MANASTIR LEPAVINA - SRPSKA PRAVOSLAVNA CRKVA

ARHIMANDRIT TIHON (ŠEVKUNOV) ”NEČITLJIVI ČITAOCI” I DRUGE POJAVE U NAŠEM ŽIVOTU



Načinio sam par koraka, i našao se na iznenađujućem mestu. Iza mene, na dva metra udaljenosti, nalazila se ulica Lubjanka, preplavljena automobilima i ljudima koji su žurili na posao. Ali, ispred mene, iza manastirske kapije, nalazile su se ruže u cvatu, potok koji je žuborio, među drvećem stajale su ikone sa upaljenim kandilima i svećama. Jutarnji zraci jesenjeg sunca obasjavali su kupolu hrama. Ali najneverovatnije od svega je što sam pokraj ovog mesta prolazio stotinama puta i nisam obraćao pažnju da se ovde, iza drveća, nalazi takva lepota.
 
Nisam mogao da verujem svojim očima. Ovo jednostavno nije mogao da bude centar Moskve! I što sam dalje koračao duž dobro održavane i uređene staze, što sam  više ljudi sretao izvan hrama – monaha i mirjana – bilo mi je jasno da je sve ovo stvarnost. I znate li šta je bilo u vazduhu? Mir, tišina, i još nešto jedinstveno, prijatno, kao da je iz detinjstva...Ne verujete? Ne budite lenji – dođite i sami se uverite.
 
”Nesveti sveti i druge priče” odavno sam pročitao. Iskreno govoreći, nije me iznenadio entuzijazmom čitalaca, i mnogobrojne književne nagrade, koje je knjiga primila. Umesto toga, bio sam zapanjen reakcijom i iskustvom  ljudi, koji, da tako kažem, nisu strastveni čitaoci. Da li je knjiga preokrenula njihovu svest? Podstakla ih da čitaju? Nimalo. Nečitljivi čitaoci su kopali po svome sećanju, i podsetili se susreta sa ljudima, koji su izmenili njihove  živote.
 
Oče Tihone, recite nam kako je nastala ova knjiga? Kako ste došli na ideju da je napišete i zašto?
 
- Ove priče sam često govorio mojim studentima, prijateljima, bratiji manastira. Neki od onih koji su ih čuli, zamolili su me da ih zapišem, i pošto sam vešt u pisanju, u određenom momentu, knjiga je poprimila svoju formu, i izgledala mi je kao interesantna. Znate, ja zaista mislim da se svaki pisac obraća, pre svega, konkretnim ljudima. I druga važna – iako pomalo sebična komponenta – je da ono što pišeš bude interesantno i tebi samom. Dakle, osetio sam da su bila prisutna oba ova elementa. Rad je trajao dve godine. Trebalo je da tekst izmenim jedanaest puta, pre nego što sam osetio da je spreman, da se preda drugim urednicima. Rezultat svega bila je ova knjiga.
 
Iskreno, kada sam je pisao, sebi sam svesno postavio glavni zadatak – da čitaoce uvedem u drugi svet, naseljen svojim junacima, svojim prostorom i vremenom. Razmišljao sam: postignem li ovo – postigao sam sve.
 
Uprkos ovom važnom zadatku, rekli ste više puta da ste bili iznenađeni ”neočekivanim uspehom” ove knjige. Kako objašnjavate fenomen ove knjige, među širom čitalačkom publikom?
 
-Teško je oceniti. Zbog toga što ove priče nisu bile moje stvaralaštvo, ja sam ih samo prepričao i posvedočio – u ovom slučaju, život koji je Hristos osnovao pre dve hiljade godina. Očigledno, knjiga je dotakla neku važno stvarnost duhovnog života mnogih ljudi, čak i ljudi koji su prilično daleko od bilo kakve religioznosti i nedeljnih crkvenih sabranja. Za mene je bilo izuzetno važno i interesantno da je veliki broj ljudi u ovoj knjizi pronašao sopstvenu sudbinu. Uostalom, kao što je drevni pisac Tertulijan rekao: ”Duša svakog čoveka je po prirodi hrišćanska.”
 
