MANASTIR LEPAVINA - SRPSKA PRAVOSLAVNA CRKVA

O MORALU I DUHOVNOSTI



Često duhovnost mešaju s moralom. Međutim, to su prilično različiti pojmovi, mada se u nečemu i presecaju. 
 
Istinski produhovljen čovek – to je, pre svega, čovek savesti, koji živi po njenim preciznim i jasnim zakonima. Pri tome je taj život iskren do krajnjih granica, u njemu ne postoji dvosmislenost i lukavstvo. U duhovnosti nema i ne može biti dvoličnog dana. Nje ili ima ili je nema. Duhovni počeci definišu prioritet duha i viših principa u ljudskom životu. Istinska duhovnost je neodvojiva od religioznosti. Ona jedini čoveka s Bogom, prinuđuje nas da dobrovoljno sledujemo Njegovim najvišim principima.
 
Moral je pojam manje ontološki. On je nešto više spoljašnje, nego unutrašnje i dozvoljava glumu, igranje uloge, pretvaranje i falsifikat. Ponekad se čovek prepušta svojoj uobraženoj visokomoralnoj spoljašnosti i toliko se uživljuje u nju, da svi počinju da veruju u taj njegov novostvoreni imidž. Na primer: jedan doktor nije nikada odbijao ni jednu molbu ljudi i išao je bolesniku noću i na kraj sveta, donosio im je besplatno lekove, davao savete.
 
I samo je stari sveštenik, koji je ispovedao doktora, znao da je on sve to radio zbog sujete i slavoljublja.
 
Tako da je često naš bližnji samo na izgled svet. A zapravo je gori od đavola.
 
Neko će reći – i šta onda? Najvažnije je da je čovek pomagao bližnjim i činio dobra dela. Zar nije to dobro? Dobro je! A zašto da kopamo po njegovoj duši i tražimo nikome potrebne nijanse? Zar se u ljudskim dušama ne odvija sve i svašta? A učinjeno dobro – ono i jeste dobro. I takvim ljudima sleduje stoprocentni raj.
 
Svetitelj Ignjatij Brjančaninov, čuveni ruski podvižnik i bogoslov, rekao je otprilike sledeće: „ako bi se čovek spašavao samo svojim dobrim delima, onda dolazak Hrista ne bi bio potreban“. I zaista, zar je malo dobrih ljudi živelo u prošlim vremenima. Bilo je i takvih, koji su svojim dobrim delima prevazilazili mnoge današnje hrišćane. Spasavali su nekoga od požara, davali hleb gladnima, davali bednima poslednju košulju, pomagali udovicama u radu na njivi i ishrani njene dece. Još su na egipatskim grobnicama bili natpisi: „Ja nikog nisam ubio, dovodio do plača, nisam se iživljavao nad starcima, nisam ljutio oca,  ugađao sam majci, delio hleb s gladnima, štitio slabe od jačih u granicama svojih mogućnosti, bio sam koristan vladaru i govorio mu istinu, nisam vređao udovice, davao sam čamac drugima da pređu na drugu obalu Nila. Zatim sam umro“. 
 
Ipak, svo kolektivno iskustvo čovečanstva pokazuje, da su ljudi po svim svojim parametrima toliko pali, da se bez pomoći „odozgo“ više nikada ne mogu podići. Naš život je dokaz za to. Hoćemo dobro, a činimo zlo. Cela istorija je neprekidni niz lukavstava, obmana, ratova, nasilja i surovosti. Retke su godine primirja i sve opet počinje iz početka… 
 
Zato, što se tiče ljudskog dobra: ono je uvek povezano s nekim suptilnim strastima i emocionalnim stanjima, kojа žive u nama. Čineći dobar postupak mi, ne primećujući, često to činimo iz određenih motiva – tanane sujete, zbog želje da čujemo pohvalu ili zbog toga što ne želimo da nas neko za to osuđuje, ili nasuprot tome, činimo dobro samo da bi se jednom za svagda „otkačili“ od nama dosadnog čoveka koji nas moli za nešto. Uopšte gledano, postupamo kao ljudi, u čijoj duši su dobro i zlo pomešani, tako da ponekad mi sami to ne razumemo, zašto radimo nešto upravo tako, a ne drugačije.
Ali biva i drugačije. Čovek čini dobre postupke iz otvoreno trgovačkih razloga, nadajući se na blagodarnosti i nagradu od te osobe kojoj čini dobro. Posećuje, na primer, usamljenog starca, donosi mu hranu, čisti mu stan, a u srcu taj stan već prevodi na sebe, kao nagradu za svoj trud.  
 
