MANASTIR LEPAVINA - SRPSKA PRAVOSLAVNA CRKVA

MONAŠKI ŽIVOT



 
Razvojem monaštva u Crkvi pojavio se poseban način života koji, međutim, nije proglasio novi moral. Crkva nema jedan skup moralnih pravila za mirjane a drugi za monahe, niti dijeli vjernike u klase na osnovu njihovih obećanja prema Bogu. Hrišćanski život je isti za sve. Svi hrišćani imaju zajedničko to da „njihovo biće i ono što jesu dolazi od Hrista“. Ovo znači da istinski hrišćanin mora zasnivati svoj život i upravljati ga u Hristu, nešto što je teško postići u svijetu. Onome što je teško u svijetu, sa posvećenjem se pristupa u monaškom životu. U svom duhovnom životu monah jednostavno pokušava da radi ono što bi svaki hrišćanin trebao da radi: živjeti u skladu sa Božijim zapovijestima. Osnovni principi monaštva ne razlikuju se od života svih vjernika. Ovo je naročito vidljivo u istoriji rane Crkve, prije pojave monaštva. U Crkvenoj tradiciji postoji jasno opredjeljenje za celibat nasuprot braka. Ovaj stav, naravno, ne predstavlja neprijatelja braku, koji je prepoznat kao potpuna tajna, već jednostavno navodi praktične prepreke koje brak stavlja na putu postizanja duhovnog života. Iz tog razloga, još od najranijih dana hrišćanstva mnogi vjernici birali su celibat. Tako je Atinagora Ispovjednik (2. stoljeće) napisao: „Možete naći mnoge muškarce i žene koji ostaju bezbračni cijeli svoj život, u nadi da će se približiti Bogu“. 
 
Od samog početka hrišćanski život povezivan je sa samoodricanjem i požrtvovanjem: „Ako hoće ko za mnom ići, neka se odrekne sebe, i uzme krst svoj i za mnom ide.“ Hristos nas poziva da mu se prepustimo u potpunosti: „Koji ljubi oca ili mater većma nego mene, nije mene dostojan; i koji ljubi sina ili kćer većma nego mene, nije mene dostojan.“ Konačno, revnosna i neprestana molitva, poslušnost duhovnim starcima, bratska ljubav i poniznost, kao i sve ostale suštinske vrline monaškog života njegovali su članovi Crkve još od njenih najranijih dana. 
 
Ne može se poreći da monah i oženjen čovjek imaju različite načine života, ali to ne mijenja njihovu zajedničku odgovornost prema Bogu i Njegovim zapovjestima. Svako od nas ima svoj vlastiti dar u okviru jednog i nerazdjeljivog tijela Hristovog, Crkve. Svaki način života, bilo da je bračni ili individualni, jednak je predmet apsolutne volje Božije. Zato se nikakav način života ne može uzeti kao izgovor za ignorisanje ili selektivni odgovor na Hristov poziv i Njegove zapovijesti. Oba puta zahtijevaju trud i odlučnost. 
 
Sv. Jovan Zlatousti je posebno jasan po ovom pitanju: „Vi u velikoj mjeri sebe zavaravate i griješite ako mislite da se jedno traži od mirjana a drugo od monaha; jer razlika između njih je u tome da je jedan oženjen a drugi ne, dok u svemu ostalom oni imaju iste odgovornosti... Jer sve mora izrasti do iste visine; a ono što je okrenulo svijet naglavačke jeste to što mislimo da samo monasi moraju živjeti strogo dok je ostalima dozvoljeno da žive život u nemarnosti.“ Odnoseći se na poštovanje određenih zapovijesti u Jevanđeljima, on kaže: „Ko god se bez razloga naljuti na svog brata, bez obzira da li je mirjanin ili monah, na isti način se protivi Bogu. I ko god pogleda ženu sa žudnjom, bez obzira na njegov status, počinio je isti grijeh.“ U principu, on uočava da dajući Svoje zapovijesti Hristos ne pravi razliku među ljudima: „Čovjeka ne definiše to da li je on monah ili mirjanin, već način njegovog razmišljanja.“ 
 