Knjiga ima svoj život: primili smo desetine hiljada poruka poštom i putem interneta. Dana 5. oktobra 2012. promocija engleskog prevoda održana je u Kongresnoj biblioteci u Vašingtonu, na jesen će biti spremna francuska verzija knjige, u Grčkoj se štampa drugo izdanje, a knjiga na španskom je u pripremi. U Rusiji, za godinu dana, knjiga je prodata u milion i sto hiljada primeraka a, kako su mi rekli stručnjaci, ima četiri miliona preuzimanja na internetu.
 
Uzgred, zar ne postoji legalna kopija na internetu....
 
-Nismo učinili ništa da sprečimo slobodan pristup elektionskoj knjizi.
 
Ja nikada ne bih moga da preuzmem piratsku verziju ove knjige. Mnogi internet čitaoci su mi rekli da, nakon što su preuzeli knjigu sa piratskih sajtova i pročitali  nekoliko prvih poglavlja, otišli su u knjižaru i kupili štampanu veriziju da bi pročitali do kraja. Morate priznati da je ovo jedinstvena situacija za savremenu knjigu.
 
-Da, knjiga živi svoj sopstveni život, a ja sam se čak distancirao od njene dalje sudbine. Neke zaista nevereovatne stvari su se dešavale. Nedavno, otac Matej Samokhin pričao mi je da mu  je došla jedna žena, koja je pala u tako bezizlenu situaciju, da je odlučila da izvrši samoubistvo. Pripremila je pilule, ali je oklevala. Njen pogled pao je na knjigu koju je nedavno dobila na dar: “Nesveti a sveti.” U takvom kritičnom stanju sela je i počela da čita, čitala je cele noći, a ujutu je otišla u hram na ispovest. Šta može da bude veća nagrada od ove za sveštenika, pisca, čoveka? U slučajevima, kao što je ovaj, shvatate da ste vi niko i ništa – da ste vi samo instrument  Božijeg proviđenja; uradili ste nešto što ni sami ne razumete u potpunosti...Onda, odjednom, počinjete da radite sa mnogo više snage, nego što ste mogli da predpostavite.
 
Jedno savršeno prirodno pitanje vaših čitalaca: da li ćete napisati nastavak?
 
- Razmišljam o tome. U poslednje vreme  mnogo sam putovao širom zemlje, i najčešće sam se susretao sa studentima. Neretko, oni dele samnom svoje životne priče. Tako sam došao na ideju da napišem i drugi deo knjige “Nesveti sveti,” i da ponudim ljudima da pošalju svoje istinite priče na naš websajt, pravosalvie.ru. One najbolje, objavićemo za diskusiju, i one, koje izaberu čiaoci kao najbolje, biće objavljene u knjizi.
 
Za mene lično, to je lepa ideja – nastavak knjige, ali na žalost ja jednostavno nemam vremena. Ja sam sveštenik i iguman manastira, rektor Bogoslovije, i jedan crkveni zvaničnik sa brojnim, rutinskim obavezama. To je razlog zašto ova knjiga praktično nikada nije pisana na stolu već 'na kolenima'; u kolima, u avionu, na poslovnim putovanjima, u hotelima, u različitim zemljama od Japana do Grčke.
 
Generalno govoreći, već kad ste pomenuli planove, imao sam san da napravim film, ne knjigu,  čak sam napravio ugovor sa jednom našom centralnom televizijom, da snimimo seriju od osam epizoda, u kojoj bi glavni likovi bila dva čoveka. Jedan -  ruski svetitelj - arhiepiskop Luka (Vojno- jasenetski)- profesor, nadaren lekar, koji je tokom najgoreg progona Crkve 1927. godine postao sveštenik, a kasnije episkop. Bio je u logoru iz kojeg je privremeno pušten na slobodu, kako bi radio kao hirurg. On je živeo podvižnički, i primio je prvu Staljinovu nagradu za knjigu o purulentnoj hirurgiji, koju je koristilo nekoliko generacija sovjetskih lekara.  Drugi ličnost - Staljin. Oni su dva, potpuno odvojena sveta u Rusiji tokom tog vremena. Dakle, prvi put sam uzeo mesec dana odmora, otišao u Grčku, pod Atos, i  napisao sve osnovne momente scenarija, a  zatim otišao do Soluna, ostavio torbu sa računarom u automobilu, ušao u prodavnicu, i vratio se da pronađem razbijen prozor i torbu ukradenu.
 
