MANASTIR LEPAVINA - SRPSKA PRAVOSLAVNA CRKVA

PRVI KORACI K BOGU



Nije bilo lako pronaći zabavište br. 94 u Rafijevoj ulici, u Minsku, među brojnim višespratnicama. Prvo, bio sam tamo ujutru rano i jedva uspeo da vidim brojeve zgrada, a drugo, nikada pre nisam bio u ovom delu grada. Bio je radni dan, na ulici nije bilo prolaznika, a ja sam već kasnio. Pokraj mene je prošla jedna starija žena. Rešio sam da je upitam da li zna gde je zabavište, mada sam bio ubeđen da od nje neću dobiti odgovor. «A, onaj vrtić tamo!»  odgovorila je. «Hoćete da upišete Vaše dete? Upišite ga onda u pravoslavnu grupu. U moje vreme, kada su deca vaspitavana u ateizmu, o tome sam mogla samo da sanjam, a sada, radujem se kada vidim decu kako stoje u hramu sa roditeljima i kada znam da znanje o Bogu primaju ne samo kod kuće, već i u vrtiću. Nažalost, moja deca su već odrasla.»
 
 
Mnogi roditelji žele da upišu svoje dete u pravoslavnu grupu jer se u njoj deca druže, igraju, ali primaju i duhovno vaspitanje. Kada se uzme u obzir da dete provede više vremena u vrtiću  nego kod kuće, to je veoma važno. Mališani se sa svojim prijateljima uče zajedničkoj molitvi, uče i počinju da shvataju da smo svi mi braća i sestre u Hristu.
 
U zabavištu br. 94, u Minsku, postoje dve pravoslavne grupe. Kako smo saznali od direktorke Natalije Josifovne Maksimovič, obe grupe su formirane na inicijativu roditelja. «Kada su roditelji došli kod mene sa ovim predlogom,» kaže Natalija Josipovna,  «posavetovala sam ih da se za dozvolu obrate višim vlastima. Obratili su se Odboru za obrazovanje u Minsku, i administaciji Moskovskog regiona. Sve se dešavalo brzo, niko nije postavio nikakve zabrane. Ovaj posao je bio u početku težak, jer je bilo neophodno pronaći vaspitače sa dva glavna uslova - da imaju pedagoško obrazovanje i da budu ocrkovljeni. Nije bilo lako, ali smo, uz Božju pomoć, uspeli da prevaziđemo te poteškoće. Postoji tradicija u našem gradu da svi vrtići dostave zanimljive projekte. Mi smo takođe bili pozvani da napišemo projekat pa smo odlučili da izaberemo temu o pravoslavlju. Takve teme su manje istražene i malo ko ih je pisao. Kada počnete da pišete takav projekat, radite globalno u grupi. Projekat smo imenovali «Duhovni i moralni razvoj dece predškolskog uzrasta putem pravoslavne kulture.» Prošao je sa uspehom.
 
 Jedno od glavnih obležja pravoslavnih grupa jeste smerna atmosfera ispunjena religioznim duhom. Tu je ikonostas, sveštenik dolazi u posetu svake nedelje, kako bi služio moleban, a u hodniku na zidu, pored ulaza u grupu nalazi se izložba dečjih radova na temu - «Put do hrama». Gledajući pojedine radove, teško je poverovati da su oslikani dečjom rukom, jer su konture kupola na crkvama tako jasno izobražene, obojene lepo odabranim bojama. Vaspitačica Irena Viktorovna kaže: «Svi događaji tokoma dana su propraćeni molitvom. Molimo se pre spavanja, pre i posle jela, pre šetnje. Molitve se čitaju po blagoslovu sveštenika. Imamo mešovitu grupu, deca su uzrasta od 3 do 6 godina i to ima svoje osobenosti. Na primer, mlađa deca imaju više problema da stoje mirno tokom molebana od starije dece, ali bar se navikavaju. Po rečima oca Valerija Abramoviča, iz parohije svetih Staraca Optinskih, koji je dolazio u posetu grupi tri godine (drugi sveštenik dolazio je pre njega), ova deca se ne razlikuju mnogo od njihovih vršnjaka, koji pohađaju druge grupe: oni se radosno igraju, umeju da budu nemirni, ali kada molitva počne, oni se smire i ponašaju se kao odrasli za trenutak. Ovo je možda jedan od najboljih rezultata pravoslavnog vaspitanja, kada dete shvati da je moliva ozbiljna stvar, da je ona «razgovor sa Bogom.»  Kao što je naveo otac Valerij, današnji glavni problem u pravoslavnom  vaspitanju dece jeste nedostatak ocrkvoljenih nastavnika. Postoje mnogi dobri nastavnici, ali nisu svi ocrkovljeni...
 
