MANASTIR LEPAVINA - SRPSKA PRAVOSLAVNA CRKVA

MITROPOLIT NIKOPOLJSKI MELETIJE: “KAKO SAM UPOZNAO HRISTA”



Njegovo Visokopreosveštenstvo Mitropolit nikopoljski i preveski Meletije (Kalamaras) usnuo je u  Gospodu 21. juna 2012. godine. Mitropolit Meletije, koji se u poslednjim godinama svoga života suočavao sa ozbiljnim zdravstvenim problemima, preminuo je u 79-oj godini.

Rođen je 1933. godine u Alagoniji, u Kalamati. Diplomirao je teologiju i klasičnu književnost - filosofiju na Univerzitetu u Atini. Izabran je i rukopoložen za Mitropolita nikopoljskog  i preveskog 1980, po rukopoloženju  u đakonski i sveštenički čin, od strane Mitropolita nesenijskog Hrizospotoma (Daskalakisa).

Mitropolit Meletije bio je poznat po svom zalaganju za promene  u mitropoliji mesenijskoj, a o njegovom radu govorilo se u knjizi ”Lepota za pepeo: duhovni preporod modernog grčkog društva,” koju je napisao Stiven R. Lojd - Mofet (SVS Press, 2009).

Knjiga se bavi političkom istorijom i verskim karakterom Nikopoljske oblasti od vremena apostola Pavla,  tj. od 63. godine do dolaska episkopa Meletija, odnosno do 1980. godine. S velikim senzibilitetom knjiga se bavi problemom rđavog vladanja unutar Crkve, obnovom lokalne Crkve u duhovno zdravu instituciju, i obnovljenim poverenjem između crkvenih velikodostojnika  i verujućeg naroda. Knjiga govori o tome kako je episkop Meletije, u saradnji sa lokalnom monaškom zajednicom, primenio drevnu veru u savremeni život, izborivši time društvene i verske promene.

Njegovo Visokopreosveštenstvo Mitropolit Meletije takođe je poznat po svojim propovedima u mitropoliji Mesenijskoj. Obavljao je dužnost sekretara Svetog Sinoda, rešavao je pitanja međucrkvenih afera. On sam je autor nekoliko knjiga. Dobio je nagradu od Duhovne Akademije u Atini za svoju knjigu ”Peti Vaseljenski Sabor.”

Dalje sledi svedočanstvo o tome kako je on sam došao do spoznanja hrišćanstva:
 


Sećanja

U svojim mladalačkim godinama želeo sam da budem srećan. Želeo sam da budem najsrećniji čovek na svetu! Želeo sam da moj život ima smisao! Tražio sam odgovore na sledeća pitanja:

-Ko sam?
-Zašto sam rođen?
-Zašto živim?
-Kuda vodi moj život?

Istovremeno, želeo sam da budem slobodan. Čak najslobodniji čovek na svetu! Jer sloboda za mene nije bila da činim sve što poželim (većina ljudi se tako ponaša). Želeo sam da smognem snage i činim ono što je ispravno. Jer mnogi ljudi znaju šta treba da čine, ali nemaju snage, nemaju volje da kažu ”ne” iracionalnim težnjama, koje ih guraju u ”druge stvari.” Zar zavisnik ne zna koliko je njegova situacija tragična? On želi da se popravi. Ali, unutrašnja stremljenja ga čine nemoćnim. Isto se dešava i sa raznim drugim strastima ”tela.”

Kako je to strašna stvar za mladog čoveka da bude sasvim slobodan, da neguje filosofiju potpune slobode, i da na kraju shvati da je rob – istinski rob u okovima!

Pogrešan put

Tako sam krenuo u potragu za odgovorima na pitanja o unutrašnjoj slobodi. I šta mislite, šta sam shvatio? Shvatio sam da svi ljudi (ili skoro svi) koji imaju unutrašnju slobodu takođe imaju i religioznost. Doneo sam veliku odluku. Načinio sam sličan korak: otišao sam u crkvu! Ali mi se nije dopalo! Nisam našao ništa što bi umirilo moju dušu. Umesto toga osetio sam se veoma ograničeno.

Ja sam veoma praktičan čovek. Kada vidim da mi nešto ne odgovara, stavljam konačnu tačku na to. Kada je religija  u pitanju, učinio sam i više od toga.  Nisam stavio samo tačku već sam stavio i krst (. - +)!

