MANASTIR LEPAVINA - SRPSKA PRAVOSLAVNA CRKVA

RAZGOVOR SA STARCEM JOILOM IZ MANASTIRA SIHASTRIJE (1908 -1986)



Protosinđel Joil (Georgiu)
 
Uvod
 
Oci iz manastira Sihastrije i verujući iz okolnih mesta sa velikom poštovanjem sećaju se protosinđela Joila (Georgiu). Bio je iskusan duhovnik, krotak i milostiv, srca čista pred Bogom i čovekom. Posedovao je potpunu poslušnost, poniznost i molitvu. Malo njih iz monaške zajednice može se porediti sa ocem Joilom u ljubavi prema crkvenim  bogosluženjima, dobrim poretkom (monaškog života) i tihovanju. Međutim, da bi se dostigla ova duhovna velična, potrebno je više od pedeset godina asketskog podviga, poslušnosti, trpljenja i odricanja od svega što je prolazno. U suprotnom, nemoguće je steći mirnu savest i nadu u spasenje.
 
***
 
Radosno sam prilazio keliji oca Joila, koja je bila izdvojena u voćnjaku, gde su sunčevi zraci širili mir i blagoslov u izobilju. Vrata njegove kelije se nisu nikada zaključavala – to je bio znak da je njegov um uvek budan, da je u stalnom isčekuvanju Hrista Ženika, a u isto vreme, bio je spreman da primi svakoga, u bilo koje doba i uspokoji ga duhovno. On je i dalje zadržao običaj monaha, koji su se davno podvizavali: da nikada ne zaključava manastirske kapije, vrata crkve, manastirsku kuhinju, trpezariju i kelije.
 
Starac je klečao, i čitao molitve iz Časoslova. Nedaleko od njega bila je sveća i mogao sam osetiti miris tamjana. Čekao sam na verandi da završi svoju molitvu. Kako su samo plemeniti ovi oci, jer su nam dali da osetimo miris  i pobožnost generacije koja polako odlazi sa ovog sveta! Jeromonah Joil nije bio učen, ali je bio skroman, sa velikom ljubavlju i čistoga srca, a to je ono što je Bogu iznad svega milo.
 
Otac Joanikije: -Blagoslovite oče Joile. Da li se radujete što Vam je došao novi poklonik?
 
Otac Joil: - Bog blagoslovio, oče Joanikije! Mnogo se radujem da me niste zaboravili. Gospod će nagraditi Vašu ljubav. Dokle god gonimo naše senke po ovoj zemlji i dok nam Spasitelj omogućava  da živimo u ovom telu, dođite, kad god možete, da podelimo duhovne savete. Kao što veli Jevanđelje: “Gde nema saveta, propada narod, a pomoć je u mnoštvu savetnika.” (Priče 11:14). Kada napustim ovo telo, više niko neće otvoriti vrata moje kelije.
 
Otac Joanikije: - Koje godine ste stupili u manastir?
 
- U maju 1932. godine. Imao sam 24 godine. Majka mi je bila udovica, imala je četvoro dece, a otac je umro u Drugom svetskom ratu. Međutim, majka je bila jaka i pobožna žena. Radila je mnogo da bi nas podigla  i odhranila. Naša jedina uteha bio je Bog i parohijski sveštenik. Njegovo ime bilo je Georgiu Mironesku, imao je divnu dušu. Podigao je kamenu crkvu u našem selu Kut, u blizini Pjatra Njamca. Ja sam mu pomagao u crkvi.
 
Ko Vas je uputio da idete u manastir?
 
- To je bio unutrnji priziv, oče, on me je vodio. Glas srca bio je jači od bilo čega drugog. Majka je bila veoma srećna da ima sina u manastiru. Zato mi nije branila da postanem monah.
 
Kakav je bio duhovni život u manastiru Sihastriji pre pedeset godina?
 
