MANASTIR LEPAVINA - SRPSKA PRAVOSLAVNA CRKVA

DVA KRILA VELIKOG POSTA



Skrećemo vam pažnju na odlomak iz knjige «Ljubav dugo trpi» razgovora arhiepiskopa Belgorodskog i Starooskoljskog Jovana (Popova), rukovodioca misionarskog odeljenja Ruske Pravoslavne Crkve.

U izdanje su ušli razgovori arhiepiskopa Jovana – rukovodioca misionarskog odeljenja Moskovske Patrijaršije, trenutno rukovodećeg arhijereja Belgorodske eparhije, - koje je tokom nekoliko godina zajedno sa novinarkom Marijom Gorodovom vodio u okviru rubrike časopisa «Krestjanka», odgovarajući na pitanja čitalaca.

- Vladika hajde da danas porazgovaramo o tome šta je to post. Mogu odmah da vam postavim nekoliko pitanja koja se lesto susreću u našoj pošti: «Da li je obavezno postiti? Kako da poštuju post trudnice, dojilje i bolesni? I uopšte zbog čega nam je post potreban?»

- Jednom kako je rečeno, u dan subotnji, Hristos je zajedno sa Svojim učenicima prolazio kroz usjeve: a učenici Njegovi ogladnješe, i počeše trgati klasje i jesti. A fariseji videvši to rekoše Mu: gle, učenici Tvoji čine što ne valja činiti u subotu». (Mt. 12, 1-2). Oni su želeli da razobliče Hrista u narušavanju bogomdane Zapovesti o tome da se subotom ne sme ništa raditi, pa tako ni spremati hrana. A Hristos je na to odgovorio: «Subota je radi čoveka, a ne čovek radi subote» (Mk. 2, 27). Čovek ne postoji radi ispunjavanja Zakona, već je Bog dao čoveku Zakon radi njegovog usavršavanja.

U Jevandjelju ima mnogo epizoda kada je Hristos razobličavao farisejsko, robovsko sledovanje Zakonu, nazivajući fariseje licemerima i čak «ukrašenim grobovima», podvlačeći da je najvažnije obraćenje k Bogu, živa veza s Njim a ne slepo sledovanje forme. Tako da post nije dijeta čiji je cilj izmena odredjenih čovekovih fizičkih osobina. I nije kodeks nekih kulinarskih, fizioloških ograničenja čoveka. To uopšte ni u kom slučaju nije sveukupnost nekih strogih nerazumljivih propisa, koji prevazilaze sve ljudske mogućnosti. Post nije obred i nije forma. Post je sredstvo sticanja ljubavi prema Bogu, ljudima i prirodi. Čovek posti radi toga da bi ponovo osetio ljubav Božiju, radi toga da bi osetio da se ovaj svet ne sastoji samo od naših želja, životinjskih instinkata, ne. Fejerbah je rekao: «Čovek je ono što jede». Tako da post dokazuje da je čovek mnogo više, da je on duhovno biće koje je sposobno da savlada te želje, strasti, instinkte, koji često vladaju njime.

I post je zbog toga i nastao da bi se obnovila ta istina o čoveku. Istinu o tome da je čovek – uzvišena Tvorčeva tvorevina, koja u sebi sjedinjuje ne samo fizički, već i duhovni svet. I to obnavljanje istinske, duhovne čovekove prirode se odvijna putem čovekovog savladjivanja sopstevnih fizičkih potreba.

Više puta smo razgovarali o tome da je greh postao ta provalija koja je čoveka odvojila od Boga, i cilj posta je obnavljanje tih izgubljenih veza, koje su postojale izmedju Boga i čoveka, obnavljanje te Božanske ljubavi koja je u početku čoveku otkrivena.

- Spasonosna snaga posta je odavno poznata čovečanstvu. Ljudi su postili u vreme iskušenja radi toga da bi izmolili isceljenje ili oproštaj krivice, radi toga da bi oplakali svenarodnu nesreću, izmolili prekidanje neke nevolje. Post se držao pre pristupanja nekom važnom delu, da bi se izmolila za to neophodna blagodat.

