MANASTIR LEPAVINA - SRPSKA PRAVOSLAVNA CRKVA

ZAŠTO NEKAD NE DOPUŠTAJU PRIČEŠĆE SVETIM HRISTOVIM TAJNAMA



Tajna večera
 
«Za vas je bolje da se danas ne pričestite»... Ovakva epitimija, koju da sveštenik, često se protumači kao nezaslužena kazna. Koji su to razlozi zbog kojih je nužno da se ne dozvoli pričešće Svetim Tajnama Hristovim? Odgovara nastojatelj Uspenskog hrama grada Krasnogorska Moskovske oblasti, namesnik crkava Krasnogorskog okruga Moskovske eparhije,  protojerej Konstantin Ostrovski.
 
Najopasniji je formalizam
 
- Oče Konstantine, ponekad sveštenici ne dozvoljavaju da se čovek pričesti zato što nije postio tri, već dva dana. Neki odbijaju da pričešćuju na poklade ili u toku Svetle sedmice, ako za to vreme parohijani nisu postili. S druge strane, postoji mišljenje da post pred pričešće uopšte nije potreban, jer, po crkvenom kalendaru u toku godine je i onako oko polovina posnih dana.
 
- Narušavanje posta samo po sebi nije toliko težak greh niti stanje zbog kojeg čovek mora da bude odlučen od pričešća Svetim Hristovim Tajnama. Crkvena pravila, između ostalog i o postu, jesu dar Crkve njenim čedima, a ne teret koji treba da se sa strahom  nosi samo da sveštenik ne bi grdio. Ako čovek iz nekog razloga, koji ne zavisi od njega, nije sposoban da koristi darove Crkve  - to je predmet za trpljenje i smirenje. Ako je čovek iz nepromišljenosti, ili pristrasnosti, ili zaboravnosti narušio darovano mu Crkveno pravilo, to je povod za pokajanje, ali ne još i za zabranu. Svima koji narušavaju post, kao  i druga crkvena pravila, savetujem da se od pričešća ne odlučuju samovoljno, već da dođu na službu i da pitaju duhovnika, kako bi on doneo odluku. Odluke mogu da budu različite, ali nikada ne smeju da budu formalne. Zadatak sveštenika nije samo da poštuje pravilo, već da njegova odluka bude čoveku na korist, ili, u najmanju ruku, da ne naškodi. Događa se da je čovek bio nešto rasejan i da se uoči pričešća prejeo (pa makar to bila i posna hrana), tako da i sam oseća potrebu da je neophodno da odloži pričešće. Pa neka, neka odloži, a onda će da  otposti i da se pričesti. Događa se da neko zaboravi pa u supu stavi pavlaku... Ne smatram da je u takvim slučajevima umesna strogost.
 
Što se tiče posta pre pričešća, smatram da ga uopšte ne treba ukidati, ali strogost i dužina posta moraju da se prilagode situaciji: raznim ljudima u različitim situacijama moraju da se daju različiti saveti. Jedno je kada se čovek iz nekog razloga pričešćuje jedanput godišnje, a sasvim drugo – kada se pričešćuje svakog crkvenog praznika i svake nedelje, jer, i zdravlje, i način života imaju značaja. Za nekoga je nejedenje mesa i mlečnih proizvoda – pravi podvig,  a za nekoga je suncokretovo ulje sa  krompirom  -  već črevougađanje.  
 
