MANASTIR LEPAVINA - SRPSKA PRAVOSLAVNA CRKVA

O OKULTIZMU, SPIRITUALIZMU I NEKROMANTIJI



Starac Kleopa Rumunski

Pitanje: Znam da mnogi ljudi u bolu uzrokovanom usljed smrti voljene rodbine pribjegavaju spiritualizmu, proricanju sudbine, okultizmu ili čak žele da razgovaraju sa svojom upokojenom rodbinom. Zašto Crkva ovo ne dozvoljava?


Starac Kleopa: Kako u Svetom Pismu tako i u djelima Svetih Otaca mnoštvo je svjedočanstava koja jasno pokazuju da Bog kažnjava one koji pribjegavaju okultizmu i nekromantiji (traženje razgovora sa mrtvima). Naš Spasitelj nas uči da su „blaženi koji ne vidješe a vjerovaše“ (Jn. 20:29). Apostol Pavle pokazuje nama koji vjerujemo u Hrista da moramo tražiti snagu vjere, a ne opažanje našim materijalnim očima, govoreći „jer vjerom hodimo a ne gledanjem“ (2 Kor. 5:7). Demoni koji lutaju, međutim, uče izvjesne ljude da ne budu zadovoljni učenjem Spasitelja i Njegovih apostola, - da hodimo sa vjerom u Hrista -, već radije da traže svim sredstvima da vide svojim očima ono što je dostupno jedino očima vjere. Čovjek koji pribjegava crnoj magiji i nekromantiji je neprijatelj Božiji, nepokoran Njegovim zapovijestima, nezadovoljan spasonosnim učenjem kojim ga Bog uči kroz Sveto Pismo, već radije, podstaknut demonima u ovom nedozvoljenom poslu, on traži da stvari istražuje racionalno. I tako, vjerujući u te fantazije, on se povlači od Boga i učenja naše Crkve.

Oni koji se za ovo zanimaju i prizivaju duhove umrlih, donose sebi presudu kao u primjeru Saula koji je potražio pomoć vračare da mu prizove dušu Samuila (1 Sam. 28). Oni koji su pali u ovu obmanu kao Saul, trebaju znati kroz njegovu kaznu da su krivi pred Bogom. Jer, samo zbog ovog prestupa, Saul je izgubio svoje kraljevstvo i bi kažnjen od Boga da bude ubijen svojim vlastitim mačem. Saulova kazna za njegov nezakonit razgovor sa mrtvima opisana je u Bibliji ovako: „Saul pogibe jer beše kriv s neverstva prema Gospodu, što ne sluša reči Gospodnje i što upita one koji zazivaju mrtve. On ne pita Gospoda. Zato Gospod učini da umre i prenese kraljevstvo na Davida, sina Jesejeva“ (1 Let. 10:13-14).

U Starom Zavjetu Gospod zapovijeda sljedeće: „Ne obraćajte se onima koji duhove prizivaju niti gatarima, niti ih tražite, da se ne skvrnite o njih. Ja sam Gospod, Bog vaš“ (Lev. 19:31). I još: „Čovek ili žena koji imaju u sebi duh nekog mrtvaca, ili duh pogađački, biće kažnjeni smrću; kamenovaće se: krv će njihova na njih pasti“ (Lev. 20:27). Prizivanje duhova mrtvih mrsko je pred Bogom, Koji to nikad nije dozvolio Svom narodu: „... Neka se ne nađe u tebe niko koji bi vodio sina svoga ili kćer svoju kroz oganj, ni vračar, ni koji gata po zvezdama ili po pticama, ni uročnik, ni bajač, ni koji zaziva duhove, ni opsenar, ni koji pita mrtve. Jer je gad pred Gospodom ko god tako čini, i za takve gadosti Gospod, Bog tvoj, tera te narode ispred tebe. Budi sasvim Gospoda, Boga svoga. Jer ti narodi, koje ćeš isterati, slušaju gatare i vračare; ali tebi to ne dopušta Gospod, Bog tvoj“ (Ponz. 18:9-14). Bog ovu odvratnost smatra jednim od najvećih čovjekovih prestupa protiv volje Njegove.

