MANASTIR LEPAVINA - SRPSKA PRAVOSLAVNA CRKVA

EGOIZAM JE NEPRIJATELJ MONAHA



 Igumanija Ksenija  

Igumanija Ksenija (u svetu Irina Zajceva) je studirala na Moskovskom avijatičarskom institutu, a potom je završila fakultet žurnalistike MDU, na katedri teležurnalistike. Krstila se u vreme ateizma, i dobila dirigentsko obrazovanje u Moskovskoj duhovnoj akademiji. Irinini roditelji su bili u šoku saznavši da njihova ćerka želi da ide u manastir. 
A kasnije su i njena majka i otac postali monasi. 1990 godine mati Ksenija je postala igumanija Sveto-Trojickog Novo-Golutvina manastira u gradu Kolomna – prvog od novootvorenih ženskih manastira u Rusiji, koji je tokom proteklih godina zajedno sa ostalim sestrama podigla iz ruševina.
 
- Mati, kako je moguće saznati Božiji Promisao o sebi i kako se Vama lično otvorio put ka monaštvu?
 
- To je veoma teško objasniti – verovatno se pitanje «ko će biti u manastiru» rešava na nebu. Meni lično je bilo ukazano da je monaštvo moj put. Iako u početku to nisam mogla ni da shvatim ni da prihvatim – to je bilo previše smelo i apsolutno se nije podudaralo sa svim mojim životnim planovima. S vremenom sam shvatila da je monaštvo poseban put koji pretpostavlja čovekovu sposobnost i talenat za duševni život. Kako saznati Božiji Promisao o sebi? U Crkvi postoji pojam koji se zove jerarhija. Postoje ljudi, koji zahvaljujući podvigu duhovnog života imaju dar razumevanja duše drugog čoveka. I zato je jedan od načina – savet čoveka, koji može da pomogne. Mi u svojoj slobodi često težimo samopotvrdi mimo Boga – u tom trenu nam i pristupa nečastiva sila. Tako postoje starci koji imaju duhovno iskustvo i pomažu nam da usmerimo naš duševni život u odgovarajućem smeru. Njihovim molitvama i Božijom milošću spasavamo se od mnogih zamki u koje bismo lako mogli da upadnemo.
 
- I pored toga, vlada mišljenje da mladi odlaze u manastir zato što imaju nekih problema ...
 
Postaviću Vam jedno pitanje: da li biste Vi počeli da skupljate vojsku koja bi se sastojala od ljudi koji nisu sposobni da ratuju? 
Naravno da ne – nijedan pukovnik to ne bi uradio. A manastir je – duhovna vojska koja se nalazi pod posebnim pokrovom Samog Boga. I zato ovde ne dolaze ljudi koji žele da sakriju svoj nedostatak između manastirskih zidina – ne. U manastir često odlaze nadareniji ljudi, sposobni za visoko profesionalnu odgovornost u odabranoj oblasti. I zato je manastir po mom mišljenju – jedinstvena Božija tvorevina, to je Božanski institut, u kome se čovek ne samo samorealizuje, već pronalazi i unutrašnje znanje i živ osećaj Boga. To uviđaju ljudi koji dolaze u manastir – upravo zato kod njih vaskrsava nada, a vera se ukrepljuje.
 
- Ali odlazeći u manastir devojka se odriče njenog glavnog prednaznačenja – materinstva, a to je veoma velika žrtva. Čime ona to kompenzuje u manastiru?
 
- Stvar je u tome što je naša priroda dvojaka: duševna i telesna. U braku kompletan čovek učestvuje u rađanju deteta. A monaški put je takav način života kada je na rađanje prizvana samo tvoja duša. I zato kompenzacija tog spoljašnjeg života, koji vidimo u svetu, predstavlja duboki unutrašnji proces. I ako je on pravilan i istinit, onda obavezno daje mogućnost da se oseti plod sopstvenog truda. To je toliko duboko i toliko jako da si spreman da daš sav svoj život za to da tvoj plod prinesen Bogu bude čist i da bude prihvaćen od Boga i ljudi.
 
