MANASTIR LEPAVINA - SRPSKA PRAVOSLAVNA CRKVA

RAZGOVOR OCA GAVRILA SA SESTROM TANKOSAVOM



Demoni tuku sv. Antonija po Božijem dopuštenju
 
o.Gavrilo
Pomaže Bog, oče, blagoslovite!
 
Oče, nakon Akatista Presvetoj Bogorodici svako veče čitate o čudima svetog starca Arsenija Kapadokijskog. Zaista je zadivljujuće kako se ovaj sveti starac čistotom svoga života i svoje molitve borio i sa najačim demonskim silama. Jednom davno sam Vas pitala da li demoni napadaju i monahe, jer, ako na sve načine pokušavaju da oslabe ljude, da li se usuđuju da napadaju monahe, koji su u neprekidnoj molitvi? Vi ste meni tada u Vašem prepoznatljivom šaljivom, ali upozoravajućem tonu rekli: -„Ako na čoveka, na primer, napada 5 demona, na monaha će 50, a na Svetoj Gori su „specijalci“ . 
 
Znači, Vi ste svedok, kako Božije blagodati Svete Gore, tako i neposredne zaštite Presvete Bogorodice u Njenom čudesnom Vrtu. Međutim, sigurno ste svedok i napada „specijalaca“. Kako mi to da shvatimo? 
 
Otac Gavrilo: - „Onaj ko veruje u Boga, mora da veruje i da đavo postoji. Đavoli su otpali anđeli i zato su oni tako ljuti. Na sve načine pokušavaju da oslabe čoveka i da zavladaju njime. Naravno da ne miruju ni na Svetoj Gori.
 
Poznavao sam starca koga su demoni godinama mučili. Dolazili su mu su svako veče posle ponoći. Dolazio je ceo „hor“ demončića u keliju, sve sa violinama i instrumentima, pevali su, svirali su i tako su ga mučili“.
 
- „Oče, pa kako se starac borio sa njima?“
 
Otac Gavrilo: - „Pa, molio se, mučio se, i, naravno, bio je oslabio i onemaćao, ali kad ga nikako nisu ostavljali na miru, šta će, oni su mu bili kao „kućni ljubimci“. Jednom se požalio ocu Petru kako mu je teško i otac Petar, želeći i misleći da može sigurno da mu molitvom pomogne, dođe jedne noći, pomoli se zajedno sa starcem i zaista demoni odu. Kad je otac Petar ušao u svoju keliju imao je šta i da vidi. Ceo „hor“ sa orkestrom je bio u njegovoj keliji, plesali su, pevali, podvikivali...Uspeo je da ih istera, ali više nije išao da pomaže starcu“.
 
13. mart 2010.godine.


Dunja Neda
Pomaže Bog oče Gavrilo!Pomaže Bog braćo i sestre!Ovo baš i nije mnogo utešno,ali moramo biti stalno u molitvi i mislima vezanim uz Gospoda.Jedino nam čvrsta vera može pomoći!Od časnog krsta se nesmemo odvajati!Ne daj Bože!Blagodarim oče Gavrilo i na ovim poukama.Svako dobro,Vama i bratiji manastira,od Gospoda i Presvete Majke!Amin! Bože daj!
Milena Puaca
U molitvi i budni uvijek .Imenom Gospodnjim i krstom cuvati se.
Saša Lazić
Vrlo poučna priča i dodatna pouka kako molitvom za nekoga moraš biti spreman leđa podmetnut...
Stana Meseldzija
Bože mili nas sačuvaj od tih " demona i specijalaca" post, molitva ,da nam bude Gospod u pomoći svima!AMIN!
LJiljana Botić Vilotić
Blagoslovite,oče Gavrilo! Uvjek me nasmijete ,ovo specijalci pravi naziv.Kada izgovorimo Slava Gospodu ,onda demoni drhte!
Nenad Badovinac
mi nemozemo razumeti niti si predočiti kakve sve duhovne ratove vode naši duhovnici sa demonima..
Tankosava Damjanovic
OBUĆAR IZ ALEKSANDRIJE

Antonije Veliki je bio jedan od prvih monaha koji su napustili svet i sklonili se u pustinju. S pravom se smatra ocem monaškog života. U našoj Crkvi često se pominje kao pustinjski učitelj. Vremenom su se oko njegove kolibe okupili mnogi monasi koji su u njegovom liku našli mir.

Protiv Antonija Velikog đavo je vojevao kao protiv malo kog svetitelja. Raznoraznim lukavstvima pokušavao je da ga uhvati u zamku. Ali, Božiji čovek se na sve načine trudio da se suprotstavi strelama lukavoga.

Jednoga dana đavo pokuša da ubedi Antonija kako je tobože njegova vrlina dosegla vrlo velike visine. I kako se u pustinji, ali i u celome carstvu, ne može naći niko toliko vrlinski i napredan.

- Pogledaj Antonije, došaptavao mu je đavo, ko je još osim tebe dosegao takve visine? Niko. Ko posti, ko se moli, ko voli kao ti? Niko.

Za časak je izgledalo da Antonije Veliki sluša njegovo rezonovanje, ali ubrzo shvati lukavu zamku. Bog, koji nije želeo da Antonije Veliki zgreši, nađe načina da se ovaj veliki podvižnik poduči.

Te večeri čovek Božiji, pošto dovrši svoju toplu molitvu i smanji svetlost uljane lampe, polako sklopi oči. Tada začu Božanski glas koji mu jasno stavi na znanje:

„Na putiću koji vodi za Aleksandriju nalazi se jedan obućar koji je veći od tebe, Antonije".

Antonije Veliki skoči iz sna.

- Obućar? Ma, je li moguće? Obućar veći u podvižništvu i vrlini od Antonija Velikog? Odluči da sutra ujutro pođe za Aleksandriju.

Pošto osvanu novi dan Gospodnji, Antonije Veliki uze svoj štap i uputi se u mesto koje mu beše pokazao Bog.

- Jedan obućar u Aleksandriji da bude veći od pustinjskih podvižnika..., - ponavljaše putem Antonije Veliki.

Na kraju sporednog puta za Aleksandriju nalazila se jedna radnjica. Stari obućar, običnog izgleda, jednostavan i ne baš pričljiv, držao je jednu cipelu i pažljivo je krpio.

- Blagoslovi, - reče obućar skromnom kaluđeru.

- Bog te blagoslovio, - isto tako jednostavno odgovori Antonije Veliki.

A obućar se nagnu iznad cipele koju je krpio, mrmljajući neki psalam.

- Kaži mi, dete moje. Kako provodiš dane?

- Ne sećam se, Avo, da sam ikome učinio neko dobro. Niti se sećam ikakve blagosti ma prema kome.

- Pa kako ti prolazi život,- znatiželjno ga prekide Ava.

- Evo kako. Svakoga jutra kada ustanem kažem u sebi kako će se svi ljudi iz Aleksandrije i oni što nastanjuju udaljene krajeve kao i oni koje ne poznajem spasiti, a samo ću ja zbog mnoštva mojih grehova propasti. I sa tom mišlju prolazi mi dan, a uveče ponovo o tom istom razmišljam.

Antonije Veliki ustade, zagrli siromašnog obućara i poljubi ga brižno.

- Ti si, dete moje, sa malo truda kupio dragoceno blago! Ja u pustinji uz podvig i post ostarih, ali tvoje smirenje ne dostigoh.

I izvukavši veliku korist, Veliki podvižnik se uputi nazad u pustinju.
 
 
(ova tema ima 4616 poseta)

Pročitano: 8351 puta