MANASTIR LEPAVINA - SRPSKA PRAVOSLAVNA CRKVA

U broju "Podravskog lista" od ponedeljka, 2. 7. 2012. godine, objavljena je reportaža o manastiru Lepavini. Novinari tog lista su boravili u manastiru i prisustvovali Svetoj liturgiji i molebanu ispred ikone Presvete Bogorodice Lepavinske. Obavili su razgovor sa arhimandritom Gavrilom (Vučkovićem), nastojateljem manastira, kao i sa pojedinim hodočasnicima... 

 

 

 

Na onom mjestu gdje se poklope vladajući duhovni arhetipovi u jednoj predstavi, to je mjesto za sve, nezavisno od vjerskog naslijeđa i  duhovne orjentacije svakog pojedinca. Prepoznati to mjesto, taj tren, može samo onaj ko je prošao kroz iglene uši i bio go  pred Bogom mimo svih mimeza. Pomenuta gospođa, koja se iscjelila lepavinskim čudom, a  koja se spominje u Podravskom listu je prošla.  Bog je prepoznao njenu dušu i srce, a ona je prepoznala jedan od univerzalnih arhetipova sakralnog ženskog. U tom susretu i prepoznavanju dešavaju se čuda. Da se radilo o dobitku u igrama na sreću, ili nekom drugom dobitku, dotična osoba, srećnik, svjedok čuda pripisala bi sve to riječima: „Biti na pravom mjestu, u pravo vrijeme.“

 

Neki inspirisani pjesnici bi rekli da je u svemu ovome oko iscjeljenja izvjesni gospodin umješao svoje prste. Vjernici bi zavapili: „Gospode, Gospode!“  Nevjernici bi sumnjičavo odmahivali, a kuvari bi pričali o kojekakvim supama, koje se tu kuvaju. Možda bi se našao i neko da  konstatuje i to da postoje posebni  ljekari  u punom smislu  zakletve, a koji nisu samo u jednom pravcu medicine i života usmjereni  kao što se ni tokovi rijeka ne slijevaju  svi u jedno more.  Na koncu  to ipak bude jedno more, ili pak svjetski okeanski prostor ili sfera voda, ma kako da se imenuje.  Pomenuti ljekari su bliski duhovnicima poput oca Gavrila Lepavinskog, koji se nose sa moralnim dilemama našeg vremena . Jedan ljekar, jednom prilikom mi je rekao da ljekar da bi iscijelio čovjeka ponekad mora i sam da se razboli istom bolešću. Zar to nije u izvjesnoj mjeri hristoliko!  Takvi  ljekari bezgraničnog srca, slobodni duhovi na talasima i strujama moralnog zakona slobodni poput djece, koja se igraju prelaze horizonte medicinskih , duhovnih i idejnih spoznaja  pokušavajući  da bol čovjekovu i ljudsku bolest sagledaju interdisciplinarno i može se reći transdisciplinarno. 

Nagovještava se vrijeme kreiranja  sinteza i traženja novih duhovnih prohodnosti. Zato je povratak vjerskom obrascu kulture ključan. Od praroditeljke Eve do obrasca Bogorodice, to je skoro cijeli put. 

 

Medicinari otvorenog duha ipak  priznaju da medicina graniči sa šamanizmom, čak da se preklapa  sa vjerom u najmanju ruku onom  apolonskom, askelepijevskom, premda su mnogi riječ vjere i etosa u svom prkosu,  a imajući slobodu izbora poput nestrpljivog i tvrdoglavog djeteta bili odbacili gubeći osnovno povjerenje u život i  u snagu duha u iscjeljenju, možda nekad i opravdano  zbog istorijskog i biografskog razočarenja u grozote, koje su se dešavale u ime vjere, ili zbog sasvim jednodimenzionalnog i nametnutog shvatanja pojma duhovnog prosvećenja, ali i tako oni bi priznali da se ipak u slučaju medicine, a i iscjeljenja ne radi o egzaktnoj nauci. Indirektno svako iscjeljenje je malo čudo. To sad slutimo, a nekad budući da je čovjek bio pod stegama istorijskog procesa, toga nije mogao ni da bude svjestan. Otuda potiču njegova lutanja u vremenu i prostoru i zablude. Nije se bilo ispunilo vrijeme i kako tu onda postavljati pitanje krivice.