Sveto-Trojicki Novo-Golutvinski manastir je jedan od «najmlađih»: srednji uzrast sestara je 20-25 godina. U njemu živi 90 žiteljki iz raznih delova Rusije, a ima i strankinja. Ima mnogo onih koje žele da prime monaštvo tako da neke moraju i da budu odbijene. Ali pomoćnike primaju sa zahvalnošću.
 
- Dešava li se da sestre napuštaju manastir?
 
- Naravno da se dešava. I skoro svi novinari to pitaju. Ali zbog čega niste zadivljeni podvigom onih koje ostaju u manastiru? Jer one imajući istu takvu fiziologiju kao i vi, sve te instinkte, koji deluju snažno, te mlade devojke slično borcima suprotstavljaju se telesnoj prirodi, ukroćujući je kao divlju zver. 
Imajući od detinjstva te navike egoizma, gordosti i neuvažavanja drugog, one su našle u sebi snage da razruše tu lažnu osnovu i počnu da grade «dom duše» na drugom temelju – na hrišćanskoj kulturi, ljubavi prema Bogu i bližnjemu.
 
- Mati da li dolazi do konflikata između sestara i kako se oni savlađuju?
 
- Naravno da ima svađa – to je prirodni i potpuno normalan životni proces, kada čovek teži da odbrani svoju istinu. Može se reći da su konflikti čak ponekad korisni, ukoliko izvode čoveka iz stanja opijeno-visokog mišljenja o sebi. Čovek odjednom počinje da uviđa da nije on u pravu već neko drugi. U manastiru postoji divno pravilo: dve sestre koje su se posvađale ili su uporne u svojoj tački gledišta dolaze kod starije sestre koja poseduje dar dobrote. Sestre znaju da ih ona neće osuditi niti poniziti zbog toga što se ne slažu, već će ih saslušati. I u tom trenutku kada dvoje počinju pred trećim da iznose svoje uvrede, postaje očigledno, da oni prosto gledaju na tu stvar sa raznih strana: jedan viče da je ona crna, a drugi da je - bela. U tom trenutku čovek odjednom postaje svestan da nije sasvim u pravu i postepeno dolazi do pokajanja.
 
- Proizilazi da je u manastiru ipak lakše spasti dušu nego u mirskom životu, da li je to tako?
 
- Veoma je teško odgovoriti na to pitanje, zato što niko nigde nije slobodan od samog sebe. I zato ako budemo odlučni u odnosu na same sebe i spremni na rad nad sobom, toliko ćemo biti uspešni i lagani na putu ka Bogu. 
Što se mene tiče, ja poznajem samo put manastirskog života i apologeta sam lepote i istinitosti monaškog puta, ali to ni u kom slučaju ne potcenjuje mirski put i ne stavlja senku na njega, jer mirjani imaju drugačije služenje Bogu. Ali mirjani i monasi imaju jedan isti cilj – treba raditi tako da naše srce nauči da voli. Jer nas Bog neće pitati koliko smo poklona napravili i koliko smo molitvi pročitali, već da li smo naučili da volimo? Da li smo mogli da savladamo egoizam radi drugog čoveka? To jest da li postoji realan plod našeg unutrašnjeg truda? Jer je pobeda nad sobom – trijumfalna pobeda.
 
- A od čega treba da počne čovek koji želi da stupi na put spasenja?
 
- Pre svega treba da shvati kakva je priroda naše duše: šta nam je dato, prema čemu imamo sklonosti, a sa čim kod nas nastaju teškoće. Tada će postati jasno kakvi zadaci se stavljaju pred nas i kako treba raditi na sebi. 
Postoji određena povezanost između čovekovog duhovnog života i posla koji radi: što više napora budemo ulagali u svoj duhovni život, to ćemo biti uspešniji i u poslu. Zato što savladjivanje greha daruje čoveku zdravlje i sposobnost za rad. I naravno. čovekova duša oseća potrebu za opštenje sa Bogom. I kada to duševno napredovanje ostaje nezadovoljeno, mi usmeravamo svoju pažnju na ljude. Počinjemo da tražimo u ljudima ono što nam oni u principu ne mogu dati. To može da nam da samo Bog.
 