Hristove zapovijesti zahtijevaju strogost u životu koju često očekujemo samo od monaha. Zahtjevi pristojnog i trezvenog ponašanja, neodobravanje bogatstva i usvajanje oskudnosti, izbjegavanje praznoslovlja i poziv da se pokaže nesebična ljubav nisu dani samo monasima, već svim vjernicima. Stoga, odbacivanje svjetovnog razmišljanja nije dužnost samo monaha, već svih hrišćana. Vjernici ne smiju imati svjetovni um, već boraveći kao stranci i putnici svojim mislima stalno upravljenim ka Bogu. Njihov dom nije zemlja već carstvo nebesko: „Jer ovdje nemamo postojana grada, nego tražimo onaj koji će doći.“ Crkva se može posmatrati kao zajednica u egzodusu. Svijet je njen privremeni dom ali Crkva je vezana za carstvo Božije. Baš kao Izrailjci, oslobođeni ropstva u Egiptu, putovali su ka Jerusalimu kroz mnoga iskušenja i nevolje, tako i hrišćani, oslobođeni okova grijeha putuju kroz mnoga iskušenja i nevolje ka carstvu nebeskom. 
 
U ranim danima ovaj egzodus iz svijeta nije uključivao promjenu mjesta već promjenu načina života. Čovjek ne odbacuje Boga i ne okreće se svijetu fizički već duhovno, zato što je Bog bio i jeste svuda i sve ispunjava. Tako na isti način odbacivanje svijeta i okretanje ka Bogu ne shvata se u fizičkom smislu već kao promjena načina života. Ovo je naročito jasno u životu ranih hrišćana. Iako su živjeli u svijetu oni su bili u potpunosti svjesni da nisu od svijeta i da mu ne pripadaju: „U svijetu, ali ne od svijeta:“ A oni koji su živjeli u čistoti i siromaštvu, što su kasnije postali osnovni principi monaškog života, nisu napuštali svijet niti išli u planine. 
 
Fizičko odvajanje od svijeta pomaže duši da odbaci svjetovni način života. Iskustva pokazuju da je ljudsko spasenje teže ostvariti u svijetu. Kao što Vasilije Veliki ističe, život među ljudima koji ne mare za strogo poštovanje Božijih zapovijesti je štetan. Izuzetno je teško, ako ne i nemoguće, odgovoriti na Hristov poziv da se uzme krst i slijedi On u okviru granica svjetovnog života. Gledajući mnoštvo grešnika pojedinac ne samo da ne uspijeva vidjeti vlastite grijehe, već pada u iskušenje da vjeruje da je on postigao nešto, jer smo skloni da se poredimo sa onima koji su gori od nas. Štaviše, gužva i užurbanost svakodnevnog života nas odvlače od sjećanja na Boga. To ne samo da nas sprečava da osjetimo radost intenzivnog zajedništva s Bogom, već nas vodi ka preziru i zaboravljanju božanske volje. 
 
To ne znači da nam izdvajanje iz svijeta garantuje spasenje, ali će sasvim sigurno dosta pomoći našem duhovnom životu. Kada se neko potpuno posveti Bogu i Njegovoj volji, ništa ga ne može spriječiti da bude spasen. Sveti Simeon Novi Bogoslov primjećuje: „Život u gradu nas ne sprečava da izvršavamo Božije zapovijesti ako smo revnosni, a tišina i samoća nam nisu ni od kakve koristi ako smo lijeni i nemarni.“ Drugdje on kaže da je moguće svima, ne samo monasima, već i mirjanima takođe, da se „vječno i neprestano kajemo i plačemo i molimo Bogu, i da ovim djelima steknemo sve ostale vrline.“ 
 
 
Pravoslavno monaštvo je uvijek bilo povezano sa mirom ili tišinom, što se prvenstveno vidi kao unutrašnje a ne spoljašnje stanje. Spoljna tišina se traži kako bi se lakše zadobio unutrašnji mir uma. Ova tišina nije neka vrsta inercije ili neaktivnosti, već buđenje i aktiviranje duhovnog života. To je intenzivna budnost i potpuno posvećenje Bogu. Živeći na mirnom mjestu monah uspijeva da se bolje upozna, dublje se boreći sa svojim strastima i potpunije pročišćavajući svoje srce kako bi bio dostojan gledati Boga. Otac sv. Grigorija Palame, Konstantin, živio je život tišine kao senator i član carskog suda u Konstantinopolju. Suština ovakvog načina života je odvajanje od svjetovnih strasti i potpuno posvećenje Bogu. To je razlog zašto sv. Grigorije Palama kaže da je spasenje u Hristu moguće svima: „Poljoprivrednik, i kožar, i zidar... i uopšteno svi oni koji zarađuju za život... a koji su izbacili iz svojih duša želju za bogatstvom, slavom i udobnosti, zaista su blagosloveni.“ 
 