Onda sam mislio da je najvažnija stvar uspeti u životu. Da čovek teži uspehu, da se bori. Da postane poznat. Da postane vođa...

Na fakultetu sam shvatio da predsedništvo na različitim godinama studija ima veliko značenje. Igrao sam važnu ulogu u životu studenata i samog univerziteta. Odlučio sam da se kandidujem. I postao sam predsednik na prvoj godini studija. Zastupao sam studente. Svi su me poznavali. Organizovao sam govore, predavanje, igre, sedeljke, štrajkove. Učestvovao sam na savetima. I kakva je bila korist od toga? Posle izvesnog vremena počeo sad da osećam dosadu.

Jednog ponedeljka probudio sam se sa užasnom glavoboljom. Prethodnog dana legao sam u krevet vrlo kasno. Mislio sam: pet dana sam kao na traci! Jedva čekam da dođe petak! Zato sam se prepustio uživanju u tri ”slobodne” noći: u petak, subotu i nedelju! I tako u krug.

Do tada su svi mladi ljudi u meni videli ”personifikaciju” odlučnosti i radosti! Ali, situacija nije bila takva. Znao sam da sam kao barka na morskim talasima. Okolnosti, situacije i emocije, i moja nemogućnost da ih kontrolišem, vodile su me gde god su želele. I moj je život bio pakao! A šta je najgore? Tada nisam poznavao čoveka koji bi mogao da mi da koristan savet. A i da je takav čovek postojao, njegove reči mi ne bi koristile. Više mi je bila potrebna snaga, da takav savet sprovedem u delo. I tu snagu nisam moga nigde pronaći.

U ovakvoj situaciji počeo sam u sebi da mislim:

 “Da li postoji iskreniji čovek od mene, koji pokušava da pronađe pravi put, koji pokušava da pronađe istinu?”

Novi pronalazak

Jedno vreme zapazio sam da na našem univerzitetu postoji drugi ”kružok” ljudi. Nekoliko učenika i dva nastavnika. To je bilo ”Hrišćansko društvo”. Ono se izdvajalo od ostalih. Jer su njihovi članovi znali u šta veruju i zašto veruju. Imali su mir. I istrajnost.

Odlučio sam da im priđem. Nije mi smetalo ako se ne budu slagali  samnom. Naučio sam da imam ”razumevanje.” Da mirno gledam na verovanja drugih. I da ih poštujem. Radio sam u miru i prijateljstvu sa levičarima, anarhistima, desničarima  i drugima.

 Ali – kao što sam rekao – ova grupa je bila nešto drugačija. To me je nateralo da sa njima radim ozbiljno. I šta sam pronašao! Govorili su malo više od onoga što je bilo potrebno. Govorili su najviše o ljubavi. Imali su ljubavi. I za razliku od drugih, nisu se uznemiravali okolnostima. Nisu žrtvovali svoje autoritete. Nisu bili brodovi bacani talasima. Izgledali su kao da imaju duboku radost. Radost koju nisu nalazili u spoljnjim okolnostima: zabavama, ljubavi, igrama...Imali su radost duboko u njima. Bili su srećni u meri koja me je ljutila. Imali su nešto što ja nisam imao.

Možda smo svi mi ljubomorni na ono što nemamo. Tako sam i ja bio ljubomoran na njihovu unutarnju radost. I doneo sam odluku da im se pridružim.

”Imaću koristi,” mislio sam.

 I posle nekoliko dana bio sam u njihovom  društvu. Bilo nas je šest studenata  i dva nastavnika. I počeo je razgovor. Razgovor o Bogu.

Do tada, svaki put kada bih čuo razgovor o Bogu otpočela bi vika. Da pokažem kako sam ”pametan.” Kao što znate, u takvim slučajevima ”pametna” osoba želi da nadjača sve druge.

”Pomisli dete moje. On je hrišćanin! Ha,ha,ha... I on trči za sveštenikom! Ha, ha, ha...Kao kakva stara gospođa...Mlad čovek,...student prirodnih nauka.”

I mnogo vremena je prošlo dok nisam shvatio da što čovek više viče, to mu je glava praznija!

Rasprava nije privukla pažnju. Ali sam ja zato zapazio jednu lepu devojku, koja je pripadale njihovoj grupi. A do tada sam mislio da su svi hrišćani neugleni, zapušteni. Otkrio sam da sam pogrešio. I želeći da sakrijem svoje pomisli, počeo sam da se vrpoljim na stolici. A onda sam je upitao, želeći da njene reči svesrdno zaokupe moje interesovanje.