 
Irena Viktorovna podrobno je pojasnila srž ovog problema, a to je da ponekad vaspitaču nedostaje specifično znanje, da odgovori na mnoga pitanja dece i da složene stvari objasni jednostavnim jezikom. «Jednog dana,» kaže ona, «jedna devojčica  pitala me je: da li ste videli Bogorodicu sa tri ruke? Ispričala sam joj o ikoni Bogorodice Trojeručice.»
 
 
 Dečja pravoslavna literatura je veoma bogata: tu su pesme i kratke priče za decu. Sveštenik takođe donosi odabrane knjige. Na primer, on je deci poklonio knjigu gde su poznate ruske bajke ispričane drugačije, u pravoslavnom duhu. Svaka bajka ima moralnu pouku, koja se lako može tuamčiti u skladu sa pravoslavnim učenjem. Međutim, postoje određene poteškoće u pronalaženju pravoslavne literature tako da scenarije za dečje priredbe Irena piše sama. Deca i njihovi roditelje slave sve praznike u pravoslavnom duhu. Dolazak jeseni i Pokrov Presvete majke Božije slavi se u jesen, Roždestvo Hristovo i Nova Godina slave se u zimu. Ne proslavljaju se praznici kao što je 8. mart (Dan žena). Deca majkama čestitaju Vaskrs kao glavni praznik u godini.
 
 
Sveštenik obično govori deci o značenju praznika i svemu šta se dešava uoči praznika. Završetak školske godine u vrtiću i polazak dece u školu obeležava se posebnom  završnom priredbom. Tokom jednog takvog događaja, sveštenik je blagoslovio da deca otpevaju sve molitve koje znaju.
 
 
Roditelji dece koja idu u ovu grupu su u najvećoj meri aktivni hrišćani, ali su se mnogi od njih približili Bogu zahvaljujući deci. Deca ih podsećaju koje molitve da čitaju i uče ih kako se one poju. Sa vaspitačem deca postepeno uče tropare svetiteljima, a nedavno su naučili «Carice moja Preblagaja...» Iako u dečjem vrtiću rade po programu duhovno-moralnog vaspitanja u beloruskoj tradiciji, duhovno vaspitanje treba da bude postavljeno u porodici. 
 
 
Od petnaestoro dece u grupi Irene Viktorovne, desetoro dece je iz velikih porodica koje broje troje, četvoro, petoro ili čak šestoro dece. Moram napomenuti da neke majke uspevaju da izdvoje vreme za svoje hobije: neke vole da se bave ručnim radovima, na primer vole da vezu. Naredne godine one će učestvovati na manifestaciji Dan grada, kada će ogroman poster biti načinjen od radove domaćih izlagača. Jedan poznati magazin za ručne radove pozvao je sve žene koje se bave time da se prijave na ovu manifestaciju.
 
U početku postojanja ove grupe, roditelji su bili uglavnom zaniteresovani za duhovno vaspitanje, a jedan od glavnih aspekata jeste – vaspitanje poslušnosti. Sa stanovišta pravoslavne kulture, učiti dete poslušnosti znači da ono mora da zna zašto treba da bude poslušno. Razlog zbog kojeg ono mora da se ponaša na određen način nije zbog reči ili ličnosti vaspitača, već zbog činjenice da je ponašanje na drugačiji način neprikladno. Na primer, jedan od najjačih metoda da decu naučite poslušnosti je ponašanje tokom obroka. Svako dete ima svoje omiljena jela, i ona koja to nisu, iako su ta jela hranljiva i ukusna. Nije tajna da mnoga deca ne vole da jedu hleb tokom obroka, međutim deca koja pohađaju pravosalvnu grupu znaju da ovaj proizvod nije samo koristan i neophodan u ishrani, ali je iznad svega dar Božiji prema kome čovek mora da se odnosi sa pažnjom.
 
 
Učenici koju pohađaju Pravoslavnu grupu uživaju u veoma interesantnom i raznolikom životu:  na primer žena koja čuva lične stvari blažene Valentine Minske posetila je grupu. Ona je ispričala deci mnoge zanimljive detalje iz života ove blažene svetiteljke. Zajedno sa decom vaspitačica takođe posećuje sveta mesta:  na primer, deca su bila veoma impresirana nakon njihovog puta u selo Baron, gde su posetili manastir sv. Ksenije. Očekuju da uskoro posete i grob blažene Vlentine Minske.
 
Ovaj vrtić je tek od nedavno počeo da koristi veronauku kao sredstvo opšteg razvoja predškolske dece, a ona deca koji su već završili kod nas, postali su učenici pravoslavnog odeljenja škole br. 181. Želela bih da tokom života nastave da cene i umnožavaju sva dobra i sve visoke duhovne vrednosti koje su odavde poneli.
  
 
Prevod sa engleskog prof. Bojana Srbljak    

Izvor:   http://www.obitel-minsk.ru/_oid100036565.html                                                                                                  

Pročitano: 5604 puta