MANASTIR LEPAVINA - SRPSKA PRAVOSLAVNA CRKVA

PROTOJEREJ VASILIJE BRILJOV – POD RŽEVOM I NA KURSKOJ DUGI



Protojerej Vasilije Briljov
1924-2011

Nastojatelj Spaskog hrama sela BoljšojeSvinore, Naro-Fominskog rejona Moskovske oblasti se rodio 1924. godine. Završio je Moskovsku duhovnu seminariju 1950. godine, rukopoložen je za sveštenika 28.07.1950. godine arhiepiskopom Možajskim Makarijem. Nagrađen je ordenom kneza Dimitrija Donskog III stepena, ordenom kneza Danila Moskovskog III stepena, ordenom prepodobnog Sergija Radonješkog III stepena.
 
Bedno detinjstvo, otac u zatvoru. Bitka pod Rževom. Kurska duga. Medalja „Za hrabrost“i teško ranjavanje. Bolnica. Seminarija i 61 godina sveštenosluženja. Iz parohije u parohiju. Progon vlasti. To je životni put protojereja Vasilija Briljova, nastojatelja Spaskog hrama u podmoskovskom Boljšom Svinoru.

Put od Moskve nije dug, ali ni jednostavan. Počinje nevreme, kada smo se približavali Spaskom hramu sazidanom od crvene cigle.Otac Vasilije nas dočekuje ispred svešteničke kućice, pripremamo fotoaparat i diktafon. „Da stavim medalje?“, - pita on i kroz nekoliko minuta, bodrim korakom već žuri k hramu.

 
Protojerej Vasilije Briljov,sa saradnicama hrama


Umrećemo, ali tuđe nećemo da uzmemo

Kako je to, živeti po zapovedi čak i po cenu života, u porodici Briljovih su znali i bez knjiga. Nisu živeli samo bedno – glad je dovodila do toga, da su decu hranili samo travom. Ali nisu glad i nemaština ostali zapamćeni u dečijem sećanju, već to, kako su bili jaki u veri, kakvi su dostojni ljudi bili Ekaterina Spiridonovna i Mihail Demjanovič Briljov.

Kada je počela kolektivizacija (proces pretvaranja privatne svojine u zajedničku), mi smo živeli na farmi. Ja sam još bio mali – pet do sedam godina. Oca su uhapsili, zato što nije hteo da ide u kolhoz i nije hteo da njime rukovode bezbožnici. Nije pošao k bezbožnicima. Tada su nam oteli sve – i zrno i životinje i živinu. Jeli smo samo travu, ništa nisu ostavili.

Oca su uhapsili brzo, dali su nekoliko minuta, da se oprostimo. „Veruj i nadaj se na Boga. Gospod će te spasiti. A mi ćemo se nadati, - rekla je Ekaterina Spiridonovna i prekrstila muža. Oni su mislili, da su se oprostili zauvek. Majka je ostala sama s decom – bez domaćinstva i sredstava za život. Jedini oslonac je ostala Crkva.
 
ProtojerejVasilijeBriljov

Na devet kilometara od nas je bila crkva. Svaki praznik mama nas je tamo vodila.

9 kilometara (!) po raskopanom seoskom putu u hram, iznemogla od gladi i umora, deca su išla na službu praćena podsmesima seljana, koji su govorili: „i tako gladuju, a ipak stalno u svoju crkvu idu“. „Neka se smeju, jer se oni nad sobom smeju, a mi ćemo Bogu služiti!“ – govorila je Ekaterina Spiridonovna.

Bili smo slabi i nismo mogli da hodamo. Ali mama je rekla: „Mi idemo k Bogu, sve će biti u redu“. Potom se vraćamo, a u kolhozu je uzrela pšenica. Mi govorimo: „Mama, dozvoli nam da otkinemo nekoliko klasa“. Ali mama je rekla: „Umrećemo, ali tuđe nećemo uzeti“. Mi govorimo: „A kako su oni od nas uzeli sve?“ Mama je odgovorila: „Neka su, ali mi nećemo da uzmemo tuđe“. Ona je sva bila predata Bogu.

I u najteže godine gladi i nemaštine Ekaterina Briljova se trudila da pomaže onima, kojima je još teže.

