MANASTIR LEPAVINA - SRPSKA PRAVOSLAVNA CRKVA

BLAŽENI SAVREMENI SVETOGORSKI STARCI



Novi skit je bio dom starca Elpidija iz Nikozije na Kipru. Starac je bio vatreni pristalica principa „slavne neslavnosti“ i stalno je praktikovao princip „lathe biosas“ (filozofija života koja znači živjeti nenametljivo, u miru – op.pr.). Glasno bi govorio o drugima kako bi skrenuo pažnju sa sebe. Na ovoj fotografiji on je skupa sa još jednim izuzetnim podvižnikom, o. Evstatijem. 


Prijatan je prikaz divnih staraca, vedrih i sjajnih lica, koji su živjeli u vrtu Presvete Bogorodice u skorije vrijeme. Snažan i čvrsto povezan lanac ljudi koji su, u vremenu duhovnog siromaštva, očuvali isposnički, ponizni i mistički karakter života prepunog vrlina na čudesno smion, hrabar i herojski način, usljed velike ljubavi prema Bogu i bez očekivanja nagrade od ljudi.     
 
Uvijek me dotakne prizor sitnih, starih monaha na Svetoj Gori, sa svojim blijedim tenom, povijenim hodom i dostojanstvenog, ali zaista skromnog držanja. To su ljudi koji uvijek hodaju polako, nikada ne žure, ne nose satove, obavljajući svoje dnevne obaveze u odnosu na položaj sunca na nebu. To su skromni ljudi, ljudi koji se izdvajaju po svom uzdržanju, pronicljivosti, uravnoteženosti, poštenju, iskrenosti, ljubaznosti i dobroti. 
 
To su ljudi koji se izdvajaju svojim iskrenim i srčanim pojanjem, kako u normalnim tako i u danima posta, kao i svojim dubokim shvatanjem crkvenih službi i obreda. Najupečatljivije od svega je njihov stav i ponašanje tokom Svetog Pričešća, kada su posebno pažljivi pokazujući veliku pobožnost, strahopoštovanje i strah Gospodnji, lica vedrih i sjajnih, jasnih pogleda. Kada god kažu „blagosloveno“ oni to i misle, osjećaju i zaista iz srca izgovaraju. Ovo je naročito izraženo tokom Pedesetnice, kada gotovo plačući govore ‘Hristos vaskrse’ ili ‘Vaistinu vaskrse’.
 
Starac Teoktist Dionisijatski: monah koji je razgovarao sa svetiteljima
 
‘Volim biti u crkvi,’ govorio bi starac Teoktist Dionisijatski (†1995) sa ubjeđenjem. Sin Epirov, iz zemlje ‘dobrih i iskrenih ljudi’, starac Teoktist razgovarao je sa svetiteljima. ‘Kada sam u crkvi, svi moji problemi nestaju.’ Satima bi sjedio na kraju u priprati, sa prelijepim freskama Apokalipse i brojanicom u rukama. Tražio je da napišem knjigu o svetiteljima iz njegovog rodnog kraja. Na kraju je neko drugi to napisao i on je bio veoma zadovoljan. Gotovo 40 godina proveo je u manastiru, stalno se krećući od svoje male kelije u podrumu prema glavnom hramu izuzetno pokajničke atmosfere. Teoktist, koji je osjećao veliku ljubav prema svetiteljima, Bogu i svojim kolegama monasima, i koji bijaše nezasit polaznik crkvenih službi, imao je neusiljenu pobožnost i mističnu vrstu vrlina. Blaženi starac bi znao reći: „Bio sam jako daleko od Boga, ali mi se Presveta Bogorodica smilovala. Bio sam ozbiljno bolestan i molio sam je da mi pomogne da ozdravim. Bio sam izliječen i postah monah. Dobio sam glavnu nagradu na lutriji.“ Jednom je rekao nekim hodočasnicima koji bijahu njegovi prijatelji: ‘Ponekad sjedim nasuprot Presvete Bogorodice – u kapeli u kojoj se nalazi čudotvorna ikona Presvete Bogorodice čitajući akatist – i ona mi olakša bol. Odlazim u kapelu Besrebrenika i moj stomak se smiri.’
 
