MANASTIR LEPAVINA - SRPSKA PRAVOSLAVNA CRKVA

PRIČA O KRATKOM ŽIVOTU SLAVE ČEHA



Hladno je. Snežne pahulje nošene olujnim vetrom padaju na lice. Gde je zemlja, gde je nebo? Samo belina i jednoličnost, samoća i tuga, baš kao život Slave, poznatog po nadimku Čeh. On nema gde da ode; niko ga ne čeka. Niko. Nigde. Zašta živi? Zašto je rođen? Slava podiže glavu k pustom nebu i zavapi gorko, teskobno,  pokušavajući da iz sebe izbaci bol. A kada bi samo imao čašu votke, patnja bi nestala; ne bi osećao tu ledenu knedlu negde u dnu stomaka. Sve bi mogao lakše da podnese.

Ali, danas nema votke, i neće moći nigde da je nabavi. Nema ni hrane. Danas Slava mora da nešto preduzme, da donese neku odluku, ili da umre od gladi. Gde da ide?

U selu nema skoro nikakvog posla, a i sa onih poslova koji su bili na raspolaganju, Slava je proteran. Svi su pili u tom lošem kraju – svi koji su tu ostali da žive – ali, Slava je pio na poseban način - oduvek. Nikada nije viđen trezan, a pio je svakakve gluposti. Davno je mogao da se smrzne pokraj neke ograde, ili da se otruje od špiritusa. Ili da se upali, pušeći pijan pod starim, iscepanim ćebetom. Ne zna se broj onih koji su u selu i okolini umrli od loše votke.

Od njegovih drugova još samo nekoliko je bilo u životu – onih koji su odavno utekli iz tog zaboravljenog kraja. Drugi, neki ranije a neki kasnije, završavali bi na starom, seoskom groblju. Ali Slava Čeh je još uvek bio živ.

Zašto? Ni on sam nije znao. Život ga nikada nije obasipao radošću, i odavno je bio spreman da umre, ali živeo je iz nekog razloga. Očigledno, njegovo vreme još nije došlo.

Slavin otac bio je češkog poreka; služio je u nemačkoj armiji. Bio je zarobljen kod Staljingrada. Posle rata, baš kao i mnogi drugi zarobljenici, gradio je puteve i kuće. Onda je došla amnestija, i bivšim zarobljenicima dozvoljeno je da odu gde žele. Neki su se vratili u svoju domovinu, a neki su ostali. Oni koji su ostali u Rusiji, osnovali su porodice, i nastavili sa životom, sećajući se kao kroz san prošlog vremena. Slavin otac nije otišao, ožnio je lokalnu devojku i ostao da živi u jednom od onih siromašnih uralskih sela. Nostalgiju je terao vinom, pa je i ženu naučio da pije. Kada je Slava rođen, njegovi roditelji nisu prestajali sa pićem.

Da novorođenče svojim plačem ne bi prekidalo njihovo opijanje, sipali bi mu u flašicu razređenu rakiju. Kako nije umrlo? Izgleda da mu je takva bila sreća. Sa sedam godina Slava je postao alkoholičar. Probudio bi se ujutro, pojeo hranu koju su roditelji ostavili od večere, i popio ostatke alkohola od prethodnog dana.

Kod kuće mu nije bilo interesantno, pa je odlazio u školu, jer je tamo bilo zabavno. Istina, Slavi su  se deca uglavnom smejala – blesavio se u igri, oblačio u krpe, i uvek bio pijan. Nije imao drugova. Nastavnici su trpeli njegovo prisustvo, bar mu je bilo toplo u školi, jer se kod kuće smrzavao od hladnoće, ili se gušio u dimu peći za drva. Neka ga, neka se ispava u zadnjem redu, mislili su. Neće on još dugo biti na ovoj zemlji.

Ponekad Slava ne bi ni stigao u školu – ostajao bi da leži pijan negde na ulici. Ali nikada se nije smrzao od hladnoće. Roditelji su mu se zbog alkohola  rano upokojili i on je ostao sam. Ustvari, on  je uvek bio sam...Otac i majka su retko razgovarali sa njim, nisu na njega obraćali pažnju. Prosto su živeli u svom svetu. A on je živeo sasvim sam.

Život je prolazio kao u snu. Ponekad nije mogao da razlikuje san od jave. Bilo je nekoliko dana kada nije pio – možda, nekoliko nedelja u njegovom životu. Ali, to je samo pogoršalo stvari. Bio je jedan čist trenutak – svetao, detinji trenutak. Slava je spustio svoju bolnu glavu na dlanove: a sećanja iz detinjstva su navirala.