Nemamo potrebu za razgovor sa mrtvima zato što nam je Bog otkrio sve što On zna da nam je potrebno i korisno za naše spasenje. Na primjer, razgovor sa mrtvima nije u mogućnosti da nam dokaže da su duše umrlih žive kao što su nekad živjele u ovom sadašnjem životu. Ova stvarnost budućeg života nama nije novost jer mi to znamo iz Božanskog Otkrivenja i ona je stvar vjere, bez potrebe za istraživanjem i provjerom našim tjelesnim čulima. Božansko Otkrivenje nudi nam svako osiguranje istine. Ako neko želi to da ispita i osjeti svojim tjelesnim čulima to znači staviti u sumnju istine koje nam je otkrio Bog. Osim toga, u ovim duhovnim raspravama ne postoji garancija da će duh preminulog koji se poziva zaista se pojaviti i govoriti, već da su to zli dusi, demoni koji imitiraju one koji su pozivani, kao što nas uči sv. Pavle: „...jer se sam satana pretvara u anđela svjetlosti“ (2 Kor. 11:14). Jevanđelist Jovan nam govori sljedeće: „Ljubljeni, ne vjerujte svakom duhu, nego ispitujte duhove jesu li od Boga“ (1 Jn. 4:1).

Pored svega ovoga, Sveti Oci nam govore da u slučaju Saula i vračare nije bio duh Samuilov taj koji se pojavio, već duh demonski koji je zamijenio duha Samuila. Sveti Grigorije Niski kaže da je duh bio toliko jeziv i grozan da se i sama vračara uplašila od njega. Isto tako, vidimo u slučaju Adama, koga je Bog pozvao na visinu bogopoznanja, da je bio prevaren od strane đavola i, otpavši od blagodati Božije, sakrio se sa Evom. Mnogi su primjeri u Svetom Pismu iz kojih znamo da se obmanom đavola nasljeđuje smrt umjesto života, laž umjesto istine, zlo umjesto dobrog.

Zbog opasnosti od obmane u vizijama i snovima, neki Sveti Oci nisu prihvatali nikakvu vrstu snova prije nego što bi ih pažljivo ispitali. Sveti Jovan Ljestvičnik (iguman manastira sv. Katarina na Sinajskoj gori i pisac Ljestvica) kaže: „Svako ko ne vjeruje snovima i viđenjima duhovni je filozof“, i takođe da kada demoni sujete i gordosti iskušavaju slabiju braću vizijama i snovima, onda ih čine „prorocima“.

Pitanje: Vračari i bajači kažu da Sveto Pismo dovodi u vezu slučajeve pojave preminulih i anđela. Oni takođe kažu da obzirom da Sveto Pismo potvrđuje našu nemogućnost da direktno razgovaramo sa mrtvima, slijedi da prizivanje duhova nije strano Hrišćanstvu, i iznad svega, nije nešto što je antihrišćansko.

Starac Kleopa: Istina je, zaista, da nam Sveto Pismo govori o pojavi Mojsija i Ilije tokom preobraženja Spasitelja (Mat. 17:3), i da nakon Hristovog vaskrsenja mnogi mrtvi ustadoše iz grobova svojih (Mat. 27:52-53). Pismo takođe svjedoči pojavu anđela, kao što je bilo prilikom objavljivanja vijesti o rođenju sv. Jovana Krstitelja (Lk. 1:11-20), i rođenju Hrista Spasitelja (Lk. 2:9-15), i takođe njihovu pojavu prilikom vaskrsenja Gospodnjeg (Mat. 28:2-7). Oni su komunicirali sa ljudima ili licem u lice ili kroz snove (Mat. 1:20, 2:13). Međutim, ove pojave nisu se dešavale voljom ili pozivom od strane ljude, već po Božijoj zapovijesti. Ova pojavljivanja dokazuju besmrtnost njihovih duša i njihovu moć da se otkriju ljudima na izuzetne načine, međutim, ne podržavajući težnje čovjeka da traže kontakt sa mrtvima.