Otac Vlasije jednostavni i starac Arsenije, tihi njegovatelj vrlina, manastira Dionisijat
 
U manastiru Dionisijat takođe sam upoznao o. Vlasija (†1992). Mnogi su ga vjerovatno smatrali za budalu ili glupana. Po mom skromnom mišljenju, on je bio običan čovjek. Mogu potvrditi njegovu blagoslovenu jednostavnost karaktera, jer imam živa sjećanja na njegovo ponašanje tokom Božanstvene Liturgije u sabornoj crkvi. Sjedio je u odjeljku sa zadnje strane u slabo osvijetljenoj crkvi dva sata prije zore, sa savijenom glavom i svojim isposničkim licem prekrivenim rasom, kao da po prvi put sluša Božanstvenu Liturgiju, kao mladi iskušenik. 
 
 
Na svoj blaženi jednostavni način o. Vlasije iz manastira Dionisijat sjedio je u odjeljku sa zadnje strane u slabo osvijetljenoj crkvi dva sata prije zore, sa savijenom glavom i svojim isposničkim licem prekrivenim rasom, kao da po prvi put sluša Božanstvenu Liturgiju.’ O. Vlasije je uslikan na gornjoj fotografiji. 
 
Sa čuđenjem u vazduhu, širom otvorenih usta on je gledao prema carskim dverima, svešteniku i ikoni Presvete Bogorodice. Gotovo nepomičan i nijem, pratio je radnje sa osjećajem divljenja. To je bio ponizan čovjek koji je izuzetno volio proroštva sv. Kozme Etolskog, tumačeći ih na predivan način. Bio je dobrodušan, dijeleći „umjetničke“ kopije proroštava velikih svetitelja hodočasnicima, posebno usmjeravajući njihovu pažnju na očuvanje pravoslavne tradicije. Bio je, ponavljam, jednostavan čovjek i vi ste to znali čim biste stali sa njim. Živio je jednostavno, u siromaštvu. Bio je dobri, iskreni i istinoljubivi čovjek. 
 
Sveti manastir Dionisijat čuva kosti brojnih blaženih staraca u svojim grobnicama i kosturnici, kako onih poznatih, tako i nepoznatih. Tu su nalaze kosti starca Arsenija iz Ponta (†1983), sudruga podvižnika i brata u Hristu starca Josifa Isihaste (†1959), a kasnije duhovnog pratioca oca Haralampija, igumana manastira Dionisijat (†2001). Samo malo sam ga poznavao, ali prema riječima njegovog duhovnog brata starca Josifa Vatopedskog, on je uvijek bio jednostavan, blag, pravedan, bezazlen i poslušan čovjek, rijetka vrsta duhovnog ratnika, ispravnog i pažljivog pojedinca poznatog po svom izuzetnom njegovanju vrlina. Zaista, on je uvijek svojevoljno bio poslušan svom starcu, a ne na površan i djelimičan način. Volio je da stalno posti, hraneći se ili jednom dnevno ili oskudno ili selektivno. Malo je spavao, obavljajući duga svakodnevna bdenja, ali on to nije nevoljno radio već sa radošću. Često ste ga mogli naći kako u praskozorje vrši metanije ili se moli sa svojom brojanicom, a znao bi govoriti: ‘Kako rano sunce izlazi…!’
 
  
Otac Haralampije iz manastira Dionisijat u svojoj keliji, koju je nekad koristio sv. Neofit, patrijarh Carigradski, dok je još bio običan monah u manastiru. Prema predanju, sam Gospod pojavio se pred svetiteljem dok se molio pred Hristovom freskom. 
 
Otac Pavle, neumorni služašči Evharistije, i starac Georgije,
hrabri duhovni ratnik iz manastira Sv. Pavla
 
Mnogi dobronamjerni stari monasi žive pod staranjem Presvete Bogorodice i pod zaštitom Njenog svetogorskog vrta. U manastiru Sv. Pavla, koji se nalazi blizu manastira Dionisijat, zadržaću se na dva manje poznata savremena oca, koji su, iako sam ih jedva poznavao, imali veoma blagotvoran uticaj na mene. 
 