”Možete li biti ljubazni da mi odgovorite šta je to što je najviše uticalo na Vaš život? Zašto Vaš život ne nalikuje životu drugih studenata i profesora?”

Studentkinja o kojoj sam govorio, mora da je znala u šta je verovala. Pogledala me je u oči sa ozbiljnošću i rekla samo dve reči, koje nisam očekuvao da čujem.

”Isus Hristos.”

Odgovorio sam joj pomalo ljutito:

”Oh, u ime Božije! Pustite te stvari! Muka mi je od religije! Muka mi je od Crkve! Od religijskih knjiga!”

”Ali ja nisam govorila o religiji! Rekla sam: Isus Hristos...!” odgovorila je ona.

O ovoj razlici nisam pre čuo!

A devojka je nastavila:

”Hrišćanstvo nije religija.  Religija je pokušaj čoveka da pronađe put do Boga. Hrišćanstvo nije religija. Hrišćanstvo nam govori suprotno: Pokušaj Boga da pronađe put do čoveka.”

Ovo nisam čuo pre. Pogledi na stvari budu obično tragično jednostavni. I obično svojom pojednostavljenom formom rešavaju naučne probleme!

Kasnije, upoznao sam profesora univeziteta, koji mi je ozbiljno rekao:

”Svako ko odlazi u Crkvu jeste Hrišćanin.”

Nisam mogao da izdržim, pa sam odgovorio:

”Prema ovom rasuđivanju, svaki čovek koji uđe u garažu je automobil! Šta fizičko prisustvo čoveka u Crkvi ima sa hrišćanskom verom? Hrišćanin je onaj koji ispravno veruje u Hrista.”

Velika je istina

Jednom tokom sastanka grupe, pozvali su me da kažem reč o Hristu. Naime: Kako je on postao čovek? Kako je bio razapet? Zašto je bio razapet? Kako je pokopan? Kako je vaskrsao? I šta sve ovo može ponuditi mladima XX veka?

Tada sam o svemu ovom mislio da je glupost. Mislio sam da su ljudi koji su bili uključeni u ove stvari, budale, kreteni. Na studentskim skupovima do tada besneo sam na one koji bi progovorili nešto o religiji i Isusu Hristu, i požurio da ih ućutkam. Moje mišljenje je bilo: da bi bio hrišćanin čovek ne treba da ima kamen niti molekul sive materije. Ali došlo je vreme da shvatim da se ovo odnosilo i na mene!

Pokušao sam da ovo izbegnem. ”Šta se to mene tiče?,” rekao sam u sebi. Ali nisam mogao. Mladi hrišćanskog kružoka nisu mi dozvolili. I tako sam se prihvatio pitanja. Ali sa sebičnim stavom. S pomišlju: Ima da ih zbrišem! Moje reči će ih  udariti kao grom, a onda ću otići.

Ali se stvari nisu tako dogodile.

 Kada sam počeo da pripremam odgovore na ova pitanja, čuo sam nešto o ”dokazima,” koje sam počeo da izučavam, da procenjujem njihovu ozbiljnost. Zašto bih rizikovao da izazovem podsmeh u njihovim očima. Tako sam se bacio na proučavanje tih ”dokaza” s jednim ciljem – da bih mogao da ih pobijem! Ali nisam uspeo. Zaključio sam da knjige koje čitaju vernici daju najispravniju sliku o hrišćanskoj ličnosti. Ovo me je veoma impresioniralo.

Shvatio sam da je pitanje našeg odnosa sa Hristom najvažniji problem u našem životu. Žrtvovao sam sve. I prinašao sam svoj način da učim. Pročitao sam sve vrste knjiga  ateističke  i hrišćanske apologetike, koje sam mogao da pronađem. I moj zaključak je uvek bio isti:

Istina je u knjigama Crkve. Hristos je Onaj za koga našta Crkva veli: naš Bog i Spasitelj.

I tako sam postao hrišćanin.
 

 
Prevod sa engleskog prof. Bojana Srbljak
11 maj 2013 god.

Izvor: http://www.johnsanidopoulos.com/2012/06/how-i-came-to-know-christ-metropolitan.html

Pročitano: 4552 puta