Najlošije rešenje pitanja posta jeste - formalizam. Jedni traže strogo poštovanje onoga što su čitali u tipiku, drugi traže ublažavanje tako strogih pravila. Međutim, neka  pravila ostanu norme, orijentiri, a kako i u kojoj meri ih treba primenjivati, neka sveštenik, moleći se za čoveka, pokrenut ljubavlju prema njemu i željom da mu pomogne na putu spasenja, odlučuje u odnosu na svaki konkretan slučaj. 
Što se tiče pričešćivanja u Svetloj sedmici i na crkvene praznika posle Božića, razume se, ako se u crkvi služi Liturgija, pričešćivati se može. A kako s postom? Onima, koji me pitaju, savetujem da tih dana jedu svu hranu, ali da se ne prejedaju. Ali, ja nikome ništa ne želim da namećem; u ovoj oblasti smatram da je najlošije – da se svađamo čak i zbog jednog slova... Ako neko za Vaskrs želi da jede biljnu hranu, to ništa nije strašo, samo neka se ne gordi i ne osuđuje onoga ko jede drugačiju hranu. Ali i oni koji ne poste strogo, da one koji poste  ne smatraju zaostalim ili manje duhovno jakim. 
Dozvoliću sebi da napišem jedan poveći citat od  Apostola Pavla: «...Jer jedan vjeruje da smije svašta jesti, a koji je slab jede zelje. Koji jede neka ne ukorava onoga koji ne jede; a koji ne jede neka ne osuđuje onoga koji jede; jer ga Bog primi. Ko si ti koji sudiš tuđemu sluzi? On pred svojim Gospodom stoji ili pada. Ali će ustati, jer je Bog kadar podignuti ga. Tako jedan razlikuje dan od dana, a drugi o svakom danu sudi jednako: svako da postupa po uverenju svoga uma. Ko razlikuje dane, Gospodu razlikuje; a ko ne razlikuje dane, Gospodu ne razlikuje. Koji jede, za Gospoda jede, jer hvali Boga, a koji ne jede, za Gospoda ne jede, i blagodari Bogu... A ti, što osuđuješ brata svoga? Ili ti što ukoravaš brata svoga? Svi ćemo izaći na sud pred Hrista... Zato da više  ne osuđujemo jedni druge, već bolje je da sudimo o tome, da ne postavljam bratu spoticanja ili sablazni. Znam i uveren sam u Gospodu Isusu da u samom sebi nema ničega nečistog, samo onom ko smatra da je nešto nečisto, njemu je nečisto. A ako se zbog hrane žalosti brat tvoj, ti već ne postupaš po ljubavi. Ne gubi svojom hranom onoga, za koga je Hristos umro... Jer Carstvo Božije nisu jelo i piće, već pravda i mir i radost u Duhu Svetom (Rim. 14: 2-6, 10, 13-15, 17). Razlog za zabranu pričešća na duži ili kraći period može da bude ili samo težak greh (blud, ubistvo, krađa, vračanje, odricanje Hrista, javna jeres i slično), ili,  na primer odbijanje da se pomiriš sa čovekom koji te uvredio, a pokajao se, što predstavlja moralno stanje, a što je potpuno nespojivo sa pričešćem. 
 
Legalizacija necrkvenosti
 
- Devedesetih godina mnogi sveštenici nisu dozvoljavali pričešće ljudima koji žive u nevenčanom braku. Patrijarh Aleksij II je ukazao da je to nedozvoljeno. Ali, kako da se postupa sa onima koji žive u takozvanom građanskom braku? Formalno – to je blud, ali faktički - taj brak ne možeš uvek nazvati tako.
 
- Tačno je da je pokojni Patrijarh Aleksij II ukazivao da je nedopustivo da se samo na toj osnovi, što žive u nevenčanom braku, ljudi odlučuju od pričešća. Naravno, pobožni pravoslavni hrišćani neće ni stupiti u bračni život bez blagoslova Crkve, koji se u današnje vreme čak i predlaže u Tajni venčanja. Ipak, ima mnogo slučajeva kada su nekršteni ljudi već stupili u zakonski brak, imaju decu, vole jedno drugo, čuvaju vernost. I,  recimo, žena je poverovala u Hrista i krstila se, a muž još nije. Šta da radimo? Da li se njihov brak pretvorio u blud, i, da li ga treba raskinuti? Naravno, ne... 
 
O tome i Apostol Pavle piše: «...Ako koji brat ima ženu nekrštenu i ona se privoli živjeti s njim, da je ne ostavlja; i žena ako ima muža nekrštenog i on se privoli živjeti s njom, da ga ne ostavlja» (1 Kor. 7: 12-13). Zar izvršavanje apostolskog uputstva mora da povlači za sobom zabranu crkvenog opštenja? Osim toga, u prvim vekovima hrišćanstva, crkvenog venčanja uopšte nije ni bilo. Hrišćani su stupali u brak  uz pristanak Episkopa, ali po zakonima države, da bi se zatim sa celom zajednicom pričešćivali Svetim Hristovim Tajnama. To je bilo crkveno priznanje njihovog braka. Crkveni čin venčanja formirao se postepeno, tokom nekoliko vekova, tako da je venčanje za one koji stupaju u brak postalo obavezno tek krajem prvog milenijuma.  
 