Gospod traži od nas samopožrtvovanje i nekoristoljublje.  Jer ako zdravo rasuđujemo, čovek, sam po sebi, ne može ni korak da napravi bez Božije blagodati, koja mu daje disanje i snagu i sam život. Pri čemu se sve to daruje u potpunosti besplatno, na osnovu velike i sveobuhvatne ljubavi. To isto On očekuje i od čoveka. Zato se svako dobro, koje nije očišćeno od egoizma i ambicija, koristoljublja i pohlepe, ne prihvata Bogom i On ne smatra takva dela projavom naše ljubavi k Njemu. Zato sama dobra dela ne spasavaju – neophodno je prvo analizirati ih i razumeti motive koji nas pokreću na to da ih činimo. Ne spasava trud, već smirenje koje se rađa kao njegova posledica i trepet pred Svevišnjim, koji nam daruje svako dobro. Tako je učenik, koji uspešno uradi nešto, zahvalan ne sebi, već svome učitelju. Bez te vertikale, dobra dela u sebi uvek nose neizbežne tamne fragmente, dozu zla.
 
Navešću još jedan primer. Posle rata u mnogim školama su radili vojni instruktori, koji su držali časove vojne obuke.  Često su to bili ljudi s fronta, koji su prošli bitke Velikog narodnooslobodilačkog rata, koji su bili i ranjavani i dobijali medalje za hrabrost. Oni, kao po pravilu, nisu imali porodicu i bili su u potpunosti posvećeni interesima škole i dece. U zajedničkim stanovima oni su imali svoj ugao, gde su spavali i gde su ih mučili ratni snovi. To su bili pravi heroji. Pretpostavimo, da je jedan od njih stalno radio s đacima, učio ih da ovladaju oružjem, zahtevao od njih visoki moral, hrabrost i pravo muško druženje. I više od toga, učio ih je viteškom odnosu k devojčicama, učestvovao s decom u igri „Zarnica“ – ukratko, bio je za njih pravi otac i autoritetni vaspitač. I eto, uporedo s idealima dobra i humanizma, koje je taj vojni instruktor „usađivao“ u dečije duše, govorio im je i da su svi popovi prevaranti, da nikakvog Boga nema, niti Ga može biti i da sve crkve treba pozatvarati. Njegove reči su nesumnjivo delovale na dušu dece, kao poziv na akciju. Ona su odrastala odlučna i hrabra, radila su, ne iz straha, već iz savesti, podržavali su slabije i štitili žene... i uporedo s tim, postajali su ideološki bogomrsci i iskreno verovali, da je borba s religijom jedna od najvažnijih i najkorisnijih stvari u njihovom životu.
 
Pitanje: da li je bio moralan taj vojni instruktor? 
 
Probajte pošteno da odgovorite.
 
Ima puno učtivih ljudi, koji ti ustupaju prolaz, koji se odlikuju ljudskom pristojnošću, visokim principima, odanošću u druženju i spremnošću da pomognu u nesreći, ali pri tom su i ateisti. Svevišnjeg oni ne priznaju i smatraju ga nepotrebnim. Kod njih je i tako sve u redu. I ponovo pitanje – da li je njihov moral koristan za njih i da li vodi spasenju? 
 
Što se tiče privremene korisnosti, očigledno, da. 
 
Ali što se tiče spasenja – krajnje je teško reći. Takav moral je ograničen u svom savršenstvu i postepeno degradira, jer se hrani, kao po pravilu, samo ljudskim slavoljubljem i čestitošću, koji nemaju podršku „odozgo“. Autonomnost čoveka ima svoje granice. Da bi nadoknadio izgubljenu energiju, njemu je potrebna hrana koju dobija spolja. Da bi činio dela ljubavi i dobrote, njemu je potrebna duhovna podrška. Sam iz sebe, kao biće ograničenih moći, nije u stanju da dobije tu podršku. Odatle i dolazi do postepene degradacije morala kod tih „autonomnih“ ljudi. U stvarnosti, njihovo stanje je nesumnjivo problematično. Dovoljno je da ih u nečemu kritikujete, makar i krajnje dobronamerno, i tog trenutka ćete videti, kako s njih padaju sve maske milosrđa i kako pokazuju svoje pravo lice. Kao što je pisao taj isti svetitelj Ignjatije Brjančaninov: „Vršilac ljudske pravde (tj. formalno moralnih postupaka) je ispunjen arogancijom, nadmenošću, samoobmanom… mržnjom i osvetom će uzvratiti tome, ko se osmeli da protivreči čak i najdobronamernije i osnovano, njegovoj pravdi; on smatra sebe više nego dostojnim nagrada kako zemaljskih, tako i nebeskih“ (Sabrana dela svetitelja Ignjatija, t. V, s. 47).
 
Valentin Letov
 
Prevod sa ruskog S.M.
26 oktobar 2012 god.
 
Izvor: http://pereprava.org/trust/445-o-nravstvennosti-i-duhovnosti.html

Pročitano: 7387 puta