- U Starom Zavetu ima mnogo primera o spasonosnosti posta. Naprimer četrdesetodnevni post je spasao grad Nineviju koji je zbog svojih greha bio osudjen na Božiji gnev i unštenje. U «Knjizi proroka Jone» govori se o tome kako je Gospod poslao u grad Jonu proroka da pozove stanovnike da se pokaju. Oni su čuli Jonu objavili post, pokajali se i grad je bio spašen – Gospod je primio njihovu žrtvu.
Sam Hristos nam je dao primer kada je On postio u pustinji «četrdeset dana i noči» pre nego što će da počne svoju propoved ljudima.

Što se tiče pitanja «Da li je obavezno postiti?», to je pre svega netačan pogled na problem. Post je Božiji priziv čoveku i čovekov dobrovoljni odgovor – to ni u kom slučaju nije nasilje. Pošto je post duhovno delo, onda pre nego što se njemu pristupi treba za njega uzeti blagoslov. To treba obavezno uraditi zbog toga što postoji velika razlika izmedju toga kada nešto radiš sam po sebi, po svojoj odluci, ili kada to isto radiš po poslušanju.

Postovi ne treba da se razmatraju kao neki vremenski periodi, koji nisu povezani sa Jevandjelskim dogadjajima. Centar svih naših napora i postupaka u postu predstavlja Sam Hristos i zbog toga post ne može da se razmatra odvojeno od dogadjaja iz Njegovog života, koji su izloženi u Svetom Pismu. I zbog toga je čitav krug Bogosluženja u vreme posta usmeren na pogružavanje vernika u dogadjaje spasonosne istorije čovečanstva.

- A kako da tih dugih sedam nedelja poste bolesni ili trudnice? Ima li tu nekih olakšica?

- Kada se razgovor o postu svodi na gastronomiju i kada ljudi počnu da razmatraju koje mrsni sastojci ulaze u sastav posne hrane (naprimer mleko i jaja u hlebu itd.) oni pritom rasudjuju o slovu, ali gube Duha. Suština posta nije u tome. I uopšte rasudjivanje o tome šta ulazi u sastav ovoga ili onoga je pitanje kulinarije ili dijete, a ne posta.

Post je sredstvo za postizanje uzvišenog dobra, ljubavi, i on zbog toga prepisuje snishodljivost prema bolesnima, trudnicama, i dojiljama. Post je ustanovljen radi toga da bi svako prema meri svog duhovnog i fizičkog stanja prineo Bogu ono što može. Ukoliko čovek oseti da nešto ne može da ispuni, onda on treba da uzme blagoslov da recimo jede nešto mrsno, ali tada treba da se ograniči u nečem drugom, naprimer da ne gleda zabavne programe itd. «Ne pogani čovjeka što ulazi u usta; nego što izlazi iz usta» (Mt. 15, 11) – ove reči je Hristos izgovorio kada su fariseji pokušali da Ga razobliče. I dalje Hristos objašnjava Svojim učenicima: «Zar još ne znate da sve što ulazi u usta u trbuh ide, i izbacuje se napolje? A ono što izlazi iz usta od srca izlazi i ono pogani čovjeka. Jer od srca izlaze zle misli, ubistva, preljube, kurvarstva, kradje, lažna svjedočanstva, hule na Boga – to pogani čovjeka...» (Mt. 15, 17-20).

Post je svedočanstvo čovekove spremnosti da elog sebe prinese na žrtvu Bogu. Ali samo zamapti da se tvoja žrtva tebi i vraća: toliko koliko si prineo iz ljubavi prema Bogu toliko će ti se i vratiti. I potom je veoma važno kako to radiš i radi koga? «A kada postite ne budite žalosni kao licemjeri: jer oni načine blijeda lica svoja da ih vide ljudi gdje poste», - učio je Hristos. Treba postiti «da te ne vide ljudi nego Otac tvoj Koji je u tajnosti: i Otac tvoj Koji vidi tajno, platiće tebi javno» (Mt. 6, 16-18).

- Ljudi često ne poste opravdavajući se time da post iscrpljuje.