Bila je to jedna takođe hladna zima. Bila je mećava. I Slava se konstantno smrzavao. Spavao je na peći, pokušavajući  da se ugreje, ali peć je često ostajala hladna. Jednog jutra, Slava je izašao na dvorište. Keruša Najda, koju je njegov otac odnekud doneo kući, oštenila se. Štenci su bili tako maleni i smešni, kao igračke. Toga dana Slava nije, kao po običaju, ispio ostatke vina za roditeljima. Pokupio je ostatke hrane, ali ih nije sam pojeo – odneo je nešto i Najdi.
 

Slava nije pio tri nedelje. Nije bilo vremena za piće. Morao je da pronađe hranu za Najdu, zatim alat, čekić, eksere, daske, neku ćebad, i da napravi toplu kućicu za štence, da se ne smrznu. Kada su progledali, postali su još zabavniji. Slava je odlučio da  ih razdeli, sve osim jednog šteneta, kojeg je želeo da zadrži za sebe: jednog braon, sa belim krznom na grudima, najsmelijeg i najživahnijeg od svih.

I Slava mu je već dao ime – Verni. Nije mogao bolje ime da mu da. Verni – dobro ime za psa. Sada će biti drugačije. Sada će, mislio je, imati prijatelja. Pravog prijatelja, koji mu se neće smejati ili ga s prezirom nazivati, pijani, budalasti Slava Čeh. Neće se prema njemu odnositi kao prema beznadežnom slučaju. Posle svega, on nije sasvim propao, zar ne? Sve dok je živ, ima nade. Možda će biti u stanju da ostavi piće...A pošto je život lep i zanimljiv, zašto bi pio?

U večernjim satima seo je u šupu, a Verni je vlažnom njuškom omirisao njegove ruke, igrajući se i grzući ga za pantalone. Kad poraste biće njegov - Slavin pas. Biće veliki, jak, i veran pas. I voleće njega - Slavu. Slavi je tako silno  trebao neko ko će ga voleti. Nikada nije razmišljao o ovome ranije, ali sad je shvatio da treba barem nekog da ga voli...

Kada je nastavnica matematike prvi put videla Slavu treznog, bila je iznenađena, i kasnije je, u zbornici, rekla kolegama:

”Slava Čeh ima tako pametne oči...Da čovek ne poveruje!? Ne mogu da shvatim kako to dete nije umno obolelo, prosto neverovatno...da...”

Stari nastavnik fizike odmahnu je glavom:

 “Mi ne znamo pun potencijal mozga, intelekta, da tako kažem...Možda bi porastao u najpametnijeg čoveka, ali svejedno...Hvala Bogu da nije oboleo umno...”

Ali sve se završilo za tren. Ujutro, sasvim trezan, Slava je pokupio ostatke hrane i krenu u šupu. Radosno je otvorio klimava vrata, kada ga je nešto strašno oborilo s nogu. Ostao je da sedi u snegu. Okrenuo se, pogledao i shvatio da je to bila Najda. Bila je prestravljena, rasčupanog krzna, iskidanog konopca, koji joj je visio o vratu. Najda je trčala kroz sneg u bašti i užasno zavijala. Ovo zavijanje mu se često vraćalo u misli kada je bio mraz ili snežna mećava.

Srce mu se sledilo, i već je znao da ne treba da ide za Najdom, da tamo neće naći ništa dobro. Ali, ipak je krenuo, lagano, upadajući u sneg pri svakom koraku. Tamo, u  najdaljem delu bašte, zabacujući svoju razbarušenu glavu, Najda je zavijala. Pod njenim šapama ležala su mrtva štenad. Očigledno, Slavin otac ih je otkrio – u poslednje vreme oni više nisu cvileli kao mačići, već su glasno lajali.

Ležali su tako čudno, sasvim, sasvim mrtvi. I njegov Verni bio je među njima. Slava se sagnuo i dodirno njegovu malenu braon šapu. Bila je ledena i kruta. Slava je stajao tu još malo, ostavio hranu u snegu i vratio se polako u kuću. Završio je, kao po običaju,  polupraznu flašu vina  i onda pronašao punu flašu votke. Otvorio ju je i pio sve dok nije osetio mučninu.

Uveče, otac ga je istukao zbog te flaše. Da, nakon te višenedeljne trezvenosti, stvari su se pogoršale. Ponekad bi u košmarnim snovima video Najdu, mrtvu štenad, i ledenu, malu braon šapu svog ljubimca. Slava je odmahnuo glavom, da bi se oslobodio tog sećanja iz detinjstva. Bilo je vreme da zaboravi – mnogo godina je prošlo od tada.

Zatvorio je vrata od kuće slomljenim, zarđalim katancem, kako se ona ne bi otvarala na vetru. Svejedno, u toj staroj kući nije bilo ničega da se ukrade. Krenuo je, s velikom teškoćom kroz oluju, ka Mitenejskoj gori, ka manastiru. Manastir je bio udaljen oko pet kilometara od sela, ali Slava tamo nikada pre nije odlazio; pijanice nisu bile dobrodošle u manastir, a on nikada nije bio trezan.

