MANASTIR LEPAVINA - SRPSKA PRAVOSLAVNA CRKVA

ITALIJA: PRAVOSLAVNE SVETINJE I LJUDI



Razgovor sa nastojateljem parohije svetih žena-mironosica u Veneciji sveštenikom Aleksejem Jastrebovim

- Većina ljudi reči “svetinja”, “svetost” danas pre asocira sa hrišćanskim Istokom, nego sa hrišćanskim Zapadom. Međutim Italija nimalo ne zaostaje za Istokom. Po svetoj italijanskoj zemlji su hodili apostoli, obagrena je krvlju mučenika, proslavljena velikim bogoslovima kao Amvrosijem Milanskim i Avgustinom, a na ulazu u Kolizeju uzdiže se krst. Oče Alekseje, zbog čega baš Italija predstavlja svojevrsni “klondajk” hrišćanskih svetinja?

- Hrišćanska tradicija u Italiji ima dvehiljadugodišnju istoriju. Prvohrišćanske zajednice Rima i Milana su se sastojale kako iz običnih ljudi, tako i iz poznatih. Svi društveni slojevi su bili prožeti Hristovom verom i spremnošću na njeno ispovedanje. Zbog toga je Rim pun svetinja. I rimska zemlja, i rimski vazduh su prožeti propoveđu Hristove vere, čiju svetlost su nosili sami apostoli i prvi mučenici. Današnji duh Zapadnog hrišćanstva je drugačiji, ali na svakom koraku po zemlji Rima osećaš njihovo prisustvo.

Svetinje bih podelio na dve grupe. To su italijanske svetinje, i svetinje dovezene iz drugih mesta koje se čuvaju u Italiji. Samo iskonski italijanskih svetinja (to su mošti apostola, prvih mučenika i učitelja Crkve) ima na stotine, a možda i na hiljade.

image
Otac Aleksej Jastrebov


Živeo sam dugo u Rimu i sećam se kako me je zadivio natpis na koji sam slučajno naišao šetajući starom rimskom lukom Ostia Antica. U izgradnji tog važnog strateškog i trgovačkog objekta učestvovao je Ciceron i mnogi poznati Rimljani. Sada je to muzej pod otvorenim nebom, po koјеm je prijatno prošetati. Tako sam tamo jednom ugledao daščicu sa natpisom: «Na ovom mestu je bila sahranjena blažena Monika, majka blaženog Avgustina». A znamo kako je ta žena imala duboku veru i kako je izmolila od Boga svog sina, blaženog Avgustina!

- Ako se radi o mojim utiscima, onda mogu da kažem da su najdublji trag u mom srcu ostavile katakombe koje se nalaze dalje od centra bučnog Rima, u Apijevoj ulici. Tamo se pogružavaš u život starog Rima, i čini se da se tim stepenicama spuštaš u prve vekove hrišćanstva.

- Podzemna atmosfera je uvek veoma tajanstvena: i u Kijevo-Pečerskoj lavri, i u Zverineckim pećinama u Kijevu ...
Ali, naravno u pravu ste – osećaj od katakombi u Apijevoj ulici je nešto posebno. Nekada je to bilo jedino mesto nedostupno islednicima, jer su tamo iza gradskih zidina Rimljani sahranjivali svoje upokojene i posle se nisu vraćali na grobove smatrajući ih skvernima. Za hrišćane su katakombe postale mesto podviga vere.

Još u Apijevoj ulici, nedaleko od katakombi svetog Kalista, nalazi se mala, uvek prazna crkvica «Kuda ideš». Upravo ovde je, po predanju, apostol Petar sreo Gospoda, kada je išao u Rim da se razapne za Njega. I apostol se vratio nazad, pošavši na krsnu smrt.

- Da, u Rimu bukvalno stupaš po stranicama mnogo puta pročitanih knjiga, i suočavaš se sa neprikosnovenim prolaskom vremena. Oče Alekseje, još jedan snažan utisak iz Italije su ravenski mozaici iz V i VI veka. Nisam očekivala da prelazi boja na njima mogu tako snažno da odražavaju plamen vere, duh mladog hrišćanstva!