- A da li Vam se čini da prema rečima o «uzdanju u volju Božiju» ruski čovek često opravdava svoju inertnost, pasivnost i lenjost. Šta Vi mislite?
 
- Nikada se neću složiti sa Vašim rečima. Ruskom čoveku su svojstveni i trudoljubivost i pre svega dubok predosećaj drugog života – nadfizičkog i nadprirodnog. Njemu nije bliža metodičnost znanja, već slikarsko-poetsko prihvatanje života. Nesumnjivo je da postoje ljudi koji su navikli da sve stavljaju na Božiju volju. Ali Božija volja se ne odnosi na sve, već samo na ono dobro. A kada mi odstupamo od dobra, onda i Bog odstupa od nas. Drugim rečima, ispadamo iz polja delovanja Božije blagodati i padamo na niži nivo poimanja života. Eto zbog čega ne treba sebe žaliti ovde na zemlji – treba odbaciti sve sitničavo i truditi se da u večnosti dobijemo nagradu za to. Treba dati mogućnost Bogu da deluje u našem srcu u svoj svojoj punoći. Što se tiče lenjivaca, njih ima raznih nacionalnosti. Gumilev ima izreku da se sav narod deli na heroje-altruiste, koji žive radi drugih, i na egoiste. I kad broj egoista počinje da premašuje broj altruista, narod počinje da izumire. Daj Bože da imamo više heroja – hrabrih i odvažnih, a svi zadaci našeg naroda su ka tome usmereni.
 
- Kažu da se najveća borba ne vodi na zemlji, već u ljudskoj duši. Kako čovek da se bori sa svojim strastima, kada su one svuda oko njega?
 
- Apostol je pisao: «Želim da činim dobro, ali ne mogu – činim zlo» - nažalost, to je karakteristika čovekove prirode. To se dešava zbog neprekidne unutrašnje borbe u njegovoj duši. Ali ako čovek razmišlja, ispoveda svoje grehe i stoji pred Bogom, onda dobija mogućnost da od Njega dobije odgovore na svoja pitanja. To je put hristijanizacije i čovekovog ocrkovljenja koji mu vraća osećaj dostojanstva i daruje neobičnu radost, zbog toga što čovek počinje da oseća da nije sam, da nije odbačen i da je Bog ljubav. Gospod je rekao: «Carstvo Nebesko je unutra u vama». Ovde na zemlji srcem to možemo opitno da osetimo i uvidimo. Za svakog čoveka na zemlji se vodi borba. Ali treba da znamo da u toj borbi možemo da dobijemo Božiju pomoć ukoliko to sami poželimo. Jer Gospod može da uradi sve sem jednog – On ne može da nas spase bez našeg učešća.
 
1997 godine je pri manastiru otvoren Pravoslavni Medicinski centar u čast svete Blažene Ksenije Petrogradske, formirano je Pravoslavno medicinsko društvo grada Kolomne, izdaju se novine «Medicinski glasnik». Centar u kome su monahinje dežurni lekari – specijalisti za terapiju, neuropatologiju, homeoptaiju i drugo, formiran je radi ukazivanja besplatne medicinske pomoći parohijanima i svima kojima je pomoć potrebna.
 
- A mati, kako se treba odnositi prema bolestima? Da li su sve bolesti radi greha?
 
- Čovek prema svemu treba da se odnosi sa zahvalnošću. Prema učenju Svetih Otaca kada činimo greh dozvoljavamo nečistoj sili da uđe u našu dušu i psihu. Ta sila neminovno uništava naše telesne snage. Mi sami biramo šta ćemo raditi, a znači programiramo svoje buduće bolesti, i takođe biramo da li ćemo biti srećni ili nesrećni. Naše fizičko stanje je samo posledica onoga gde smo vi i ja u duhovnom životu. Postoje i bolesti koje smo genetski nasledili od rođaka. Naprimer, pijanica predaje gene pijanstva svojoj deci, i njima je veoma teško da to savladaju. Ali bolesti koje su nam poslate u «svojstvu kazne» za nešto treba primati kao projavu Božije milosti. Ponekad se čovek nekom bolešću čuva od zla, u koje je već uvučen i nikako ne može da se zaustavi. Bolest ga spasava u direktnom smislu reči, jer je najvažnije da se čovek unutrašnje osvesti – to jest da shvati i spozna sve što mu se dešava.
 
