ocuvas, izvirace sav onaj nabrojani gad i smrad ako ga ne ocuvas. Ili ovo ili ono. Pazi, dakle, i cuvaj izvor zivota u sebi, da se ne zamuti. Ti si krsten, a krstenje je velika stvar. Okupan si vodom i Duhom. Sin Bozji spustio se i okupao te, kao majka prljavo cedo svoje. On je ocistio srce tvoje i ucinio ga izvorom zivota. Zato cuvaj uvek srce svoje molitvom i postom, da se ne bi uvukao vrag u srce i napravio sebi gnezdo zla.

Posla Bog duha Sina svojega u srca vasa, koji vapije: Ava, Oce.

Zasto nam je naredjen post? Mislim zato da bismo se setili boljeg srodstva svoga. Da bismo se setili da nismo samo srodnici zemlje, nego i nebesa, i to najpre nebesa. Da bismo se setili da smo plemickog porekla i da je Otac nas sam car nebesa i zemlje. Zasto nam je naredjen tako strog post od majke Crkve? Nesumnjivo zato da bismo svoju misaonu snagu skrenuli sa svakodnevnih sitnih briga i zamislili se o onome sto je glavno i sto je osnovno. Da bismo se setili svoga porekla i svoga pravog puta i svoje prave vecne otadæbine. Znas li, sine moj, zasto nam je majka Crkava naredila post? Svakako zato da bismo se setili da iako smo od zemlje stvoreni, nije nas zemlja stvorila, jer je i nju morao neko stvoriti. Da bismo se setili neba koje nosimo u sebi, u zemljanoj opni telesnoj. I da bismo umeli odvojiti nebesko od zemaljskog u nama, i besmrtno od smrtnog, i neprolazno od prolaznog, i putnika od kola putnikovih. Glavno i osnovno u coveku jeste srce. U srcu je krv, u krvi je dusa, u dusi je duh, i duh pokrece dusu. Kakav duh, onakva je i dusa. Ako je duh necist, i dusa je necista. Ako li je duh bozanski, sva dusa je bozanska. No ima duhova ne od Boga, koji pokrecu dusu protiv Boga. Nauci se razlikovati duhove. Moli se Bogu neprestano da ti daruje Svoga Svetoga Duha. Po cemu ces osetiti da je Duh Boziji dosao u srce tvoje? Po radosti i utesi koja ce se razliti po celom bicu tvom. Po miru i tisini u srcu tvome. Po sili i snazi i svetlosti u tebi. Zbog toga ces blagosiljati post i blagosiljaces one svece Bozije koji ustanovise post. I bices blagodaran majci Crkvi sto te je naucila postu. Jer ces uvideti dobit od posta, i post ce biti opravdan pred razumom tvojim.

Blago cistima srcem, jer ce Boga videti. Cisto oko gleda svet i sve sto je u svetu; a utruljeno oko ne moze da gleda ni da vidi. Tako je i sa srcem covecijim. Bog je obdario srce covecije narocitom vidovitoscu. Kad je srce pokriveno trunjem greha, ono postaje slepo i ne vidi nista. Kad se srce potpuno ocisti, ono vidi nevidljivi svet u vidljivom svetu, i vidi nevidljivi svet sam po sebi, i vidi onoga ko je srce stvorio, vidi Boga. Zato moli Boga da ti ocisti srce i videces neslucena cudesa u ovom fizickom svetu, koji si dosad gledao samo ocima bez srca. Cime Bog moze ocistiti srce covecije? Samo Duhom Svetim. I ako budes umilostivio Boga da ti sazida srce cisto u tebi, raduj se i veseli se. Zbog toga je nasa mudra majka Crkva propisala najsvetiju molitvu koju treba citati u svako doba dana i noci: Care Nebeski, Utesitelju, Duse istiniti, koji si svuda prisutan i sve ispunjavas, Riznico dobara i Davaoce zivota, dodji i useli se u nas i ocisti nas od svake necistote, i spasi, Blagi, duse nase. A m i n.


