MANASTIR LEPAVINA - SRPSKA PRAVOSLAVNA CRKVA

O ISHRANI OTACA



Bio je februar 1910. godine Gospodnje kada je blagodat Božija pokrenula moje srce da dođem u ovo blagosloveno mesto tišine i molitve. Moja želja je bila da stupim u skit Kavsokaliviju, u kojem se su podvizavali blaženi Akakije, moj sunarodnik i moja dva brata po telu, oba jeromonaha. Jedan od njih, duhovni učitelj Pantelejmon (1), preblagosloveni i vrlinski čovek, bio je jedan od najstarijih Svetogoraca. Već mu je bilo 103 godine.
 
Odlučio sam da, po dolasku na Sv. Goru, živim kao podvižnik, pa sam krenuo od luke Dafni ka Kavsokaliviji. Ali, kada sam prolazio pored svetog manastira Dionisijata, video sam povorku otaca. Toga dana bila je sahrana starijem đakonu, upokojenom sabratu manastirskom.  Bio sam zadivljen asketskim životom bratije i prirodom oko manastira tako da sam odlučio da ostanem tu, polažući nadu u spasenje na našeg Svesvetog Boga i Časnog Preteču.
 
Bila je Velika sreda kada sam primljen  u manastir. Dodeljeno mi je poslušanje gostoprimca. U to vreme, sveti skitovi i isposnice bile su prepune monaha, a sveti manastiri, koji su tada imali svoje metohe, darivali su im bogatu pomoć. Svake subote, askete i pustinjaci dolazili su u manastir, ostajali na bdeniju i primali uobičajenu milostinju.
 
Imao sam neku prirodnu naklonost prema njima, ali sam, iz poštovanja, bio stidljiv da im priđem i postavljam pitanja. Ponekad, sedeći pokraj njih, slušao bih njihove priče i razgovore, tako da sam mogao da ocenim njihovo duhovno stanje.
 
Bila je noć, a mi smo čekali klepalo da pozove na molitvu. Uobičajeno posluženje, kafa i slatkiši za bratiju  i goste, bilo je završeno i ja sam opušteno sedeo u  ”kafiteriji” (2)  čekajući bdenije pred Petu nedelju Časnog posta.
 
Čini se da je dobri Bog hteo da me obavesti kako su se hranili oci podvižnici, a iznad svega, da me oslobodi roptanja. Strašno sam u sebi negodovao na hranu koja se pripremala u manastiru od Zmijskog grožđa, i to iz dva razloga. Prvo, bio sam najmlađi među monasima, pa sam zajedno sa braćom mojih godina išao da berem ovu biljku, a toga dana bismo propustili sve službe. A drugo, jelo pripremljeno od nje bilo je toliko gorko, da nisam mogao da ga okusim. Bog je tako uredio da su dva pustinjaka došla i sela na klupu ispred gostoprimnice, pa sam mogao da čujem njihov razgovor.  Jedan je upitao drugog: ”Kako protiče Časni post?,” a ovaj je odgovorio: ”Po tvojim molitvama i blagodaću Hristovom, dobro. U blizini imamo svetog duhovnika, papa-Mateja, koji služi Sv.Liturgiju i pričešćuje nas sredom i subotom. Poslao me je ovamo da dobijem malo prosfore i vina.” 
 
”Kako stoje stvari po telu?” ”Slava našem Bogu svetom,” odgovorio je drugi, ”i ove godine Gospod se smilovao na nas. Mesto oko isposnice je prepuno Zmijskog grožđa, tako da smo jedva osetili post. Svakoga dana ga kuvamo sa malo pirinča, a vikendom dodajemo po malo ulja i dobro smo što se tiče hrane. Slava Gospodu.” Kada sam ovo čuo, izlečio sam se od roptanja, jer smo u manastiru jeli hranu od ove biljke samo jednom- dva puta nedeljno. Za svaki slučaj, trpezarija je dodatno obezbeđivala smokve i masline, a oni, u bezvodnoj pustinji, sigurno nisu imali ništa od svega toga. 
 
Zmijsko grožđe bila je biljka puzavica, koja raste pokraj vode u šumi, ima gorak ukus i prema botaničarima, pročišćuje krv. Raste na svim vlažnim mestima na Sv. Gori, a njegovo nežno zrno niče iz zemlje od početka do kraja marta i smatraju ga blagoslovom od Boga za ovaj period posta. Onome ko ga jede po prvi put, posebno bez maslinovog ulja, kao što je to slučaj na Sv. Gori tokom posta, zaista deluju štetno i otrovno, ali su se oci navikli na njegov ukus kroz vreme i smatraju ga jestivim i korisnim.
 
(1) Starac kasnijeg starca Porfirija
(2) Odaja u koju se gosti primaju na posluženje kafom i ratlukom
 
Argimandrit Gavrilo iz Dionisijata (+1983)
 
Prevod sa engleskog prof. Bojana Srbljak
26 april 2013 god.
 
Izvor: http://www.pemptousia.com/2013/04/concerning-the-diet-of-the-fathers/ ;

Pročitano: 15134 puta