Dakle, kako bih  realizovao ovaj san, moraću da pronađem barem mesec dana slobodnog vremena.
 
 
Vi dosta putujete, dosta razgovarate sa mladim ljudima. Kakva pitanja Vam postavljaju studenti?
 
-Iz naših razgovora postaje očevidno sa kojim važnim problemima se suočavaju mladi ljudi danas, a to znači i celo društvo. Glavni problem, pored pitanja vere, jesu međunacionalni odnosi. Drugi veliki problem jeste -  pijanstvo, alkoholizam, i narkomanija. Da li se sećate, mi smo spasili narod Severa, da ne ubijaju sebe alkoholom? Sada isto pitanje treba postavi ruskom narodu. Jer, ako državotvorni ruski narod ne pokaže pravu podršku, ruske provincije će nastaviti da upropaštavaju sebe pićem. Ja kažem bez pretvaranja, da je ogromna količina složenog posla  sada obavljena, ali malo njih zna o tome. Postepeno usvajanje novih i razumno restriktivnih zakona,  nudi mladima jednu zdraviju alternativu.
 
Postoji još jedno pitanje, o kojem smo već govorili: nedostatak zdrave i razumne humanitarne politike. Nas uveravaju  da Zapad nema ideologiju. Oprostite mi, ali šta je sa Holivudom, na primer? Zar to nije ideologistička mašina, koja 'gradi' sve u Americi, čak i u celom svetu, u skladu sa svojim ideološkim šablonima?
 
Večno pitanje - sukob između očeva i sinova - poprimilo je nove karakteristike u našem veku. Internetizacija, ili kompjuterizacija, je danas i korisna i opasna. Majke, naše čitateljke, zabrinute su zbog zavisnosti njihove dece od interneta, kompjuterskih igrica i gadžeta, obratile su Vam se pitanjem: šta treba da učine, kako bi se njihova deca, tinejdžeri, osećali dobro, ne sam u virtualnom sveta, već da takođe postanu istinski vredni ljudi u stvarnom svetu. Kako da pronađu ravnotežu?
 
-Vaspitavanje dece je veliki i svakodnevni kreativni proces. To je težak posao roditelja i konstantna, mudra pažnja nad decom. Mnogo puta sam ispovedao ljude na samrti. Njihove ispovesti nisu o tome što nisu zaradili milion dolara, što nisu izgradili luksuzan dom, ili što nisu bili uspešni u poslu. Ljudi u svojim poslednjim satima žale što nisu učinili nešto dobro, što nisu pomogli i podržali svoju porodicu, prijatelje, ili čak slučajne prolazninke. Druga stvar, koja ih muči, je da su malo vremena posvetili svojoj deci.
 
Da roditelji ne poznaju život svoje dece je nešto u šta sam postao potpuno uveren. Snimili smo filmove anti-alkoholne tematike,  i razgovarali sa nekim devojkama, koje uče u odličnim školama. Ove devojke piju alkohol svakoga dana – dobro reklamirane energetske koktele, onda pivo,  a zatim dalje, po spisku...Svakoga dana! Prema ruskom Odeljenju za potrošnju, 30 odsto od svih dečaka i 20 odsto svih devojčica starijih od 13 godina konzumira po jedno alkoholno piće dnevno, a njihovi roditelji ne znaju za to. I da mnogi tijnedžeri uzrasta od 13-14 godina žive životom odraslih, i sa 17 godina već su imali mnogo 'partnera'.
 