Arhimandrit Gavrilo Raletinački



O STRAŠNOM SUDU BOŽJEM

Sveti Jefrem Sirijanin ovako nam objasnjava poslednji Sud Bozji.

Na Strasnom i poslednjem Sudu Bozjem, kad Hristos dodje da sudi celome svetu, tada nijedna pomisao nece biti neotkrivena, nijedan pogled ociju nece izbegnuti od suda. I sramna rec, izrecena tajno i sapatom, bice u onaj dan objavljena pred pravednim Sudijom, koji ce tajne suditi javno. On ce pozvati i nebo i zemlju da prisustvuju s Njim na sudu; i andjeli i ljudi predstace sa strahom i trepetom. I nebeske vojske andjelske i pukovi demonski uzdrhtace pred nemilujucim Sudijom, koji ce doci pracen uzasom i smrcu.

Nebo ce se sastaviti u uzasu; nebeska svetila ce pasti kao zrele smokve sa smokovnice i kao lisce sa drveca. Sunce ce pomraciti od straha, pobledece mesec u drhatu, potamnice sjajne zvezde u strahu pred Sudijom. Uzasnuto more uskolebace se, usahnuce, isceznuce i nestat ce ga. Prah zemaljski bice obuzet plamenom i sve ce se obratiti u dim. Planine ce se rastopiti od straha kao olovo u ognju i sva brda kao zapaljeno platno zadimice se i srusice se.
Ustace Bog na sud i uznece se nad neprijateljima svojim. Sva stvorenja ce biti obuzeta uzasom i bice kao mrtva. Ustace Bog na sud i svaki poredak pasce u rastrojstvo; i bice za stvorenja nepodnosljiv gnev i jarost Sudije. Ustace Bog na sud, i nebo i zemlja razorice se. Sav svet razrusice se, sva lepota njegova isceznuce.

Kada pravednici i sveci ne bi bili po milosrdju Bozjem sacuvani od ognja Sudije, od koga ce plamteti nebo i zemlja, to bi i oni zajedno sa gresnicima bili spaljeni ovim ognjem. I kada blagodat ne bi ogradjivala nebeske vojske, to bi i one zajedno sa zlima bile istrebljene od sile ovoga plamena.

Car silazi sa svoga mesta da izvrsi sud nad zemljom. S velikim strahom i trepetom prate Ga Vojske andjelske. Ovi mocni cinovi dolaze da budu svedoci groznoga suda; i svi ljudi, koliko ih je bilo i jeste na zemlji, stace pred Cara.

Zajecace zvuk trube, da probudi one koji su u grobovima, i na glas poslednje trube ustace svi mrtvaci. Na mig Sina Bozjega, brze nego je tren oka, sabrace se svi umrli na mesto suda.

Mladenac, cija je mati umrla zajedno s njim u vreme bremenitosti, javice se pri vaskrsenju savrsenim muzem, i poznace mater svoju, i ona ce poznati dete svoje. Ne videvsi jedno drugo ovde, videce se tamo; i mati ce poznati da je to njen sin, a sin ce poznati da je to njegova mati.

Onim gresnicama koje su izbacile u sebi zaceti plod, da ne vidi ovoga sveta, taj plod njima nece dati da vide novi vek. Kao sto one nisu dozvolile njima da se nasladjuju zivotom i svetloscu u ovome veku, tako ce i ta deca njih lisiti zivota i svetlosti u onome veku. Kao sto su one resile da izbace prevremeni plod svoj iz utrobe, da ga sakriju u mrak podzemni, isto ce tako i te majke i ocevi zajedno, kao mrtav plod utrobe, biti izbaceni u tamu beskrajnu. Takva ce otplata biti ljudima i zenama kao preljubocincima, koji udaraju na zivot dece svoje. Sudija ce ih kazniti vecnom smrcu i izbaciti ih u bezdan mucenja, ispunjen smradom i trulezi.

