MANASTIR LEPAVINA - SRPSKA PRAVOSLAVNA CRKVA

INTERVJU SA ARHIMANDRITOM JUSTINOM SINAITSKIM



Intervju sa bibliotekarom manastira sv. Katarine na Sinaju, arhimandritom Justinom Sinaitskim, o istoriji i misiji manastira, o «Lestvici» sv. Jovana Lestvičnika, o strahu od smrti.
 
Sveštenik Antonij Borisov: Oče, hvala Vam što ste odvojili vreme za ovaj intervju. Voleo bih da počnem sa pitanjem vezanim za Vaše predavanje. Započeli ste Vašu studiju sa nekim idejama o «Lestvici» sv. Jovana Lestvičnika, igumana Sinaitskog manastira. Ova knjiga već vekovima pomaže mnogim hrišćanima. Kako ispravno razumeti ovu knjigu? I možete li nam reći nešto o posebnoj tradiciji proučavanja «Lestvice» u Vašem manastiru?
 
Arhimandrit Justin Sinaitski: -Sv. Jovan je došao na Sinaj kada je imao 16 godina. Sa 19 godina primio je monaški postrig na vrhu planine. Kada mu se upokojio duhovni otac, povukao se u pećinu, u kojoj se podvizavao sam, a mi do danas znamo gde se ona nalazi. U takvom podvigu živeo je 40 godina. Postao je iguman Sinaitskog manastira kada je već bio u godinama. Dakle, radi se o nekome ko je ceo svoj život proveo na Sinaju.
 
Postoje mnoge knjige, koje su napisane na Sinaju i koje su bile inspiracija hrišćanima kroz vekove, a najvažnija od njih jeste «Lestvica.» Ova knjiga nastala je u važnom momentu;  nastala je u veku kada je Sinaj, našavši se vanVizantiskog carstva, postao deo islamskog sveta. Sve mudrosti pustinjskih otaca, koji su živeli do tog vremena, sažete su u njoj.
 
Sv. Jovan u jednom delu svoje knjige piše: «Bio sam primoran da ovo ovako predstavim, iako nisam želeo.» Ove reči ukazuju na to da je «Lestvica» nastala saradnjom sa drugima, čije je mišljenje prevagnulo nad njegovim.
 
Genijalnost ovog dela je što je nastalo iz praktičnog iskustva i praktičnih zapažanja. Dakle, iako je knjiga bila napisana za monahe koji su živeli u monaškim zajednicama, – i ja bih rekao da ona nastavlja da bude vodič monasima u manastirima - ovu knjigu do današnjih dana čitaju i cene i hrišćani u braku, oni koji imaju porodice. «Lestvicu» čitaju u svakom pravoslavnom manastiru, tokom svetog posta, u pripremi za Strasnu sedmicu, a često je životopisana i na zidovima trpezarije.
 
Ljudska priroda se nikada ne menja. Tehnologija se brzo menja, ali ljudska priroda ne. Dakle, savete koje je sv. Jovan dao u 6. i 7. veku o smirenju, o miru sa drugima, o ljubavi prema Bogu – sve ono što je važilo u 6. veku, važi i danas.
 
Sveštenik Antonij Borisov: Manastir Sinaj je jedan od najpoznatijih manastira u pravoslavnom svetu. Kakva je današnja situacija u Vašem manastiru? Koliko u manastiru imate monaha i koje su nacionalnosti?
 
-Manastir sv. Katarine jeste najstariji manastir na svetu. Hrišćansko i monaško prisustvo u ovom manastiru datira još od kraja 3. i početka 4. veka, a za 1.700 godina njegovog postojanja, nikada nije bio rušen ili nenaseljen.
 
To je bio siromašni manastir. Veliki manastiri u Carigradu bili su carske zadužbine sa predivnim riznicama i brojnim monasima, koji su dostizali visok stepen svetosti. A Sinaj je uvek bio daleko. U poređenju sa drugim mestima hodočašća, do njega je bilo veoma teško stići. U 18. - 19. veku, od Sueske najbliže luke do manastira putovalo se kamilama 10 dana. Dakle, stići do Sinaja bio je veliki podvig. Za osobu koja je hodočastila tamo mislilo se da poseduje veliku revnost, da ima sredstava, vremena  i strpljenja kada se usudila da krene na tako težak put. Kasnije, automobili su omogućili da se do manastira stiže za jedan, dva dana. A onda su krajem 60-ih, početkom 70-ih godina sagrađeni autoputevi. Shvatate li da su sve ove promene od nedavno? Put do Sinaja postao je lak pre 40 godina. Dakle, ako bi danas krenuli na Sinaj, videli bi autoputeve, prodavnice, hotele, restorane koji su sagrađeni zbog posetilaca – tako je od nedavno.
 