-Bio je veoma strog, zbog tadašnjeg igumana, protosinđela Joanikaija (Moroja), koji je došao u manastir sa Svete Gore. Pravila života u opštežiću su se strogo poštovala. Blagoslov da se otpočne bogosluženje nije davan ako je neko od bratije bio odsutan, osim zbog bolesti ili poslušanja. Onaj koji ne bi došao na polunoćnicu nije smeo da obeduje toga dana. Hrana je uvek bila posna, služila se u tri popodne, osim u subotu i nedelju. Monaške kelije su bile jednostavne, nisu se zaključavale, jer nije bilo nikoga ko bi krao niti je u njima imalo šta da se ukrade. Brinulo se samo za dušu i njeno spasenje. Nikome nije bilo dopušteno da poseduje novac, ili hranu ili bilo kakavu svojinu u keliji. Svi su bili jedan um i jedna duša; svi sa svojim poslušanjem, svi u crkvi, svi za trpezom. Vladao je neki duh mira, svi su bili zadovoljni.
 
Kakve je podvige Vaš duhovni otac, arhimandrit Joanikije (Moroj), uzimao na sebe?
 
-Bio je strog prema sebi  i veoma je voleo podvig. Mnogo je postio, mnogo se molio, Psaltir je čitao sa posebnom pažnjom; nikada nije izostajao sa bogosluženja, imao je veliku ljubav prema svima, svakodnevno nam je davao savete za trpezom. Dvadeset godina on je svakodnevno služio Svetu Liturgiju, jer je bio jedini sveštenik. Tokom četiri posta, osim subotom i nedeljom, ništa nije jeo, jer ga je u takvom podvigu osnažila blagodat Božija.
 
Ja najbolje od svih poznajem njegov život, jer sam bio njegov kelejni prislužitelj od dana kada sam stupio u manastir 1945. godine, pa dok nije otišao Gospodu. Činio je noću stotinu metanija, tihovao je i neprestano tvorio umnosrdačnu molitvu: ”Gospode Isuse Hriste, Sine Božiji, pomiluj me grešnog.”  Uvek je nosio cipele bez čarapa. Služio je hranu svim poklonicima koji bi došli u manastir.
 
 Koje savete Vam je davao otac Joanikije (Moroj)?
 
-Više od svega učio nas je da ispunjavamo sledeće: da imamo strah od Boga, budnost uma (čuvanje od zlih pomisli i predstava) i da nikada ne zaboravljamo Isusovu molitvu. Zatim, očekivao je da svaki monah ispunjava svoje kelejno pravilo, molitve i metanija, da izbegava razgovor sa ženama, mnogo vina, i ispunjava zavet nesticanja. Jednom, kada sam ušao u očevu keliju dok se molio, čim me je ugledao rekao mi je: ”Pokloni se i čini metanija, jer Bogomajka je tu, pred nama; rekla mi je da će od danas ona uzeti ovaj manastir pod svoju zaštitu.” A kada sam bio umoran i uznemiren zbog iskušenja koja su me snalazila, starac bi me tešio rečima: ”Ljubljeni sine, imaj strpljenja, smiri se i nemoj brinuti o sitnicama!” Kada sam se vraćao sa poslušanja, osnažio bi me rečima: ”Brate Jovane (pre postriga), gladan si, žedan si, umoran! Imaj nade. Majka Božija nas osnažuje. Pomoli se i idi u krevet, da bi stigao na polunoćnicu!” A kada bih pogrešio u nečemu, rekao bi mi tako krotko: ”Ljubljeni, dozvoli mi da te malo izgrdim!”  Bio je veoma blizak sa svima nama. U svakom momentu, otvarao nam je svoja vrata i svoje srce, bili smo u stanju da mu sve kažemo, bez straha. Takav je bio otac Joanikije. Upokojio se, a nije ništa zemaljsko posedovao; unapred je znao čas svoje končine.
 
Kakav je bio raspored bogosluženja i poslušanja pre pedeset godina?
 
-Zvono za ustajanje bilo je u 5 ujutro. Svako je ispunjavao svoje molitveno pravilo do 7 časova u svojoj keliji. Između 7 i 10 svi smo učestvovali u časovima, Akatistu i Svetoj Liturgiji. Onda bismo odlazili na naša poslušanja (sa igumanom koji nam je bio primer u svemu) do 14:30, kada je zvono zvonilo za popodnevni obrok. U 15 sati odlazili bismo na večernje. Nakon toga bismo se povukli u naše kelije, čitali smo duhovne knjige, i ispunjavali naše večernje pravilo: Kanon Presvetoj Bogorodici, Kakon Anđelu Čuvaru i druge kanone. U 19:30 zvono bi udarilo sedam puta, i nakon toga, svako bi se povlačio u svoju keliju; od tada nije bio dozvoljen razgovor među monasima.
 
