MANASTIR LEPAVINA - SRPSKA PRAVOSLAVNA CRKVA

MISIJA NA BELOM KONTINENTU



Intervju sa jeromonahom Novospaskog manastira Pavlom (Geljastanovim)
 
Mi se često žalimo na život: Javni prevoz je stvarno loš...Gde svi ti ljudi idu?...Dosta mi je ove kiše...Kako je samo nepodnošljiva ova vrućina...Uopšte, šta oni hoće od mene? Muka mi je od sve te gužve i užurbanosti...I mogli bismo da nastavimo da nabrajamo žalbe, razmišljajući o boljem i uopšte imajući želju da pobegnemo od svega. Ali jednom, kada se nađete na kraju zemljine kugle, na svet gledate sasvim drugačijim očima.
 
To su misli koje sam imao kada sam sreo jeromonaha Pavla (Geljastanova) koji se, nakon 15 meseci dugog poslušanja, vratio sa Antarktika. Ne znam da li je ispravno nazivati Antarktik krajem zemljine kugle, ali mogao bi se nazvati krajem globusa ili geografske karte. S druge strane, tlo na Antartiku ne možete videti; sve je prekriveno ledom, snegom, vodom, stenama...
 
I usred sve te blještave čistoće vidite pingvine, foke, polarne čigre i druge ptice. Ima ljudi koji stalno borave tamo, a njih je daleko manje nego posetilaca koji žive u tom carstvu snega u proseku oko godinu dana; oni dolaze iz razičitih zemalja da obave neki specifičan zadatak, a onda se vraćaju svojim kućama. To je razlog zašto se Antarktik, koga su 1820. godine otkrili Ruski istraživači Belingshauzen i Lazarev, naziva slobodnom zemljom. Tamo nema politike, nema ekonomije, nema državljanstva, društvenih podela....
 
Kako se otac Pavle, monah iz Novospaskog manastira u Moskvi, našao tamo?  Pokušao sam da pronađem odgovor ne među ledenim sanatam, već u Minsku, u našem manastiru, gde je otac došao da se odmori posle veoma dugog zimskog boravka tamo.
 
Recite nam, oče Pavle, kako to da ste otišli na Antarktik?
 
-Na zahtev arhiepiskopa Teognosta, starešine Trojice-Sergijeve lavre, doneta je uredba od strane Njegove Svetosti Patrijarha da budem poslat na Anktarktik kao član 56. ruske ekspedicije. Tamo sam stigao 3. marta 2011. godine da služim crkvi Sv. Trojice u Belingshauzenu.
 
 
To je jedina crkva  na južnom kontinentu, i kao takva, ona nije samo predmet radoznalosti, već i poštovanja. Svako ko dolazi na naše ostrvo, pre svega dolazi u crkvu, tamo načini nekoliko fotografija, pita o njenoj istoriji, a mnogi dolaze da celivaju ikone. To je lokalna znamenistost.
 
Kada smo sleteli, prvo smo odslužili zahvalnu službu. Dočekalo nas je lepo vreme. Istina, bilo je nekih težih udara vetra, ali oni nas nisu sprečili da, prilikom sletanja na aerodrom, uživamo u predivnom pogledu. Naša stanica se nalazi na ostrvu kralja Džordža, a pored nas su istraživačke stanice iz Čilea, Argentine, Urugvaja, Brazila, Koreje, Kine i Poljske. Naša  stanica i aerodrom čileanske baze «Via Frej» deo su zemljišta koje je leti bez leda.
 
Takva mesta se nazivaju oazama– ona prekrivaju manje od 5 odsto celog ostrva. Naravno, priroda je neverovatna! Uzgred, pingvini su veoma slični monasima. Na grudima imaju beli «podrasnik,» a odozgo kao da su odeveni u crnu «mantiju».  Veoma su dobroćudni, hodaju na dve noge, radoznali su i ne plaše se ljudi.
 
Ko je pre Vas služio u crkvi Sv. Trojice?
 
- Služili su jermonah Sofronije i jerođakon Paladije, (takođe monasi Trojice-Sergijeve lavre) koji su boravili duže od 14 meseci na ovom mestu, kao deo 55. ekspedicije. U principu,  ideju da se podigne hram na Južnom polu dao je vođa antarktičke ekspedicije Valerij Lukin i Njegova Svetost Patrijarh Aleksej II. Ona je podržana od strane Petra Zadirova, koji je tada bio šef kompanije Anteks – Polius.
 
