MANASTIR LEPAVINA - SRPSKA PRAVOSLAVNA CRKVA

ZAŠTITITE GROBOVE VAŠIH NAJMILIJIH



 Zaštitite grobove vaših najmilijih
 
”Znaj da se ni jedan zločin ne može sakriti od Boga.” ( “Duhovni Lug”, Jovan Mosha glava 77.)
 
Zaštitite grobove vaših najmilijih. Sačuvajte vinograd Božiji iz kojeg će anđeli sabrati obilan rod. Ne uništavajte nadgrobne spomenike, koje su podigle voljene ruke. Ne remetite mir i spokoj onih koji su usnuli za zemaljske brige.
 
Ove reči upućujemo svim pravoslavnim hrišćanima kada dođe leto – u vreme kada skoro svako od nas posetiti grob nekog bliskog.
 
Da li znate odakle potiče običaj da se grobovi čuvaju od vandalizma? Iz ranog perioda hrišćanstva, iz apostolskih vremena. Kada bi mogli da siđemo u katakombe, gde su prvi hrišćani pokopavali svoje mrtve, videli bismo sa kakvom su se ljubalju oni odnosili prema grobovima! Kakve iskrene, nežne i duboke poruke i slike su uklesane tamo. Kakva svetlosna vera diše u njima! Sama smrt se nikada nije smatrala nesrećom, već prelaskom u bolji život; umrli su počivali u miru, njihova tela su samo za vreme bila predata zemlji, a grobovi nazivani mestima odmora. Kakvim preklinjanjem su se hrišćani obraćali ljudima – da ne uznemiravaju usnule u Gospodu, da ne narušavaju njihov spokoj! Naprotiv, upozoravali su na prokletstvo.
 
Ponekad, surova lekcija ‘odozgo’ dolazila je na one koji nisu slušali savete. Izgubivši svaki sram i savest, neki su se usudili da oskrnave pokojnika.
 
Evo dve pripovesti preuzete iz knjige “Duhovni lug” Jovana Mosha.
 
1. Blizu Antiohije postojao je jedan manstir po imenu Gigant. Smerni iguman ove monaške zajednice ispričao je sledeće dvojici poznatih hodočasnika, Sv. Sofroniju i njegovom blagoslovenom starcu, učitelju Jovanu Moshu:
 
Nedavno došao je jedan mladić da me vidi.
-”Ljubavi Božije radi, primi me u tvoj manastir,” molio je mladić, gorko plačući. Izgledao je zbunjeno.
-”Reci mi, šta je uzrok tvome bolu?”
-”Oče, ja sam veliki grešnik....”
Mladić je ponovo počeo da glasno plače, udarajući  se u grudi. Zbog beznađa u koje je zapao i velike tuge, nije imao snage da ispriča svoju nesreću.
-”Čedo moje, slušaj me. Malo se saberi i reci mi šta nije u redu, a Hristos će povratiti mir tvojoj duši. Zbog svog beskrajnog milosrđa, On nije odvaratio lica svoga od grešnika, koji se kaje, izdržao je smrt na Krstu, nas radi. On će i tebe primiti s radošću, u Njegovo naručje, ako se pokaješ.”
 
Uz veliki napor, mladić je počeo da govori:
 
-”Oče ja nisam dostojan neba  i zemlje. Šta sam učinio? Ne tako davno, bila je jedna raskošna sahrana u gradu. Bogati otac je sahranjivao svoju jedinu kćer. Nije štedeo. Sve dragulje koje joj je nekada dao, stavio je u grobnicu. Pokojnica, jadna, kao u životu, sijala je u zlatu i draguljima. Otac, skrhan tugom i u suzama, išao je za kovčegom. Svo to vreme, razmišljao sam o sataninoj ideji da opljačkam jadnu devojku. Dva dana sam razmišljao o ovoj nameri, i noću, krenuo sam ka usamljenoj grobnici van grada. Tišina je bila neobjašnjiva, kao da je sve zadražvalo svoj dah. Samo je polumesec, okrenuvši svoj oštar srp zemlji, osvetljavao okolinu i mermerne grobnice. Polomivši katanac, ušao sam u prvu odaju. Slaba svetlost skliznula je na mrtvo telo. Devojka je ležala, kao da je živa, kao uspavana lepotica. Odjednom sam se uplašio. Tihi bol ušao je u moje srce. Ipak sam se bacio na mrtvu devojku i počeo da joj skidam haljine. Sve sam skinuo. Nisam ostavio ni najintimnije delove njene odeće, ostavio sam je nagu, kao od majke rođenu. Sve sam pokupio i spremao se da napustim grobnicu. Odjednom, strah me je ponovo uhvatio. Moje ruke su počele da se tresu. Srce mi je lupalo u grudima. Bacio sam pogled na mrtvu devojku i zaledio se od straha. Ustala je sa svog mrtvačkog odra i uhvativši me za rame, progovorila:
 