Odmarali smo do polunoćnice– neki u krevetu, neki u stolici, a neki uopšte nisu spavali. U 23:30 zvonilo bi zvono za polunoćnicu, a brat zadužen za buđenje pozivao bi nas u crkvu. Kako je bio lep monaški život u Sihastriji u to vreme!
 
Šta Vam je pričinilo najveću duhovnu radost u mladosti?
 
-Bogomajka me je izvela iz sveta i dovela u ovo blagosloveno mesto. Takođe, bio sam presrećan što sam bio kelejni prislužitelj mom ocu i igumanu Joanikiju. To su najveće radosti u mom monaškom životu. Imao sam živ primer pred sobom, u liku mog oca i igumana. On me je naučio mnogim, dobrim stvarima;  mnogo sam čuo i video od njega.
 
Kako obnoviti duhovni život u manastirima i parohijama?

-Duhovni život moguće je obnoviti samo uz molitvu, dobre duhovne oce, odbacivanje zemaljskog, veliku i istrajnu borbu za Božansko, traženjem milosti i milosrđa Božijeg. Ali tamo gde je gordost, nesloga, briga za zemaljsko, težnja ka napredovanju  i zabava, obnova nije moguća, sve dok se ne isčupa koren ovih grehova. Takođe, nemoguće je obnoviti duhovni život bez učenja, koje proizilazi iz srca i ide u srce. Ali, trebamo se nadati, oče.
 
 
o.Pajsije (Olaru), o.Kleopa (Ilije) i o.Joil (Georgiu)
 
Zašto se muževi danas ne mole sa strpljenjem i upornošću, kao nekada?
 
Crkvena himna veli: “Životne brige nas proteraše iz raja.” Obmanuli smo sebe prolaznim brigama, pohlepom, mnogim sabiranjem, prejedanjem, životom po telu, nestrpljenjem u molitvi. A sve zato što je zgasnuo duh i žar srca i što nam je um rasejan zemaljskim stvarima. Takođe, više se ne molimo sa suzama, zaboravljamo na čas smrti i Sud; zaboravljamo one zavete koje smo dali u dan postriga i na krštenju. Zaboravljamo čak i na bolesne, na one koji leže u teškim mukama. Kako bi samo oni želeli da su na našem mestu, koliko se samo oni mole danju i noću, sa suzama, da ozdrave! Molimo se više, prisiljavajmo sebe na molitvu, pa će Duh Sveti rasplamsati naše srce.
 
Kako da se molimo sa pažnjom, i koje molitve su najkorisnije?
 
-Ako stalno mislimo na smrt i Sud, ako posećujemo bolesne, ako čitamo Svete Oce i Sveto Jevanđelje, onda ćemo steći dar molitve, blagodat suza će nas posetiti, vera će uzrasti, i revnost naša. Takođe, ne zanemarujmo silu posta, jer se bez posta ne možemo moliti. I nemojmo odsustvovati sa crkvenih bogosluženja, posebno Svete Litrugije, osim zbog bolesti ili poslušanja. Uvek sam prisustvovao na crkvenim bogosluženjima. Ona su me približila Bogu više od bilo čega drugog. Kada sam obavljao poslušanje ili kada sam putovao, neprestano sam tvorio Isusovu molitvu, a u mojoj keliji, više od svega, čitao sam Psaltir i Časoslov. Neka svako čita ove knjige, jer one hrane duh i najviše obogaćuju. Neka se svako moli onako kako ga je naučio njegov duhovni otac, ali neka ne izostaje sa crkvenih bogosluženja. Setimo se reči Psalmopojca, koji veli: “S žarom duha služimo Gospodu!”A kada ne možemo više da se molimo, da činimo metanija, čitajmo nešto dušekorisno, posećujmo bolesne, pomozimo bratu, podajmo milostinju i primićemo istu platu.
 
Kako da izbegnemo iskušenja tela i sve nevolje koje na nas dolaze?
 