- Rimske bazilike su takođe bile predivne, ali su ih nažalost prezidali u vreme rascvаta papstva. Ravenske crkve koje se nalaze na periferiji, ostale su do današnjih dana u svom prvobitnom obliku. One su dirljivi primeri vizantijske umetnosti, i savetujem svima koji putuju u Italiju da posete Ravenu, njene crkve San Apollinare in Classe i San Vitale. One su bile razrušene dolaskom muslimana u samu Vizantiju i čudom su se sačuvale u Italiji.
A na severu od Venecije nalazi se predivan drevni grad Akvileja. Tamo je dugo živeo car, odatle su počinjali pohodi na sever, i tamo je postojala hrišćanska zajednica iz koje je izašla mučenica Anastasija. U Akvileji se takođe čudom sačuvao predivan mozaik na podu sa slikom Jone koji se odmarao pod drvetom posle brodoloma. Nekada su po njoj hodili Konstantin Veliki i sveti Amvrosije Milanski, o njoj se razgoreo bogoslovski spor između blaženog Jeronima i Avgustina, posle čega su mozaik skoro odmah prekrili drugim podom. Otkriven je u vreme vladavine Austrijanaca prilikom sprovođenih radova. Tako je ovaj poznati mozaik preživeo napade Atile, sve srednjevekovne potrese i doživeo današnje dane.

image


- Oče Alekseje, krstaški pohodi su Evropu a pre svega Italiju pretvorili u prepunu riznicu, kao i zauzimanje Konstantinopolja od strane Turaka 1453. godine, kada su mnogi koji su bežali iz glavnog grada imperije nosili sa sobom i njene svetinje. Prisustvo Vizantije u Italiji je veoma osetno. Kada u Veneciji stojiš na Piazza San Marco i posmatraš ogromne statue konja na zabatu crkve, mislima se prenosiš u Konstantinopolj. Recite nam nešto o svetinjama koje su dospele u Italiju od XI do XV veka.

- Zaista, u Italiji ima mnogo vizantijskih svetinja. Neke od njih su pokloni samih imperatora, u prvom redu Veneciji koja je vazalna kneževina i najvažnija predstraža Vizantije na Zapadu. Druge su dovezene u vreme krstaških pohoda. Treće su dospele u Italiju posle pada Konstantinopolja pod turski jaram.

Reći ćemo nešto o svetinjama Venecije. Ona je kao vođa četvrtog krstaškog pohoda mnogo dobila prema pravima pobednika. Ali svetinje su dospevale u Veneciju i drugim putevima. Mošti svetog apostola Marka, simbol Venecije, dovezene su iz Aleksandrije početkom IX veka. Venecijanski trgovci su doplovili iz Aleksandrije radi zarade i pristali su na muslimanskoj obali, narušivši naredbu vlasti. Uspešno obavivši trgovinu, uputili su se u hrišćansku baziliku, gde su se nalazile mošti apostola Marka. Tamo su grčki sveštenici bili veoma žalosni zbog njihovog porobljavanja i želje da razruše baziliku radi toga da bi njen kamen upotrebili za izgradnju vladarskog dvorca. Venecijanci su nagovorili Grke da im daju mošti apostola i izvezli su ih iz Egipta uz zaštitu olovne dimne zavese kojoj muslimani nisu mogli da priđu.

Venecijanski mornari su u XI veku konfiskovali od Grka deo moštiju svetog Nikolaja i stavili ih u crkvu na ostrvu Lido. To se desilo deset godina posle prenosa svetiteljevih moštiju iz Mira Likijskog u Bari 1087. godine. Oni su tajno izvezli i mošti svetog Atanasija Velikog kako bi ih spasli od skrnavljenja a na molbu pravoslavnog arhijereja u vreme turske vladavine.

- Čini se da su mnoge svetinje dospele u Italiju putem krađe. Da li je po vašem mišljenju to blagočestiva krađa ili delovanje Božijeg Promisla?

- Nama je s našom današnjom psihologijom teško da to shvatimo, ali tada je postojala svojevrsna moda za skupljanje svetinja: skupljajući mošti, umnožavao si zaštitnike svoga grada. I naravno da se sve to nije dešavalo bez Božijeg Promisla zbog toga što posle opustošenja koje su učinili Turci u Maloj Aziji i Egiptu, mošti su teško mogle tamo da se sačuvaju. Ali čak i da su se tamo sačuvale, pitanje je da li bismo mi tamo mogli da služimo ili ne! A u Italiji služimo i Liturgije i molebane u crkvama apostola Petra u Rimu, apostola Marka u Veneciji, svetog Nikolaja u Bariju i na ostrvu Lido.

- Međutim još je kijevski monah Vasilije (Grigorijevič-Barski), koji je boravio u Veneciji 1725. godine, zapisao u svom dnevniku: «U Veneciji mnoge crkve imaju delove svetih moštiju, grčkih i rimskih, ali one nisu izložene». S tom karakteristikom Zapadnog odnosa prema svetinjama susreće se svaki putnik po Italiji. Ako je u istočnohrišćanskoj tradiciji prihvaćeno da se svetinja iznosi radi poklonjenja, onda je na Zapadu često skrivaju. Zbog čega je to tako?

