MANASTIR LEPAVINA - SRPSKA PRAVOSLAVNA CRKVA

DUHOVI OGNJA



Kraj XX veka je obelezen veoma cudnim pozarima, koji su se rasplamsavali na svim kontinentima Starog i Novog Sveta. Tako je sredinom 80-ih godina u glavnom gradu ostrva Puerto-Riko – San Huanu i oblastima koji mu pripadaju, istovremeno izbilo mnogo pozara. Pritom je vecina ocevidaca, ukljucujuci kako slucajne prolaznike, tako i policiju i vatrogasce svedocila o pojavi ogromnih «ognjenih ptica» u vazduhu neposredno pre pozara, koje su umesto perja imale plamene jezike. Kada je takvo «cudo» sletalo na krov zgrade, ona je istog trena bila zapaljena.


U avgustu 1999. godine indijska SMI su obavestavala, da je u nevelikom selu nedaleko od Saharanpura spontano pocelo gorenje kuca, koje nisu izgradjene od zapaljivog materijala. Posle toga, posto su cudni pozari redom zahvatili skoro trecinu domova u selu, stanovnici su poceli da ga napustaju…


Istragu tih slucajeva je poveo jedan od spanskih ufologa, koji je licno posmatrao tu pojavu u jednom od sela. Oni su poceli pred zoru nad krovovima kuca, pri cemu se u trenutku njihove pojave u vazduhu osecao karakteristican miris ozona.


Otprilike u isto vreme poceli su nicim uzrokovani pozari i u SAD, u drzavi Teksas, samo je ovoga puta «piroman» izgledao drugacije: u obliku «ognjenih klupka» ili «stubova ognja». Jedan takav stub je zahvatio policijska kola, ali su oba policajca uspela da iskoce iz njih. Kola su unistena.


Specificni su bili i pozari u Centralnoj Africi - ovde su ocevici govorili o «ognjenim strelama», koje su letele odnekud sa visine i pogadjale ne samo zgrade, vec i ljude i stoku. Istrazivanje je pokazalo da to nisu bili meteoriti – let «strela» je bio dovoljno spor, a one su nekada letele skoro horizontalno.


Ovakvi nezapamceni pozari su na kraju 2000. godine zahvatili i Spaniju. Spanska vlada se, kada je problem pozara dobio karakter epidemije, obratila za pomoc i drugim zemljama, pa tako i Rusiji, posto su se i nasi vatrogasci suocavali sa cudnim i neobjasnjivim pojavama. Major Viktor Sokoljskij je posmatrajuci jedan od pozara rekao:» Primetio sam jarke odsjaje ispred sela. Prisavsi blize, nasao sam se na poljani. Na njenom suprotnom kraju je dva metra od zemlje visio bezoblicni ognjeni oblak. Pored su gorele grane susednog drveca. Ali je najzacudjujuce to, sto je bila provala oblaka i padala jaka kisa. A vatra se razgorevala, prouzrokujuci nove sumske pozare.


Mi smo navikli da sve pozare pripisujemo bilo prirodnim pojavama (munje, tornada), bilo javnim ili nejavnim zlonamernicima. XX vek je doneo jos jedan uzrok tehnoloskog karaktera, koji deluje potpuno nezavisno od coveka i koji se kratko naziva «slucajnim kratkim spojem u elektricnom provodniku». Ali prakticno se nikada i nigde nije razmatrao jos jedan uzrok, koji je pritom potpuno misteriozan. Iako se zna za zapazanja komisija za abnormalne pojave – cak je i milicija zabelezila nicim prouzrokovane slucajeve samozapaljenja stvari i cak i zidova u vreme izgreda takozvanog «stambenog poltergejta». Ovde se mogu dodati i dokumentovani slucajevi nicim uzrokovanih samozapaljenja ljudi.