-Iskušenja tela možemo da pobedimo samo čestom ispovesću, postom i molitvom. Ne postoji drugi način. Onda, moramo da izbegavamo mesta i ljude koje nas navode na stranputicu, da se ne odajemo vinu i odmoru, da nikoga ne osuđujemo. Tako da činimo u svim životnim nevoljama. Molimo se više, posebno tokom noći, uz post i metanije. Pitajmo za savet duhovnog oca, čitajmo duhovne knjige, i olakšaćemo naš jaram. Samo nemojmo pothranjivati borbu u nama nečistim pomislima i maštanjem.
 
Kako pobediti strast razuzdanosti koja danas uništava mnoge duše?
 
-Čitamo u Pričama: “Pametan čovek vidi zlo i skloni se, a ludi idu dalje i plaćaju.” (Priča 27:12) I Sv. Jovan Lestvičnik govori: ”Knez pakla je Lucifer a knez strasti proždrljvost stomaka.” Post i molitva su oružje koje nas spašava od razuzdanosti. Volja čovekova, postojana molitva, i milost Božija tera razuzdanost od čoveka i ojačava ga za duhovnu borbu...
 
Šta je istinsko pokajanje?
 
-Ispovedajmo svoje grehe, ne ponavljajmo ih, kajimo se za njih tokom celog života. To je istinsko pokajanje.
 
Pokajanje ima sedam stupnjeva, odnosno, kroz njih dolazi oproštaj onome koji se kaje. Prvo je pokajanje, da od tog časa više ne grešimo. Drugo je plač sa suzama zbog grehova, a ne ovozemaljkih stvari. Treće je milosrđe, tj. da tajno dajemo siromašnima, bez sujete i s' ljubavlju. Četvrto je da i mi oprostimo grehove onima koji su sagrešili. Ako nam je neko učinio nepravdu, da mu oprostimo i da ne činimo zlo za zlo. Peto je da imamo ljubav za sve, za one male i najmanje, za one koji nas vole i one koji nas mrze. Šesto je smirenje, jer ono oslobađa od mnoštva grehova. Sedmo, da nikoga ne osuđujemo.
 
Kako da se sveštenik pripremi za Svetu Liturgiju?
 
-Po tipiku da se pripremi. Pre svega, sveštenik treba da se ispovedi svome duhovnom ocu i da se pomiri sa svima. Da završi ciklus molitvi i svoje pravilo, po tipiku, sa pobožnošću i strahom. Dok služi u crkvi, mora da prebiva u stalnoj molitvi, sa suzama u očima, da ne razgovara sa narodom, jer se nalazi pred Gospodom. Pred Svetim Oltarom, sveštenik se moli za ceo svet, i nalazi se u prisustvu Presvete Trojice. Sv. Jovan Zlatousti kaže:”Sveštenik mora da prinese sebe kao žrtvu.” A Psalmopojac veli: “Služite Gospodu sa strahom, i radujte se Njemu sa trepetom.” (Ps. 2:11). Svešteniku koji se nije pomirio sa svojim bližnjim i koji se nije ispovedio svome duhovnom ocu potpuno je zabranjeno da služi svetinju.
 
Kako da se ponašamo na Svetoj Litrugiji?
 
-Kao pred Prestolom Presvete Treojice. Sa pažnjom, sa umom očišćenim od svih briga zemaljkih i sa velikim strahom Božijim, jer u vreme Svete Liturgije Hristos je Žrtva, koja se prinosi za naše spasenje. Sećam se jednog od braće starca Kleope (Ilije), oca Gerasima, koji  je vodio pravedan život. Kada je bio bolestan, molio je bratiju da ga odnesu u crkvu na nosilima, samo da ne bi propustio Svetu Liturgiju. Jednom sam ocu Gerasimu dao jednu knjigu  da pročita, a kada mi je vratio, rekao je: ”Reči ove knjige će mi suditi!”
 
Možete li nam opisati duhovni život manastira Sihastrije pod rukovođenjem starca Kleope (1945.-1949.)?
 
-Za vreme igumana o.Kleope, manastir Sihastrija je duhovno veoma napredovao. Opštežiće je imalo osamdeset očava i braće. U crkvi su vršena bogosluženja po određenom poretku, sa pobožnošću, lepim pojanjem, i sa propovedima za svaki praznik. Propovedi starca Kleope su punile manastir monasima i verujućim narodom. On je uveo neprestano čitanje Psaltira od strane cele monaške zajednice, uključujući i igumana. Napravljen je raspored za svakoga da čita Psaltir po dva sata, danju i noću, van bogosluženja. Takođe je uveo svenoćna bdenija za dvanaest velikih praznika u godini, kao što je to običaj na Svetoj Gori. Otac Kleopa je bio čovek obdaren milošću Božijom; besedio je vrlo lepo i sam je primenjivao ono što je govorio.
 