Monaški život, sa fizičkim povlačenjem iz svijeta u pustinju, počeo je sredinom trećeg stoljeća. Ovo povlačenje hrišćana u pustinju dijelom je uzrokovano teškim rimskim progonima tog vremena. Rast monaštva, međutim, koji je počeo u vrijeme Konstantina Velikog, bio je u velikoj mjeri uzrokovan odbijanjem mnogih hrišćana da se prilagode svjetovnom karakteru tada uspostavljene Crkve, i njihove želje da vode strogi hrišćanski život. Tako je monaštvo istovremeno razvijeno na raznim mjestima jugoistočnog Mediterana, Egipta, Palestine, Sinaja, Sirije i Kipra, uskoro doprijevši do Male Azije i konačno Evrope. Tokom drugog milenijuma, međutim, pojavila se Sveta Gora kao centar pravoslavnog monaštva. 
 
Najčešći i najsigurniji oblik monaškog života je kinovijska zajednica. U kinovijskom manastiru se dijeli sve: stambene prostorije, hrana, poslovi, molitva, zajednički su napori, brige, borbe i dostignuća. Vođa i duhovni otac takvog manastira je iguman. Opomena za igumane u povelji sv. Atanasija Svetogorca glasi: „Vodite računa da bratstvo ima sve zajedničko. Niko ne smije posjedovati koliko iglu. Vaše tijelo i duša su sve što imate, i ništa drugo. Sve se mora dijeliti jednako sa ljubavlju između sve vaše duhovne djece, bratstva i otaca.“
 
Kinovija je idealna hrišćanska zajednica, gdje se ne pravi razlika između mog i tvog, već je sve napravljeno tako da se njeguje zajednički stav i duh bratstva. U kinoviji poslušnost svakog monaha svom igumanu i svom bratstvu, ljubeći dobrotu, jednodušnost i gostoprimstvo su od najveće važnosti. Kao što sv. Teodor Studit primjećuje, cjelokupna zajednica vjernika u konačnoj analizi treba biti kinovijska Crkva. Tako je monaška kinovija najdosljedniji pokušaj da se ovo postigne i ona je slika Crkve u malom. 
 
Mnogi vide celibat kao određujuću karakteristiku monaškog života. To ne znači, međutim, da je celibat najvažniji aspekt monaškog života: on jednostavno daje prepoznatljivost ovom načinu života. Sve druge obaveze, čak i ostala dva monaška zavjeta - poslušanje i siromaštvo, u suštini se odnose i na sve vjernike. Nepotrebno je reći da sve ovo ima poseban oblik u monaškom životu, ali to nema nikakav uticaj na suštinu stvari. 
 
Svi hrišćani imaju obavezu da se drže Božijih zapovjesti, ali to traži trud. Pala ljudska priroda, zarobljena svojim strastima, oklijeva da ispuni ove obaveze. Ona traži zadovoljstva i izbjegava bol uključen u borbi protiv strasti i sebičnosti. Monaški život je tako uređen da olakšava ovaj posao. Sa druge strane, svjetovni život, naročito u našem sekularnom društvu, otežava podvižništvo. Problem hrišćanina u svijetu je taj što je on pozvan da dostigne isti cilj pod nepovoljnijim uslovima. 
 
…Hrišćanski život ne zavisi samo od čovjekovog truda, već prvenstveno od Božije milosti. Isposničke vježbe u svim svojim oblicima i stepenima imaju za cilj da pripreme čovjeka da uskladi svoju volju sa voljom Božijom, i da primi blagodat Duha Svetoga. Ovo usklađivanje dostiže svoj najviši izraz i savršenstvo u molitvi. „U pravoj molitvi mi ulazimo i boravimo u Božanskom Biću silom Duha Svetoga.“ Ovo vodi čovjeka ka njegovom idealu i čini ga odgovarajućom osobom po obličju svog Tvorca. 
 
Blagodat hrišćanskog života se ne nalazi u njenim spoljašnjim oblicima. Ona se ne nalazi u podvižničkim vježbama, postu, bdenju i tjelesnom podvigu. Zaista, kada se ove vježbe izvode bez rasuđivanja  one postaju mrske. Ova odbojnost više se ne ograničava na njen spoljašnji oblik, već postaje karakteristika unutrašnjeg sadržaja. One postaju nepodnošljive ne samo zato što izvana izgledaju kao poricanje života, preziranje materijalnih stvari ili nesebičnost, već i zato što troše duh, podstiču ponos i njeguju samoopravdanje. 
 