Bila se tako  prekinula nit sa kultnim, „ antičkim“  i jevanđeoskim izvorima duhovne spoznaje, ali i nit neprekinutog toka življenja. Dugoročno to je vodilo ka bolu. Pokušaj odgovora na bol, bili su novi i novi radikalni  medicinski rezovi.  Eto, kao i uvijek dolaze  vremena rađanja novih sinteza  baš kao u vrijeme Gospoda Isusa Hrista, vrijeme nove sinteze  globalne helenizma, rimskog prava, grčke antike, jevrejskog otkrovenja i svih drugih sistema spoznaja i poimanja. Zato je povratak vjerskom obrascu kulture tako važan i njegova kreativna prerada u ovom vremenu.  Ima  velikih naučnika, koji tvrde da kada se dosegnu određeni vrhovi nauke, naučnik postaje u određenoj mjeri religiozan, čak i ako prije toga nije bio. Na vrhu i na dubini, na polovima života nalazi se izvor iscjeljenja, ali i boli.  O tome se dosta govorilo u biblijskoj priči o praroditeljima u vrtu.  Ovo iskustvo duhovnog i vjerskog obrta pominje  i američki fizičar  Kapra u svojoj knjizi „Tao fizike“, gdje objašnjava svoje obraćanje dalekoistočnom kultu nakon što je proučavao subatomarni svijet. To je samo jedan od  primjera gdje se na nekim mjestima spoznaja ponovo susreće sa svojim duhovnim izvorom i gdje se zatvara krug kao što se zatvara energetsko  kolo.  

 

Ako je tačno da moderna medicina nije mnogo starija od jednog vijeka i da je  medicina drevna nauka stara kao i ljudsko pamćenje, onda postoji neka skrivena logika predrasuđivanja koja objašnjava čudesna iscjeljenja, ali možda i uzroke ljudske boli i dilema. Gledajmo to u terminološkom ključu, ali i ne zaboravimo ni duhovnu istinu da su boli su na stranputicama rajskog naslijeđa, a iscjeljenja  se događaju povezano sa posebnim mjestima, vremenima i događanjima vjerskog kulta po vjeri bolesnika,  a primjer  za to je Čudotvorna ikona Presvete Bogorodice Lepavinske, okruženje manastira Lepavine i čuda koja se tu događaju.  Pomenuta predrasuđivanja ogledaju se u onoj pouci pravoslavnih duhovnika kada kažu da ne osuđujemo drugog,  a u islamu to shvatanje o predrasudi izgleda da  je skriveno u pojmu kismeta, koji se odnosi na prednatalno stanje ljudske duše... 

 

Posmatrajmo tokove bogoslužbenog procesa, u pravoslavnom hrišćanstvu to je liturgija, i posmatrajmo ujedno kako se smjenjuje  i preklapa bogosluženje sa mnogim drugim procesima,  koje možemo registrovati u našoj okolini, pa i u nama samima. Ako pogledamo slobodni tok bogosluženja, i ako ga usporedimo sa kruženjem voda u prirodi i promjenom agregatnih stanja, možda možemo prepoznati izvjesnu logiku. Nešto se čudesno dešava u prirodi, nešto  kao da je neobjašnjivo. To neobjašnjivo postaje objekat naučnog istraživanja, imenovanja i normiranja, a u sferi medicine to je bolest tj. mjera čovjekovog bola, koju naučnik istražuje saživljavajući se u dubini svoje duše sa ljudskom patnjom, a zapravo on se možda u trenutku dok razmišlja o iscjeljenju i o zakonitosti bolesti i njenom uzroku, već nalazi u ulozi starozavjetnog proroka mojsijevskog stila, koji pred nesagorivom kupinom čeka da mu neka zagranična tajanstvena sila kao nekom animističkom medijumu razotkrije naučni zakon tj. podari otkriće, koje će on definisati, zapisati i potpisati svojim imenom i pomoći mnogi ljudima, koji će opet vjerovati naučnoj istini. Mnogi naučnici će vam priznati da su neke spoznaje dobili u snu. Sve se rješavalo u jednoj noći. Eto, i prorok islama u jednoj noći imao je čudesno otkrovenje putem svjetlosti iz udaljene džamije kada mu je Džibril tj. Arhanđel Gavrilo pokazao put. Bila je to  udaljena svjetlost u proročanskoj noći, koja je onda pokrenula cijeli okean jedne kulture, koju zovemo islamskom. Iz okrilja jednog takvog duhovnog vala, modernoj civilizaciji prenosi se naslijeđe algebre, znanje matematičko i mnoge druge spoznaje. Ovo se može uzeti kao jedan primjer doticanja i prepoznavanja arhetipa. Dešavalo se tako da glavna spoznaja Boga u pravoslavnoj isihiji potekne upravo iz ponornih dubina najtiše noći, odakle se javljala Božanska misao. Pred takvim spoznajama čovjek zanijemi i ponekad čeka empirijsku ili iskustvenu potvrdu sa druge neke strane i kada je dobije, postaje duboko religiozan,ili ispunjen, ma šta radio ili postaje proslavljeni naučnik, ili iscjeljen, ili začuđen i oduševljen poput pjesnika ili djeteta, koje je razotkrilo određenu tajnu; po Božijem dopuštenju i Božijom Milošću, čak i ako nije toga svjesno.  Pravoslavac to može nazvati i trpljenjem.