Nekada je bilo teško doći do hrane i vode. Živelo se u izolaciji, u velikoj tišini, i monasi su duhovno napredovali. Danas nije problem obezbediti hranu i vodu, ali je postao izazov sačuvati drevnu tradicionalnu baštinu, duhovno nasleđe, kada se toliko toga oko manastira promenilo.
 
Manastirsko bratstvo čine 23 monaha. To je mala monaška zajednica  u poređenju sa velikim maanstirima u Atini, u poređenju sa velikim manastirima, ovde, u Rusiji. Ali, manastir sv. Katarine je oduvek bio najmanji manastir, na kraju sveta. Dvadeset tri monaha nije mnogo, ali pre 40 godina bilo ih je samo sedmorica. Čuveni grčki pisac Kazancakis posetio je Sinaj. I tada je izjavio: «Ovi starci će umreti i nestaće tada i drevna baština, koja je ovde postojala vekovima.» Ali, mi sada imamo više monaha nego tada.
 
Postoji pravilo da monah mora biti grčkog porekla, da bi stupio u naš manastir, jer u 4. veku samo su Grci mogli da borave u manastiru, i monasima je stalo da očuvaju tu tradiciju. Ali, iako je u manastiru kroz istoriju bilo najviše Grka, živeli su u njemu i monasi drugih nacionalnosti. Izuzetak od tog pravila postoji i danas, jer u manastiru živi jedan monah iz Engleske i ja.
 
Manastir je mesto hodočašća za hrišćane iz celog sveta; mislim da imamo posebnu vezu sa Rusijom. Imamo izvanrednu kolekciju rukopisa na staroslovenskom, glagoljici; ovi rukopisi svedoče da su hodočasnici, hrišćani iz Rusije, vekovima  dolazili na ovo mesto. Imamo srebrni kivot sa moštima sv. Katarine, koji je manastiru darivala Sofija, sestra Petra Velikog. Imamo veliki svećnjak koji je manastiru darivala carica Jelisaveta. Čuvamo mnoge darove ruskih vladara, ruskih arhijereja, ruskih hodočasnika.
 
Danas, manastir najviše posećuju Rusi, jer postoji direktan let iz Moskve do Šarm-el-Šeika, a Rusi tamo odlaze na odmor. Tokom zime dnevno imamo oko 300 do 400, ponekad 500 ruskih hodočasnika. Manastir je objavio mnoge publikacije na ruskom, a i Beduini iz ove oblasti uče ruski, kako bi svoje proizvode mogli da prodaju posetiocima. Mnogi dolaze ne znajući ništa o našem manastiru, saznaju da su ruski priložnici darivali manastir, postaju oduševljeni što je manastir deo njihove kulturne baštine. I vidimo preobražaj u njima – neki, koji su u manastir došli kao turisti, odlaze kao hodočasnici.
 
Kakav je režim, raspored bogosluženja u Sinajskom manastiru? Kako monasi Vašeg manastira žive iz dana u dan?  
 
-Rečeno je  u Psalmima: «Sedam puta na dan hvalim Te» i zbog toga u manastiru kanonski služimo sedam službi i Svetu Liturgiju. Na Sinaju služimo zajedno. U 4 sata ujutro imamo Polunoćnicu, Jutarnje i Božanstvenu Liturgiju, koja radnim danima završava oko 7:30, a praznicima i nedeljom oko 8:30 ili 9:00. Kada krenemo u crkvu ujutro u 4 časa, zvezde su još uvek na nebu, a na kraju litrugije sunce je već odavno izgrejalo. Tako mi, tokom službe, doživljavamo prelazak iz tame u svetlost. U podne čitamo Čas treći i Čas šesti, a u 4 popodne Čas deveti, Večernje i  Povečerje. Dakle, u ovom vremenskom terminu obavljamo puno kanonsko pravilo.
 
Manastir je za posetioce otvoren od 9 do 12 časova i svako ko dođe može da poseti crkvu, može da poseti muzej, da vidi mesto Nesagorive kupine. U zimskom perioda ponekad hiljadu ljudi dnevno dođe da vidi crkvu i bude velika gužva. Leto je, poređenja radi, mirno. Posle podnevne službe imamo jedan obrok gde svi obedujemo zajedno; čitamo Žitija svetih i spise sv. Otaca. Podne je vreme za odmor, kada isčekujemo večernje službe. Onda opet svako obavlja svoje poslušanje i onda ponovo mir tokom večeri i noći, i pripreme za jutarnje službe. Tako se smenjuje individualna molitva sa zajedničkom kao i vreme rada sa vremenom odmora.
 
Vaš manastir se danas nalazi na teritoriji sa veoma teškom političkom situacijom, okružen je muslimanima. Kako monasi žive u ovakvom okruženju? Da li sukobi imaju uticaj na manastir?
 