- Ali i sveti ljudi su bili bolesni. Zar su i oni stradali zbog svojih grehova?
 
- Neki Svetitelji, naprimer, Pimen Mnogobolesni, je specijalno molio bolest od Boga, jer se upravo u tom periodu nalazio u posebnom stanju, osećao je duhovni rast i čak preobraženje. U stvari, čovek nije prizvan samo na profesionalan rad, već pre svega na duševni. Takav rad obavezno donosi rezultat. I Sveti su izmolivši bolest osećali u tim trenucima ogroman duševni napredak. Upravo je u bolesti Božija svetlost doticala njihovo srce. A u svakodnevici je to veoma složeno.
 
- Mati, dešava se da je čovek studirao a potom se nigde nije uklopio i otišao je u manastir – ne s jednom već s dve diplome. Izgleda kao da je gubio vreme? Ili su obrazovane monahinje ipak potrebne manastiru?
 
- Naravno da su potrebne. Kao prvo, obrazovanje je formiranje Božijeg lika u čoveku. Dobivši obrazovanje, čovek treba da postane pametniji, pažljiviji, bolji i ozbiljniji. Drugo, kada ljudi koji dolaze u manastir uvide da smo upoznati sa naukama, sa književnošću i umetnošću, oni prestaju da se odnose prema njemu kao prema nečemu zaostalom. Mi treba sa svakim čovekom da razgovaramo na njemu razumljivom jeziku, treba da znamo da objasnimo mirskim ljudima suštinu Pravoslavlja, kako ne bismo izlagali uvredama tu veliku svetinju, koja se otkriva u Božijoj crkvi. Treće, posedujemo manastirsko podvorje u okolini sela Karasevo, koje nam je predato 1990 godine. Ispunjavajući ustav drevnih manastira, sestre se hrane od dela sopstvenih ruku. Tako je nekoliko žiteljki da bi pravilno vodile domaćinstvo nedavno dobilo obrazovanje na poljoprivrednom fakultetu i nastavlja da studira u Timirjazevskoj akademiji seoskog domaćinstva.
 
Pri manastiru postoji i prihvatilište za sirote dečake, i još jedno u Toporkovu, pod Sergejvim Posadom – ima svega 110 dece, i nekoliko naših sestara uče na pedagoškom institutu, a jedna u aspiranturi. Ali najvažnije je obrazovanje duše, jer mnoge sestre kao i ja sama nisu imale veru od detinjstva – mi smo vaspitavani u ateizmu. Naši jadni roditelji su uvek bili zauzeti poslom, tako da su dečiji problemi uvek ostajali neprimećeni. Eto zašto vaspitavajući sirotu decu pokušavamo da ih naučimo da žive hrišćanski: da ne osuđuju i ne vređaju drugog. Učimo ih da neprekidno savlađuju unutrašnji egoizam, koji postoji u svakome.
 
Manastirski život je veoma ispunjen. Rade radionice: restauraciona, keramička, šivenje zlatom, rezbarenje. Sestre vare, prave mozaike, oslikavaju svodove crkava. Nedavno su sopstvenim rukama napravile jedinstveni keramički ikonostas. 
Manastir ima svoje izdavaštvo, neprekidno radi radio «Dobro» na Internetu (102.3 FM), a monahinje su napravile i nekoliko filmova o manastiru. Formiran je takođe predivan hor, koji peva ne samo na manastirskim službama, već nastupa na koncertima po Rusiji i inostranstvu. U manastiru se nalazi i vrt, u kome se nalazi jedinstvena kolekcija drveća voća, manastir poseduje svoje ekonomsko podvorje sa kravama i konjima. Imamo čak i kamilu, sinajsku lepoticu – poklon kosmonauta iz Zvezdanog grada. 
Monahinje su organizovale i klub ljubitelja životinja, koji se bavi uzgajanjem konja, pasa, i rukovodi plemenitim radom sa životinjama na međunarodnom nivou. Upravo tu se gaje danas već iščezle životinjske vrste. Ne tako davno je na manastirskoj teritoriji otvoren izložbeni prostor, gde se redovno održavaju besplatni koncerti klasične muzike i gde se mogu videti rukotovrine od porcelana, ikonopisi i sašivena odeća, koju su uradile monahinje.
 