U svemu je bio prvi – na molitvi, u crkvi, u učenju, postu, i milosrđu. Zato su ga svi voleli i slušali jer je govorio i rečima i delima. U vreme njegovog služenja u manastiru, vladao je mir i spokoj.
 
Koje su bila dva najznačajnija zaveštanja, koje su ova dva duhovna gorostasa, protosinđel Joanikije i arhimandrit Kleopa, ostavili manastiru Sihastriji?
 
Otac Joanikije (Moroj) iguman svih nas, ostavio je opšežiteljski poredak, koji je on osnovao, po svom ličnom primeru. Njegov čestit život, podvižnički, i ljubav za celo bratstvo mnogo su nam pomogli. Otac Kleopa nam je zaveštao neprestano čitanje Psaltira u crkvi, svoje mudro učenje koje nas je rukovodilo na putu spasenja, i svoju ljubav, kojom je plenio svaku dušu. Sa ocem Kleopom nismo morali da brinemo ni o čemu, sem da sledimo njegova uputstva. Bog je bio sa njim, a mi smo to videli i osećali. Mnogi verujući monasi, sveštenici i jerarsi, divili su mu se i dolazili da ga čuju, čak i iz inostranstva, jer je u njemu prebivala blagodat Božija. Sva braća i monasi želeli su da budu u njegovoj blizini neprestano, zbog njegove beskrajne ljubavi koju su osećali. U bilo kojem mestu i u bilo koje vreme bio je spreman da pruži utehu. Zbog toga su ga svi tražili i voleli.
 
Kakvo je Vaše mišljenje o prelasku o.Kleope u manastir Slatinu 1949, da tamo bude iguman?
 
To je bio veliki blagoslov Božiji za manastir Slatinu i za verujući narod u Bukovini. On je osnovao jako opštežiće u Slatini, sa istim poretkom kao i u Sihastriji, sa predivnim bogosluženjima, propovedima i trpezom ljubavi za sve hodočanike. Kroz svoja učenja i propovedi on je ojačao i ujedinio pravoslavne vernike protiv sekti, koje su nastojale da ih obmanu i prevare.
 
Između 1949. i 1959. godine bili ste iguman manastira Sihastrije. Kako ste vršili ovo teško poslušanje?
 
-Trudio sam se da pratim moje prethodnike koji su me izgradili duhovno i naučili da činim dobro. Davao sam sve od sebe da održim – bez umanjenja –  sve ono što mi je ostavljeno u nasleđe od ta dva velika igumana, oca Joanikija i oca Kleope. Uz Božiju pomoć i savete otaca, nosio sam ovo ni malo lako poslušanje deset godina. U to vreme, monaška zajednica je ponovo brojila sedamdeset monaha, a bogosluženja su bila isto kao i ranije, čitao se Pslatir, obavljala poslušanja, držali postovi, zajednička trpeza i sve ostalo. Niko nije zaključavao svoju keliju; među nama je vladalo veliko poverenje. Ja sam tada bio mlađi: imao sam veliku revnost i snagu da radim, a manastiru sam služio svim srcem. Nisam imao šta da krijem, činio sam sve sa molitvom, poukom, blagoslovom. Zato je manastir Sihastrija napredovala u tim godinama, i duhovno i materijalno.
 
Kako Vam izgleda današnji život u manastirima, u poređenju sa životom koji je bio pre trideset - četrdeset godina?
 
-Duhovni život u manastirima pre četrdeset godina bio je mnogo napredniji i uzvišeniji nego danas. Tada je svako stupao u manastir oplakujući svoje grehove i služeći Bogu sa strahom, u poniznosti i pokornosti. Svako je svoje poslušanje obavljao s' ljubavlju, predajući  se poretku manastira, niko ništa nije želeo za sebe, osim spasenje svoje duše. U našim danima revnost, pobožnost, vera i poslušanje su oslabili. Zato sve manje ljudi ide u manastire. A i oni koji dolaze, nemaju baš mnogo poniznosti i strpljenja. Međutim, po milosti Božijoj i molitvama Presvete Bogomatere, imajmo nade.
 
