MANASTIR LEPAVINA - SRPSKA PRAVOSLAVNA CRKVA

PITANJA O MONAŠTVU



 Arhimandrit Tihon (Zatjokin)

Čuvena poslovica kaže: „Svetlost mirjanima su - monasi, svetlost monasima su – anđeli“.
 
Pravoslavno monaštvo jeste stremljenje da se u svojim životima ovaplote jevnđeljski ideali i zato monasi za verujući narod uvek i u svemu predstavljaju - primere.
 
Redovan izbor pitanja sa zaštićenog telefona posvećen je upravo ovoj temi. Na njih odgovara namesnik Vaznesensko-Pečerskog manastira, Njižegorodske Eparhije Arhimandrit Tihon (Zatjokin).
 
Da li je u sadašnje vreme moguće monaštvo u svetu? Da li je u tome smisao?
 
U uslovima savremenog života, odnosno, u vreme razvoja Crkve i društva, monaštvo u svetu je krajnje retka pojava. Monah treba da živi u manastiru. Monahinje u svetu su uglavnom starije žene, koje su ceo svoj život prisluživale u hramu, živele bogougodno i svu svoju mladost posvetile služenju Crkvi. Celim svojim životom one su se tako pripremile za monaški život. I eto, pravedno je da pod stare dane žele da prime postrig. Stariji ljudi ipak nisu u snazi da žive u manastiru. U manastir treba otići dok je čovek još mlad, dok još ima energije i snage. I zato Visokoprepodobni Arhiepiskop Georgije takvim blagočestivim staricama daje blagoslov da se zamonaše u svetu. Po blagoslovu Vladike Georgija ja sam izvršio nekoliko takvih monašenja. I u današnje vreme poznajem dve žene koje su ceo svoj život služile u Pečerskoj crkvi i pod stare dane otišle u manastir. Danas se podvizavaju u Njižegorodskom Krestovozdviženskom ženskom manastiru.
  
Da li u crkvenom životu može da postoji i tajno monaštvo?
 
Danas je tajno monaštvo neprihvatljivo. To je sasvim nešto drugo kada je Crkva bila progonjena (20-tih, 30-tih, 50-ih godina prošlogo veka), i kada u državi nije mogla legalno da funkcioniše, a sveštenstvo i monaštvo jednostavno fizički istrebljivano od strane organa Državne Bezbednosti. Normalno je da se u tako nepodnošljivim uslovima čin monašenja vršio tajno.
 
Ako se postrig izvršio, a primljen je tajno, onda za to niko ne sme da zna. Međutim, danas se sukobljavamo sa obrnutom situacijom. Jednom za vreme Svete Tajne Pričešća prilazi starija žena i glasno, da svi čuju, kaže: «Tajna monahinja Pelagija». Ako si monahinja, tako i kaži – monahinja, zašto da dodaješ «tajna»? U naše vreme tajno monaštvo nije aktuelno.
 
 Može li se u poznijim godinama otići u manastir?
 
Gospod je rekao: „...Onoga koji dolazi k Meni neću isterati napolje» (Jovan 6: 37). Zato, ako čovek želi da se zamonaši i dođe u manastir pod stare dane, naravno, mi ćemo da primimo, ali, obavezno tražimo pismenu preporuku od parohijskog sveštenika. Važno nam je da znamo njegovo prethodno životno iskustvo: da li je išao u crkvu, da li se pričešćivao i ispovedao, odnosno, da li je živeo pravoslavnim načinom života. Mnogi ljudi, došavši u manastir u tim godinama ne budu potpuno iskreni. Ispostavi se da takvi ljudi ili nemaju gde da žive, ili imaju malu penziju, dok o Svetim Tajnama i o crkvenom životu ništa ne znaju.
 
Manastir je najviši oblik crkvenog života, tako da čovek, koji želi da dođe u manastir, mora da bude spreman za monaški život, da sazori do takvog stepena da: zna da mora da ide u Božiji hram, da učestvuje u Svetim Tajnama, da čita duhovne knjige, da zna molitve, da molitve čita na crkvenoslovenskom jeziku.
 
Zašto čovek odlazi u manastir? Da li da se sakrije od sveta, ili da pobegne od problema? Ili odlazi jer njegova duša tako traži, odnosno, odlazi po veri svojoj? Sva ova pitanja razmatraju namesnik i nastojateljica manastira, kada za poslušnika primaju ovog ili onog kandidata za primanje monaškog čina.
 
Da li se ustavi mnogih manastira u Rusiji razlikuju?
 
Naravno da se razlikuju. Setimo se čuvene poslovice: «Sa svojim ustavom u tuđi manastir ne odlazi». Svaki manastir je samostalan i jedinstven, svaki piše svoj ustav, negde blaži, negde strožiji. Recimo, u onim manastirima, koji u sovjetsko vreme nisu zatvoreni, sačuvan je duhovni kontinuitet sa monaštvom iz vremena pre revolucije. Oni su poznati po tome da uvek imaju svoje potpuno karakteristične odlike. Različitosti se ogledaju u bogosluženjima, obredima, predanjima i drugim stranama manastirskog života.
 