-”Grešniče, toliko si daleko otišao da si mi svu odeću skinuo? Kako se nisi uplašio Boga? Nemaš straha od Strašnog suda? Imaš li saosećanja za mene, koja sam umrla u cvetu života? Zar se nisi postideo naše zajedničke ljudske prirode? Pa ti si hrišćanin! Zar ovako da stanem pred Hrista? Zar se ne stidiš pred mojom ženskom prirodom? Zar tebe žena nije rodila? Zar  nisi ponizio i svoju rođenu majku zajedno samnom? O kakav odgovor, kakav izgovor, nesrećniče, ćeš dati u dan Hristovog suda zbog mene?  U životu, nijedan tuđ čovek nije me video, a ti, posle moje smrti i sahrane se me toliko razgolitio da si video moje nago telo. O ljudski rode! Do kakve si dubine pao! Sa kakvim srcem i rukama ti pristupaš najsvetijim Tajnama, Telu i Krvi Hristovoj?
 
Drhteću od straha, sa naporom sam joj rekao:
 
-“Pusti me molim te! Nikada više neću učiniti tako nešto.”
 
-”Došao si ovde svojom sopstvenom voljom, ali nije do tebe da napustiš ovo mesto. Ovaj grob će postati naša zajedničko boravište – moje i tvoje...Nećeš sada umreti, ali upravo ovde, posle mnogih patnji, ispustićeš svoju nesrećnu dušu...”
 
-“Ja sam tada nastavio kroz suze da je molim da me pusti da odem zaklinući se u svemogućeg Boga, da više nikada neću učiniti ovo užasno delo.”
 
Onda mi je rekla: - “Ako želiš da se oslobodiš ove muke, obećaj mi da ćeš odbaciti svet i da ćeš služiti samo Bogu...”
 
-”Ne samo to,” rekao sam, “nego, neću se više vratiti svome domu.”
 
-“Obuci me, kao što sam bila!”
 
-”Čim sam je obukao, pala je na svoj odar i umrla. Još jednom je zatvorila oči i usta, a ruka koja me je tako čvrsto držala ležala je nepomično. I ja, bednik,  bežeći iz groba, došao sam ovde u manastir.”
 
Čuvši ovo, utešio sam mladića. Posle nekog vremena postrigao sam ga u monaha. Obukao sam ga u monašku shimu i zatvorio u planinsku pećinu gde je živeo slaveći Boga i trudeći se za dušu svoju.
 
Poštovani Avva je zaključio ovu neverovatnu priču. Oni koji su je čuli, zapisali su sve, za dobrobit drugih.
 
Druga pripovest je sledeća:
 
Aleksandrija je dugo ostala centar grčkog skolasticizma – sve dok Islam nije došao na pravoslavni Istok. Onda, priča se, Omar je naredio da se Aleksandrijska bogata biblioteka spali. Pre osvajanja Egipta od strane Arapa, ni jedan znatiželji putnik nije prošao Aleksandriju. Sa svojim muzejima, palatama, bibliotekama, ona je smatrana najvećim centrom za izučavanje filosofije, književnosti, astronomije i matematike, kao i alhemije, astrologije, magije i drugih metafizičkih učenja po kojima je stari Egipat bio poznat. Tu su takođe bili i smerni i požrtvovani podvižnici hrišćanske misli. Posvećujući svoj život hrišćanskim učenjima, nisu tražili platu, slavu, bogatstvo. Njihova učenja služila su kao put ka neuporedivo većem cilju - moralnom savršenstvu. Takav je bio Kozma, koga je kratko ali jasno opisao njegov savremenik, Sv. Jovan Mosha.
 
Blaženi Jovan i njegov učenik Sofronije (koji je kasnije postao poznatiji od svog učitelja) krećući na veliki put, svratili su u Aleksandriju. Pored posete Kozmi, svratili su da vide i duge mudre ljude tog vremena, koji su živeli u Aleksandriji.
 
Bilo je toplo popodne kada su krenuli gospodinu Sofroniju. On je živeo u blizini hrama  Presvete Bogorodice. Dugo su kucali na vratima. Konačno, njegova kćerka je otvorila prozor i rekla:
 
-“Sačekajte malo. Moj otac, koji je bio zauzet svojim učenjem do kasno u noć, nije još ustao.”
 
-“Šta da činimo, učitelju  Sofronije? Hajdemo u Tetrapil.”
 