Tvorac ce vaskrsnuti sinove Adamove jednakim. Kao sto ih je stvorio, tako ce ih jednakim probuditi od smrti. U vaskrsenju nema ni velikih ni malih. I prevremeno rodjeni ustace onakav kao i sredovecni. Samo po delima i po vladanju bice tamo velikih i slavnih, i jedni ce biti kao svetlost, drugi kao tama.

Tamo su pravednici veliki i imeniti zbog pravednih dela, a zli su rdjavi i niski zbog svoga zivota. Tamo ce, po zapovesti Sudije, dobri biti odluceni od zlih i pravedni ce se uzneti na nebo, a zli i nepravedni gurnuti u bezdan; jedni ce uci u carstvo, a drugi ce otici u pakao. Tada ce jednoglasno i andjeli i ljudi uskliknuti; jedna hvalebna pesma zajecace s obe strane: pravedan si ti, Gospode, i pravi su sudovi Tvoji! Ko je tvorio dobro, tome je dobrom i placeno - reci ce oni koji stoje s desne strane Sudije. Pravedan je Gospod i prav. Ko je tvorio zlo, tome je zlom i placeno - reci ce oni s leve strane.

Blazeni su sveti i pravedni! Njima ce se zapovediti da udju u zivot, da se raduju i blaguju s Bogom u vecnom carstvu. On ce njima dati slavu Svoju; blistava svetlost bice njihovom odecom, i lica njihova na nebu zablistace jace od samoga neba. Za kaznu zbog nedela svojih zli ce biti muceni sa satanom. Ko je na zemlji gresio, i vredjao Boga, i krio nedela svoja, taj ce biti bacen u tamu krajnju, gde nema nijedne luce svetlosti. Ko je skrivao u srcu svome lukavstvo, i u svome umu zavist, toga ce sakriti strasna dubina, puna ognja i pepela. Ko se predavao gnjevu i nije imao ljubavi u srcu svome, cak je mrzeo i bliznjeg svoga, taj ce biti predan demonima na zestoke muke.

Ko nije delio hleba svoga sa gladnima, nije pomogao nuzdom zgnjecenoga, taj ce u mukama vapijati i niko ga nece cuti niti mu pomoci.

Ko je u bogatstvu svome provodio zivot slastoljubivo i raskosno i nije otvorio vrata svoja bednicima, taj ce u plamenu prositi sebi jednu kap vode, i niko mu je nece dati.

Ko je oskrnavio usta svoja psovkama i jezik svoj huljenjima, taj ce potonuti u smradni kal i bice lisen mogucnosti da otvori usta svoja od blata.

Ko je grabio i ugnjetavao druge, i dom svoj bogatio nepravednim imanjem, toga ce povuci k sebi nemilostivi demoni, i njegov udeo bice uzdisanje i skrgut zuba.

Koga je ovde raspaljivala sramna zelja sladostrasca i preljubocinstva, taj ce zajedno sa satanom vecno goreti u ognju.

Ko je prestupao zabrane od strane svestenika, i vlast njihovu nije postovao, gazio je zapovest samoga Boga, takav ce biti podvrgnut najtezem i najuzasnijem od svih mucenja. To su oni sto sami razresavaju post, i jedu sta ko hoce. A vera se ne moze i ne sme prekrajati, ni svestenici, a civili jos manje, nemaju to pravo.

Tako i Praznike: Bog je preko svetih ljudi ustanovio kako se i kada praznuje i to ne moze i ne sme niko remetiti, niti da oduzima niti da dodaje, niti da mesa mladine jevrejske, jer se u pravoslavnoj veri ne priznaju nikakve mladine. Sveti su oci na vaseljenskim Saborima odvojili nasu svetu veru od jevrejske i prokleli sve one koji se pridrzavaju jevrejske mladine. Zato ne postoji nikakva mlada nedelja i stara nedelja, nego je sve jedno.

Pomozi nam Gospode da se spasemo Strasnoga Suda Tvoga koji dolazi i brzo ce doci. Amin.

Arhim. Gavrilo Raletinski

Pročitano: 7552 puta