Tada je nastao fond « Crkva na Antarktiku» i raspisan je nacionalni konkurs za projekat, koji su osvojili majstori iz Barnaula. Lokacija hrama osveštana je 20. januara 2002, a crkva 15. februara 2004. Osveštao ju je starešina  Trojice-Sergijeve lavre, episkop Teognosit, u prisustvu brojnih sveštenika, hodočasnika i priložnika, koji su došli specijalnim letom iz najbližeg čileanskog grada Punta-Arenas.
 
Prvi nastojatelj hrama bio je jeromonah Kalistrat (Romanenko), koga je menjao jeromonah Gavrilo (Bogačihin), i njegov pomoćnik Vladimir (Petrakov). Poslušanje svih sveštenika bila je duhovna briga o polarnim istraživačima, svi oni su bili monasi iz Trojice Sergijeve lavre i menjali su se svake godine, otprilike kad i oni koji su radili na polarnoj stanici.
 
Čemu su bili posvećeni prvi dani Vašeg boravka na ledenom kontinentu?
 
-Jedan parohijanin iz našeg manastira, Anatolij Pristupa, dobio je blagoslov i poslušanje da krene sa mnom na Antarktik. Služio je u oltaru, bio pojac, čtec,  prosforar, zvonar i restaurator...Prvi zadatak bio je da postavimo novi Ikonostas iz dva nivoa zajedno sa jeromonahom Gavrilom i sa umetnikom i restauratorom Valerijem Grišanovim, koji je slikao ikone. One su bile napravljenje posebno za polarne uslove. Dana 6. marta 2011. godine, pozvali smo svih sedamnaest članova ekspedicije sa njihovim vođom, Bulatom Rafaelovičem Mavljudovim, u hram gde se služilo osvećenje vodice, osveštanje ikona i ikonostasa. Pročitane su molitve za «umnoženje ljubavi» i za «one na putu,» i napravljena je zajednička fotografija. Posle toga, otac Valerij i otac Gavrilo su otputovali nazad u Moskvu.
 
 
Hram brvnara sa zvonikom podignuta je u starom ruskom stilu. Od temelja do kupole prolazi osam lanaca, koji pomažu crkvi da odoli naletima vetra. Debeli trupci kao i lanci obojeni su u bronzu, pružaju se naviše do plafona, i podsećaju na Puškinove stihove: «Na igalu zelen hrast, a na hrastu zlatni lanac...» Jednom smo imali veoma neobičnu i tajanstvenu noćnu službu.
 
Reči molitve i zvona, vetar i škripa smrznutih trupaca, odavali su utisak da se nalazimo na starom jedrenjaku, koga nosi divlje more. U takvoj situaciji, irmos šeste pesme Pokajnog kanona Gospodu Isusu Hristu zvučao je sasvim drugačije. «Gledajući more života, uzburkano burom iskušenja, ja sam pribegao Tvome tihom pristaništu, i vapijem Ti: izvedi iz propasti život moj, Mnogomilostivi!»
 
Ko su ljudi, istraživači?
 
-Oni dolaze iz različitih zemalja, ali se druže jedni sa drugima, idu u posetu jedni kod drugih,  nesebično pomažu jedni drugima. Način života je organizovan kao na Sv. Gori, bar po pričama koje sam slušao. Ako je Sv. Gora monaška republika, onda se Antarktik može nazvati polarnom republikom. Ista efikasna organizacija rada, dobrovoljno potčinjavanje strogoj disciplini (na pr. bez dozvole, ne možete napustiti stanicu, morate biti prijavljeni gde i koliko dugo ćete odsustvovati, morate dati precizno vreme povratka, poneti sa sobom radio).
 
 
Svaka stanica je na neki način manastir sa svojim pravilima, svojim igumanom i bratijom, imovinom i teritorijom. Vrata na svim kućama na ostrvu, kao i na stanicama se ne zaključavaju. Nema nikoga ko bi nešto ukrao. U svakoj kući ima hrane, i polarni istraživač, koga je zahvatilo loše vreme može da nađe zaklon u svakom trenutku. Sećam se, Treće nedelje Velikog posta, služio sam Liturgiju Sv. Vasilija Velikog. Posle službe smo otišli, a kada smo se vratili u večernjim satima, našli smo cveće na amvonu! Bilo je tako krasno! To je bilo divno, posebno kada oko vas nema drveća, nema trave. Ko je položio cveće tamo – ostala je tajna. Sačuvaj ga (ili njih) Gospode...
 