Do 7. veka celo poluostrvo bilo je hrišćansko, postojao je Episkop sinajski, koji je bio potpisnik na nekim ranijim crkvenim saborima. Dolaskom islama, hrišćani su ili odlazili iz ovih krajeva ili primali islamsku veru. Dakle, bio je to kraj hrišćanskog prisustva na Sinaju u periodu 7. i 8. veka, izuzev za manastir, kao i crkve i kaple, koje su bile u vezi sa manastirom.
 
Od 7. veka, dolaskom islama, manastir je postao centar za monahe, koji su u njemu živeli i za hodočasnike, ali on više nije bio centar velikog broja hrišćana koji su nekada živeli na tom području. Beduini, koji rade za manastir i koji žive u blizini manastira, potiču još od Beduina-ratnika iz 6. veka, koji su gradili manastir, tako da su oni povezani sa našim manastirom još od tog vremena. Antropolozi kažu da su oni najstarija, posebna etnička grupa na Bliskom istoku, kao Samarićani, tako da imaju svoju sopstvenu istoriju. Nazivaju ih «planinskim narodom», što je u vezi sa planinom Sinaj.
 
U davnim vremenima, bilo je samo nekoliko monaha koji su živeli u manastiru i nekoliko Beduina u oblasti, i oni su mnogo pomagali jedni drugima. Beduini su pomagali manasima u njihovim brojnim obavezama pri manastiru, a monasi su pekli hleb i davali Beduinima u zamenu. To je bila izuzetna simbioza, i ona je i danas posebno značajna, kada monasi hrišćani govore grčkim, a Beduini muslimani govore arapskim jezikom. Međusobno se razlikujemo po kulturi, religiji i jeziku - svim onim stvarima koje bi mogle biti uzrok sukoba. Ali, umesto sukoba, među nama vlada mir i podrška. Arhiepiskop je izjavio da je jedan od najvećih problema, sa kojim se suočava čitav svet, napetost koja vlada između muslimana i hrišćana. Na Sinaju žive vatreni hrišćani i revnosni muslimani, koji su ipak pronašli način da žive u harmoniji i poštovanju. Mir je moguć, i on postaja naša nada za svet u celini.
 
U Vašoj studiji govorite o snažnoj vezi između molitve i smrti. Ali postavlja se pitanje: Ako se čovek toliko plaši smrti da zaboravlja na svoje spasenje, a strah postaje kao zid, koji zaklanja raj od čoveka, kako savremenom hrišćaninu objasniti da taj strah ipak može da posluži spasenju?
 
-U «Lestvici» sv. Jovana postoji šesta lestvica koja govori «O sećanju na smrt» i on kaže nešto što je mene zbunjivalo: «Hristos se plaši smrti, ali ne drhti od smeti,» pokazujući ovim Njegovu dvojnu prirodu. Mnogo puta sv. Jovan kaže nešto, ali on to ne proširuje, ne objašnjava. On je pisao za ljude koji su živeli u bliskom kontaktu jedni sa drugima, koji su delili iste poglede na život. Zato su mogli da ga razumeju. Ali zato, mnoge od ovih stvari su za nas zbunjujuće i trebalo bi ih objasniti. Tako sam ja počeo da čitam spise drugih Otaca, kako bih razumeo «Lestvicu» jasnije, jer kako možemo reći da se Hristos plašio smrti?
 
Sv. Maksim je ovo tako lepo objasnio. On je napomenuo da je Hristos imao savršenu Božansku prirodu, ali je takođe imao i savršenu čovekovu prirodu. On se plašio smrti kao čovek, On je preživeo u sebi sva iskušenja, sve sukobe i strahove koje mi preživljavamo kao ljudi , ali bez greha. Ali pobedom nad njima, On nam je pružio nadu i utehu. Dakle, strah od smrti , koji je nasledni deo naše ljudske prirode, ne treba da postoji, jer Hristos je pobedio smrt. Smrt hrišćaninova je vreme sna; to je prelazak  iz sveta iskušenja i nevolja u nadu večnoga života. Dakle, to je prelazak u život.
 
Kroz istoriju hrišćanske crkve pokazalo se da su ponekad teološke diskusije bivale razlog sukoba. Savremeni teolozi se nekada ne osećaju odgovornim za knjige koje pišu, za svoje teološke stavove. Kako da savremeni teolozi shvate da su odgovorni za ono što kažu? I da li neke današnje teološke ideje i stavovi uzrokuju socijalne i političke sukobe?
 