- Mati složićete se da manastir nije samo duhovna obitelj, već i složeni ekonomski organizam, kojim nije tako jednostavno upravljati. Da li postoji principijelna razlika između rada svetskog rukovodioca i nastojatelja manastira?
 
- Mislim da je glavna razlika u tome da rukovodilac u svetu nije povezan sa unutrašnjim obavezama pred Bogom u odnosu na svoje potčinjene. On je prosto spoljašnji programer delatnosti svojih potčinjenih. Čovek u manastiru je deo celog kolektiva. Manastir je neki duhovni organizam, koji treba da bude zdrav, a to duševno zdravlje se zadobija samo dobrotom i razumevanjem. Nastojatelj ima ulogu svojevrsnog preduzimača. On svakome daje zadatak i nastoji da on bude ispunjen. Na tom putu sve sestre se međusobno pomažu, žrtvuju se jedna za drugu i brane izgubjenu istinu u drugom čoveku. Eto zašto je život u manastiru život u kolektivu, osvećen težnjom da se živi jedinstvenim duhom, duhom Božijim, iako se i na tom putu dešavaju greške i padovi. Ali kao i svi ostali ljudi, mi težimo da ih savladamo.
 
S igumanijom Ksenijom razgovarala Marija Vladimirova 
 
Izvor: www.nsad.ru 
Prevod: dr. Radmila Maksimović


KOMENTARI SA FEJSBUK PROFILA O.GAVRILA

o.Gavrilo
Igumanija Ksenija (u svetu Irina Zajceva) je studirala na Moskovskom avijatičarskom institutu, a potom je završila fakultet žurnalistike MDU, na katedri teležurnalistike. Krstila se u vreme ateizma, i dobila dirigentsko obrazovanje u Moskovskoj duhovnoj akademiji. Irinini roditelji su bili u šoku saznavši da njihova ćerka želi da ide u manastir.
http://www.manastir-lepavina.org/arhiva/novosti/index.php/weblog/detaljnije/egoizam_je_neprijatelj_monaha
Milica Perunovic Ivanovic
Blagodarim za ovaj prelijepi i pučni intervju, sa mati Ksenijom.Sa zadovoljstvom sam čitala ,ćekajući da poslušam radio Lepavinu, pred molitvu i spavanje. Bog Vam dao, miran i spokojan san oče Gavrilo, kao i ostaloj bratiji.
o.Gavrilo
Bog blagoslovio sestro Milica hvala na ovim lepim insperativnim rečima koje su od srca iskreno napisane, hvala ti još jedan put na ovom putu duhovnog zajedništva "mnogo zvani mali izabrani".
Milica Perunovic Ivanovic
Oče blagodarim, od Boga vam svako dobro, Vi ste me usrećili, vašim odgovorom i ohrabrili da se javljam. U duši mi se ovaj tren uselio ogroman osmijeh. Ne ostajem do ovo doba uz komp, ali Gosod me je nagradio čekala sam Vas.
Saša Lazić
Završila mati svakakve škole, ali krštenje u doba ateizma imalo presudnu ulogu za daljnji životni smjer...
Zlata Bogdanovic
To je ono pravo duhovno...+++
 

Carmela Mazzitelli
Bellissima complimenti !!
Nenad Badovinac
Još jedna podrška mati Teodori.. u uredjivanju Internet radio Glasa Istine.
  

 

Pročitano: 8326 puta