MANASTIR LEPAVINA - SRPSKA PRAVOSLAVNA CRKVA

PREPODOBNI DIONISIJE STAVROVUNIOTIS PRVI, BIVŠI KAVSOKAVIJOSTIS



Prepodobni starac Dionisije, čiji su nam poreklo i mladost nepoznati, služio je kao đakon pri Vaseljenskoj Patrijaršiji.
 
Uskoro je napustio ovu služenje i povukao se, da bi upražnjavao tihovanje, u Skit Kavsokalivija (Kavsokalivija u prevodu znači spaljene kolibe) Svete Gore, a posebno u kolibu "Sveti Haralampije".
 
Po prirodi tih i povučen neprestano je menjao mesto boravka u potrazi za mirom i bezbrižnošću. Dionisije je živeo u potpunom materijalnom siromaštvu. Priča se da je prilikom traganja za tihim i napuštenim mestima posetio mnoge porušene manastire i skitove, te je tako posetio i Kipar 1875. U to vreme je istorijski manastir Stavrovunio bio napušten i nenastanjen monasima, što mu je privuklo pažnju, jer ga je okruživao tih pešterski predeo. Po Božijem dopuštenju je baš tada manastir potpuno izgoreo u požaru koji su izazvali pastiri. Posle toga je pustinjak Dionisije napustio mesto i otišao u drugi napušteni manastir na ostrvu, Trooditisan, čiji je iguman u tom periodu bio arhimandrit German.
 
Tokom svog boravka je oslikao ikonostas manastirske crkve, jer je bio vrsni ikonopisac. Tokom 1890 se prepodobni starac, čuvši da je manastir Stavrovunio jednim delom obnovljen, nastanio u njemu i nastavio asketski podvig do svog upokojenja.
 
Na vrhu planine je crkva posvećena Časnom Krstu sa pratećim kelijama. Ovu drevna građevinu je podigla po predanju Sveta kraljice majka Elena, pri svom povratku iz Palestine u Carigrad, a posle nalaženja Časnog Krsta. U manastiru je prepodobni starac Dionisije boravio samo subotom, nedeljom i kada se služila Sveta Liturgija. Druge dane u sedmici je  boravio na jugoistočnom obronku planine, u malim kelijama koje je sam sazidao, da bi u njima tihovao i oslikavao ikone.
 
Godine 1890 je u manastir došao, u početku monah, a kasnije i iguman Varnava, sa svoja dva brata, Kalinikosom i Grigorijem. Pre nego što su došli do starca Dionisija, proveli su neko vreme na Svetoj Gori, izučavajući otačku tradiciju, Varnava u Manastiru Karakal, a njegova braća Kalinikos i Grigorije u Skitu Svete Ane, tačnije u kolibi "Svetog Đorđa". Sledio je i dolazak odabrang bratstva Karconeona.
 
Prisustvo tri mlada monaha u novostvorenom bratstvu starca Dionisija nije kasnilo da privuče i druge podjednako blagočestive ljude, pa se na taj način formiralo zajedničarsko bratstvo.
 
Tih i miran pustinjak Dionisije nije promenio svoj strog način života, a istovremeno je pomno poučavao svoje učenike čistoj svetogorskoj tradiciji poslušnosti, odricanju svoje volje i posebno umnoj molitvi, koje je smatrao neprikosnovenim dužnostima monaha. Preporučivao je tihovanje i bespristrašće kao glavne nosioce molitve i  samoosuđivanje kao majku poniznosti i smirenoumlja. Bio je toliko tih,  davajući živ primer mističnog uranjanja u um i tihovanja u srcu, čime je bio stalno obuzet. Često je govorio tada mladom učeniku Dionisiju: "Ah, dete moje! Želeo bih das sa nekim razgovaram, a ne mogu da nađem nekoga dostojnog da mu prenesem ove tajne". "Zašto ne preneseš meni starče?" pitao ga je mladi Dionisije, a starac bi mu odgovarao: "Ti, dete moje, nisi još spreman da čuješ i razumeš  te stvari".
 
Naravno, starac duhovnik nije nikada otkrio tajne teorije svom mladom naslednika. Ali mu nije uskratio duhovno nasleđe, koje je prenosio kao istinski otac i učitelj svom istinskom sinu i učeniku, jer smo kasnije uvideli da je mladi  Dionisije kopirao svog istinskog oca i njegove pouke.
Bogonadahnut duhovnik, prepodobni starac Dionisije, je poput dobrog pastira poučavao braću, koja su ga okruživala istinskoj otačkom svetogoskom predanju. Doživevši duboku starost, predvideo je svoju smrt i napustio ovaj svet.
 
Ovaj sveti čovek nije bio samo obnovitelj ovog Svetog Manastira na Kipru, već i duhovni osnivač bratstva. Plodovi koje je doneo svedoče o kvalitetu duhovnog korena, jer "…i tako dakle, po plodovima njihovim poznaćete ih." (Evanđelje po Mateju 7: 20) po rečima Gospoda.
 
 
Izvor: Starac Josif, Sećanja na Svete, Dušekorisna Vatopedska izdanja tom 4, drugo izdanje, Sveti Carski i Patrijaršijski Veliki Manastir Vatoped, Sveta Gora, 2003.
 
 
Prevod sa grčkog Pavkov Sanja
29 oktobar 2012 god.
 
Izvor: http://www.pemptousia.gr/

Pročitano: 4182 puta