Nažalost, takve pojave nisu retkost. Ali ja ne znam njihovu  stvarnu brojku. Koji procenat sadašnjih pokolenja će stvoriti normalnu porodicu, kada se veliki broj brakova u današnje vreme raspada nakon dve godine. Dakle, ako govorimo o odnosu između roditelja i dece, izgleda da prvo mora da razgovaramo o konstantnoj, svakodnevnoj, ali istao tako nenametljivoj pažnji. To je ogroman posao.
 
Hajde da se vratimo na knjigu. Znam da se prihodi od nje koriste za izgradnju hrama.
 
-Imamo hram u manastiru, ali samo jedan od postojeća četiri. Ali, on ne može da primi sve vernike, pa mnogi moraju da stoje i mole se na ulici, čak i zimi. Sretenski maanstir se nalazi na Lubjanka ulici, a mi znamo šta se tamo desilo u prošlom veku. Mi želimo da podignemo hram koji će se zvati « Hram novomučenika i ispovednika Ruskih na krvi, u Lubjanki» A osveštanje hrama planiramo za februar 2017. godine. Sva sredstva od prodaje knjiga u Rusiji i inostranstvu ići će za izgradnju ovog hrama.
 
Imate štampariju u manastiru. Koje knjige objavljujete?
 
-Naša izdavačka kuća objavljuje pre svega religiozne knjige. Objavljujemo knjige drevnih podvižnika, svetih otaca, knjige o istoriji, apologetiku, i veliki broj klasične literature, kao i udžbenike za naše Institute visokog obrazovanja.Uzgred, ovi udžbenici se takođe koriste i u  svetovnim školama. Takođe, objavljujemo umetničke knjige. Svake godine objavimo 250-300 knjiga. Ovo je u  suštni naše glavno poslušanje i u isto vreme, glavni izvor finansija. Osim toga, imamo i srednju bogoslovsku školu, gde oko  200 učenika uči šest godina, a mi ih izdržavamo tokom studija. Imamo dom za decu u kojem se nalazi 100 vaspitanika, koji dolaze iz problematičnih, teških porodičnih uslova. Mi samo pružamo finansijsku podršku, dok u domu  rade profesionalni nastavnici  i vaspitači, kao i sveštenik. Za internet sajt pravosalvie.ru takođe nam je potreban novac. Tako da naša izdavačka kuća nosi humanitarni, obrazovni i finsansijski teret.
 
Koliko mi je poznato, vaša štamparija poznata je kao jedna od najuspešnijih u Rusiji. Gde se mogu kupiti vaše knjige?
 
-Naše knjige se već dugo prodaju  u knjižari Biblio-Globus (jedna od najvećih i njapopularnijih knjižara u Moskvi). Mi smo veoma zahvalni da je upravo ova knjižara dala našim knjigama taliko veliku pažnju. Ovo je veoma bitno za svakog izdavača.
 
Šta Vi volite da čitate?
 
Znate, nekada sam 'gutao' knjige. Pročitao bih moje omiljenje romane od Dostojevskog po dva puta godišnje. Voleo sam velika dela Lava Tolstoja. Takođe Zapadne klasike. I naravno Puškina...Ali, nešto mi se dogodilo pre trideset godina, i skoro da sam prestao da čitam ta dela, jer sam otkrio čitav kontinent  jedne druge literature – sv. Jovana Lestvičnika, sv. Isaka Sirina, sv.Jovana  Zlatoustog, sv. Ignjatija Brajčaninova, sv. Teofana Zatvorenika. Njihova dela su tako grandiozna da, nakon što se upoznate sa njima, nije lako vratiti se ponovo na bestselere. S vremena na vreme čitam memoare; ne volim fantastiku. Da budem iskren, osećam se po malo uskraćen, jer ne čitam savremenu književnost, ali šta da kažem. Sve se vraća na vreme. Trebalo bi da čitate kada ste mladi  i kada imate vremena – i ceo život pred sobom.
 
Hvala Vam na ovom zanimljivom razgovoru.
 
Intervju vodila Elena Beilina

Prevod sa engleskog prof. Bojanja Srbljak
18 novembar 2012 god.
 
Izbor: http://www.pravoslavie.ru/english/57365.htm

Pročitano: 9253 puta