Pitanje: U Starom Zavjetu praktikovana je nekromantija (prizivanje mrtvih), što je jasno u slučaju Saula i vračare, ali i drugdje. Kod Hrišćana se, isto tako, praktikuju molitve svetiteljima i anđelima. U svojoj osnovi, ovo nije ništa drugo do prizivanje pravednih duša ili razgovor sa mrtvima u cilju pomaganja živima u odnosu na njihove određene potrebe. Na račun toga, tvrdi se da oklutizam ili proricanje sudbine predstavljaju biblijsko učenje koje je u praksi priznato od strane Crkve.

Starac Kleopa: Istina u vezi Saula i vračare objašnjena je ranije. Međutim, molitve upućene svetiteljima i anđelima ni na koji način nisu isto što i nekromantija. U prizivanju svetitelja i anđela mi nemamo namjeru ili težnju da sa njima čulno razgovaramo, gledajući ih, slušajući njihov glas ili da ih vidljivo predstavljamo pred sobom kako bi nam otkrili tajne koje je Bog odredio da trebaju ostati skrivene od čovjeka. Mi razgovaramo sa svetiteljima i anđelima u našoj molitvi uz pomoć naših duhovnih očiju i naše vjere, bez potrebe da ih čulno vidimo ili čujemo.

Prizivači imaju cilj i potrebu da prizivaju duhove mrtvih (vjerujem, međutim, da su to u stvari duhovi demona koji se javljaju u obliku duhova mrtvih) kako bi im mogli otkriti određene tajne koje se odnose na budućnost mrtvih ili druge radoznalosti zabranjene zakonom Božijim. Čujte šta Sveto Pismo kaže: „I ako vam reknu: Pitajte one koji mrtve zazivaju i budućnost proriču, koji zvižde i uzdišu, odgovorite: Ne treba li narod Boga svog da pita? Ili će zar mrtve pitati za žive? Zakon i svedočanstvo tražite! Ako li se tako ne govori nema zore narodu“ (Is. 8:19-20).

Kada je nemilosrdni bogataš zvao Avrama da pošalje Lazara kući njegovog oca da obznani situaciju u kojoj se našao kako bi se njegova braća pokajala, Avram mu je odgovorio da je živima otkrivanje zakona (Mojsija i proroka) dovoljno.  Zaista, u Božanskom Otkrivenju koje nam je dano sa Svetim Pismom i svetom tradicijom ništa nam ne nedostaje po pitanju našeg spasenja, niti imamo potrebu da tražimo mrtve – ili čak, demone.

Kada nam Bog šalje proroka i to nam se ne otkrije odmah, to znači da On ne želi da nam objelodani druge stvari znajući da one nisu na našu korist. Kada neko ko proriče nije od Boga, on je bez ikakve sumnje od đavola, kao što se u Pismu navode lažni proroci. Oni objavljuju lažne vizije, ispraznosti i besmislena proročanstva u odnosu na stanje njihovog srca. A kada nam zapravo i govore istinu, ne trebamo vjerovati jer nam oni to ne govore u cilju koristi, već prevarom žele da nas uvedu u zabludu. Pogledajte djevojku sa nečistim duhom pogađačkim u gradu Filipi u Makedoniji. Sve što je zli duh rekao kroz njena usta bila je istina, pa ipak Apostol Pavle opominje ga da ćuti, izgoneći demona (Dela 16:16-18).

Kao što je ranije rečeno u vezi sa molitvama prema svetiteljima i anđelima mi nismo radoznali u pogledu na to šta ćemo vidjeti ili šta ćemo čuti od njih (materijalno govoreći), kao što su vračari i gatare svojim prizivanjem duhova. Mi tražimo od Boga, preko svetitelja, da nam On blagoizvoli ono što je za naše spasenje, dok vidovnjaci i šamani traže od demona koji se javljaju u vidu mrtvih ljudi, ono što oni sami žele, pa čak i to iz radoznalosti.