Što se tiče «građanskog braka», hajde da preciziramo terminologiju. Građanski brak, bez bilo kakvih zagrada –  jeste brak, zaključen po običajima i zakonima nacije i države kojoj pripadaju muž i žena. Nije slučajno što ja ovde zajedno upotrebljavam termine „običaj“ i „zakon“, nacija“ i „država“, koji su različiti sami po sebi, jer, u različita vremena i u različitim mestima zakonitost braka može se određivati na različite načine. Kako da se ponašamo prema ljudima koji žive porodično, ali koji svoje odnose zakonski nisu odredili ni na koji način? Da li možemo da ih pustimo da prime Svete Hristove Tajne? U ogromnoj većini slučajeva takve zajednice sa crkvene tačke gledišta nisu dozvoljene, tako da ljudi moraju ili da stupe u zakonski brak, ili da se raziđu sa svojim partnerima, pa tek onda da dobiju oproštaj grehova u oviru Svete  Tajne Ispovesti, kako bi bili primljeni u crkvenu zajednicu. Ali, postoje složene situacije, kada su nezakonitu porodicu osnovali ljudi koji nisu verujući i – dobili su decu. Evo primera iz života: ljudi kao bračni drugovi žive već nekoliko godina i smatraju da su muž i žena... Ali, brak nisu registrovali. Ona se slaže, pokušava da nagovori muža, ali, on odbija, pod izgovorom da on ima prijatelje koji su se već razišli i čak razveli, a on ne želi da se razvodi. Naravno, ja se sa njim ne slažem, odnosno, smatram da je potrebno da se brak sklopi. Ali, on meni ne dolazi po savet. A žena da ga ubedi - ne može. Ona dolazi u hram, pričešćuje decu (muž joj čak i pomaže u tome). Deca kod nas idu na veronauku. Zar bi toj ženi trebalo zabraniti da se pričešćuje ili tražiti od nje da raskine brak, pa bio on i neregistrovan? Propis koji nalaže hrišćanima da zaključe brak u skladu sa državnim zakonima, razuman  je  i, naravno, treba da se poštuje. Ali, ne sme da se zaboravi - mada je zakon iznad bezakonja, ljubav je, ipak, iznad zakona.
 
- Za neke teške grehe (ubistvo, okultizam) predlaže se odlučivanje od pričešća  gotovo na 20 godina.  Ova pravila niko nije menjao, ali se ona danas praktično i ne primenjuju.
 
- Čini mi se da u današnje vreme višegodišnja epitimija ne može da da svoj rezultat – isceljenje duše i pomirenje sa Bogom. U Vizantiji je to bilo moguće. Tada je ceo narod živeo crkvenim životom. I, tako bi čoveka, koji bi učinio težak greh, izopštavali iz zajednice, koja je bila sabrana oko Crkve.  Evo, pretpostavite – svi idu na službu, a on  ostaje u priprati. Vidite, ne ide on u bioskop, niti leži na kauču pored televizora,  već stoji u priprati i moli se! Nakon izvesnog vremena on počinje da ulazi u hram, ali ne može da se pričešćuje. Sve te godine epitimije on se molitveno kaje, shvatajući svoju nedostojnost. A šta bi se desilo danas, kada bismo čoveka pet godina odlučili od pričešća? Ne bismo ga isključili samo kao člana zajednice, već bi palo u vodu gotovo sve ono što je on u toku  svojih 40-50 godina prvi put u životu došao na ispovest. Kako ranije nije dolazio u crkvu, tako tek ne bi dolazio ni sada. Pri čemu će čak «zakonski» reći: kada mi otac već nije dozvolio da se pričestim, evo, ja ću da ležim kod kuće, da pijem pivo, a kad prođe vreme epitimije, poći ću u crkvu da se pričestim.  Eto, tako bi bilo, samo - što ne bi svi ni doživeli do kraja epitimije, a i oni, koji bi doživeli, mnogi bi zaboravili na Boga. Dakle, danas, u savremenim uslovima, čoveku, koji je prvi put ušao u hram, dajući višegodišnju epitimiju mi suštinski legalizujemo njegovu necrkvenost. Da li je to smisao? Jer, čovek, koji ima smrtni greh i koji ne želi da se kaje, niti da menja svoj život, i tako ne može da se pričešćuje dok se ne pokaje. A ako se već promenio i kaje se zbog učinjenog greha, čak i kod najvećih grehova ako mu i zabranimo pričešće, mislim da ne smemo na dugo vreme, posebno ne onima koji su došli prvi put.
 
