MANASTIR LEPAVINA - SRPSKA PRAVOSLAVNA CRKVA

DUHOVNI RAZGOVOR SA STARCEM MIHAILOM, PUSTINJAKOM SA KARULJE



Otac Mihailo je revnosni monah koji živi u pustinji između Katunakije i Karulje. On se od ostalih monaha razlikuje ne po čistoti svoga monaškog srca, niti po jednostavnosti i dobroti kojom je uspeo da dotakne dušu svakog čoveka koji je prošao pokraj njegove isposnice, već što svojim životom pokazuje da veliki problemi ne trebaju da nas pokolebaju.
 
Starče, kako se zovete?
 
-Otac Mihailo, grešni, rđavi, uprljani, dostojan prezira.
 
Koliko dugo živite na ovom mestu?
 
- Nije važno, ljubljeni. Važno je da čovek ima sve što mu je ovde potrebno. Da stremi da dosledno obavlja svoje dužnosti.                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                       
 A koje su te dužnosti?

-To su post, bdenije, molitva, primanje nebeskih darova, kao što veli Jevanđelje. Ko ih dosledno ispunjava?
 
Ne ispunjavate ih dosledno? Zar ne postite? Ne jedete ponedeljkom, sredom i petkom.
 
-Ko ti je to rekao?A ako jedem duplo više utorkom, četvrtkom  i subotom, onda gde je post koji je propisan? Jedna pomorandža ista je kao i jedno jaje. Šta mi znači ako ne jedem jaje, ali zato pojedem dve pomorandže. Ali ne zaboravimo, post nije samo uzdržanje od hrane. Post, pre svega, pomaže da iskorenimo strasti, ukrotimo čula; post nije samo uzdržanje od mesa, sira  i mleka.
 
Da li sami živite ovde ili imate još nekoga ko živi sa Vama?
 
-Sam sam. Sasvim sam. Naravno, prebivam sa Gospodom. Niko sam ne može da živi. Bez Boga, život postaje pakao.
 
Čime zaokupljate sebe?
 
-Rukodeljom. Izrađujem presovane krstiće. Imam presu.
 
Tako obezbeđujete sebi za život?
 
- Materijali, slava Bogu, su tu. Ono što  nedostaje je vrlina. Nisu  ovo samo prazne reči, preterivanja, već istina.
 
Ali, grehovi su se namnožili u svetu. Da li zante za to?
 
-Šta, a zar se na Sv. Gori isto ne dešava? Ako se, kako kažete, u svetu greh znatno umnožio, onda se i blagodat umnožila. Da li mi možete reći za mesto gde se vrlina umnožila? Recite mi, pa da se radujem.
 
Ima li ljudi na ovoj planini, koji poseduju vrlinu?

 -Svi monasi ovde su dobri i sveti. A ja sam poslednji od njih. Prvi su oni koji žive «na prvoj liniji fronta,» u manastirima, koji su primorani da ispunjavaju poslušanje. Da  li je to mala stvar? Ko god ima poslušnost, ima i ljubav i smirenje i trpljenje.
 
A mi mirjani? Gde mi da ispunjavamo poslušanje?
 
-U svojim porodicama, sa ženom i decom. Na primer, porodičan čovek treba da bude poslušan svojoj ženi i deci. Oženjen čovek ne treba da nameće svoje mišljenje u porodici na brutalan, grub način, već sve treba da čini u ime ljubavi. Poslušanje nije samo obaveza monaha, već svih hrišćana. Razmislite o duhovnom ocu, ispovedniku, koji uvek želi  da nametne svoje mišljenje onome koga ispoveda, navodno u ime vrline. Šta kažete, da li je on pravi duhovni otac?  Mislim da duhovnik ima istu dužnost, da bude poslušan svojoj duhovnoj deci, ali samo brinući se da tako očuva jedinstvo Ckrve, i da bi čovek slobodno, bez ugnjetavanja, ispunjavao Božije zapovesti.
 
Dakle, mi mirjani, koji nismo monasi, da li se možemo spasiti?
 
-Šta to govorite? Ljudi u svetu nisu na nižem položaju od monaha, i mislim da je to veliki greh, da se zbog toga prave podele unutar Crkve. Kao, na primer, koji je put bolji? Monaški ili svetovni? Znate, sve ulice i avenije i staze i aleje služe istim, osnovnim potrebama života. Svi putevi vode k Bogu. Koga Bog prizove da postane monah, on će sigurno postati. Avaj kada bi svi ljudi napustili gradove i sela i otišli u manastire. Jednoga dana monaha bi nestalo sa lica zemlje.
 
Da li se ikada kajete što ste došli ovamo?
 
-U ime Božje, sigurno ne. Sigurno ne! Osim toga, da li mislite da razumemo kako smo dospeli ovamo i da li smo sami ovde?
 
Ali, s kim ste?
 

-S Bogom. Ni za trenutak ovde čovek ne može da opstane sam.
 
Da li ste ikada videli Boga?
 
-Šta da Vam kažem? Ovo pitanje je, oprosite mi, malo...
 
Glupo? Recite.
 
-Nije glupo. Ali podseća na na Tomu koji je rekao: dok ne vidim svojim očima, neću verovati.
 
Ali, znate, ja sam maloveran.
 
-Ja sam jo više od Vas.
 
Da  li ste videli neko čudo?
 
-Mi čuda gledamo svakodnevno. Ali znate, zao čovek,makar i video hiljade čuda neće poverovati. Čak i mrtvaca da vidi kako vaskrsava, i dalje neće verovati.
 
Kakvo čudo ste videli?
 
-Da li postoji većeg čuda od ovoga ovde? Ja, jadni i ubogi, živim kao monah u ovoj pustinji. Učinite mi uslugu. Želim da ovo razumete. Ima li većeg čuda od ovoga? Ja apsolutno verujem da je ovo čudo. Ili, vidite nešto drugo. Činjenica da toliko mladih ljudi danas dolazi sa sve četiri strane sveta na Sv. Goru: iz Amerike, Azije, Evrope... Zar to nije čudo?
 
Sada su mnogi učeni ljudi došli na Sv. Goru. Zar to nije važno?
 
-Šta ćete uraditi sa tim znanjem? To je sve dobro, ali početak mudrosti je strah Gospodnji. Ako u čoveku ne prebiva Bog onda je znanje bezvredno.
 
Često se u štampi susrećemo sa vestima o skandalima crkvenog klira. Kakav utisak to ostavlja na Vas?
 
-Svakome od nas se može dogoditi da padnemo, da se oklizamo. Ova opasnost vreba  i ljude u godinama. Samo nadgrobni spomenik će ukloniti tu opasnost. Ali, nije najveći skandal u Crkvi ljudski pad. Nije to najveći skandal, već činjenica da Crkva ćuti pred izazovima vremena. Crkva, dok drži istinu, ujedno tu istinu drži skrivenu i ne iznosi je na svetlost. To ćutanje Crkve danas je najveći skandal.
 
Prevod sa engleskog prof. Bojana Srbljak
28 april 2013 god.
 
Izvor:   http://www.johnsanidopoulos.com/2013/04/spiritual-dialogue-with-elder-michael.html

Pročitano: 5813 puta