MANASTIR LEPAVINA - SRPSKA PRAVOSLAVNA CRKVA

KAKO SAM NAŠLA DUHOVNOG OCA



Raifski Bogorodični muški manastir

U životu svakog čoveka dogodi se sudbonosni susret. Mi to, naravno, ne shvatimo odmah, već kasnije, nakon nekog vremena. Kada sam u 18. godini pronašla veru, počela sam da tražim odgovore na mnoga pitanja; mučile su me mnoge sumnje. I Gospod mi je poslao zadivljujućeg čoveka, čije je poznanstvo odredilo moj celokupan životni izbor.


Studirala sam na filozofskom fakultetu i s vremena na vreme ulazila u hramove koji su mi bili u blizini kuće ili pokraj fakulteta ili tamo gde sam imala poznanike. Nekoliko sam puta postavljala sveštenicima pitanja, na koja sam dobivala odgovore kao iz poznatog vica: „Oče, šta vi mislite od dvanaestoj glavi u knjizi Tome Akvinskog…“ – „Udaj se, ludo jedna, hitno se udaj!“. Pitanja koja su me mučila polako su nestajala, a moja je upornost u nalaženju odgovora jenjavala. Mogućnosti za udaju, koja bi mi pomogla da se prebacim s potrage o smislu života na konkretne obaveze i brige, nije bilo na pomolu. 

U tom sam se periodu našla u Raifskom Bogorodičnom manastiru kod grada Kazanja. Odluka da tamo hodočastim i radim nije bila moja. Zbog mog produženog puberteta i sukoba sa roditeljima, na fonu moje potrage za smislom života, majka je bila prisiljena da me odvede manastir i ostavi da u njemu živim nekoliko dana. Ona je tada takođe samo povremeno ulazila u hramove, ali Raifski manastir je za nju već postao duhovni dom, te je uvek htela da na bogoslužje ide upravo onamo. Mama je smatrala da je Raifski manastir jedino mesto koje bi moglo da me isceli od mladenačkih „potraga“.

Nakon što sam doputovala u manastir, smestili su me u keliju sa još nekim ženama. Tako je započeo moj kratki period „trudničestva“ – rada u manastiru. Dolazili smo u hram pre početka liturgije i tamo ćuteći stajali puni pobožnosti. Bilo je neobično  videti kako su se svi monasi (a bilo ih je više od deset) stajali licem  prema istoku i neko vreme mirovali. To je u meni budilo osećaj kao da sam dospela u neku drugu stvarnost. Nakon liturgije čistili smo pod od voska, koji je bio kapao sa sveća, a zatim radili u manastirskom vrtu i cvetnjaku. Jedna mi je od suseda u sobi jedanput rekla: „Znaš, čini mi se da se moj život završio… Iako mi je samo pedeset godina, osećam se kao da je ovo kraj, kao da je vreme da umrem.“ - „Ja imam samo dvadeset i tri, ali imam isti taj osećaj“, odgovorih joj.

Ko zna gde bi me odvela moja duhovna potraga da jednog od poslednjih dana u manastiru nisam naišla na tablu na kojoj je pisalo: „Jeromonah Filaret (Zlatoustov)“. U to sam vreme već bila načula od svojih kazanjskih poznanika da je on lokalna „znamenitost“. Jeromonah Filaret je 25 godina bio načelnik katedre za kontrole i automatiku letelica na Kazanjskom institutu za avijaciju, koji je otišao u manastir nakon što je doživeo kliničku smrt. Bila sam toliko puna očajanja da sam izgubila bilo kakav stid, te sam vrlo olako otvorila vrata a da se nisam zapitala da li je uopšte pristojna  večernja vizita monahu bez najave. Suseda u sobi kasnije se divila mojoj hrabrosti: „Kako si se samo odlučila da uđeš u keliju tako poznatog starca bez kucanja i bez poziva?“ Ali, meni je već tada bilo jasno da se u Božjem svetu sve razlikuje od svetskih hijerarhija nadređenih i podređenih. On jeste čuven – ali pre sve zbog svog smirenja i ljubavi. Kako da se bojim takvog čoveka?
 

Shiiguman Sergije (Zlatoustov)

Otac Filaret dočekao me pažljivim i prijateljskim pogledom, pozvao me da popijem čaj uz čokoladne bombone. Bio je to posni dan, ali on mora da je osetio da imam većih briga od posta. U njegovoj mi je keliji odmah postalo prisno, tako da sam se odmah sa vrata počela žaliti na duševnu smućenost, da mi se pravoslavna vera čini nedostupna, a kanoni preteški. Ispričala sam mu da studiram filozofiju, da se bojim da ću poludeti ako ne budem mogla da se snađem u mnogobrojnim filozofskim koncepcijama i pogledima na život, pošto verujem svakoj knjizi koju čitam. Takođe me mučio i izbor koji je trebalo napraviti u ličnom životu: otići u manastir ili čekati „dobrog čoveka“, kako mi rekoše rođaci i sveštenik iz obližnjeg hrama. Sva ta pitanja činila su mi se vrlo važna i hitna. Otac Filaret me je pažljivo saslušao, a zatim skinuo sa police album i pokazao fotografiju, na kojoj je on bio u okruženju nasmejane mladeži. Obratio mi je pažnju na lepuškastu devojku mojih godina. „To je moja unučica. Najviše voljena, draga moja devojčica. Ovu sliku smo uslikali nedavno. A nakon toga je upoznala nekog dečka i zaljubila se. Hodala je s njim neko vreme, a zatim otišla k njemu u goste, i više se nikad nije vratila. Ispostavilo se da je taj dečko bio manijak. Ubio ju je, a telo razrezao na nekoliko delova i pokušao da ih sakrije. Međutim, brzo su ga uhapsili.“ 