O tome kako su misteriozni uzroci dovodili do potpuno realnih pozara, govori i znatizeljno svedocanstvo postdipomca iz Indije Lala Singha, koji je 70-ih godina stazirao na LGU. Zavrsivsi koledz u Patnu, i dobivsi potpuno evropsko obrazovanje i pogled na svet, Lal je odlucio da poseti svoje rodjake, koji su ziveli u gornjem selu nedaleko od granice sa Nepalom. I tamo je odmah uvideo opstu nelogicnost: mnogi stanovnici sela, koji su jedva sastavljali kraj s krajem su svakodnevno nosili najbolje proizvode u jednu od pecina, gde je po njihovom misljenju obitavao duh ognja. I tamo su ti proizvodi nestajali bez traga.


Mladi student se zbunio zbog neobrazovanosti svojih sunarodnika, objasnjavajuci ljudima da u pecini nema nikakvih duhova ognja, vec su to neke ili skitnice ili bande koje se i koriste njihovom neukoscu. Ali nije uspeo da ubedi nijednog od svojih rodjaka. I tada je Lal resio da sam pocne borbu sa religioznim predrasudama; postavio je eksploziv i razrusio ulaz u pecinu «duhova ognja».


Posledice tog nepromisljenog postupka su bile veoma tuzne. Istog dana se na ocigled ocevidaca zapalila kuca njegovog rodjaka, gde je on ziveo, pri cemu je vatra zahvatila i unutrasnji kameni zid. U kuci je bilo ljudi i uspeli su da ugase pozar u samom startu. Uvece, kada se Lal uputio u drugu kucu, da bi pozvao u setnju devojku koja mu se svidjala, zapalila se i njena kuca cim je on usao u nju. Tako da je morao da ucestvuje u gasenju i drugog pozara. Tada ga je pozvao kod sebe staresina sela, koji je znao za njegovo svetogrdje. Ali samo posto je Lal usao u njegovu kucu i ona se zapalila.


Sve u svemu, student je bio proglasen kao nepozeljna osoba i bilo mu je saopsteno da u roku od 24 casa napusti zemlju. Noc je proveo na otvorenom – dalje od naselja. Ujutru su rodjaci doneli njegove stvari, i on je krenuo nazad: trebalo je skoro pola dana silaziti sa planine, kako bi se spustilo na put, kojim su prolazili autobusi. Put, tacnije staza, od sela je prolazila kroz neveliku ali dovoljno duboku klisuru, preko koje je bio postavljen «most» od nekoliko debelih stabala. Ali kako je Lal stupio na most, on se zapalio pod njegovim nogama. Ali na njegovu srecu bilo je toplo i on se na prilazu mostu pokvasio u odeci pod vodopadom. Nije bilo mnogo vremena za razmisljanje, i on se dok je plamen bio mali, bacio napred na drugu stranu.


Sada vise nije imao nikakvih sumnji, da su to sve cinili «duhovi ognja» koje je uznemirio. Na srecu, teritorija pod kontrolom «duha» se zavrsila na tome, i nadalje Lal vise nije bio uzrocnik nicim izazvanih plamena. Ali je most izgoreo iza njegovih ledja.


Cudno je to da se posle tih tragicnih slucajeva indijski postdiplomac nije opredelio ni za mistiku, ni za religiju, a prema seoskom «duhu ognja» se odnosio kao prema nekoj glupoj huliganskoj stvari. Po njegovom misljenju, to je bio tipicni poltergejt kao posledica klimatskog polozaja mesta: u Evropi taj «bucan duh» cesce poliva ljude i stanove vodom za koju se ne zna kako nastaje, iako se ne libi ni da prouzrokuje pozare, dok mu je u toploj indijskoj klimi lakse da izaziva pozare, nego da odnekud pronalazi vodu.


Pritom se on pozivao na njemu poznati rad nekog okultiste K. Libitera, koji je ziveo pocetkom proslog veka. On je objavljen na ruskom jeziku 1909. godine pod nazivom «Astralni plan». Kako primecuje njen prevodilac A.Trojanovski, «Libiter se koristio ogromnom popularnoscu medju okultistima i misticima Evrope, Amerike i Indije,a sam je pripadao «juznom pokretu» (treba imati u vidu da se ocito radi o masonskoj lozi), crpeci dokaze iz indijskog ezoterizma.»