Ako se, međutim, po zapovijesti Božijoj, neko od svetitelja ili anđela pojavi pred nama u materijalnom obliku, u ovome nema prestupa, zato što to nismo željeli niti tražili. Pa ipak, čak i u takvim slučajevima potrebno je da budemo veoma oprezni, smireni, mudri i puni straha Božijeg, znajući da satana može uzeti masku anđela, te da to može biti varka đavola (2 Kor. 11:14-15). Naravno, čak kada viđenje i jeste od Boga za nas je bolje da ga ne primimo. Jer ukoliko ovo uradimo sa smirenjem Bog neće biti ožalošćen jer On zna da smo oprezni da ne bi primili među sebe vuka umjesto pastira. Mi, svakako, nemamo potrebu da vidimo svetitelje i anđele već samo da se molimo sa vjerom i unutrašnjim viđenjem. Sveti Nil podvižnik kaže: „Blažen je onaj um koji dostiže tačku poštovanja Boga a bez da stvara Njegov oblik u sebi.

Pitanje:  Okultisti i nekromanti tvrde da je, prema učenju Svetog Pisma, ponovno rođenje ili povratak u život prihvatljivo po Pismu kao što je zabilježeno u slučaju povratka Ilije u ličnosti sv. Jovana Krstitelja. Anđeo je rekao o Jovanu: „I on će naprijed ići pred njim u duhu i sili Ilijinoj“ (Lk. 1:17). I Stvoritelj izgovara slične riječi o Jovanu: „I ako hoćete vjerovati, on je Ilija što će doći“ (Mat. 11:14), drugim riječima, onaj koji je otkriven prorocima mora doći (Mal. 4:4). Drugi put učenici su pitali Gospoda: „Zašto, dakle, književnici kažu da Ilija najprije treba da dođe? A Isus odgovarajući reče im: Ilija će zaista doći najprije i urediti sve. Ali kažem vam da je Ilija već došao, i ne poznaše ga, nego učiniše s njime što htjedoše; tako će i Sin Čovječiji postradati od njih. Tada razumješe učenici da im reče za Jovana Krstitelja“ (Mt. 17:10-13). Shodno tome, Jovan Krstitelj je Ilija koji je ponovo došao u svijet. Otuda, Isus Hristos uči da postoji ponovno buđenje ili obnova života. Zar to nije slučaj?

Starac Kleopa: Zaista, prorok Malahija jeste prorokovao dolazak Ilije, međutim, to nije bilo ispunjeno prije rođenja Mesije. Umjesto toga, Ilija će se pojaviti upravo pred dolazak velikog i slavnog dana Gospodnjeg, i na taj način označiti početak kraja svijeta (Mal. 3:23).

Trebamo razumjeti riječi anđela da će Jovan doći „u duhu i sili Ilijinoj“ što znači da će imati silu Ilijinu u svojoj misiji u svijetu i u svom propovijedanju pokajanja sa revnošću, podvizima i mukama (2 Kg. 1:8).

Spasiteljeve riječi izgleda, zaista, da podržavaju povratak Ilije u ličnosti Jovana (Mat. 11:14,17:10-13), i da će se to desiti tada a ne na kraju svijeta. Pa ipak, na osnovu Spasiteljevog učenja nije moguće da se Jovan poistovijeti sa Ilijom, već samo da liči na njega. Jasan i nepogrešiv dokaz za ovo jeste činjenica da na pitanje Jevreja u Jerusalimu upućenih Jovanu kroz sveštenike i levite da li je on Ilija, on im kategorično odgovara „Ne“ (Jn. 1:21). Nemoguće je da bi Jovan protivrječio Spasitelju i negirao svoje poistovjećenje sa Ilijom. Štaviše, da je Ilija došao u ličnosti Jovana Krstitelja kako se onda pojavio zajedno sa Mojsijem na gori Tavor za vrijeme Preobraženja Gospodnjeg (Mt. 17:3)?