Moja su pitanja nestala istog časa. Zanemila sam od užasa i nisam znala šta da kažem. Verovatno nije ni trebalo da išta govorim. Ocu Filaretu nije bila potrebna uteha. Naprotiv, on je video da sam ja istih godina kao i njegova unučica i da meni treba podrška. Bio je spreman da mi pomogne. Posle nekoliko dana, otišla sam iz manastira, ali me je otac Filaret uskoro sam pronašao. Nazvao je telefonom naše zajedničke prijatelje i zamolio da mi kažu da me zove u goste. „Sada ćeš ti biti moja unučica“, reče mi posle nekog vremena. Tako sam našla novog srodnog čoveka. Kada sam živela u Moskvi, dopisivali smo se, a on se na kraju svakog pisma potpisivao kao „dedica Filaret“. To me ispunjavalo toplinom.

Otac Filaret me polako prebacio sa apstraktnih filozofskih pitanja na realan život: leti me zvao da radim u manastirskom cvetnjaku i upoznavao me sa drugom duhovnom decom. Videla sam da jednako dobronamerno razgovara i sa profesorima i sa lokalnim bakama i sa donedavnim kriminalcima (ponekad su oni imali zadatak da mu pomažu u keliji). Stalno je izbegavao da mu se klanjaju kao velikom „starcu“. One koji su od njega tražili savet obično je usmeravao na samostalno pronalaženje rešenja. Govorio je kako nije potrebno ulaziti u mistiku kada se radi o običnim svakidašnjim problemima, koji se lako rešavaju uz pomoć hladne glave i snage volje.

Često sam svog duhovnog oca pitala i za pomoć oko tehnike – fotoaparata, kompjutera ili printera. Pa kako ne bih! Ipak je on profesor, stručnjak za automatiku i kontrolne uređaje. Za vreme kada je bio profesor, pomagao je direktorima tatarstanskih škola sa uvođenjem informatike u školski program.

Godine 2006. otac Filaret primio je postrig u veliku shimu sa imenom Sergije,  a 2011. preživeo je moždani udar koji ga je smestio u invalidska kolica. No on svejedno nastavlja da razgovara sa ljudima i skoro svaku nedelju čita propoved. Prvo mi se to činilo čudno: zar ne bi shimnik morao da se zatvori? A eto, moj duhovni otac ostaje jednako društven i veseo. I dalje se dopisuje, razgovara preko telefona sa prijateljima i duhovnom decom u različitim gradovima i zemljama, prima posetioce.

„U davnim vremenima, velikoshimnici zaista su davali dodatni zavet da će se zatvoriti u samotnoj pećini kao u grobu i tako umreti za svet da bi ostali nasamo sa Bogom“, reče mi otac Sergije. „Ali je kasnije samoća prestala da bude obavezna za shimnike. U Sergijevoj lavri često sam sretao monahe koji su na pitanja odgovarali da im nije dopuštena komunikacija. To je njihovo poslušanje, to je korisno za njihovu dušu. Ja, naprotiv, pokušavam da razgovaram sa onima koji dolaze u manastir tražeći podršku, prosvetljenje i utehu.“

Jedno od najlepših sećanja na mog duhovnog oca: idem u manastir, kad ono prema meni odjednom ide beli automobil „volga“, kojim upravlja starac, vrlo sličan ocu Sergiju… Nije moguće! Idem do njegove kelije, a unutra nema nikoga! U 85. godini života, otac Sergije odlučio je da se priseti starih dana, kupio je polovni auto i ponovo primio volan u ruke. Iako je danas u invalidskim kolicima, on je svejedno veoma pokretan i često ga se može susresti na teritoriju manastira u okruženju hodočasnika. U krilu shiigumana obično prede miljenik - riđi mačak sa ogrlicom na kojoj piše: „Raifski mačak. Telefon vlasnika 8919…“

Prošlo je već nekoliko godina otkad sam prvi put upoznala oca. Postepeno se moj život smirio, našla sam posao, položila sve ispite na poslediplomskom studiju, a nakon nekog vremena udala se za mladića sa bogoslovije i tako postala žena sveštenika. Kada bi mi u ono vreme, kada sam očajna došla u manastir, neko ispričao kakva me budućnost čeka, ne bih mu poverovala. Tek sada shvaćam da je ono veče, kada sam bez kucanja, uplakana ušla u keliju oca, počeo put mog duševnog i duhovnog oporavka.

Lilija Egorova
 
Sa ruskog preveo Mihajlo V.
26. 1. 2013.

Izvor: http://www.nsad.ru/articles/kak-ya-nashla-duhovnogo-otca

 

Pročitano: 9205 puta