Mama je volela za praznik da okuplja bedne ljude u kući. Kuća je bila puna bednih. Jednom su zatvorili ženski manastir i monahinja Tatjana je došla da moli za milostinju. Mama je pitala: „Matuška, hoćete li da živite kod nas?“ Ona je odgovorila: „Hoću“. Kod nas je živela do rata, za vreme rata i posle i vaspitavala nas je. Ona je vaspitavala nas sedmoro dece. Svako veče smo se okupljali i čitali akatist. Govorila nam je pouke. Svi smo bili s Bogom, i majka i otac.

Upravo je monahinja Tatjana, ispraćajući Vasilija Briljova na front, rekla da će se on vratiti živ, ali bez jedne ruke.

— Kako ste preživeli oče Vasilije?

— Došli su iz Moskve na farmu neki rođaci, čuli su o našem položaju i odveli nas u Moskvu. Smestili su nas u opštežiću. Otac je potom došao i čak živeo u Moskvi. Kada je bio u zatvoru, načelnik ga je pitao: „I šta sad, da li si se predomislio? Možda ipak pođeš u kolhoz?“ Otac je odgovorio: „Poći ću“. Pustili su ga, a on je otišao pravo u Moskvu.
 
Dobrovoljac pod Rževom

Vasilij Briljov je odrastao i pošao je da radi u fabrici. I počeo je Veliki otadžbinski rat. 1942. godine, tek što je napunio 18, Vasilija su poslali da uči u Iževsk, a odatle je otišao na front kao dobrovoljac. „vratiće se tvoj soko bez jednog krila, ne tuguj“, - rekla je monahinja Tatjana majci Vasilija Briljova.

Prvo su me poslali u oficirsku školu Iževska. Ranije sam živeo u Ljublinskom rejonu na Kurskom putu.Sva deca su se tamo okupljala i govorila: „Naši očevi brane domovinu, daju život za nju, a mi ovde sedimo. Hajde da se zapišemo u dobrovoljce, da nas pošalju na front“.Svi su se zapisali, i ja s njima. Bilo nas je tridesetak.

— 1942. je bila najteža godina?

— Da. Ja sam bio pod Rževom. Bili smo obični vojnici i tamo su se vodile strašne bitke. Te godine je zimi bilo -30 stepeni. Bog je dao i preživeli smo. Istina, tamo su mi se noge smrzle. Jednom sam ustao i hteo da pođem, ali noge mi se oduzeše, ipak, potom su se postepeno oporavile.

Cele zime smo napredovali i povlačili se. Svašta je bilo...
 
 
Kurska duga

Na Kurskoj dugi Vasilije je već bio vezista.

U proleće 1943. godine su nas poslali na Kursku dugu. Ja sam, kao vezista, imao partnera, jer su na aparat uvek išla dva čoveka.Strašno je bilo: Nemac otvori vatru, pokida sve veze i puziš pod mecima. Oko nas eksplodiraju granate, a mi puzimo, jer nemamo kud. Meci zvižde oko nas.

Ja sam bio verujući čovek, a moj partner je bio bez morala... Imao je 45 godina i bio je načelnik ceha u fabrici Staljina. Kada se žica pokida, treba puziti. Trebali smo da puzimo jedan pa drugi, ali on ne ide. Ja i za njega puzim. On nigde ne ide. A gde i da ide? Puziš, okolo eksplodiraju granate, i ostaješ živ. Mnogo je vremena tako prošlo, ali Bog nas je čuvao.

Kada smo krenuli u ofanzivu, sakupilo se nekoliko čoveka. I odjednom, neočekivano, na metar i po od nas je pala granata. Ali nije eksplodirala. Ostali smo živi.
 
 
Bio je još jedan slučaj. Nemci su otvorili jaku vatru i prekinuli svu vezu. Načelnik štaba bataljona me šalje u jednom pravcu da obnovim vezu, a mog partnera u drugom pravcu. Ja sam puzio, daleko sam otpuzio i našao sam prekid. Mi nismo imali svoju žicu, već smo koristili nemačku: Nemci su pri povlačenju ostavljali žicu. Puzio sam okolo, ali žicu nisam našao. Puzio sam u pravcu Nemaca oko 300 metara i našao žicu. Uspostavio sam vezu, a ostatak žice sam doneo načelniku štaba. Pola kotura sam namotao!
 
Za hrabrost!

Za to sam dobio medalju „Za hrabrost!“, na samom frontu su me nagradili. Nemci su se povukli, malo se utišali. Načelnik štaba je okupio sva četiri odreda i počeo da govori o tome, kako se ko ponašao za vreme bitke. Za mene je rekao: „Tako mlad, a kako je izvršio naredbu komandira. A taj komunista nije izvršio naredbu i vratio se bez oružja“ – rekao je o mom partneru...