- To je zabluda. Post ne oduzima snagu već je daje. I zbog toga kada čovek ima ispred sebe jasan cilj sjedinjenje sa Hristom, posti podražavajući Njemu, kada učestvuje na Bogosluženjima, onda on dobija snagu. Post bez učešća u Bogosluženjima gubi svoj smisao. Ako uporedite čoveka sa sasudom, onda posredstvom posta čistimo nešto u sebi, sasud postaje privremeno prazan, čoveku postaje lakše, ali život ne trpi prazninu i sve od čega smo želeli da se izbavimo može da se vrati nazad. Ali ako učestvujemo u Bogosluženjima, u Tajnama, onda se ispunjavamo Hristovom blagodaću, koja nam daje snagu i obnovljenje.

- Vladiko, još jedno pitanje. Naša čitateljka iz M., verujuća, piše da njen muž ne želi da se pridržava posta na planu uzdržanja od supružničkih odnosa i da to često dovodi do konflikata. Šta se tu može posavetovati?

- Mi, sveštenici se u svojoj praksi često susrećemo sa takvim žalbama. I više od toga, davno je primećeno da se u vreme postova često odjednom kod neverujućih muževa ili žena pojavljuje neka posebna seksualna agresivnost. To stvara u porodici nerazumevanje, konflikte i često može da dovede do rasturanja porodice. Šta se tu može posavetovati? Kao prvo, i o tome smo već govorili, treba se setiti reči apostola Pavla da se «neverujući muž osvećuje verujućom ženom» (1 Kor. 7, 14). Kao drugo, čini mi se da je ovde umesno da se napomenu reči Vasilija Velikog o tome da Zakon ne treba da bude palica u rukama slepog, koji njom razmahuje levo i desno i bije sve ...Ne smeju se ni u kom slučaju zaoštravati odnosi, i biti nepomirljiv. Post se ne može nametati. Post ne treba da bude presija. Obratite pažnju, nije slučajno da ne govorimo o čovekovoj promeni pod uticajem posta, već o njegovom preobražaju. To su različute stvari. Za preobražaj treba da postoji slobodan izbor samog čoveka, i tu nema primoravanja. I opet ponavljamo da je suština posta – sticanje ljubavi, te je jedini mogući savet našoj čitateljki da ispolji trpljenje, razumevanje i snishodjenje prema bližnjem.

Za nju se u toj situaciji post sastoji u tome da ona sama ne provocira muža i da se ne ograničava. Mislim da se može reći da žena u takvoj situaciji treba da pokaže požrtvovanje radi očuvanja porodice.
Nemoguće je dati opšti savet ali treba shvatiti najvažnije: tamo gde Zakon počinje da vlada nad životom, i gde se život uništava, tamo već nema Hrista jer je On život.

- Vladika, za post je težak za neocrkovljenog čoveka – od čega može da se počne taj put ka Bogu?

- Da post je težak, i te teškoće najčešće nisu spoljašnje već unutrašnje. Ja bih čak uporedio post sa gradjanskim ratom, koji se odvija u čoveku i kada svako odlučuje da li je sa Hristom ili nije. Postoji masa iskušenja koja vuku nadole onoga koji je stao na taj put. Ali post ima dva krila: molitva i milosrdje, dobra dela. Bez njih post je slepi obred, mrtva forma. Oni uznose čoveka ka Gospodu i daju mu snagu. Otvorite u molitveniku molitvu Jefrema Sirina.

- To je ta ista molitva koja je zadivila mladog Puškina, koju je malo pre smrti obrazložio u stihovima rekavši: «U dane tužne Velikoga Posta, sve češće mi dolazi na usta, i palog krepi neizrecivom silom ...»

- Da, to je molitva koja se čita na svim Bogosluženjima Velikog Posta sem subote i nedelje. Čitajte je, ona je kratka, u njoj nema ničeg nerazumljivog, nepoznatog. Na početku je u molitvi izloženo to od čega je žovek želeo da se oslobodi, a potom je nabrojano ono što želi da dostigne – te duhovne darove koje čocvek moli od Boga. I završava se prizivom: «Gospodei, Carju, daruj mi zrjeti moja pregrešenija i ne osuždati brata mojego...». Sve je veoma jednostavno. Eto počnite svoj Veliki Post od te molitve koju je napisao sirijanski monah Maar-Afrem u IV veku.

preuzeto sa http://www.pravmir.ru/article_3853.html
prevod sa ruskog Dr Radmila Maksimovic

Pročitano: 5275 puta