- Po mom mišljenju, Zapadna tradicija takvog odnosa prema svetinjama vodi poreklo iz vremena tumačenja dela VII Vaseljenskog Sabora od strane Karolinga (u prvom redu Karla Velikog) u duhu umerenog ikonoborstva i racionalnog usvajanja pedagoške uloge svetih ikona i moštiju, kao i uloge Jevanđelja za nepismene.

- Zbog čega su se tada prevozile te svetinje sa hrišćanskog Istoka?

- Stvar je u tome što su se u prvo vreme na Zapadu mošti poštovale isto kao i na Istoku. I više od toga – posle Tridentskog Sabora u XVI veku svetinja je skoro napravljena fetišem. Ali na kraju je preovladao odnos zasnovan na Zapadnom bogoslovlju blaženog Avgustina i karolinškog tumačenja VII Vaseljenskog Sabora. Razorni udarac poštovanju moštiju na Zapadu u XX veku naneo je II Vatikanski Sabor.

- A kada su ruski poklonici počeli da dolaze na poklonjenje svetinjama u Italiji?

- Od XI veka, kada su u Bari dovezene mošti svetog Nikolaja, zabeležena su poklonička putovanja naših sunarodnika koji su dolazili da im se poklone.

- Oče Alekseje, vi rukovodite rusku parohiju u Veneciji. Da li je Rusa uvek bilo mnogo u Italiji?

- Naravno. Nećemo zaboraviti i to, da je Italija uvek privlačila umetnike. Knez Abamelek-Lazarev je kupio ogromnu teritoriju na Janikulskom brdu u Rimu (gde se danas nalazi ruski konzulat), radi organizovanja škole za slikare iz Rusije. To je zatvorena teritorija, ali sam ja imao sreće da budem na osvećenju crkve, i video sam kako su se naše mecene postarale da ruski stipendisti mogu slobodno da se bave umetnošću u Italiji. Italija je nadahnjivala i ruske pisce. Gogolj je “Mrtve duše” napisao u Rimu, i tako je prijatno, šetajući jednom od centralnih ulica italijanske prestonice, ugledati na jednoj od kuća memorijalnu ploču, posvećenu tom događaju. Priliv Rusa u Italiju je povezan takođe i sa uspostavljanjem diplomatskih odnosa sa Rusijom. U XIX veku ovde su živeli predstavnici raznih aristokratskih porodica. Trubecki, Bagrationi i članovi drugih poznatih porodica našli su večni pokoj na grobljima Rima i Venecije.

U XX veku u Veneciji su stvarali Đagiljev, Stravinski, Brodski. Tragedija koja se desila u Rusiji posle revolucije, odvela je mnoge sa njenih prostora. Od poznatih porodica, koje i do danas imaju odnose sa našom parohijom, spomenuću Volkonske i Trubecke.

- Ruski emigranti u Francuskoj, sećajući se prvih godina emigracije, pričaju kako su se na mnogim ulicama Pariza nedeljom čula zvona, a crkve su bile pune vernika. Danas ruskih crkava ima manje, izmenjen je njihov etnički sastav (to su i ekonomski emigranti iz zemalja bivšeg Sovjetskog Saveza i stranci). Ruska predrevolucionarna pravoslavna tradicija postaje prošlost.

- Bez sumnje se karakter Pravoslavlja u Zapadnoj Evropi značajno izmenio. Postoji sablazan da se oseća nostalgija za istinski ruskim, što je postojalo u prvim godinama emigracije, kada se čovek u nekim pariskim kvartalima uopšte nije osećao kao u inostranstvu. Ali ja mislim da to nije u redu.

Kada Pravoslavlje počinje da svedoči o sebi u Zapadnom svetu, onda ga Zapadni svet, pa makar samo njegov mali deo, čini svojim. Tako se rađa Zapadno Pravoslavlje. Francuz može s punim pravom da kaže da želi da sluša službu na francuskom jer ne razume slavjanski, a pravoslavac je. I zato među našim sveštenstvom ima sveštenika-Francuza i sveštenika-Italijana.

Što se tiče ruskog Pravoslavlja, ono je uvek tolerisalo nacionalno prisustvo u zajednicama: mi nosimo veru, nosimo Pravoslavlje pastvi. I praksa pastirskog rada u Francuskoj, Engleskoj, povezana je sa imenima vladike Vasilija (Rodzjanko), mitropolita Antonija Surožskog, što pokazuje da Pravoslavlje ne treba da se zatvara u nacionalni geto, već da smelo izlazi na propoved. Ti blaženi “ribari” su mogli da ulove mnogo “riba” najrazličitijih nacionalnosti – Engleza, Francuza …

- U savremenoj Evropi se ta ostrva plamene vere obrazuju oko blistavih ličnosti, a globalno se primećuje gašenje religioznog osećanja u poređenju sa recimo duhovnim usponom poslednjih decenija u Rusiji.