A on je oružje bacio. Komunista...

Za šta su dali druge medalje, otac Vasilije nije govorio, kratko je rekao „Sve po zasluzi“.

Komunista i partner Vasilija Briljova je i dalje slao njega pod kuršume da obnavlja prekinutu vezu, a sam je ostajao na sigurnom. Ali to nije pomoglo opreznom komunisti.


Ponovo me je poslao da obnavljam prekinutu vezu. Ali ja sam i sam otpuzio. Kada sam odmakao, pogledao sam na to mesto gde je on ostao – Nemci su otvorili takvu vatru, da se sve izmešalo... Otpuzio sam nazad, ali ne mogu da nađem rov gde je partner ostao. Malo sam se bolje orijentisao i počeo da otkopavam. U pomoć mi je došao neki vojnik. Otkopali smo partnera, koji je bio bez svesti. Odvukli smo ga do medicinskog punkta. Ispalo je tako, mene je slao u smrt, a sam je dočekao nesreću.

Kada sam bio na Kurskoj dugi, napisao sam da polazimo u bitku. Mama se rastužila. A Tatjana je rekla: „Ne tuguj, uskoro će doći“. Bio sam ranjen u ruku i sve se tako i dogodilo. Gospod je dao. Tako sam i na frontu sav bio u Bogu. U rovu sam čitao molitvu.
 

A znate šta se jednom desilo – odred je išao duž kotline, a nebo je bilo čisto i jasno. Odjednom zvuk takav – histeričan – gledam – crna tačka – granata! Nismo uspeli čak ni da legnemo u jarugu, a granata je pala pored nas na nekoliko metara. Pala i nije eksplodirala! Hristos nas je spasio.

— Na frontu niste skrivali da ste vernik?

— Svi su znali, to nisam skrivao. Ja sam čvrsto verovao.

Eto, pod vatrom puziš, okolo eksplodiraju granate. Ili sediš i mrzneš u rovu, a nad tobom zvižde meci. Ali ja sam bio s Bogom, čitao molitvu i nadao se. Pod Rževom je bila takva vatra! Tamo smo ratovali cele zime. Tamo sam bio običan vojnik, a na Kurskoj dugi sam bio vezista. Gospod me je spasio i sačuvao. Gospod je dopustio da budem ranjen. Monahinja je rekla mami: „Draga moja, ne tuguj, on će uskoro doći bez jednog krila“. I uskoro sam bio ranjen u ruku.

Verujućih sam malo sretao na frontu pod Rževom i na Kurskoj dugi. Bilo ih je, naravno. Čak i ti, koji nisu verovali, krstili su se i molili, ali nisu osobito bili primetni verujući. Ja i još nekoliko čoveka smo se otvoreno krstili i molili.

— A kako ste išli u napad? Šta ste vikali – „Ura“, „Za domovinu“ ili „Za Staljina“? I uopšte, kako je to bilo?

— Kako svi, tako sam i ja. Vikali smo „Ura!“ i „Za domovinu!“, ali „Za Staljina!“ ja nisam vikao. Nama su sve oduzeli, oca odveli u zatvor, pa zato nisam mogao da vičem „za Staljina“.

Izvršavao sam svoj dug, za dvojicu – za sebe i za tog komunistu. Borio sam se za domovinu i to je sve. Bili smo različitih shvatanja. Mene su roditelji učili, da treba biti s Bogom i da, ako me budu prinuđivali, moram trpeti, jer Gospod neće dugo trpeti bezbožnike. Uvek sam bio s Bogom.
 
Ranjavanje

Ranjen sam bio 1943. godine, ležao sam bez svesti, koliko – niko ne zna. Sam Gospod zna. Kada su me ranili, ja toga ni nisam bio svestan, jer sam tog momenta izgubio svest. Toliko dugo sam ležao pored ubijenih i, vidite, ostao sam živ. Posle sam počeo da dolazim k sebi. Hteo sam da se oslonim na ruku, a ona ne reaguje. Ležim, a iz grudi teče krv. Geleri granate su me pogodili u grudi. Pluća su mi ranili, zakačili grudi i ruku mi otkinuli.

— Kako su vas našli?