Hrišćanski život nije negiranje već potvrda. To nije smrt, već život. Ali to nije samo potvrda i život, već jedina istinska potvrda i jedini istinski život. To je istinska potvrda zato što ide van svih mogućnosti poricanja i jedini je istinski život jer pobjeđuje smrt. Negativna pojava hrišćanskog života u svojim spoljašnjim oblicima je upravo zbog njenog pokušaja da se ostane izvan svakog ljudskog poricanja. Pošto ne postoji ljudska potvrda koja ne završava poricanjem, niti svjetovni život koji ne završava smrću, Crkva zauzima svoj stav i otkriva svoj život prihvatanjem svakog ljudskog odbijanja i potvrđujući svaki oblik zemaljske smrti. 
 
Snaga hrišćanskog života leži u nadi za vaskrsenjem, i cilj kom teže podvižnici je učešće u vaskrsenju. Monaški život, kao anđeoski i nebeski život u vremenu, jeste predznanje i predukus vječnog života. Njegov cilj nije odbacivanje ljudskog elementa, već da sebe obuče netruležnošću i besmrtnošću: „Jer budući u ovome šatoru, uzdišemo opterećeni zato što nećemo da se svučemo, nego da se još obučemo, da bi život progutao ono što je smrtno.“ 
 
…Monaško putovanje prema savršenstvu je postepeno i povezano je sa stalnim odricanjem, koje može biti sažeto u sljedeće tri stvari. Prvo odricanje uključuje potpuno napuštanje svijeta. Ovo nije ograničeno na stvari, već uključuje ljude i roditelje. Sljedeće je odricanje vlastite volje, a treće je odricanje ponosa koji je poistovjećen sa oslobođenjem od uticaja svijeta. Ova stalna odricanja imaju pozitivno, a ne negativno, značenje. Ona omogućavaju čovjeku da se popuno otvori i da se usavrši „po liku i obličju“ Božijem. Kada se čovjek oslobodi od svijeta i od sebe, on se širi bez granica. On postaje istinska osoba koja „obuhvata“ u sebi čitavo čovječanstvo, kao što sam Hristos čini. Zato je, na moralnom planu, svaki hrišćanin pozvan da voli sva ljudska bića, pa čak i svoje neprijatelje. Onda dolazi Bog i prebiva u njemu, i čovjek dolazi do punoće svog bogolikog bića. Ovdje možemo vidjeti veličanstvenost ljudske ličnosti, i možemo shvatiti nadljudske borbe potrebne za njegovo savršenstvo. 
 
Monaški život je život stalnog duhovnog rasta. Dok svijet nastavlja svojim ovozemaljskim putem, a vjernici sa svojim obavezama i smetnjama iz svijeta pokušavaju da ostanu u okviru institucionalnih granica crkvene tradicije, monaštvo ide u drugom pravcu i uzdiže se. Ono odbija svaku vrstu kompromisa i traži apsolutno. Ono se izdiže van ovoga svijeta i stremi ka carstvu Božijem. Ovo je suštinski cilj same Crkve. Po Crkvenom predanju ovaj put je prikazan ljestvicama koje vode na nebesa. Ne uspijeva svako dostići vrh ovih duhovnih ljestvica. Mnogi se nalazi na prvim prečkama. Drugi su se više popeli. Tu su takođe i oni koji su sa viših spali na niže prečke. Nije važno koju ste visinu dostigli, već je važna neprekidna borba da se penjete još više... The best replica designer handbags for sale.
 
U životu monaha hrišćanin vidi primjere ljudi koji su svoju hrišćansku vjeru shvatili ozbiljno i posvetili se putu na koji nas je Hristos sve pozvao da Ga slijedimo. Nije svako od njih dostigao savršenstvo, ali svi su pokušali i svi su se izdigli do određene visine. Ne posjeduju svi isti talenat, ali svi su nastojali biti dobre i vjerne sluge. Njih ne treba uzimati kao primjere koje treba oponašati, naročito od strane mirjana. Oni su, međutim, vrijedni putokazi na putu ka savršenstvu koji je zajednički za sve, i sa svojim vrhuncem u savršenstvu sa Bogom. 
 
Iz „Svetogorskih slika“ monaha Haritona
Prijevod s engleskog: D. P. 
28. 3. 2013. 

http://mercyhousenyc.org/faith/monasticism/ 
 

Pročitano: 5129 puta