Jedan od njih je o. Pavle (†1995), koji je došao iz Aleksandrije u Egipat, dobro obrazovan i dobro upućen čovjek, mili brat čistog pravoslavnog izgleda i autentičnog svetogorskog morala, čije je iznenadno upokojenje izuzetno rastužilo mnoge ljude. Prema visoko cijenjenom igumanu manastira Sv. Pavle, Parteniju, o. Pavle neumorno je služio svome manastiru 32 godine, svakodnevno obavljajući službu za svetim oltarom tri uspješne decenije. Služio je manastiru i cijelom svom bratstvu sa velikom radošću. Tokom proskomidije pominjao bi imena na hiljade duša, kako umrlih tako i živih, poznatih i nepoznatih. Gajio je posebnu naklonost prema Presvetoj Bogorodici, za čiju pomoć se stalno obraćao. Jednom je napisao svom poznaniku sljedeće: „Poniznost i istrajnost će na kraju pobijediti i dotaknuće Gospoda da se sažali, a ispovijest dobrom duhovnom ocu će posramiti neprijatelja i uniziti ego.“ 
 
Drugi je bio starac Georgije (†1998). Njegove duhovne borbe u opštežiću trajale su šest decenija. Tačno do pred sam kraj svog života stalno se sjećao šta mu je blaženi i vrlinski iguman manastira Grigorijat, Atanasije, rekao u vezi sa izgnanstvom, uzdržanjem i nemaštinom. Tokom nacističke okupacije uspio je da pomogne nekolicini savezničkih vojnika da pobjegnu, i iz tog razloga bio je osuđen na smrt. Uz pomoć svetitelja pokrovitelja manastira oslobođen je i vraćen svom voljenom manastiru, gdje je živio život neupadljivog podvižnika, daleko udaljen od zadivljenih pogleda i laskanja. Bio je hrabar duhovni ratnik sa drevnim monaškim principima koje je nepogrešivo čuvao uprkos tome što su zahtijevali velike napore i koje neki nisu mogli razumjeti. Preminuo je blaženo u svojoj skromnoj keliji tokom molitve. 
 
Starac Elpidije iz Novog Skita, vatreni pristalica ‘slavne neslavnosti’
 
Obližnji Novi Skit bio je dom mnogih svetih ličnosti u prošlosti, a to nastavlja biti i danas. Zadržaću se na samo jednoj od ovih nezaboravnih ličnosti koja je na mene ostavila izuzetan utisak. To je bio blaženi starac Elpidije (†1983), koji je rođen u Nikoziji na Kipru 1913. godine. Još kao mladić zamonašio se i živio je u manastiru Stavrovuni, a kasnije u Jerusalimu. Dugo godina radio je kao duhovnik u Atini, stekavši dosta duhovne djece. U zadnjoj deceniji života vodio je skroman život u kaliviji (obično svaka kaliva ima unutrašnji hram, a nekoliko kaliva zajedno obrazuju skit) u skitu Blagovijesti Majke Božije. Bio je brat blizanac sveštenomučenika Filumena Jerusalimskog (†1979). Veličajući izuzetnog podvižnika o. Evstatija (†1979), i naglašavajući vrijednost vrline smirenosti, čiji je i sam kasnije bio divan primjer, rekao je da je o. Evstatije bio izuzetno bogat u poniznosti jer, uprkos tome što je bio veliki propovjednik i slavni sveštenik Kiparske arhiepiskopije, tokom svog trogodišnjeg boravka u skitu on je veoma zavolio tišinu i povučenost – principe „lathe biosas“ (filozofija života koja znači živjeti nenametljivo, u miru – op.pr.). Sam o. Elpidije bio je vatreni zagovornik principa „slavne neslavnosti“ koju je zagovarao sv. Grigorije Bogoslov, i stalno je praktikovao princip lathe biosas. Glasno bi govorio o drugima kako bi skrenuo pažnju sa sebe. Veličao bi blaženi svršetak svoga brata i njegov sveti život, pobožnost njegovih dobrih roditelja, cjelomudrenu tradiciju Kipra, sukobe i strahove u Jerusalimu, i vrijeme provedeno u prelijepom Novom Skitu. 
 