 
Mnogo možete nučiti od članova polarne ekspedicije. Oni su prošli ozbiljnu školu; često rizikuju i svoje živote. Na primer, izgleda da Rusija više vodi računa o tehnologiji nego ljudima i sve do skoro na Antarktiku su koristili zastarelu opremu. Naravno, takve mašine se kvare i polarni mehaničari  moraju  da rasklapaju motore na delove i da ih ponovo sortiraju, na –50 stepeni, bez ikakvog skloništa. Mnogi su položili svoje živote u ledu. Tamo je sahranjeno 160 Rusa. Smatrao sam svojom obavezom  da se setim svih tih ljusi, krštenih, nekršteniih, vernika, nevernika...Bog zna!
 
 
Nažalost, u ovoj zimi polarnoj ocrkovljenih ljudi gotovo nije bilo. Samo jedan čovek je manje više dolazio da se ispovedi i da se pričesti redovno,  ali onda je prebačen u drugu stanicu. Istina, dvojica su krštena i par ljudi došlo je u potrebi, ali su želeli da budu sami u crkvi. Da čuju Jevanđelje, da se ispovede ili da razgovaraju  o duhovnim temama na žalost nisu želeli. Možda je to delimično bila moja krivica, jer nisam uspeo da probudim njihovo interesovanje za duhoni život, ali svakako sam pokušao. Ali ja se nadam da će ovi napori uroditi plodom – daće Gospod.
 
 
Tamo je hladno, mračno. Nema mnogo sunca. Nema zelenila. Kako ste se izborili sa uninijem?
 
-Da, ovo je jedan od problema polarnih stanica, koje su uvek okružene crno-belom realnošću. Bilo je mnogo načina da se borim protiv uninija. Na primer, odlazio sam u šetnju i gledao pingvine. Svako ko je bar malo tužan ili umoran kada pogleda na njih menja svoje raspoloženje. To nisam bio samo ja, već i drugi istraživači – vrlo često sam primećivao da odlaze u šetnje duž obale okeana Ali nije se moglo u šetnju po lošem vremenu. Uninije obično obuzima kada nema sunca. Međutim, nedeljom i praznicima, posle Liturgije, uglavnom je bilo sunčano.
 
 
Ostalim danima sam se borio sa negativnim pomislima čitajući knjige ili gledajući neki film. Čitao sam dela Ignjatija Brajčaninova i Dostojevskog. I naravno, u takvim situacijama,  trudio sam se da ne budem sam. Anatolij je bio samnom, ponekad sam ja njega ohrabrivao, a ponekad on mene, pa smo se, uz Božju pomoć, izborili.
 
Pored služenja, šta ste drugo radili?
 
-Zvanično, Anatolij i ja smo bili upisani kao tehničar i mehaničar i mi  smo obavljali različite poslove. Kao i drugi istraživači imali smo različite odgovornosti. Na primer, popravke, kao i poslove poput čišćenja kupatila, pomoći u kuhinji, pranja podova.U tome nije bilo povlađivanja, svi su bili jednaki. Jedan od najtežih poslova bilo je čišćenje kuća od rđe.
 
Svi objekti i stanice stoje na betonskim šipovima, na 1-1.5 m od zemlje, da ne bi imalo snega ispod. Kuće su specijalnim šafovima  pričvršćene za metalne platforme. Tako one stoje više od 40 godina. Sa aluminijumskim zidovima ništa se nije dogodilo, ali platformu, napravljenu od metala, uništava korozija.
 
 
Na početku, zato što nismo bili naviknuti, naša tela su bila kao slomljena, oči su se sklapale same od sebe, samo kada bi prišli krevetu ili stolici. Krivi su bili aklimatizacija i veoma čist vazduh okeana. Naša stanica i hram bili su na obali  kopna, tako da tu nije bilo oštrih mrazeva. Duvali su samo jaki vetrovi i bila je visoka vlažnost. Pri temperaturama  -20, -30 stepeni, osećalo se kao da je  -6o pa nije bilo preporučljivo da se ide napolje.
 
 
Ponekad bismo morali da radimo subotom – čistili smo smeće na ostrvu koje se nagomilalo tokom pedeset godina postojanja stanice. U početku, sve je izbacivano napolje bez ikakave kontrole i tako se akumulirala čitava deponija. Sada se okruženje promenilo. Po Antarktičkom sporazumu zabranjeno je da se na kontinent donose kućni ljubimci, zemljište, ili seme biljaka, kako ni bakterije ni virusi ne bi prodrli u životnu sredinu. Čistoća se svesno održava, jer svako strano telo privlači sunčeve zrake i led počinje da se otapa naročito brzo i tzv. «bunarske rupe» počinju da se formiraju u ledu, što može da izazove nesreću prilikom sletanja aviona.
 
