MANASTIR LEPAVINA - SRPSKA PRAVOSLAVNA CRKVA

GUBAVCI NA SVETOJ GORI (1891)



Dr. Zambako Paša, poznati i istaknuti pisac o gubi (lepri), bio je rodom iz Carigrada i čvrsto je vjerovao da guba nije zarazna bolest. Godine 1891. objavio je knjigu „Putovanja gubavaca“ (Pariz) u kojoj jedno poglavlje posvećuje gubavcima sa Svete Gore, jedinstveno ih opisavši. Ispod je naveden dio tog poglavlja. 
 
Pored manastira Iveron nalazilo se sklonište za gubavce gdje su se monasi, bezrezervno, brinuli o gubavcima u 19. stoljeću. Gubavci su prethodno potražili sklonište u šumama na Svetoj Gori, hranivši se samo biljkama i korijenjem. 
 
Kolonija gubavaca na Svetoj Gori bila je udaljena samo deset minuta od manastira Iveron. Iako su evropska skloništa za gubavce bila u mnogo boljem stanju, ovo utočište na Svetoj Gori nudilo je bolesnicima dobro sklonište i hranu. To je mjesto na kom gubavci nisu bili ostavljeni da sami umru od gladi i bez medicinske njege. 
 
Pokrovitelji lječilišta za gubavce bili su Sveti Besrebenici, a za njegovo održavanje bilo je potrebno 6.000 franaka godišnje. Bilo je smješteno na živopisnim padinama, okruženo drevnim stablima kako bi štitili bolesne od nesnosne sunčeve toplote. U proljeće bi divlje cvijeće preplavilo područje prekrasnim mirisom i šarenilom boja. 
 
Imanje se sastojalo od prizemnog sprata sa sedam soba. Svaka soba imala je prozor i kamin za zimu. Izgrađena je i staklena bašta kako bi bolesnici mogli šetati i kada vani pada kiša. Sagrađena je malena crkva od istog materijala kao i objekat. Bašta je bila podijeljena u dva dijela – jedan dio za uzgoj povrća, a drugi dio za cvijeće kako bi se bolesnicima uljepšao prostor. 
 
U to vrijeme u koloniji je živjelo od 8 do 20 bolesnika. Njihova ishrana se uglavnom sastojala od povrća. Svakodnevno su ih obilazili monasi i isposnici. Često su sa njima provodili po više dana, zajednički dijeleći hranu i smještaj. Čak su nosili odjeću gubavaca i spavali na njihovoj posteljini punoj osušenog gnoja iz rana i čireva. Neki monasi su ovo činili mnoge godine bez ikakvog ustezanja. Pored toga, niko nikad nije bio zaražen gubom. 
 
Sveštenici koji su bili u vezi sa kolonijom živjeli su među gubavcima po petnaest ili trideset godina i nikad nisu postali gubavi. Zajedno su objedovali i živjeli sa njima zajedničkim životom, ostavši nepovrijeđeni. Doktor Fanuriadi, koji se spominje na kraju poglavlja, opisuje kako je jedan mladić spavao u istoj sobi, koristio isti pribor i pio iz iste čaše sa bolesnikom broj 8 u periodu od devet godina ostavši nezaražen. Drugi mladić, koji je bio vezan za drugog pacijenta trinaest godina, ostao je potpuno zdrav. Dr Fanuriadi posmatrao je ovu koloniju pet godina i zaključio da niko od onih koji su posjećivali gubavce nikad nije dobio gubu.  
 
Doktor Paša spominje kako je prije nekoliko godina gubavac poslužio večeru svešteniku i đakonu. Bolesnik je imao gubave rane na rukama, ali je obavljao kućne poslove kao što je serviranje stola. Dok je posluživao sveštenika i đakona nekoliko gnojnih kapljica upalo je u njihovu supu. Iako je sveštenik ukorio gubavčevu nepažnju, nije odbio da pojede supu.
 
U koloniju u Iveron dolazili su bolesnici sa Akanta, Peloponeza, Mitilene, Volosa, Tasosa, Kalimnosa, itd. Dr Fanuriadi, koji je bio ljekar na Svetoj Gori, rekao je da su tamo svi primani. Oni koji su primani najčešće su bili zaraženi gubom od roditelja, sa pojavom prvih simptoma u dobi između 8 i 20 godina. Dr Fanuriadi nikad nije zabilježio slučaj zaraženog mlađeg djeteta. Najčešći oblik bio je preko zaraženih insekata. 
 
Zaraženi gubom mogu živjeti i ostariti sa njom. Na Svetoj Gori bio je osamdesetogodišnji gubavac koji se zarazio u svojoj tridesetoj godini. Neki su bili zaraženi po 35 godina, pa čak i 55 godina. 
 
Većina bolesnika dolazila je iz zemljoradničkih porodica ili porodica pomoraca, lišeni mnogo toga u svom djetinjstvu. Bili su slabo odjeveni, zimi nisu imali grijanja, osjetljivi na promjene vremena i pretrpjevši veliku bijedu i siromaštvo. 
 
Često su gubavci dolazili iz mjesta gdje su ih smatrali izvorom zaraze, pa su bili protjerivani. Ako su nekad i prekršili odluku pa su se vratili nazad među zdrave, često su bili ubijani. Samo na određenim mjestima gubavcima je bilo dozvoljeno da se hrane i žive među zdravima bez mjera predostrožnosti. Međutim, niko nije želio da se vjenča sa gubavom osobom, a ukoliko je jedan od supružnika dobio bolest u braku, zdravi supružnik je mogao dobiti razvod. Veoma često gubavci su nastavljali da žive normalnim životom i imali su djecu, i nisu traženi razvodi. 
 
Svi gubavci na Svetoj Gori su znali da loša prehrana, naročito svinjetina, ulje, usoljena riba i jegulje, su bili štetni po njihovo zdravlje. Oni su se, takođe, plašili hladnoće i vlage koji su dovodili do pogoršanja njihovog stanja. 
 
Prevod sa engleskog  Dragana Pećanac
13 jun 2013 god.
 
Izvor: http://www.johnsanidopoulos.com/2012/01/lepers-of-mount-athos-1891.html ;

Pročitano: 2560 puta