-Poznajem Zapad kao neko ko je tamo odrastao. Danas na Zapadu možete sresti akademike koji veoma dobro poznaju Stari i Novi zavet. Oni mogu da govore o tekstovima iz Biblije sa velikim autoritetom, ali, nemaju vere u sebi. Ponekad čak preziru verujuće ljude, iako su veoma vešti u govoru i analiziranju. Ovo je podela koju je Pravoslavna crkva izbegla. Bio sam zaista impresioniran na otvaranju konferencije, kada je Njegova Svetost Patrijarh Kiril govorio o ovom problemu, kada je izjavio da teolozi koji pišu monografije o istoriji, analiziraju i iznose zapažanja o svetim Ocima, o ranohrišćanskim tekstovima, o Svetom Pismu, moraju da imaju odgovornost, da žive hrišćanskim životom, da ne skrenu sa puta kao oni na Zapadu. Teolozi bi trebalo da budu oni koji i sami održavaju život molitve i posvećenosti.
 
Sveti Oci često govore da svaki hrišćanin, bio on teolog ili ne, mora da ide «carskim putem.» Ali ponekad mi hoćemo da budemo liberalni, a ponekad konzervativni. Koji je glavni problem moderne teologije, modernih teologa, kako da ostanu na tom «carskom putu»? Kako da sa njega ne skrenemo ni levno ni desno?
 
-Teologija ima veoma važno mesto. Tako da ne bi trebalo da omalovažavamo ovo akademsko polje. Teolog je onaj koji se moli, koji poznaje Boga, a iznad svega onaj koji je doživeo Boga. Mi nikada ne treba da razmišljamo o ovome kao o čisto akademskom iskustvu, već treba da se setimo nasleđa koje su nam ostavili Oci i naših potreba, ne da se samo upoznajemo sa tim nasleđem u akademskom smislu, već da budemo otelovljenje tog učenja. Mislim da je to posebno važno u našem vremenu.
 
Jednom je u naš manastir došao jedan posetilac i rekao : «Svako može da čita knjige; ja sam došao da vidim živi primer.» Te reči su nam bile podsetnik da moramo da živimo ono što Crkva uči.
 
Nije to samo dogmatika koja privlači ljude hrišćanstvu. To su izmenjeni životi, to su svetlosni primeri hrišćanske pobožnosti, koji predstavljaju Hrista u svetu. To je nešto što nikada ne smemo zaboraviti u našoj posvećenosti  kao hrišćani;  moramo da budemo upoznati ne samo sa učenjem, već moramo da budemo svetao primer posvećenosti, da živimo po tom učenju. 
 
Poslednje pitanje: mnogi današnji teolozi i naučnici govore o krizi u svetu. Mnogi od njih govore o religijskoj krizi. Ova kriza je veoma jaka i deo je sekularnog društva. Šta u ovakvim uslovima Pravoslavna crkva može da ponudi društvu koje ne zna za Boga, i koje ponekad misli da mu Bog uopšte nije potreban?
 
-Obeležja našeg vremena jesu sekularizam, konzumerizam i težnja ka ličnom sticanju i uživanjima, bez osvrta na druge ljude. Ovo je doba informacione tehnologije koja omogućava da se lako povežemo se sa ljudima širom sveta. Ali umesto da se iskoristi na dobro, internet je jedno izolovano iskustvo i mi se još više udaljavamo od ljudi, ne samo od onih koji su daleko, već i od onih u našoj blizini.
 
Mnogi ljudi ne osećaju neprijateljstvo prema Crkvi, ali oni doživljavaju Crkvu kao nešto što im nije potrebno. Međutim, u čoveku  postoji urođeno sećanje na Boga, čežnja za Bogom - to je deo njegove prirode. Možemo mi da nađemo zamenu i zadovoljstvo na mnoge druge načine, ali ne možemo da pronađemo taj beskrajni mir i istinsku radost, dok ne spoznamo Boga, jer jedino Bog daje mir, koji prevazilazi sva razumevanja.
 
Za Crkvu je to iskušenje, da sebe prilagođava svetu i da time ugrožava svoje sopstveno nasleđe. Naravno da treba da komuniciramo sa svetom, da dopremo do sveta, ali svet očekuje od Crkve da zadrži svoju integritet i svoje svedočenje. Zbog svega toga svet se vraća Crkvi. Ovo daje odgovor na sve izazove savremenog sveta; Crkva ne treba da se menja, Crkva treba da svedoči ono što je svedočila vekovima, pružajući čoveku nadu, utehu i radost.
 
Oče, hvala Vam mnogo za ovaj intervju. Vaše ideje su zaista velike i za nas veoma bitne. Hvala Vam.
 
-Hvala  i Vama.
 
 
Sveštenik Antonij Borisov
 
Prevod sa engleskog prof. Bojana Srbljak
8 oktobar 2012 god.
 
Izvor: http://www.bogoslov.ru/en/text/2361333.html  

Pročitano: 5916 puta