Tetrapil je imao veliko stepenište, okruženo stubovima u četiri reda. Seli su da se odmore. U podnevnim satima Tetrapil je bio prazan. Na stepenicama između stubova sedela su samo tri slepa prosjaka. Šta se može naučiti od tih ljudi? Međutim, putnici su mirno došli do njih, i odloživši svoje knjige na mermernom podu, slušali njihov međusobni razgovor.
 
-“Kako si izgubio svoj vid?” jedan je upitao drugog.
 
-“Bio sam mornar u mladosti. Tokom putovanja iz Egipta u Konstantinopolj, moje oči su počele da bole. Bilo je nemoguće lečiti se na brodu, jer nije bilo lekara. Bele fleke su se pojavile na mojim očima i tako sam oslepeo.”
 
-“A ti, kako si ti oslepeo?” isti prosjak je pitao drugog.
 
-“Nesreća je bila trenutna. Bio  sam duvač stakla. Dok sam oblikovao jednu bocu  vatra je zahvatila moje oči i od tada sam slep.”
 
Onda upitaše trećega:
 
-“Sada nam ti reci tvoju nesreću.”
 
-“Moja nesreća je moja sopstvena greška. Kao mladić sam bio veoma lenj. Ma koliko moji roditelji pokušavali, nisu mogli da me privole na posao. Po njihovoj smrti nasledstvo sam potoršio za kratko vreme. Nisam znao da trgujem, a ni da radim. Šta sam moga da činim? Postao sa lopov. Jednog dana sam imao veliku sreću. Ukrao sam nekoliko puta, uspešno,  i krenuo na ručak,  a onda otišao na gradski trg. Baš tada sam naišao na povorku. Sahranjivali su jednog pozatog bogataša iz grada.
Odjednom, demonska misao me je zarobila: - Zašto da ne opljačkam pokojnika? Pratio sam povorku, koja je bila na putu ka crkvi Sv. Jovana. Iza crkve bila je porodična kripta.  Kada su sahranili pokojnika, narod se polako razišao. Sve se stišalo...Osvrćući se okolo, bio sam siguran da me niko ne vidi. Uvek sam nosio alat sa sobom. Polomivši katanac, ušao sam u kriptu. I danas se sećam njene vlažne hladnoće. Kovčeg je stajao u centru.  Bez oklevanja, prišao sam pokojniku i sve sam uzeo sa njega, a onda krenuo kući. Ovo će potrajati. - Čekaj, pokrivač, pomislio sam! Načinjen je od finog skupocenog platna, možda bih i to mogao...I počeo sam da svlačim pokojnika. Onda, o kakav teror! On se pridigao, i fiksirao me svojim beživotnim pogledom.  Ostao sam skamenjen na mestu. Hladan znoj mi je tekao niz leđa. Osećao sam hladan dodir njegovih prstiju. Prešao je njima preko moga lica, i iskopao mi oči. Bacio sam sve i jedva izašao napolje. Eto,tako sam oslepeo.”
 
Gospodin Sofronije mi je dao znak za polazak. Usput mi je rekao:
'”Danas nema potrebe da idemo kod mudrog Sofronija radi pouke, dovoljno smo naučili od slepih prosjaka.” 
 
Posećujući groblja, nema ko nije primetio  da su neki spomenici razbijeni, krstovi i svete slike oskrnavljeni. Kakvu tugu ovo unosi u srce! Da li je moguće da počinioci ne znaju koliki je to greh? Gnev pravednog Sudije ne stiže uvek odmah. Ne činite tako težak greh. Ne remetite mir i spokoj onih koji su se upokojili u zemaljskim brigama. Groblja su Božiji vinogradi, iz kojih će anđeli sabrati mnogi rod.
 
Iako pljačka grobova nije toliko rasprostranjena na Zapadu, skrnavljenje grobova od strane okultista jeste. Iz ovih razloga, čovek treba da čuva svetost grobova. Crkveno predanje zabeleženo u žitijima svetih uči da je duša umrlog prisutna na poseban duhovni način, na mestu svog pogreba. Stoga grobovi treba da budu zaštićeni od skrnavljenja okultista i pravilno održavani. Molitveni pomen trebalo bi služiti na mestu sahrane.
 
Iz “Pravoslavnog života,” vol. 42, br. 3 (maj-jun 1991), str. 11 - 24. Prevela matuška Marija Naumenko iz “Pravoslavne Rusije,” br. 17, 1990.

Prevod sa engleskog prof. Bojana Srbljak
17 avgusta 2012 god.
 
Izvor: http://orthodoxinfo.com/death/graves.aspx

Pročitano: 10256 puta