Da li u Njižegorodskim manastirima ima shimnika? Šta je karakteristično za njihovo poslušanje?
 
Shima — to je najviši ideal monaškog života. U Njižegorodskoj Eparhiji samo u ženskim manastirima ima shimnica. Shimnik — jeste poseban status, položaj, kada čovek na sebe uzima velike zavete. Postrig u shimu se vrši po preporuci duhovnika, koji uvidi da je čovek ušao u određeni stepen savršenstva i da bratiji manastira može da služi kao primer. Shimnik može da postane i monah koji ne mora obavezno da ima neki svešteni čin.
Glavna stvar shimnika je molitva, iako on, zajedno sa ostalim žiteljima manastira, takođe prema svojim mogućnostima nosi određeno poslušanje. Ako je shimnik u sveštenom činu – jeromonah, iguman – on služi kao vaspitač kako za bratiju, tako i za mirjane koji dolaze u manastirski hram na bogosluženje.
Istovremeno, mnogo zavisi od mesta gde se nalazi manastir. U manastirima udaljenim od grada, veća pažnja se posvećuje molitvi, dok u gradskim manastirima – misiji sa mirjanima. Na primer, svi žitelji Pečerskog manastira imaju visoko obrazovanje, zato njima nameću razna društvena poslušanja: oni predaju, propovedaju na radiju, odnosno, tesno kontaktiraju sa svetom. Takva je obaveza gradskih manastira – da budu bliže mirjanima, da zadovolje njihove duhovne potrebe, dakle, da leče njihove duhovne bolesti.
 
Može li monah da napusti monaštvo i da izađe iz manastira u mirski život?
 
U principu – može. Pošto je živeo u manastiru 2 ili 3 godine čovek može da shvati da monaštvo nije njegov put. I on tada donosi odluku da ode. Silom ne možemo da ga zadržimo. Čovek je dao monaški zavet po slobodnoj volji i on će za njega da odgovara pred Gospodom. Odlazeći iz manastira čovek smatra da će svoj život u svetu bolje organizaovati, na primer, baveći se biznisom.
Nema takvog slučaja da je čovek, koji je otišao iz manastira, i koji je izneverio svoj monaški zavet, živeo u potpunom blagostanju i sreći. Zaveti koje dajemo na monašenju, time se sa nas ne skidaju: na primer, ako se neko oženi, njegova krivica pred Gospodom postaje još veća.
 
Da li je monasima dozvoljeno da primaju poklone? Šta možemo da poklanjamo monasima?
 
Ako uzmemo za primer davna vremena, sve što se darovalo monasima, stavljalo se na zajedničku upotrebu. Knjiga se stavljala u manastirsku biblioteku, hrana – u trpezariju. Manastiri su bili opštežiteljski, i izraz «moje» - nije postojao. Ali, kada je u Rusiji i XVIII veku nakon sekularizacije zemljišta bio uveden takozvani manastirski personal, pojam «moje» je postalo neodvojiv. Manastiri su počeli da žive tako što ih je izdržavala država: svaki žitelj je dobijao platu prema rasporedu državnih organa. Monasi više nisu morali da dolaze na zajedničku trpezu. Bogatiji monasi su mogli da unajme slugu (u manastiru), koji bi im spremao hranu, prao odeću, spremao keliju, a mogli su sebi da kupe i mantije koje im se dopadaju. To je unosilo veliki neporedak u duhovni život manastira.
 
Starac Pajsije Veličkovski je svojim učenjem i svojim životom dao primer, koji je doprineo preporodu ruskog monaštva. Kada se kod nas pojavila institucija starčestva u Optini Pustinji, ruski manastiri su postepeno počeli da se vraćaju na pređašnju opštežiteljsku formu, dok su se državni manastiri rasformirali. Mnogi od bratije nisu izdržali takvu promenu i otišli su iz manastira.
 
Sada su svi manastiri opštežiteljski. I zato, ako parohijani monahu daruju neke proizvode ili knjige, sve se to daje za zajedničku upotrebu. Monah za sebe ništa ne uzima. Ako čovek želi da se zahvali svome duhovniku, i da mu nešto pokloni, najlepši poklon za monaha je knjiga. Ali, najbolji poklon od mirjana – jeste molitva za svog duhovnika. Svaki čovek, a posebno duhovnik, ima potrebu za molitvenom podrškom.
 
Pripremili: Dmitrij Romanov i Marina Družkova
 
25. decembra 2009. god.
 
Prevod sa ruskog: Tankosava Damjanović

Izvor: 
http://www.nne.ru/pub.php?id=436 

Pročitano: 23604 puta