 

Jednom jedinstvenom niti vođen postojeći i dotadašnji duhovni sistem se u vidu  ishodišta   istače  preko „medija“, a često  to može da bude nadahnuti i talentovani naučnik, ili ljekar naučnik koji spoznaju pretače  u  naučni model,  koji opet naslijednici tzv. učenici,  praktični ljekari prenose u  sistem objašnjenja i primjene prijemčiv za određeni krug ljudi, koji vjeruju naučnom otkriću, i tako sve dok po Božijem dopuštenju i ljudskoj zasluzi tj. zasluzi ljudskih srca, opet se novi vid spoznaje čovjeku ne otkrije i opet ne počne novi krug posvećivanja.  Čak i kad nema deklarativne vjere, vjera je tu. Vjerski motiv je jedan od pokretačkih. U pravoslavlju se kaže i za to čudesno iscjeljenje putem vjere: „Kad se dosegne punoća vremena...“

 

 Čovjek je u raju imao dostojanstvo da mu sve služi. Od čovjeka i danas zavisi da li će mu sve biti na dohvat ruke.  I kada se sjetimo jedne skoro rajske idile manastira Lepavine i teksta u Podravskom listu o svjedočanstvima ljudi, koji su iscjeljeni, u ovom slučaju je riječ svjedočanstva porodice Kaminski, onda ne moramo ni da se pitamo o čudu Presvete Bogorodice Lepavinske, jer iza nje se krije sjenka  Božanskog Logosa, koja se otkriva po mjeri ljudskih srca i čistoti duše. Žena, koja se isplakala čistom suzom vjere u svom jadu i čemeru, kada je čula da je oboljela smrtno, kao da je posegla sa samog izvora Božanskog Milosrđa i ušla u srce bogoslužbenog  ciklusa i jasno je da se iscijelila na tim bistrim vodama duhovnog stvaranja.  Morao je tu opet, kao i u svakom vremenu da bude neki arhetipski Gavrilo.

 Ona nit uvjerenja koja se bila prekinula, opet se na tim kultnim strujama lepavinskim uspostavila kao da nikada nije ni došlo do prekida. Njih nekoliko se skupilo u ime Božije na Božanskoj liturgiji i nemoguće je postalo moguće.  Sve je postalo na dohvat ruke, na dlanu. Tim čudesnim iscjeljenjem  pomenuta je gospođa ušla kao svjedok pred sudom duhovnoistorijskog razvoja u sferu pripovijesti o Bogorodičinom čudu i u njen obrazac  i ujedno se sama vratila kultnom izvoru.  Zašto se ne bi moglo desiti da pripadnik jedne vjeroispovijesti doživi čudo na kultnom mjestu druge vjeroispovijesti? Pa, može se to desiti , i to tamo gdje se jedan od najmoćnijih duhovnih arhetipova i motiva univerzalno prepoznaje. Eto, zapitajmo se? Pa, svako ima svijest o majci. Kod rimokatolika posebno se poštuje Djeva Marija kao duhovni arhetip majke. Kod pravoslavnih je to  Presveta Bogorodica, kod muslimana može da bude Mirjam ili Isa i Marjam...kod Jevreja na mikrosocijalnom polju pozicija majke je od ključnog značaja, kod afričkih naroda, kod latinoameričkih starosjedilaca kod Bogorodice od Guadalupe.... Skoro da nema čovjeka, koji ne može da shvati važnost majke, tog jedinstvenog mosta u istoriji roda. Na lepavinskom mjestu, gdje se spajaju mnoge struje voda izvirući u pravoslavnom kultu, kako bi to rekao otac Vasilije, jeromonah lepavinski  Presveta Bogorodica Lepavinska predstavlja onaj rajski arhetip majke u čijem okrilju svako nađe svoj mir, iscjeljenje, savjet i duhovnu utjehu. Ovaj univerzalni arhetip jeste predstavljen u okviru Srpske Pravoslavne Crkve u Hrvatskoj, ali se on ujedno dotiče svih duša i pripada svima.

Radomir Vučić, 07.07.2012.