— Došao sam k sebi. Kroz neko vreme je do mene dopuzio vojnik. On je prvo hteo da se probije do svoje jedinice, ali Nemci su otvorili vatru po njemu i on je dopuzio do mene. On mi je i pomogao da se dovučem do medicinskog punkta. Sam Gospod ga je poslao do mene. Gospod sve pošalje, kada je neophodno. Još pola godine sam ležao u bolnici.

Dva meseca sam ležao u Kalugi. Potom su me poslali u Sibir. Do Vladimira smo doputovali – a meni je postalo loše, umirem. Tu su me ostavili. Pola meseca sam ležao, i opet su me poveli. Do Perma smo došli i opet mi je postalo loše.  Odležao sam pola meseca u Permu. Poveli su me dalje, opet mi je loše. Ostavili su me u Novosibirsku i tamo sam ležao do ozdravljenja.

Ispunili smo svoj dug prema Bogu. Gospod nas je sačuvao, i za to smo mu zahvalni.

— A Pobedu gde ste dočekali?

— Pobedu sam dočekao kući. Svi smo je dočekali i svi smo se radovali.
 
Sve vreme je bio gonjen


 
— Šta je bilo posle? Pošli ste na školovanje naBogoslovski institut?

— Na frontu sam obećao da ću služiti Gospodu, i Bog je to video.

Čudom sam preživeo, Gospod je pomogao! Došao sam kući kao invalid, učio sam u Moskvi. Dok sam prolazio pored Paveleckog vokzala (železnička stanica), vidim da ide moj partner s drugovima – njega su, takođe, oslobodili i on je, isto, postao invalid. I on – koji je bacio oružje – još se hvalio kako se tukao s Nemcima!

Upisao sam se na Bogoslovski institut. Desnom rukom nisam vladao pa sam pisao levom. A desnica mi je bila glavna ruka. Čudom su me primili, jer su konkurisala tri čoveka na to mesto. Učio sam u Novodevičjem manastiru, a potom sam počeo da služim.

Nedugo do rukopoloženja se desilo čudo – ruku – desnu, tako potrebnu svešteniku – ponovo sam mogao da pokrećem!

— Oče Vasilije, a kako ste štitili hram u sovjetsko vreme?

— Zabranili su mi da služim u Moskvi, zato što nisam hteo da radim za KGB. Pitao sam ih „Šta to znači raditi za vas?“ Oni odgovaraju  „Špijunirati ljude i prenositi im njihove ispovesti“, a to je po Svetom Pismu smrtni greh. Ja im govorim: „Na to neću poći“. Zato su me sve vreme pratili. Stalno su me privodili, pretili, razrušili porodicu.

Znate, kada sam u crkvi u Moninu služio, na Liturgiji, na „Tebi pevam, Tebe blagoslovim, Gospode...“ video sam goluba nad Oltarom. Golub je kružio oko Oltara, a ja se molim. Kada sam završio molitvu, on se rastvorio i nestao. Nikuda nije odleteo, to su svi videli. Vrata su bila zatvorena, on je nestao i to je sve.Duh Sveti se javio, Blagodat Božija. To su videli svi u crkvi. On nije nigde odleteo. Eto tako Gospod čini razna čuda. Upravnik je odmah tražio da dobijem otkaz.

A u Preobraženskom hramu zet načelnika se okomio na ikonu Arhangela Mihajla i počeo da je lomi. A tamo, gde su nanošeni udarci, počela je da teče krv... On se uplašio i sakrio. Potom mi je načelnik poklonio tu ikonu. Ja sam je restaurirao, ali sam ostavio tragove krvi na nekoliko mesta. Sada, na praznik Arhangela Mihajla uvek pričam narodu istoriju te ikone...
 

Spaski hram s. Boljšoje Svinore
 

1971, godine sam služio na Sokoljnicima u zoni parka. Obično su mi pretili, a potom počeli da vređaju. Ja im govorim: „Zašto od mene pravite prestupnika? Ja sam život posvetio domovini. Da li znate kako sam ratovao?“  I dao sam im povoda. Za mnom su počeli da trče i viču: „U KGB na pregovore!“ Nisam se obazirao. Potom su pozvali načelnika milicije i opet počeli da traže svoje. Ja im odgovaram: „Ne, ja na to neću poći“. Kroz nekoliko dana su izdali naređenje, da mi se zabrani da služim u Moskvi i onda su me ovde uputili, u Boljšoje Svinore. Hram je ovde bio razrušen, čak ni kupola nije bilo. I bila je naredba Gorispolkoma – zatvoriti crkvu.

Ali najgore je bilo u vreme Hruščova.