Kod verujućih ljudi treba postupati strožije. Na sreću, verujući ljudi ne padaju tako često u teške smrtne  grehe. Međutim, sećam se slučaja, kada je naša stalna parohijanka, koja je godinama dolazila u hram i pričešćivala se, učinila abortus. Tu je epitimija bila  opravdana, i, kad su joj odredili epitimiju, žena nije roptala, jer ima savesti ljudske. Ali, jednom dolazi penzionerka, koju je u detinjstvu baka vodila na pričest... A onda je postala pionirka, omladinka, pa zalutala..., pa učinila abortus... a onda se nakon 40 godina setila Boga. Kakva tu može da bude epitimija? I čak ako je ta  neverujuća žena, lutajući po ovom i ovakvom svetu, nedavno izvršila abortus, pa sada poverovala i pokajala se, ja takođe ne mislim da njoj treba dati epitimiju. Uzgred rečeno, smatram da sveštenik ipak može da da manju epitimiju isključivo uz saglasnost onoga na koga se ona odnosi. 
 
Pravo  crkvenog suda odnosi se samo na mesni crkveni sud i kod nadležnog arhijereja. Što se tiče višegodišnjih epitimija, to tim pre nije u kompetenciji parohijskog sveštenika.
 
Pričešće ne treba da se smatra podvigom
 
- Po Vašem mišljenju, koliko često treba da se pričešćuje mirjanin? Može li na poklade ili u toku Svetle sedmice da se pričešćuje svaki dan? 
 
- Apsolutno je normalno, kada se cela zajednica sprema za sveto pričešće da se na poklade ili Vaskršnji  dan na Liturgiji svi pričeste Svetim Hristovim Tajnama. Istina je da je to pravilo kod većine nas zaboravljeno. Međutim, svakodnevno pričešće upravo nije bilo pravilo, zato što ni Liturgije nisu služene svaki dan. Ali, od tad je proteklo mnogo vode... Crkveni običaji su se izmenili. I, ne samo zbog nedostatka duhovnosti kod parohijana i sveštenstva, postoje faktori koje ne zavise od konkretnih ljudi. Smatram da je danas nemoguće niti da se uvode, niti da se preporučuju opšta pravila za sve.
 
Sveto Pričešće
 
Postoje ljudi koji sebe smatraju pravoslavnima, koji nisu padali u teške smrtne grehe, ali koji se, ipak, pričešćuju svega tri-četiri puta godišnje, jer, ne osećaju potrebu za više. Ja ne smatram da ih treba primoravati ili čak nagovarati da se pričešćuju češće. Ipak, koliko god mogu, nastojim da svim hrišćanima objasnim smisao i spasonosnu moć Tajne Tela i Krvi Hristove.
 
Ako se pravoslavni čovek pričešćuje za vreme svih  prazničnih i nedeljnih dana, to je  suštinski normalno za hrišćanina. Ako se to iz nekog razloga ne može, neka bude kako može. Ipak mislim da svaki čovek jedanput mesečno može da dođe u hram da se pričesti, ali, ako je to nemoguće, šta da se radi? Gospod i nameru pozdravlja. Ali, pričešće svetim Hristovim Tajnama ne treba da smatramo podvigom! Ako je to tako, bolje je da se uopšte ne pričešćujemo. Telo i Krv Hristova nije naš podvig – već Milost Božija. Ako neko u toku Svetle sedmice želi da se pričesti nekoliko puta zaredom, ne kao podvig, već jednostavno tako želi, šta je u tome loše? Ako čovek nema nikakvih prepreka, ja obično ne branim. Međutim, da bi se neko pričešćivao svaki dan, za to moraju da postoje ozbiljni razlozi. To nikada nije bilo crkveno pravilo samo po sebi. Evo, sveti Teofan Zatvornik poslednjih godina svog života pričešćivao se svakog dana. Neka svako uvidi, šta ga realno pobuđuje na toliko često pričešćivanje: blagodat Božija ili sopstvene sujetne fantazije. Oko toga je nužno potražiti savet od duhovnika.  
 
Međutim, i sami duhovnici su dužni da čovečijim dušama prilaze sa velikom pažnjom. Sećam se, bio sam tek početnik, ali, morao sam da ispovedim jednu staricu. Ona je rekla da neće drugačije - nego da se pričešćuje svaki dan. «Kako to mislite?», - pitao sam je. Ona kaže da joj je tako odredio njen duhovni otac. Pokušao sam baku da odgovorim od takvog, po meni, apsurdnog podviga, ali autoritet njenog duhovnog oca je prevagnuo. Ne znam kako se ta stvar završila.


 
Priredio Leonid VINOGRADOV
Prevod sa ruskog: Tankosava Damjanović


 
Izvor: http://www.nsad.ru/index.php?issue=95&section=10014&article=2460 ;
 

Pročitano: 40034 puta