MANASTIR LEPAVINA - SRPSKA PRAVOSLAVNA CRKVA

BELI GOLUB IZNAD PRESTONICE



U prvim satima posle smrti Svjatijejšeg Patrijarha Alekseja II dopisnik «Blagovesti» Olga Kruglova postala je svedok neobične pojave u Hramu Hrista Spasitelja.


Bila sam u Moskvi 5.decembra zbog redakcijskih poslova. I kao grom usred vedrog neba, za vreme intervjua sa popularnim Pravoslavnim piscem Vasilijem (Fazilem) Irzabekovim, odjednom je zazvonilo zvono, posle koga je bilo nemoguće nastaviti intervju. Posle tog zvona bilo je moguće samo plakati. Umro je najbliskiji čovek svih Pravoslavaca, umro je Patrijarh Moskovski i cele Rusije Aleksej II.


Uveče oko devet sati, odlučila sam da odem do Hrama Hrista Spasitelja, i ne mogu tačno da kažem šta me je vuklo ka njemu. Spontano sam odlučila da odem, bez nekog vidljivog i konkretnog cilja. I reklo bi se da je dan fizički bio težak, i trebalo je malo se odmoriti pred sutrašnjim sastancima, ali nisam mogla da ostanem da sedim u hotelskoj sobi. Upitala sam drage hotelske recepcionare kako da dodjem do stanice metroa «Kropotkinskaja» i izašla sam na moskovske ulice koje su zahvaljujući reklamama zaslepljujuće sijale. Te za Rusiju posebne noći, noći kada smo svi mi počeli da živimo bez Sveruskog molitvenika, bez omiljenog Patrijarha, poželela sam da budem pored najvažnije crkve u Rusiji – Hrama Hrista Spasitelja.


Uspela sam da nadjem prilaz ka Hramu sa obalske strane, te sam se popela do njega. Osvetljenje nije bilo jako oko samog Hrama, ali sam odmah ugledala nekoliko ljudskih silueta na stepenicama ispred velikih vrata. Glavni ulaz u crkvu je sa druge strane, ali su ljudi stajali upravo ovde i nešto posmatrali ...


Prišla sam bliže i na veličanstvenim vratima, iznad jedne od četiri skulpture Ruskih Patrijaraha ugledala malu belu svetlu mrlju. Prišla sam još bliže i videla da je to beli golub! Beli golub je sedeo na glavi jedne od drvenih skulptura Patrijaraha. Koliko su mi dozvolili svetlost gradskih fenjera i moje poznavanje istorije Ruske Crkve, pokazalo se da je golub seo baš na skulpturnu glavu Svetog Ispovednika Patrijarha Tihona (možda grešim ali mislim da je to bilo baš tako!). Ljudi koji su stajali na stepenicama ne odvajajući pogled od belog goluba – su skoro svi plakali. I to ne samo starice, naše mile Pravoslavne starice, koje pune crkve, već ni odrasli muškarci, kao ni mladići nisu skrivali svoje suze. Stajali su tu i fizičar koji je došao u glavni grad na neki naučni forum, a pored njega – student, žena iz Koroljeva. Pored njih je stajao muškarac iz Kazahstana, ne odvajajući pogled od belog goluba, ne znam kako se on ovde zatekao. Mladi par je samo šetao oko Hrama i postao svedok čuda...Ljudi su ćutali, ali je u tom ćutanju bilo više tuge nego u bilo kakvim rečima. Bilo mi je neprijatno da prekidan celu tu blagodatnu tišinu, a opet nisam mogla da odolim da ne fotografišem i zapečatim na snimku taj trenutak zbog koga sam možda i došla u Prestonicu. Prilazila sam golubu sve bliže i bliže, ali se činilo kao da me nije primećivao i nije se spremao da odleti. Bio je potpuno beo, nemajući na sebi nijedne tamne mrlje…


 





- Ne bojte se, pridjite bliže, - rekao mi je mladić, Moskovljanin, student Stanislav. – Stojim ovde već dva sata i ljudi su ga slikali sa blicevima, i da je bilo sudjeno da se uplaši to bi se odavno desilo. To ga ne plaši i on tu i dalje sedi. Prišla sam bliže i koliko je bilo moguće podigla ruku sa fotoaparatom i pomolila se: ako nam je svima potrebno da vidimo to čudo, ako smo dostojni, pomozi Gospode da u ovom mraku napravim dobru fotografiju! Ova fotografija mi je bila potrebna kao nada koju nam daje Milostivi Bog.


Prišla sam k čuvarima Hrama i upitala ih da li su primetili kada se golub pojavio na vratima. Pitala sam ne nadajući se previše na odgovor. Ali i čuvari su i sami bili zbunjeni zbog ovog dogadjaja, te su zato primetili i zapamtili da se beli golub pojavio na vratima oko pet sati uveče po moskovskom vremenu. Naravno, nisu znali odakle je doleteo.


Potom sam pomislila da na crkvenim vratima uvek sede golubovi. Naravno, ništa neobično ako ne uzmemo u obzir nekoliko čudnih podudarnosti. Beli golub može da bude samo iz odredjenog golubarnika, kojeg nije bilo nijednog u blizini. Potom, da sedi tako nepokretno, nekoliko sati, i da se ne plaši bliceva fotoaparata, niti noćnog mraka ... Počinjala je prva noć bez Patrijarha, počinjao je drugi život za sve Ruse bez nama tako omiljenog Patrijarha, i niko nije želeo da tako odmah postane siroče. Bilo nam je tako dobro pod molitvenom zaštitom Svjatijejšeg! Tek nedavno pojavio se na televiziji i blagoslovio nam svima post, a jutros ... I sada na stepenicama ispred Hrama Hrista Spasitelja svi stoje i plaču.


Svi smo čvrsto verovali da nam je Bog poslao ovog goluba kao utehu i sećanje na upokojenog Prvosvetitelja. Reklo bi se čak da se duša Svjatijejšeg Patrijarha oprašta s nama, sa svojim Hramom, sa Rusijom i svakim Pravoslavcem. I ljudi su gledali belog goluba kao čudo, i veovali da svi mi sada imamo molitvenika na nebu, našeg voljenog Patrijarha Alekseja II.


 





Olga Kruglova, 08.12.2008.


preuzeto sa http://www.cofe.ru/blagovest/article.asp?heading=34&article=13020

prevod sa ruskog Dr Radmila Maksimovic

Pročitano: 4945 puta