Ali sada -  bio je to poseban slučaj. Ionako nije imao šta da pije, a bio je izbačen i sa poslednjeg posla. Dakle, nije imao veliki izbor – ili manastir ili groblje na brdu, odmah pokraj manastira. Bilo je to groblje najmanje 400 godina staro. Ipak, za njega, Slavu, bilo je isuviše rano da ide na groblje; neće on otići tamo. Sačekaće da ga drugi odnesu.

S mukom se uspeo na goru, spotičući se i cvokoćući od zime, ka snegom prekrivenom, usamljenom manastiru i pokucao na vrata oca Savatija.
 

Manastir sa grobljem na vrhu gore

Sećanja oca Savatija:

Slava Čeh, kako su ga zvali, došao je u manastir jedne zime, u najhladnije doba, i mi smo mu dozvolili da ostane. Imao je oko trideset godina, možda i manje, bio je omalen rastom, mršav i po malo divlji. Dali smo mu keliju, i poslušanje: da cepa drva, i da donosi vodu sa izvora našem manastirskom konju, Jagodki.

Slava je bio nekršten, i nakon što je malo boravio u obitelji, dolazio na službe, poželeo je da se krsti. Krstio sam ga. Po krštenju skinuo sam odežde, izašao napolje, vidim: sedi na klupi u hramu nepoznati čovek. Priđem bliže, pogledam...ono Slava češki. Nisam ga prepoznao! Blagodat krštenja mnogo menja ljude, a neke čak i spolja izmeni. I Slavu je potpuno promenila, njegov neozbiljan izgled je nestao, a pokraj mene je sedeo ozbiljan, smiren čovek. Sa divljenjem sa primetio njegove plave oči. Inteligentne oči, pametne! Krštenje ga je preobrazilo.

Vremenom, ta prvobitna blagodat tiho ga je napustila, ali pečat Svetog Duha ga je silno izmenio. Počeo je dobro da se brine o Jagodki; postali su prijatelji, i ona, tvrdoglava kobila, njega je voma dobro slušala. Čini mi  se da je Jagodka bila njegov prvi prijatelj u životu.

Da li je pio dok je bio sa nama? Pa, novaca nije imao...po tom pitanju smo strogi u manastiru; znao je da ceni svoj novi život u manastiru. Slava Čeh je živeo ovde, u manastiru, deset godina, radio je, molio se, a onda iznenada umro od srčanog udara. Njegov život je bio težak, ustvari strašan, ali Gospod nije dozvolio da umre u pijanom stanju, otrovan alkoholom – smrću alkoholičara.

Nesrećan kao dete i još nesrećniji kao odrasla osoba, bio je veoma usamljen, i Gospod ga je doveo u manastir.  “Jer ostaviše me otac i majka moja, ali me Gospod povede sa sobom”. Umro je kršten, kao manastirski radnik. Odslužili smo mu opelo, i sahranili ga na Mitenajskoj gori, na kraju starog, prostranog groblja, tamo gde je bilo mesta. Celo bratstvo se molilo za njega.

Nije imao rodbinu, i niko nije došao na njegov grob trećeg i devetog dana, po seoskom običaju.

Padao je sneg, a mi smo izveli Jagodku u prvu šetnju po snegu. Nakon kratkog vremena smo se uspaničili – kobile nigde nije bilo. Ona nikada nije napuštala manastir sama. Pošli smo za tragom, koji je ostavila u snegu. Zadivljujuće, Jagodka nikada nije bila na groblju, i nije mogla da zna gde je sahranjen njen prijatelj. Ali, otišla je pravo kod njega.
 

Snežni prekrivač pokrivao je zemlju, skrivajući tragove nedavne sahrane, ali kobila je prošla pravim hodom kroz celo gorblje, ni jednom ne skrećući sa svog puta, i otišla na grob svog prijatelja. Stajala je glave povijene ka zemlji, kao da plače. Manastirski oci – muževi bez zanosa, naučeni na trezvenost - skoro svi su zaplakali gledajući ovaj potresan prizor, gledajući Jagodku, kako stoji nad grobom čoveka koji je tako dugo brinuo o njoj.

Životinje osećaju blagodat, i očigledno, duša našeg Slave našla je milost pred Gospodom. Zato je životinja bez greške našla njegov grob, i tako mu ukazala poštovanje. I nama je to bila lekcija: da se molimo za Slavu. Odslužili smo Panihidu na njegovom grobu.
 
Olga Rožneva
Prevela s ruskog monahinja Kornelija (Ris)

Izvor: http://www.pravoslavie.ru/english/58928.htm

Pročitano: 5145 puta