Koja je vrlina u manastirima danas najviše oslabila?
 
-Ljubav, koja ujedinjuje sva dobra dela. Ljubav se u manastirima posebno ojačava ličnim primerom igumana. Nije mladima dovoljno samo reći poučne reči. Oni moraju da vide oce uznapredovale u dobim delima, kako bi mogli da ih slede. U manastiru mora da se trudite da činite sve iz srca, sa velikom ljubavlju i pokornošću. Zatim, morate sve da opraštate, kako bi i vama bilo oprošteno i kako biste imali mira. Duhovni oci moraju da birnu za svoja čeda i da ih uče u duhu krotosti, sa mnogo strpljenja i ljubavi. U manstire koji imaju dobre duhovne oce, dolazi više mladih i oni se raduju uzvišenom duhovnom životu. Život igumana i duhovnih otaca mora da bude primer svima. Samo tako je moguće da duhovni život ojača i uzraste.
 
Kako da bratija u manastirima uzraste u ljubavi i svim vrlinama?
 
-Samo kroz Crkvu i svete molitve. Crkva je srce, duša manastira. Ona je brod našega spasenja. Kao što čovek bez srca umire, tako i monasi i vernici bez crkve, bez učestvovanja u svetim bogosluženjima umiru, njihova vera se hladi, i oni postaju robovi strasi. Odlazak u crkvu i učestvovanje u Svetim Tajnama (tj. ciklusu svetih bogosluženja),  a posebno u Svetoj Liturgiji jeste izvor svih dobrih dela. U meri u kojoj sam mogao nikada nisam izostajao iz crkve, bilo noću ili danju. Kada sam odlazio na putovanja, posebno dok sam bio iguman, po povratku, prvo bih odlazio u ckrvu, odslušao bih bogosluženje, i tek onda odlazio u svoju keliju. I Bog mi je uvek pomagao.
 
Kakav je značaj ispovesti i pričešća za duhovno formiranje monaha u manastiru?
 
-Ove dve Svete Tajne su kamen od ugla, kamen temeljac duhovnog života. Bez dobrih duhovnika i bez česte ispovesti celog bratstva, čak nedeljno jednom, niti iskušenici niti monasi mogu napredovati, ili se formirati duhovno. Često ispovedanje pomisli uništava legione neprijatelja, koji vojuju protiv nas, i greh ne može da pusti korenje. I Sveto Pričešće, kome pristupamo sa mnogo pripreme – sa molitvom i postom – po savetu duhovnog oca, donosi čoveku oproštenje grehova i blagodat spasenja, radost, i mnogo nade. U Sihastriji, za vreme našeg igumana Joanikija, ispovedali smo se svakoga dana, uveče – ili na svakih nekoliko dana. Za vreme oca Kleope ispovedalo se kao i danas - jednom nedeljno, petkom. Shimnici i bolesnici pričešćivali su se jednom nedeljno; a ostali monasi, na svake tri nedelje, ili bar jednom mesečno, po učenju Sv. Jovana Zlatosutog. Kroz Sveto Pričešće mi primamo Gospoda u naše duše. Zato, svim srcem čeznimo da se pričetimo, jer koje je milosrđe veće, koji je dar dragoceniji, i šta možemo više da ljubimo od ovih božanstvenih darova?
 
Oče Joile, iz Vašeg iskustva, kako da se najbolje održava duhovno jedinstvo u manastiru?
 
-Jedinstvo je plod ljubavi. Ljubav i sloga jačaju u manastiru kroz ono što sam prethodno pomenuo: kroz redovno učešće na dnevnim crkvenim bogosluženjima, kroz redovnu ispovest i Sveto Pričešće. Tada se niko neće setiti zla, i svako će sebe smatrati nižim od brata svojega. Avva Dorotej veli da dokle god imamo poverenje u drugoga i sačuvamo ljubav, tada će jedinstvo i harmonija vladati u monaškoj zajednici, a kada nema poverenja, onda sumnja i nemir počinju da razaraju manastir.
 
Koje je najbolje sredstvo za duhovno uzrastanje i duhovnu nadgradnju iskušenika i monaha u manastiru?
 