Nas trenutno interesuje samo jedna njegova postavka: neki ljudi na Istoku se sposobni da stvaraju utvare ili fantome, koji zatim nastavljaju da zive potpuno samostalnim zivotom. Cak stavise, to je znala da radi i poznata naucnica i putnica po Tibetu Francuskinja Aleksandra David-Nelj (1868-1969). U jednoj od svojih knjiga ona je sa velikom dozom humora opisala kako je ona koristeci se mesnim iskustvom, napravila «etericnog dvojnika» debelog lame vesele i dobre naravi, ali se njegov karakter brzo pokvario i samo kroz pola godine ona se jedva spasla od svoje tvorevine. Takva je po Lidbiteru priroda duhova ognja.


«Zahvaljujuci prinosenim zrtvama, a pre svega, zivotnosti, koju izvlace iz svojih poklonika, ti duhovi mogu da zive desetine i stotine godina, zadrzavajuci sposobnost da prouzrokuju svakakve pojave radi budjenja vere svojih postovalaca, ili da ih kaznjavaju za neprinosenje obicnih zrtvi. Na primer, nedavno su u jednom indijskom selu nastajali pozari svaki put, kada mesno bozanstvo nije dobijalo svoju hranu. Takvih pozara je bilo nekoliko istovremeno, u okolnostima koje iskljucuju mogucnost podmetanja».


Pocetkom 90-ih godina u svetskim sredstvima informisanja se pojavilo obavestenje: na selo Nankhikabad u drzavi Radzasthan se desila nevolja: kuce su pocele da se pale same od sebe, a seljacima da propadaju proizvodi. Ljudi su bili u panici.


Tadasnja, jos sovjetska «Komsomolka» je odmah poslala na mesto desavanja svog dopisnika J. Lepskog.


«Tesko sam pronasao selo, koje je uvuceno medju pescanim dinama. Selo je malo – ranije je u njemu zivelo 400 ljudi, a sada ne zivi vise od 250. Deo stanovnistva je otislo u druga mesta, bojeci se prokletstva, koje se nadvisilo nad selom.


Sta se u stvari tu desavalo? Pitao sam o tome ovde najuvazenijeg coveka koji se zove Laduram. On je sa zadovoljstvom pricao:


- Pocelo je to pre otprilike dva meseca. Sedeo sam u svojoj kuci, kada su po zidu prosle iskre i ona se zapalila. Uplasio sam se i istrcao na ulicu. Tog dana se zapalilo jos nekoliko kuca. To se produzilo jos mesec dana. Kuce su se zapaljivale svaki dan same od sebe po 2-3 puta.


- A niste probali da gasite?


- Probali smo naravno, ali kako smo polili zid vodom oganj se jos vise razgorevao.


Dopisnik «Komsomolke» je pozeleo da sam vidi misteriozni pozar, ali ga je Laduram razocarao da nece vise biti pozara: on se obratio mesnom specijalisti za umirenje razjarenih duhova sadkhu Gopalu. On je bio manje govorljiv i rekao je samo da je uspeo da oraspolozi «duhove ognja».


Lepski se raspitivao i kod stanovnika sela: da li ih to objasnjenje zadovoljava? Svi su odgovorili potvrdno. U selu svi od malih do starih znaju da uzroci pozara nisu materijalni vec duhovni. A da takodje nema razloga da se zidovi zapale jer su napravljeni od smese gline, peska i djubriva – nema nikakvih zapaljivih materija. I cak i voda, koju je Lepski licno pomirisao i probao, uopste nije benzin.


Tatjana Samojlova, NGN


http://science.pravda.ru/science/2003/6/79/305/11289_fire.html

Pročitano: 8094 puta