Preporod o kom je Spasitelj govorio Nikodimu (Jn. 3:3-7) nije tjelesno rađanje već duhovni preporod odozgo kroz vodu i Duh, to jeste, kroz Sveto Krštenje. Sam tekst odbacuje bilo koju mogućnost tjelesnog preporoda, što je Nikodim pogrešno razumio, kada se naglašava da se ne radi o drugom tjelesnom ili prirodnom rođenju.

Pa ipak, čak ni mudar um ne može da prihvati mogućnost poistovjećivanja Jovana sa tim prorokom koji treba da dođe, Ilijom. Isto tako, nemoguće je složiti se sa učenjem spiritualista, a to je da se njegov povratak dešava u svrhu moralnog očišćenja i savršenstva, pošto Ilija nema potrebu za očišćenjem i moralnim usavršavanjem. Prema hrišćanskom učenju postoji povratak duše u tijelo, ali samo jednom, i to na kraju svijeta kada će svi vaskrsnuti i materijalno tijelo će biti preobraženo kako bi učestvovalo u vječnom životu.

Pitanje:  U vezi sa ovim, našao sam dio u Svetom Pismu koji je teško razumjeti. To je dio koji nam govori priču o čovjeku koji je rođen slijep, koji se okupao i bio iscijeljen u banji Siloamskoj. Učenici su upitali Gospoda riječima: „Ravi, ko sagriješi, ovaj ili roditelji njegovi, te se rodi slijep?” (Jn. 9:2). Izgleda da iz ovoga proizilazi da je slijepi čovjek bio u poziciji da plaća grijehe počinjene prije njegovog rođenja. To je nešto što podržavaju određeni okultisti i oni koji vjeruju u reinkarnaciju.

Starac Kleopa: Kao što smo ranije rekli, na kraju svijeta biće jedno ponovno sjedinjenje duše i tijela prije konačne presude. Ali ovaj oproštaj ličnih grijeha ili grijeha roditelja slijepog čovjeka je nešto potpuno drugo. Slučaj čovjeka slijepog po rođenju ne bavi se time ko je sagriješio i kaznom slijepca, kao što su učenici pogrešno pretpostavili. Umjesto toga, Spasitelj je otklonio njihovo mišljenje rekavši da čovjek nije slijep na račun njegovih grijehova, „nego da se jave djela Božija na njemu“ (Jn. 9:3), odnosno da se iskaže Njegova iscjeliteljska moć. U Hristovom učenju nigdje ne postoji, čak ni u ovom životu, kazna kao plod pravedne nagrade. Gubitak i oproštaj grijehova javljaju se takođe i u ovom životu. Međutim, konačan gubitak okova grijeha dešava se nakon strašnog suda, kada to neće biti za očišćenje već za nagradu. Pokajanje dolazi od samog Gospoda za dobro cijelog čovječanstva i niko, nikakvim sredstvima, nije u mogućnosti da sam sebi oprosti grijehe.

Što se tiče drugih učenja spiritualista, kao ona predstavljena ranije, dakle sva su ona antihrišćanska i njihova maska je uklonjena proučavanjem naše Pravoslavne crkve. Naša Crkva nas uči da:

1) Duše su stvorene direktno od Boga.

2) Prema učenju naše Crkve, ni pod kojim uslovima ne može se govoriti o prethodnom postojanju duša.

3) Tijela su Božije tvorevine, a ne od anđela.

4) Mjesto kazne je Ad, u kom su nepromijenjeni uslovi – nešto što je potvrđeno riječima iz Božanskog Otkrivenja.

5) Demoni ne mogu biti spaseni.

7) Postoji samo jedno vaskrsenje i povratak duše u vaskrslo tijelo, koje će se desiti na kraju svijeta za konačnu presudu.