Otac Georgije, u keliji sv. Georgija iz Faneromenosa, pod manastirom Pantokrator
 
Jednog dana, kada sam bio sâm u konaku manastira Simonopetra u Kareji, posjetio me sitni stari monah kojeg nisam poznavao u to vrijeme i koji je na mene ostavio neočekivan utisak. Donio je nešto predstavniku Simonopetra. Ne mogu se sjetiti šta je to bilo: ili je bilo kestenje, ili lješnici ili orasi. Otišao je u kuhinju i stidljivo sjeo za sto – na kraj, sramežljivo, kao da ga je strah i da se obraća nekom veoma važnom. Ponudio sam mu rakiju, rahatlokum, kafu i vodu. Uzeo od svega pomalo osim rahatlokuma. Imao je divnu poniznost u sebi. Gledao je prema podu, govorio malo i tiho. Sjedio je spojenih nogu, sa suhim i malo povijenim tijelom, odjevenim u kratku mantiju izblijedilu sa vanjske strane i starim pričvršćenim pojasom. 
 
Starac Joakim iz Kareje veoma je volio Hrista, Presvetu Bogorodicu, Svetu Goru, podvige, učenje i molitvu.
 
Kada je držao čašu ili šolju izgledalo je kao da mu se ruka trese. On nije imao Parkinsonovu bolest: mislim da je to radio sam od sebe. Upitao sam ga iz koje kelije dolazi. Bio je iz kelije sv. Georgija Faneromenosa (‘Otkriveni’), iz manastira Pantokrator, iznad Kapsale. Sv. Georgije bio je čuvar granice. Stari monasi znali su govoriti da Kareja počinje u keliji sv. Georgija ispod manastira Kutlumuš, gdje je živio starac Hrisant, a završava u keliji sv. Georgija Faneromenosa, koji se jednom pojavio na ovom mjestu i koji je činio čuda. Moj neočekivani sagovornik, čijeg posljednjeg pokreta se još uvijek sjećam iako je prošlo dosta vremena, bio je o. Georgije, posljednji u dugom nizu blaženih staraca. Imao je veliko poštovanje prema svetiteljima pokroviteljima hrama, i sa karakterističnom jednostavnošću odnosio bi se prema čudima koja su se dešavala njemu i njegovim starcima. Često je ponavljao ono što je cijenjeni starac Pahomije (†1974) govorio o njegovom kraju: a to je da će se upokojiti u 80-toj godini. Upravo tako se i desilo. Pripremio je svoj grob nešto ranije, i uzeo odsustvo od otaca govoreći: ‘Umrijeću ove godine. Moj duhovni otac tako mi je rekao.’ Njegov duhovni otac bio je starac Evlogije iz Evbeje (1840-1948), kome je Presveta Bogorodica naložila da ode u Njen vrt i postane iskušenik pod poznatim svetogorskim podvižnikom hadži-Georgijem (†1886) u Kerasiji. Starac Evlogije bio je veoma strog prema sebi, ali blag prema drugima. Nikada nije napustio Svetu Goru. Cijelih 13 godina uzdržavao se od bilo kakve hrane pripremljene sa maslinovim uljem. U više navrata napadali su ga demoni, koje je uspio da odbije snagom vatrene vjere i molitve, čistim i poniznim srcem. Isto se desilo ocu Pahomiju i Georgiju. 
 
Mogli bi spomenuti pojedinačne veze u cijeloj liniji svetih ličnosti, snažan i čvrsto povezan lanac ljudi koji su, u vremenu duhovnog siromaštva, očuvali isposnički, ponizni i mistički karakter života prepunog vrlina na čudesno smion, hrabar i herojski način, usljed velike ljubavi prema Bogu i bez očekivanja nagrade od ljudi. 
 