 
Da li  ste se ikada osećali nesigurno?
 
-U početku. Prilikom jakog vetra, kuća bi počinjala da se trese kao tramvaj u vožnji i tada sam se zaista osećao nesigurno. Molio sam se mnogo da se kuća ne sruši. Dok sam bio tamo,  nije bilo nesreća na našoj stanici, ali izbio je požar na Brazilskoj stanici. Jednom, zato što graditelji nisu dobro obezbedili rezervoar vode, vetar ga je podigao i poneo prema kućama. Ali po milosti Božijoj, proleteo je između kuća i pao pravo u okean. Jednom se dogodilo da umesto zimskog dizela sipaju letnji, koji se zaledio. Možete da zamislite šta znači ostati na Antarktiku bez grejanja.
 
Postoje ljudi koji žele da posete  Severni ili Južni pol. Zašto?
 
 
-Mnogo sam razmišljao o tome i shvatio da to nije samo pitanje prevazilaženja sebe, to je njihova podsvesna želja da pronađu svoj put. Baš kao što se zemlja okreće oko svoje ose, tako i čovekovo srce kuca radi nekog cilja. Ovaj cilj je različit za svaku osobu. Ali, ako ljudi urede svoje živote tako da se sve okreće oko Boga, onda će život biti  pun radosti.
 
 
Bog je stvorio svet tako da je nevidljiva i nematerijalana zemljina osa od ključnog značaja. Sve vidljive i materijalne stvari okreću se oko nje, okeani, kontinenti, gradovi, sela sa ljudima i njihovom imovinom. Sve je podređeno tom univerzalnom zakonu, koji je Bog dao svetu.
 
 
Ako bi planeta radikalno promenila smer ose, oko koje se sve okreće, usledila bi globalna katastrofa! Ovo uređenje vidljivog sveta  služi da nas podseti na poredak nevidljivog, duhovnog sveta. Neko kaže da je Isus Hristos osa svetske istorije. I ova «svetska osa» prolazi kroz srce svih ljudi. I mislim da je svako od nas osetio ovo nevidljivo duhovno jezgro, koji se naziva Sveti Duh.
 
Čemu drugom Vas je naučio Antarktik?
 
-U manastiru ja organizujem nedeljnu školu. Pre odlaska, imao sam osećanje da sam na izdisaju. Razna pitnja su me stalno zaokupljala: Šta dalje? Šta da učim? O čemu  da razgovoramo? Kada sam krenuo na Antarktik, negde u dubini duše osećao sam da će ovo putovanje dati odgovor na pitanja koja su me zaokupljala. Tokom mog zimskog boravka tamo shvatio sam jasno koliko sam slab i koliko mnogo još imam da radim na sebi.
 
 
Shvatio sam da bi neko otišao na Antarktik da tamo radi efikasno, mora da bude spreman da prihvati da mu tamo neće često ljubiti ruku i pitati za blagosvlov, ali da će imati priliku da opere nege onima koji su sa njim. Za one na polarnim stanicama nije važno ko si, kako si obučen, ono šta govoriš, važni su postupci.
 
Ja sam tamo osećao da naučinici i ja imamo različite duhovne težnje i celjeve. Iako su oni veoma dobri ljudi, na žalost, mi nismo imali isti duhovni pravac, kao sa bratijom u manastiru. Sada sam ponovo u manastiru, posebno mi je drago kada se susretnem sa pravim vernicima, posebno monasima.
 
Imate li želju da ponovite Vaš zimski boravak u beloj pustinji Antarktika?
 
-Postoje oni prekaljeni istraživači koji više ne mogu bez Antarktika i zaista vole «belu divljinu.» U aprilu-maju oni se vrate na glavno kopno i onda u oktorbru-novembru, kad ih pozovu, ponovo idu nazad. Jednom sam se našalio da ću doću ponovo, ako šef stanice odluči da se krsti. Ali ozbiljno, mislim da, ako bi tamo boravili vernikci, imali bismo neku vrstu skita, malog «naučnog» manastira. Bio bih presrećan da služim jednom takvom «manastiru.» Ali, to je sve Božija volja.
 
Intervju vodio Dimitri Artiuk
 
Prevoda sa engleskog prof. Bojana Srbljak
18 septembar 2012 god.
 
Izvor: http://www.pravmir.com/mission-on-the-white-continent-an-interview-with-hieromonk-pavel-gelyastanov/

Pročitano: 7675 puta