Niko u ljudskoj trci ne može natjerati dušu da napusti raj i ode u pakao, ili obrnuto, kao što obmanuti spiritualisti vjeruju. Kako se tako nešto i može desiti kada vrlo dobro znamo da su duše pravednika u Božijim rukama? Isto tako, mi takođe znamo da se između živih i mrtvih „nalazi velika provalija“ i niko odatle ne može preći k nama ovdje (Lk. 16:26). Mislite li da je moguće nekom od ljudi da uzme dušu iz Božijih ruku, protiv Njegove volje i da zahtijeva da se uključi u razgovor? Može li neko preći tu neprolaznu provaliju opisanu u Jevanđelju i putem njenog prizivanja dovesti dušu iz drugog svijeta na zemlju? I ako pretpostavimo da imamo korist od takvog medija, kako to možemo prihvatiti znajući da je to mrsko i gadno pred Bogom? (Ponz. 18:9-13)

Neko može reći da su, doista, duše pravednika u Božijim rukama, međutim, spiritualisti na svojim skupovima ne prizivaju pravedne duše, već zle, koje nisu u Božijim rukama već u Adu.

Da li se duše žigosanih i prokletih nalaze van Božije kontrole? Pazite šta Gospod kaže u Otkrivenju sv. Jovana u vezi sa tim: „Ne boj se, ja sam Prvi i Posljednji i Živi; i bijah mrtav i evo živ sam u vijekove vijekova, i imam ključeve od smrti i od pakla” (Otkr. 1:17-18).

Dakle, kao što se duše pravednika nalaze u Božijim rukama, i one poročne u kraljevstvu Ada takođe se nalaze pod beskonačnom i neopisivom Božijom vlašću. One se ne mogu naći na raspolaganju nekih spiritualista koji bi željeli da ih prizovu i da im služe u njihovom nezakonitom poslu. Ako se, putem medija, pojave duše koje su pozivali neka znaju da to nisu duše rođaka ili prijatelja. Naprotiv, to su nečisti duhovi tame kojim je, do posljednje presude, Bog dopustio da slobodno iskušavaju ljude, a koji žive – prema svjedočenju Svetog Pisma – u najvišem sloju atmosfere ili „podnebesju“ (Efes. 6:12). Protiv ovih sila i poglavarstva Hrišćani ratuju Božijim sveoružjem (Efes. 6:11, 13-17).

Pitanje: Možete li nam dati kratak pregled učenja onih koji se bave okultizmom, a koji se nazivaju različitim imenima: spiritualisti, vračari, gatare, prizivači duhova, itd.?

Starac Kleopa: Učenje spiritualista uzima mnoge oblike, prema svjedočenju izvidnice u okultno. Evo opštih crta:

1) Oni negiraju učenje o Svetoj Trojici, mijenjujući ga jednim vrhovnim bogom i drugim solarnim bogovima smatrajući ih svojim sinovima ili drugim planetama koje porede sa Duhom Svetim, i sve ovo je organizovano hijerarhijski.

2) Neki spekulišu da Bog nije tvorac kosmosa, već samo njegov organizator.

3) Oni kažu da je Isus viši duh i naš sunčev bog koji vodi čovjeka ali ga ne spasava. Oni vjeruju da istinsko otkrivenje dolazi od duhova koji se javljaju čovjeku preko medija.

4) Oni vjeruju da je čovjek stvoren od tijela okruženog duhom; da duša čovjeka ima oblogu ili omotač, da može napustiti vidljivi svijet, i nakon smrti komunicirati sa onim živima koji su dostojni i vjerujući.

5) Oni kažu da se spasenje postiže evolucijom prema dobru i sa reinkarnacijom. Oni prihvataju beskonačnog boga koji pod svojom vlašću ima druge, manje, bogove koji upravljaju pojedinim planetama i oblastima nebesa, uz pomoć anđela. Duhovi planeta, životinja i živih bića naseljavaju univerzum. Ljudsko tijelo je uništivo, ali su omotač i duša besmrtni. Ljudska bića koja su dobra u sebi imaju dobar duh, dok zli prelaze iz jednog tijela u drugo dok i sami ne postanu dobri, i tako dalje.

Odabrano iz „Istina naše vjere: Besjeda iz Svetog Pisma o učenju istinskog Hrišćanstva“.
Prevod sa engleskog D.P.
3 januar 2013 god.

http://www.johnsanidopoulos.com/2012/10/on-occultism-spiritualism-and-necromancy.html
 

Pročitano: 8735 puta