— U vreme Hruščovu je bilo strašnije nego u vreme Staljina?

— Da. U to vreme su po svim hramovima stavljali sve iz KGB-a. Oni su bili potpuni vlasnici, bili su nedodirljivi, čak i za Patrijarha. Prođe dan, dva, i leže dokumenti o zatvaranju crkve. Ja se mislim: „Zašto ćutim? Koga se bojim? Smrtnih ljudi?“I tog momenta načelnik viče na mene: „Ti šta hoćeš? Ja sam ovde gazda!“ A noću je imao infarkt i kada sam došao kod njega, rekao je: „Bog me je kaznio, a ti si ovde gazda“.

Počeo sam da putujem po celom rejonu, tražio moćne ljude. Ali nisam mogao da nađem toliko moćne, koji bi mogli da ukinu Odluku o zatvaranju crkve. Tada sam otputovao u Ministarstvo za religiju u Moskvi, i tamo me je primila starija žena. Ja joj govorim: „Zar ne možemo nekako drugačije da postupimo?“ Ona je razmislila i rekla: „Ja verujem u Vas. Sakupi takvu sumu, donesi i potrudiću se da povuku tu Odluku.Ovde nisam mogao da sakupim novac, zato što nije bilo posetilaca crkve, ali su me moskovski vernici voleli. Oni su sakupili potrebnu sumu i predao sam joj novac. Posle toga su povukli Odluku o zatvaranju. To je bilo 1971. godine. A šta smo mogli da radimo? Morali smo. Izlaza nije bilo. Gospod je pomogao.
 
 
S mitropolitom Juvenalijem. Foto mepar.ru

— Oče Vasilije, kako Vam se čini, da li su se ljudi izmenili?

— Danas, počinju da se pomalo obraćaju Bogu. Čak su nevernici postali malo bolji. Ali, uopšte gledano, i dalje se loše ponašaju, toliko je prestupnika... Ako narod bude tako živeo i tako se ponašao, doći će kazna. Treba živeti samo s Bogom i sve ćemo imati. Neprijatno je tako govoriti o sebi, ali svi čvrsto verujući ljudi znaju, da Gospod postoji. Verujućima se Gospod javlja i čini čuda. Zašto su svi verujući spremni da daju svoj život za pravdu? Oni znaju da ima Boga. Verujućem Bog otkriva sebe.

A ako postradaju, to znači da je tako Bogu ugodno. Za šta mi ovde živimo? Za budući večni život. Pre ili kasnije svi ćemo umreti. Duša ne umire, ona će poći na sud Božiji. On će nam suditi po našem zemaljskom životu.

Mi pobeđujemo zlo i tvorimo dobro samo pomoću blagodati Božije. Bez Boga, bez blagodati, čovek ne može biti dobar, zato je sva naša nada na Gospoda. Sada izgleda da su se mnogi počeli obraćati Bogu. Možda će nas to i spasiti.
 
Dan Georgija Pobedonosca, služenje na Poklonoj gori s Patrijarhom. Foto patriarchia.ru

— Baćuška, a kako danas treba vaspitavati decu?

— Treba ih upućivati na Boga, kako su i nas vaspitavali. Stalno ih treba voditi u crkvu. Eto mi smo išli u crkvu, umirali, ali sve jedno, išli. I svi smo odrasli kao verujući. Veoma je važno posećivati crkvu i važno je da se roditelji mole za decu.

Ne zaboravljajte na molitvu, i potom ćete i sami u budućnosti videti rezultat vaše vere i služenja Bogu. Gospod će pomagati i davati sve, kada je potrebno. I treba, naravno, trpeti, da bi proverili našu veru i odnos prema teškoćama.

Trpljenje stradanja, jača veru i potom nas Gospod izbavljuje od njih.Ali trpeti stradanja, treba.On nas proverava. Tako, ostajte s Bogom, to je naša radost. Posle ćete i sami videti rezultat. Mi smo ceo život proživeli s Bogom. Šta sve nisu radili sa nama, a mi i dalje živimo. Gde sve nisam služio. Snimali su me, a ja sam nastavljao da služim. Invalida rata su mučili, snimali, pretili, lišavali svega, šta sve nisu radili. Danas je, za sada, hvala Bogu, sve dobro. S Bogom smo jači.

Razgovor vodila Ana Danilova, foto – Anatolija Danilova.
Preveo sa ruskog S. M.
31 januar 2013 god.

Pročitano: 5106 puta