- Naravno to o čemu sam sad govorio je pozitivna strana pitanja. Postoji i negativna. Svedočeći na Zapadu o Pravoslavlju moraju se savlađivati nevidljive prepreke. Gonjenja na veru kao da nema, ali potrošački duh pun bezverja, rada za sebe i sopstvenu porodicu, u najboljem slučaju potpuno zaboravljanje na duhovne potrebe su potpuno preovladali. Taj duh koji najlakše proniče u nezrele duše, postepeno savlađuje decu i unuke ruskih emigranata. I palu zastavu ruskog Pravoslavlja u Evropi podigli su ljudi drugih nacionalnosti.

image


Ne mogu da se složim sa ljudima koji smatraju da se istinsko Pravoslavlje zadržalo još samo u Rusiji, Grčkoj ili drugim pravoslavnim zemljama. Zar ne mislite da Duh Božiji Koji “diše gde hoće”, pa se spušta čak i do ada, nije prisutan i u Zapadnoj Evropi? Jer su i otac Sofronije (Saharov) i vladika Jovan (Šangajski) i otac Serafim (Rouz) živeli na Zapadu i pritom postali izuzetno duhovni ljudi.

- Čini se da je to ono o čemu je pisao Dostojevski: “Na Zapadu su Hrista izgubili, i zbog toga Zapad stagnira, jedino zbog toga”, - to je jedno, a sasvim je drugo – lični podvig svakog pravoslavnog čoveka na Zapadu?

- Fjodor Mihajlovič je bio duboko verujući i talentovan čovek. On je mistički preživljavao svoj duhovni život, sudbinu Rusije i Zapadnog sveta. Ali ja ipak izbegavam takvu surovu karakterizaciju Zapada jer ne želim da sledim Ničeovu misao: “Gurni onog koji pada”. Izrazivši svoj osećaj Zapada u tim rečima, Dostojevski je taj “pad” doživljavao kao svoju ličnu tragediju. A mnogi će reći: “Slava Bogu, eto mi smo tako dobri, živimo u Rusiji, a oni tamo ginu”. Da, oskudnost duhovnog života na Zapadu izaziva najgorča osećanja. Ali treba se moliti kako mi svoje Pravoslavlje tamo ne bismo izgubili, kako bismo njime svetlili i svedočili Zapadnom svetu jer su ljudi na Zapadu ipak veoma dobri, bez obzira što ih je do srži obuzeo duh ovoga veka. Ali čim počnu da osećaju živu jevanđeljsku reč, bivaju privučeni njome.

Ljudi su uvek dobri i to treba zapamtiti, i današnju tragediju duhovnog života na Zapadu mi pravoslavni treba da primamo kao tragediju, a ne kao povod za radost, inače postajemo prosto sektaši. Upravo je tako otac Jovan Mejendorf okarakterisao sektu. Govorio je da je sekta mala grupa ljudi ubeđenih da će se samo oni spasti, a da će svi ostali poginuti, te zbog toga osećaju veliko zadovoljstvo.

Mi naravno nismo mala grupa ljudi. Pravoslavlje je – vaseljensko, ali i pored svega naša je obaveza da se molimo za preostali deo čovečanstva, bili to rimokatolici ili muslimani, kako bi i oni prišli ka Hristu i spasli se. Jer Crkva se na Liturgiji moli za sjedinjenje svih.

- A najvažnije je “spašavaj se – i hiljade oko tebe će se spasti”!

- Bezuslovno! Naša propoved nije nametnuto dokazivanje osnova sopstvene vere ili prozelitizam sektaškog plana sa hodanjem po ulicama. Iako idemo ulicama šireći informacije o našoj crkvi među pravoslavnima, ali je ne namećemo ljudima druge vere. Najvažnije je lično unutrašnje delanje. Kada ti počneš da se preobražavaš iznutra, onda se svetlost i duhovna toplina izlivaju u tvom ponašanju, molitvi, ljubavi, osmehu, reči, i tako možeš da obratiš veliki broj ljudi!
Razgovarala: Aleksandra Nikiforova

preuzeto sa http://www.pravoslavie.ru/guest/29687.htm
prevod sa ruskog Dr Radmila Maksimovic

Pročitano: 7175 puta