Divni starac Josif sa Kipra
 
Uvijek ću se sjećati svog susjeda, starca Josifa sa Kipra (†1992), koji je u našem skitu boravio 60 godina i koji je, tokom bdenja na praznik Svetih Apostola u manastiru Karakal (manastirska slava), vidio sv. Pavla kako mu besjedi... velikomučenik i iscjeljitelj Pantelejmon ga je izliječio… a Presveta Bogorodica bila je naklonjena njegovim potrebama… Jedan njegov rođak iz Amerike poslao mu je jednom nešto dolara i jeretičkih brošura koje je on vratio nazad rekavši da samo Pravoslavlje drži istinu. ‘Najljepša knjiga na svijetu je Psaltir. Kakve predivne stvari ona govori. Bog govori s nama. On je pronašao čovjeka po Svom srcu koje kaže: David. Da li ste čuli riječi koje je Bog rekao? Psaltir, Jevanđelja i Apostoli: to su tri knjige koje volim. One su najvažnije u Crkvi. Imam i druge knjige, kao što su žitija svetitelja koje čitam iznova i iznova. Ne dopadaju mi se ove nove knjige koje pišu sveštenici... Slava Bogu! Imam ti mnogo toga reći, ali mi je sada teško, sjećanja me izdaju, brate. Slava Bogu!’
 
Starac Josif Kiparski iz skita Kutlumuš, koji je, tokom bdenja na praznik Svetih Apostola, vidio sv. Pavla kako mu besjedi, sv. Pantelejmona kako ga iscjeljuje i Presvetu Bogorodicu koja je naklonjena njegovim potrebama.
 
Tokom trideset godina koje sam, Božijom milošću, proveo na najsvetijem mjestu – Svetoj Gori, upoznao sam mnoge divne stare monahe. Starac Varlaam iz Ksenofonta (†1983), koji se upokojio u 110 godini i koji je bio blagosloven smirenjem i trpeljivošću koje su bile ugodne Bogu, i koji je bio divno naučen poslušnosti. Iguman Atanasije iz Velike Lavre (†1984), sa svojim istinskim smirenjem, primjernim strpljenjem i jevanđelskom trpeljivošću, njegovo stalno i neumorno služenje, i njegova stalna tolerancija, blagost i ljubaznost. Starac Joakim iz Kareje (†1988), veoma je volio Hrista, Presvetu Bogorodicu, podvige, učenje i molitvu. Beznačajni i neopjevani starac Timotej iz manastira Stavronikita (†1989), koji je prikrivao svoju vrlinu pretvaranjem ‘ludosti’, iako bi ponekad istina isijala... Mirni, plemeniti i čestiti Arsenije iz manastira Grigorijat (†1991), koji je bio posvećen Presvetoj Bogorodici i svetiteljima. Blaženi starac Sofronije (†1993), vrhunski biograf sv. Siluana Svetogorca i čovjek molitve čistog srca, istrajnog umnog sozercanja i uzvišenih misli i iskustava. Povijeni i grbavi jeromonah Jovan Rumun (†1996), čovjek velike pobožnosti, rasuđivanja i dobrote. Podvižnik, uzdržljivi i strpljivi o. Isak iz Libana (†1998), dobar pojac i duhovnik. Veoma dugovječni Isihije iz manastira Grigorijat (†1999), model za opštežiće kako po poslušnosti tako i službi. Mirni, ljubitelj svetitelja, duhovni otac Evdokim iz manastiraVatoped (†2003), starješina skita sv. Dimitrije koji je znao kada da govori i šta da kaže, kada da ćuti, da se smije, da dâ savjet, da odustane, da čeka, da se moli i da se povuče. 
 
Postoje i mnogi drugi o čijim malim i smirenim borbama, vrlinama i spasenju sam pisao i ponovo ću da pišem, čak i ako je svega nekoliko riječi u pitanju. To su ljudi čija su imena napisana na nebesima i čija nagrada će biti velika, stostruka. Neka njihove molitve budu sa nama. Trebamo ih u ova teška vremena. 
 
Prijevod s engleskog: mr Dragana Pećanac
4. 11. 2012. 
Izvor: http://www.pemptousia.com/2011/11/blessed-contemporary-elders-of-athos/
 

Pročitano: 6714 puta