Braća u manastiru su radosna što ih je Gospod izvukao iz ponora greha, iskušenja i svih zlih uticaja koji dolaze od đavola. Ovde su oni u luci spasenja. Ovde su na brodu, zajedno sa Hristom, i lako mogu da uzrastaju i da se usavršavaju na putu spasenja. Svakodnevna molitva, post, ispovest, Pričešće, poniznost, čitanje svetih knjiga, bezuslovno poslušanje i trpljenje su najvažnija dela, koja im pomažu da se uzdignu do Hrista. Ipak, najvažniji od svega jeste lični primer igumana i duhovnog oca, koji ih poziva da krenu u duhovnu borbu i da idu u korak sa njim...
 
Kako mogu da se formiraju dobri duhovni oci u manastirima i selima?
 
-Ovo je rekao jedan veliki pravosalvni jerarh: ”Daj mi dobre duhovne oce i ja ću izmeniti lice sveta.” Duhovni otac je duša manastira. Duhovni otac postaje dobar posle duge duhovne borbe i truda i izabran je sasud Duha Svetoga. U njemu prebiva blagodat Božija više nego u bilo kom drugom hrišćaninu. Duhovni otac mora da se moli više od ostalih monaha, mora da bude prvi u crkvi, na poslušanju, u postu, milosrđu, i u svim drugim delima. On mora da poznaje Jevanđelje, Svete Kanone i učenja Svetih Otaca veoma dobro, da bi mogao da uči i da isceli svakog koji mu dolazi. On mora da ujedini – sa mnogo mudrosti i razboritosti – siromaštvo sa bogatstvom, strogost sa krotošću, zakon sa opraštanjem. U suprotnom, on će osuditi i sebe i svoje duhovne sinove. Duhovno očinstvo je veliki dar Božiji. Oduvek sam se više plašio duhovnog očinstva od Svete Liturgije, i sa velikom pažnjom sam primao ljude na ispovest. Ali, ako smo poslušni i ako se budemo više molili, ima nade.
 
Zašto danas nemamo posvećene duhovne oce, prosvećene Svetim Duhom kao nekada?
 
-Iguman u manastiru predstavlja Gospoda. On radi u ime Hrista i u ime svoga predpostavljenog arhijereja. Dakle, na isti način na koji je Gospod radio na zemlji, tako mora i iguman da čini. To jest, on mora da bude čovek od molitve; mora da ljubi Hrista do žrtve, da ljubi Crkvu, njegove duhovne sinove, siromahe i sve ljude. Mora da voli post, tihovanje, svete knjige, crkvena bogosluženja, poslušanje, ispovest  i poniznost. Kao temelj zajednice, iguman mora da bude živi primer ostalima. Ni previše strog ni previše blag, niti previše vezan za svetovno niti previše ravnodušan, već u stanju da pomiri Martu i Mariju, kao što nas uči Sveto Jevanđelje. Monasi su dužni da se stalno mole za svog igumana, da ga  Bog prosvetli - i tada će sve da bude mirno i dobro.
 
Oče Joile, koje savete dajete Vašim duhovnim čedima u manastiru i onima u selima?
 
-Podsećam moje učenike na savet jednog starca iz Starečnika, onog koga je jedan monah pitao kako da se spasi. Starac je odgovorio: “Svakoga dana čini ono što si činio prvog dana kada si stupio u manastir.”
 
Oče Joile, dajte mi Vaš očinski savet pre odlaska.
 
-Oče Joanikije, pre svega, hajde da činimo sve kako ne bi  izgubili našu dušu, jer ako se to desi, sve je uzaludno. Činimo sve što možemo, sve što mislimo da je dobro, u slavu Božiju  i na korist čovekovu, jer kasnije nećemo moći. Onda, čekaj na milost Božiju i ne gubi nadu. Mnogo vernika se moli Bogu za nas, i ja mislim da će nas Gospod pomilovati njihovim molitvama.
 
Hvala Vam oče na duhovnim savetima. Bog Vas blagoslovio.

 
Razgovor vodio arhimandrit Joanikije (Balan)

Prevod sa engleskog Bojana Srbljak
5 avgust 2012.
 
Izvor: http://www.pravoslavie.ru/english/29671.htm
 

Pročitano: 8428 puta